Kameni dvori moga dida

0

Gradio je dida moj, gradio je nama dom,
u škrtome kršu, slagao je ljuti kamen,
pržilo ga sunce s neba i ljubavi plamen,
želio je gnijezdo nama, želio da napravi,
i kada ga ne bude, da to otac nastavi.

Za svoje je unuke, sagradio dvorac mali,
da nam je to svetinja, mi to tada nismo znali,
danas mi je jasno sve, danas sve to dobro znam,
dvorac će vam reći, čija sam i od kud´ ja pripadam.

Ne stidim se malog dvorca, od ljutoga kamena,
niti krša Hercegovog, simbola i znamena.
Od malena učili me: Svud´ s ponosom reci,
na kamenu da se rodi i koji su mi preci.

Ljubim svaki pedalj zemlje, što je vrelo sunce prži,
ljubim svaku rijeku bistru, to me na životu drži,
ponosna sam na seljaka, što u kršu stvara čuda,
što prkosi hrabro svemu, u vremena teška, tvrda.

Da odlazim negdje drugdje, ja to nikad neću,
nastavit ću kao otac i s ponosom didu svom,
upaliti svijeću,
nek´ je težak ovaj život i vremena nek´ su gorka,
živjet ću pod ovim nebom, ja sam prava Hercegovka.

Katarina Zovko Ištuk / Kamenjar.com

facebook komentari