Kamo danas, djede?

0

Šudhir nije polazio ni u kakve škole, no prošao je životnu školu i razumio je veliku istinu i po njoj živio, i svoj život lijepo doživio, sa štapom u ruci pomalo zgrbljen, no s radošću i sa smiješkom stigao k nebu i k svojemu Bogu.

Kamo danas, djede?« — »Bogu, u nebo!«, sa smiješkom mi je odgovorio djed Šudhir. Susreo sam ga na nasipu uz selo Dušnekhali, na usku nasipu što se proteže kroz rižina polja koja su se raspucala od vrućine. Duge godine i borba za život usred ovih džungli urezale su mu duboke brazde na čelu. Štapom u ruci mjeri on zadnje korake svojeg života. Sjeli smo na nasip. Sunce je upravo zalazilo dolje za palmama uz rijeku Ganges. Zrake su slale svoje zadnje pozdrave i nebu i zemlji. Okolo mir, mir rižinih polja.

»Aširead dio, guru! — Blagoslovite, oče!«, reče mi Šudhir.

Blagoslovih ga i uzeh njegovu ruku da i on mene blagoslovi. I dobro mi je došao taj blagoslov. Već nekoliko dana pješačim. Uistinu sam bio umoran, a ponešto i bolestan. Šudhir, moj dragi prijatelj Šudhir! Sitan je rastom, no velik je duhom, velik živom vjerom. Čitavim životnim putem išao je ravno — k Bogu, k nebu. Pa stoga je sada tako miran, stoga sa smiješkom i s radošću misli na susret s Onim kojega je uvijek imao pred očima. Približio se on već devedesetoj. Lijepa je to starost, ako se kod Sudhira uopće može govoriti o starosti. Tijelo mu je oronulo, oči su mu gotovo iskošene, no u njima je još uvijek nešto tako krasno — pogled koji te prožima, podiže, podiže k Bogu i k nebu.

»Oče, mi smo putnici!«, reče Šudhir. »Njegovi smo putnici. I kako je lijepo biti putnik. Uvijek je nešto novo pred tobom. Čovjek se ni za što ne prilijepi. Uvijek naprijed — k nebu, k Bogu!«

Šudhir nije polazio ni u kakve škole, no prošao je životnu školu i razumio je veliku istinu i po njoj živio, i svoj život lijepo doživio, sa štapom u ruci pomalo zgrbljen, no s radošću i sa smiješkom stigao k nebu i k svojemu Bogu. Zamolio sam Isusa da i Šudhir i ja i svi mi mognemo tako lijepo živjeti i svoj život doživjeti s radošću te da sa smiješkom stignemo k nebu, k Njemu, svojemu Bogu!

Ante Gabrić SJ

Ante Gabrić, isusovac, je vjerojatno najveći misionar u hrvatskoj povijesti. Rodio se u kršćanskoj obitelji, u Metkoviću, kao deveto dijete. Godine 1933. primljen je u isusovački novicijat. 

Ante Gabrić, isusovac
Ante Gabrić, isusovac

Krajem 1938. otišao je kao misionar u Indiju. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Pomaže ljudima u bijedi. Organizirao je rižinu banku te na taj način oslobađao siromahe od lihvara. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice. Za udovice hindusa, koje bivaju prognane iz društva, osnovao je dom, a djecu je smještao u sirotišta. Pomagao je u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Talentiranu djecu, slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju „Maria Polli” u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime “Father Ante Gabrić”. Za života je pokrstio na tisuće ljudi. Surađivao je s Majkom Terezom.

Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti. Pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji „Mariapolli”. Na sprovodu je bilo oko 20 000 katolika, muslimana i hindusa. Pokopan je s šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora. Pokrenut je postupak proglašenja blaženim i svetim.

Molitva ocu Anti Gabriću:

Dragi oče Ante Gabriću, molim te u svojoj nevolji, da po tvojem zagovoru, ozdravim. Draga Majko Božja, molim te pomozi svojim zagovorom kod Isusa da molba oca Ante bude uslišana. Isuse, Bože moj, primi milostivo molbu oca Ante i zagovor Majke svoje Marije, i udijeli mi ozdravljenje na veću slavu Tvoju, te na taj način dopusti da otac Ante bude uzdignut na čast blaženika. Amen.

[ad id=”40551″]

facebook komentari