Kao da se ništa promijenilo nije

4
U ovim danima sjećanja na sto godina od smrti Antuna Gustava Matoša mnoge je fascinirala aktualnost njegove političke misli. No, nije riječ o vizionarstvu i pogledu u daleku budućnost, nego prije o tromosti i žilavosti političkih duhova u nas.

[highlight bgcolor=”#eac1ad“]Opsesija Srbijom Dok je pretežna hrvatska inteligencija početkom dvadesetog stoljeća pljeskala slavenstvu i jugoslavenstvu, AGM je usamljen upozoravao na tu novu opasnost. Imali smo doista strašno iskustvo jedinstva sa Srbima i, gle čuda, kao da se ponovno vraćamo starim temama i starim zabludama. Na nevjerojatan je način hrvatska javnost bila prisiljena pratiti parlamentarne izvanredne izbore u Srbiji prošle nedjelje. Dva puna dana sve novine i sve nacionalne radio i televizijske postaje nisu prestajale izvještavati o tim izborima, kao da se radi o vlastitoj državi, poslani su specijalni izvjestitelji u Beograd, svakoga sata sve su vijesti počinjale informacijama o izbornim rezultatima, pravljene su opsežne analize i predviđanja. Predstavljena je nova zvijezda ili čak lider Balkana, četrdesetčetverogodišnji Aleksandar Vučić, i to kao čovjek budućnosti, bez obzira što je nekoć govorio, a da nikada zapravo to nije porekao, kako je sve do Karlobaga, Karlovca i Virovitice zapravo Srbija. U ratnom je vihoru huškao na rat i pobunjenicima čestitao što su ustali protiv „ustaške vlasti”. Veleposlanik u Beogradu se pred TV kamerama pohvalio kako je ovom Miloševićevu ministru informiranja i Šešeljevu tajniku nosio na poklon probrana hrvatska vina. Službena Hrvatska pak tvrdi kako u interesu zajedničke budućnosti i „regiona” neće Srbiji postavljati nikakve uvjete u njezinu procesu ulaska u EU.[/highlight]

Antun Gustav Matoš je obilazio europske prijestolnice. Europa je bila njegova strast, “Europa umjetnosti, znanja i slobode”. Ali smo i Hrvati, naglašavao je. Hrvatstvo je za njega ideja, religija, praktičan program. Intelektualci iz različitih naroda bili su ponosni na svoj narod i na svoj jezik. U pravom smislu Matoš je jedan od ključnih mostova europskog i hrvatskog modernizma. No, upozoravao je, moderan čovjek zna razlikovati pomodnost od modernizma. Moda je pojava kratkog daha. Konzervativizam je pak ona sila koja pravim vrijednostima osigurava trajanje. On je otvoren prema novom, ako se to novo pokaže vrjednijim i trajnijim od staroga.

Događa se danas da se europejstvo shvaća isključivo politički, institucionalno, a ne duhovno, te da europska orijentacija automatski protuslovi nacionalnoj. Jedna od najčešćih vrijednosnih pomutnji i logičkih pogrešaka je upravo izjednačavanje naprednog i novog, te konzervativnog i zaostalog. Tako se i najapsurdnije ideje i tobože nove vrijednosti, ako, razumije se, dolaze s nekog tamo Zapada, prihvaćaju kao nešto napredno što valja automatski, nekritički i bez razmišljanja prihvatiti. Homoseksualni odnosi, istospolni brakovi, pa čak i pedofilija ili proizvodnja djece bez roditelja su znak tog naprednog društva, a svi oni koji ne prihvaćaju ta “progresivna kretanja” su zaostali i zatucani tipovi. Jer, mi, je li, živimo u 21. stoljeću.

Mladenci, junoše ušavši, govoraše naš veliki književnik, u javnost fanfarama nadčovjeka i škripom revolucionarnih čeljusti demaskiraše se sve više i više kao najgori filistri. Na površinu izbaciše diletante, jer reklama prijateljskih i literarnih koterija može uspjelim proglasiti i najgore književno djelo. Hrvatstvo je za njih reakcionarno, glupo i zaostalo, katoličanstvo je zločin kojega treba eliminirati. U ime i pod frazom humaniteta, napretka, ljudskih prava i jugoslavenstva guši se svijest hrvatskog naroda i hrvatske države, negiraju se narodne pravice. Tu su listovi koji “buzdovane” proglašavaju modernim književnicima. Modernizam izjednačavaju s antiklerikalizmom, a laž im je sredstvo u borbi za istinu.

Ovim opservacijama gotovo ne treba dodati ništa ni sto godina poslije. Isti ti listovi, iste te koterije, isti teror lažnih naprednjaka i revolucionara, koji se rugaju nacionalnoj povijesti, koji bjesomučno napadaju Katoličku crkvu, kulturu i jezik koji se međusobno guraju i hvale i koji su zahvaljujući tome ovladali središnjim medijima u koje se mučno probijaju oni koji drukčije misle i osjećaju. I nadalje, i sto godina kasnije egzistiraju te dvije linije političkog mišljenja: pravaško-narodnjačka i naprednjačko-liberalna, iliti desna i lijeva, iako su se promijenila čitava pokoljenja. I dvadeset godina poslije oslobodilačkog rata i konstituiranja vlastite države o kojoj je Matoš sanjao, kao da jača reakcija na te povijesne događaje povezanih skupina intelektualaca, pisaca, redatelja i novinara, koji nastoje nametnuti stare paradigme, rat za slobodu proglasiti zločinom, nacionalnu državu proglasiti neuspjelim projektom, narod fašističkim.

