Kamo političari zavode Hrvatsku?

0

Puno je pokazatelja da je Hrvatska i dalje talac neinventivnih, nesposobnih i pristranih domaćih političara, a osobito su to pokazala nedavna dva događanja, tzv. »Summit 100« održan sredinom srpnja u Cavtatu te u sklopu toga susreta dolazak njemačke kancelarke u Dubrovnik.

Oba ta događaja vezana su uz inicijativu nazvanu »Brdo – Brijuni proces« koja okuplja nove države nastale na ruševinama bivše komunističke Jugoslavije te Albanije i predstavljaju kontinuitet tzv. regionalne politike skrojene u skrivenim političkim laboratorijima koji sustavno daju prednost interesima »gospodara« Europe na izričitu štetu zdrave logike, a to znači i na štetu država koje se iz njihova naravnoga okruženja gura na tzv. zapadni Balkan.

miklenicFormalno okupljanja u okviru tzv. »Brdo – Brijuni procesa« organiziraju hrvatski i slovenski predsjednik, a stvarni organizatori su skriveni nasljednici tvoraca bivše umjetne jugoslavenske tvorevine radi razbijanja srednjoeuropskoga, većinski katoličkoga kruga. Određene političke i ideološke snage, čije ciljeve posebno promiče jedna od najmoćnijih europskih država, očito se ne mire s propašću toga koncepta te im baš ništa ne znači čak ni stvarna istočna granica Europske unije. Hrvatska ili Slovenija ne može utjecati na to da određeni moćni krugovi kroje različite planove i koncepcije za pojedine dijelove Europe, niti itko može ikomu osporiti pravo da stvara svoje planove i koncepcije. No hrvatski i slovenski vodeći političari imaju neosporno pravo izbora i pravo odluke te im baš nitko ne može nametnuti nešto što im je neprihvatljivo i što nema pokriće ni u kojoj odluci međunarodnoga prava.

A ipak hrvatski i slovenski vodeći političari nekritički, ulizički i podložnički promiču taj koncept. Očito, baš su vodeći političari i u Hrvatskoj i u Sloveniji problem jer tako lako žrtvuju interese svojih nacija i postaju sluge skrovitoga centra moći koji se više puta očitovao kao neizmjerno veći promicatelj interesa određenoga naroda na izričitu štetu i Hrvata i Slovenaca. Nije poznato da je ikada, barem u Hrvatskoj Hrvatski sabor ratificirao takvu orijentaciju u politici, niti je izvjesno da bi baš takvu politiku podržala većina kad bi se prihvaćanje ili neprihvaćanje takve političke orijentacije dalo na referendum.

Bez ikakve sumnje velika većina hrvatskih građana obradovala bi se plodnoj, perspektivnoj i demokratskoj gospodarskoj suradnji zemalja članica EU-a u srednjoj Europi. Većina bi se složila da se stvore i jake međunarodne tvrtke u tim okvirima i izvjesno je da bi takve tvrtke osiguravale ne samo svoj uspjeh, već i uspjeh svojih zemalja, a tržište na kojem bi djelovale ne bi bilo suženo na kakvih 25 milijuna, što se sada politički forsira, nego bi bilo veće, već u zbroju stanovnika samih tih srednjoeuropskih država, a pogotovo na planu cijele Europske unije. Ako vodeći hrvatski političari, koji kreiraju hrvatsku vanjsku politiku, to i ne žele vidjeti, onda je više nego očito da ne rade za interese hrvatske nacije, čak ni za interese Europske unije, već za interese dva puta već propale političke koncepcije i njezinih tvoraca i podržavatelja. Naime, povezivanje tehnološki zaostalih, kao i zarobljenih komunističkim, totalitarnim mentalitetom i poslodavaca i radnika iz bivše umjetne tvorevine plus Albanija teško može donijeti prosperitet.

Dok vodeći političari u Hrvatskoj smišljeno ništa ne čine da bi ojačali hrvatsku proizvodnju, modernizirali industriju i uveli nove tehnologije, demagoški prepuštajući ekonomiju tobožnjim zakonitostima tržišta, imaju obraza forsirati povezivanja gospodarstvenika u toj umjetnoj regiji. Nameće se dojam da se zapravo želi na nov način nastaviti nekadašnje povezivanje u okviru planske ekonomije odnosno bivših partijskih sekretara i komunista u danas različitim državama (često i starih znanaca) koji su sada gospodarstvenici te i na taj način zadržavati kotač povijesti da se ne dogodi stvarno oslobođenje i ljudi i gospodarstva. Kad bi hrvatskim političarima bilo stalo do općega dobra svoje nacije, već bi davno u samoj Hrvatskoj oblikovali i efikasne zadruge i efikasne klastere, odnosno okrupnili bi tako svaku proizvodnju da bi svaki pa i najmanji proizvođač mogao prodati plodove svoga rada. Umjesto toga velike površine u Hrvatskoj su neobrađene, a političari forsiraju uvoznike koji ih, vrlo vjerojatno, za takvo ponašanje i kupuju.

Nije li više nego tragično da prva osoba europske gospodarski najmoćnije države za boravka u Hrvatskoj nije čula ni za jedan jedini veliki hrvatski projekt koji bi ta zemlja poduprla zadovoljavajući i svoje i hrvatske interese? Povijest će teško osuditi sve političare koji ignoriraju hrvatske komparativne i strateške prednosti i koji ne žele Europi u riječkoj luci i intermodalnim prometnim povezivanjem otvoriti nova velika vrata teretnom, osobito kontejnerskom prometu – za što već dugo postoje projekti koje političari skrivaju u ladicama, a koje je naručila i financirala Europska komisija. Propustiti priliku za uspostavu boljih gospodarskih odnosa s gospodarski najmoćnijom europskom državom mogu samo političari kojima nije stalo do općega dobra svojih građana.

Ne potvrđuje li sumnju u dobre nakane političara i postupak Ministarstva poljoprivrede koje je bez javne rasprave poslalo Europskoj komisiji Program ruralnoga razvoja od 2014. do 2020. godine, a da javnost ništa ne zna što taj dokument zagovara, i to u vrijeme kad se osobito obiteljska poljoprivredna proizvodnja urušava, a hrvatska sela izumiru ostajući bez mladih i radno sposobnih ljudi? Kamo to političari zavode Hrvatsku?

 

Ivan Miklenić / Glas Koncila

facebook komentari