Kamionima ih gole vozili u Jasenovac i od njih pravili Srbe i Židove

0

Kamionima su, iz sabirnih logora Kanala i Maksimira, vodili gole zarobljenike u Jasenovac, i od njih pravili Srbe i Židove. Na autobusnom kolodvoru su bila najmasovnija smaknuća. Noću su ih svlačili gole i vezali. 4 barake su bile pune stjenica.

U noći, iz Đorđićeve me dotjerali, i stjenice me peku. Morao sam van. Žene su dolazile i gledale kroz žicu i donosile pakete, ali u baraku br.1 ne. Slušao sam strašne jauke. Ratko Zvrko, pjesnik i Krmpotić prof. gimnazije su bili samnom. Svi koji su proglašeni suradnicima su išli tamo. Od 30 prozvanih, četvorica su bila puštena, a ostali odvedeni. Sa 17 godina spao sam na 36 kg. Mama je pala u nesvijest kada me je prepoznala. Uspjet ćemo ako bude presuđeno strijeljanje, a ne vješanje. Tako je govorio odvjetnik. Moj prvi susret s partizanima izgledao je ovako. Skidaj se. Izgalamio se na mene jedan od njih. Šutio sam, jer nisam razumio tu srpsku riječ. Naredio mi je da svučem lijepo odijelo, koje sam kao pitomac časničke škole imao na sebi.

Ovo je samo dio izjava, koje sam ovih dana zabilježio na Zagrebačkoj gori. Ratni veterani iz udruge Hrvatski domobran, koji su se igrom sudbine provukli kroz iglene uši Bleiburškog pakla, već tradicionalno, jedanput godišnje, uz molitvu i paljenje svijeća poklone se sljemenskim i podsljemenskim žrtvama, kojima su napučene silne, uglavnom, još neobilježene grobnice. ( Pogledati, Milan Marušić, knjiga, i Zoran Božić, feljton Hrvatsko Slovo.)

Glavni nositelj tog zločinačkog projekta je bila zloglasna 6-a lička, koja je u nebranjeni Zagreb upala 8.svibnja 1945.godine, zajedno s ostalim, njoj sličnim, jugobrigadama, čiji zapovjednici su 100 % Srbi i Crnogorci, koji su Zagreb oslobodili od Zagreba i hrvatstva u njemu. Koča Popović, Peko Dapčević, Ljubo Vučković, Radovan Vukanović, Milutin Morača, Mijalko Todorović, Blažo Lompar, Radojica Nenezić i Đoko Jovanić. ( Enciklopedija Jugoslavije )

Zaslužnike za osvajanje Zagreba, je već 10.5. 1945. u Beogradu ( Tanjug ) pohvalio njihov jugozapovjednik.

Čak i federalni 10-i  Zagrebački korpus, koji je u svom sastavu imao srpsku brigadu ” Nikola Demonja ” im je bio previše hrvatski pa ga nisu odmah pustili u Zagreb. Pustili su ga par dana kasnije, i odmah ga utopili u srpske okupacijske brigade. Nove odore u koje su ih obukli Englezi, i u kojim odorama su vjerovali da i oni nešto znače, su zadržali na sebi. U mnoge stvari se nisu smjeli mješati. Ne treba nama ustaška pomoć. Rekli bi im opančari Koče Popovića. ( Iz knjige sjećanja Ivana Šibla političkog komesara 10.zagrebačkog korpusa.) isti Šibl je kasnije, razočaran, izjavio.

PROŠLOSTI SE STIDIM, SADAŠNJOST MI JE STRAŠNA A BUDUĆNOST NEIZVJESNA.

Ne želim ja spominjati svoje ime, i puno pričati. Jednostavno ne smijem, jer u mojoj zgradi ima još uvijek živih partizana Đoke Jovanića iz šeste ličke. Mogu me upucati na sred stubišta. Ipak mi je, vezano uz Šiblovu knjigu, pisanu 1950.godine, Zagrebačka oblast u NOB-i, koju sam imao u rukama, ispričao događaj u vezi prelaska dijela domobrana u partizane 1944.godine.Kapetan stare jugoslavenske vojske gospodin Eder, 1941.godine postaje u Požegi zapovjednik domobranske jedinice, da bi 1944.godine kompletnu jedinicu sa teškim naoružanjem odveo u Kutjevo, da se bori protiv partizana, gdje im se svjesno predao. Partizani su novopridošle domobrane gurnuli u prve redove, u borbu protiv ustaša, a zapovjednik Eder se izborio za mjesto nastavnika na vojnoj akademiji u Beogradu, odakle ga je, ipak jednoga dana, pošto je prepoznat ili iskorišten pojela noć. I na kraju, ovoj tužnoj priči dodajmo i dva ženska lika.

Dvije dame, Jovanka Budisavljević i Žuži Jelinek su tih dana sa spomenutom zloglasnom šestom ličkom dospjele u Zagreb. I pored poziva i sa najvećih vrhova, Jovanka se nije željela, po stare dane vratiti u Hrvatsku, jer joj je njezina trobojka toliko mrska. Joža, molim te odmah reaguj na onaj šovinizam. Pogledaj, eno tamo na onoj brodici. Ama gusko jedna, ta crveno bijelo plava zastavica je nizozemska a ne Hrvatska. Odgovorio joj je on.  (Iz notesa novinarskog izvjestitelja s Brijuna. ) Žuži Jelinek se odnekuda s mora, navodno s Đokom Jovanićem vratila u svoj Zagreb. Ona kao spisateljica, na prvi pogled djeluje simpatično, jako je štetna za Hrvatsku obitelj, a napad na obitelj je napad na Hrvatsku. Drage supruge, obavezno nađite ljubavnika, samo pazite da se to ne dozna.Savjetuje ona tako hrvatske majke. Vjerujem da je još dobrog zdravlja pa bi od nje bilo pošteno da javno iznese svoja sjećanja ; i lijepa i ružna na svoga zapovjednika iz 1945.godine.

Žarko Marić/glasbrotnja.net

facebook komentari