Dok je pretežna hrvatska inteligencija početkom dvadesetog stoljeća pljeskala slavenstvu i jugoslavenstvu, AGM je usamljen upozoravao na tu novu opasnost. Jasno je već tada uočio kako Srbi koriste slavenstvo, socijalizam i pravoslavlje za širenje svoje dominacije i negiranje hrvatstva. Strašno je to danas čuti, ali će se pokazati prokleto točnim tvrdnja kako je “najljuća nesreća narodna srpstvo u Hrvatskoj”, kako je “pola milijuna pravoslavnih urođenika uvijek protiv hrvatskom ustavu”, uz pomoć “Srbobrana” koji sipa plaćeni otrov na hrvatski narod. Osim Starčevićanaca koji svemu tome pružaju otpor, na drugoj strani imamo slavljenje “naprednog radikalnog srpstva” i idealiziranje Srbije i njezine kulture.

Imali smo doista strašno iskustvo jedinstva sa Srbima i, gle čuda, kao da se ponovno vraćamo starim temama i starim zabludama. Opet nam se nameću balkanska zajednica, zajednički jezik i kultura, zajednička budućnost, opet su Srbi najveći prijatelji i saveznici, opet imamo Srbobran koji se danas tako ne zove, i opet jedva prikriveno posezanje za hrvatskim krajevima i optužbe za genocid.

Na nevjerojatan je način hrvatska javnost bila prisiljena pratiti parlamentarne izvanredne izbore u Srbiji prošle nedjelje. Dva puna dana sve novine i sve nacionalne radio i televizijske postaje nisu prestajale izvještavati o tim izborima, kao da se radi o vlastitoj državi, poslani su specijalni izvjestitelji u Beograd, svakoga sata sve su vijesti počinjale informacijama o izbornim rezultatima, pravljene su opsežne analize i predviđanja. Predstavljena je nova zvijezda ili čak lider Balkana, četrdesetčetverogodišnji Aleksandar Vučić, i to kao čovjek budućnosti, bez obzira što je nekoć govorio, a da nikada zapravo to nije porekao, kako je sve do Karlobaga, Karlovca i Virovitice zapravo Srbija. U ratnom je vihoru huškao na rat i pobunjenicima čestitao što su ustali protiv “ustaške vlasti”. Veleposlanik u Beogradu se pred TV kamerama pohvalio kako je ovom Miloševićevu ministru informiranja i Šešeljevu tajniku nosio na poklon probrana hrvatska vina. Službena Hrvatska pak tvrdi kako u interesu zajedničke budućnosti i “regiona” neće Srbiji postavljati nikakve uvjete u njezinu procesu ulaska u EU.

Volio je Matoš Zagreb, ali ne i Zagrepčane, jer Zagreb je “hrvatski glavni grad tek imenom” Štreberovcem u kojemu su sve strane trgovine, strane firme, strana imena, strani komadi, u kojemu je sloboda klevete zamijenila slobodu tiska, koji “denuncira svim domoljubnim žarom”. S purgerskih usana teče kelnerska riječ, pozdravi servilnosti i bigotnosti: “servus”, “sluga pokoran”… Štreberovac je glavni grad Štreberije u čijoj sabornici „poklisari brane narodna prava tako što ih izdaju, ljudi se grde i vrijeđaju kao piljarice i pijani kočijaši pa onda skupa prodaju skupu robu u bescjenje”. “Renegati narodne volje” više vole biti posljednji u Kečkemetu, no prvi u Zagrebu.

Taj kolonijalni i provincijalni duh formiran, valjda, u ovisničkim uvjetima negdje na rubu Zapada pa onda na rubu Istoka, karakterističan ne samo za Zagreb i Zagrepčane, nije nas ni do danas u uvjetima državne neovisnosti napustio. Matoš je pravi izvor samopoštovanja i domoljublja nalazio u ladanju, u selu, u našim zagorskim, slavonskim i primorskim krajevima, u Mostaru i u tim anektiranim krajevima.

U ovim danima sjećanja na sto godina od smrti Antuna Gustava Matoša mnoge je fascinirala aktualnost njegove političke misli. No nije riječ o vizionarstvu i pogledu u daleku budućnost, nego prije o tromosti i žilavosti političkih duhova u nas. Pripadao je naš pjesnik pravaškoj stranci koju je teška srca napustio zbog sve većih podjela po crti karijerizma, makijavelizma i lažnog radikalstva njezinih lidera, koji su se pojavili nakon Starčevića. Kako poznato i prepoznatljivo?!

Josip Jović/

facebook komentari