Connect with us

Kolumne

Karamarko, Dnevno u šake, sve piše!

Published

on

Onaj tko će ugostiti krivokletnika, političkog prevaranta, korumpiranog i nečasnog političara, političara koji će ga izručiti otvorenom neprijatelju u ime svojih ciljeva – neka pročita Šolin tekst. Da ne može reći – nisam znao. To je priča o Josipoviću.

Je li iznenađenje ovo što je na stranicama Dnevno objavio Ivica Šola? Zašto nije? To i vrlo slične stvari godinama piše Šola, to u sve užem okviru piše još nekoliko intelektualaca u Hrvatskoj, a Dnevno izgleda, uz još neke manje medijske programe, postaje sve više oaza u pustinji, svojevrsno utočište slobodnih autora i novinara, pred snažnim pritiskom – «antifašista».

Je li iznenađenje Večernjakovo otvoreno zagovaranje Josipovića, promotora ideologije i simbolike koja je uništavala sve hrvatsko, koja je progonila Katoličku crkvu, čovjeka koji je u tekućem mandatu polutajno odlikovao desetine ljudi koji su cijeli život posvetili borbi protiv svoga naroda ili protiv njegove Crkve, a vlasnik Večernjaka je prokatolička Styrija iz Austrije? Ma kakvi! Tipičan hrvatski fenomen, kada inozemne institucije i subjekti u svojoj zemlji šalju jednu, a u Hrvatskoj sasvim suprotnu poruku.

Treba li dakle gubiti energiju i adresirati autorska, novinarska i čitateljska pitanja o svinjarijama ove državne vlasti i šefa države, Ivi Josipoviću, Vesni Pusić ili Zoranu Milanoviću? Očekivati od nekoga tko ima takvu kontrolu nad medijima – javni obzir ili čak strah!?

To je jednako lajanju na mjesec s lanca.

Svinjarije aktualnoga poretka treba i posve je nužno – dnevno bacati pod noge Tomislavu Karamarku i članstvu HDZ-a koje još nije zaboravilo slavne dane uspostave hrvatske samostalnosti, Kolindi Grabar Kitarović, pogotovo nakon josipovićevskoga nastupa na HTV-u u nedjelju, ali i svim drugim relevantnim faktorima političke i javne scene u Hrvatskoj, koji bar formalno nisu duboko zaglibili u sustavno uništenje hrvatske državnosti i u konačnici – hrvatskoga društva.

Od efekata mandata Ive Josipovića, Zorana Milanovića, rezultata rada Vesne Pusić ili jednoga Željka Jovanovića, ne može ruke oprati nitko, prvenstveno hrvatska akademska zajednica, hrvatski novinari i mediji, ali ni – Katolička crkva u Hrvatskoj. Potenciram Katoličku crkvu iako je više puta jasno poslala poruku o pogubnosti ovakve vladavine Hrvatskom, zato što se da naslutiti kako se i sama povlači pod stravičnim pritiskom «antifašističke platforme» za snažnim ograničenjima njezine društvene misije pod agendom – sekularne države, u stvari ciljanog – sekularnog društva.

Nije moguće ničim opravdati kanaliziranje ogromne nacionalne energije u promjenu izbornoga zakonodavstva, makar takva promjena bila opravdana, kada time ostaje nedirnuto samo središte destrukcije zemlje u karakteru hrvatske države, njenome ustavu i formalno-pravnome poretku. Nemoguće je izliječiti na smrt bolesnoga čovjeka hladnim oblogama. Zbog toga sam upozorio na svojevrsno političko ziheraštvo Željke Markić, ali i Katoličke crkve, koja je više puta ukazala na krizu duha kao izvorište svih problema, ali javno u ovome slučaju usmjerava svu snagu u sekundarni problem. Moguće je s druge strane da imam neutemeljena očekivanja od Katoličke Crkve, hrvatskih biskupa i možda precjenjujem njhovu mogućnost današnjega utjecaja na zbivanja u hrvatskome društvu, jer nema više karizmatičnih kardinala Stepinca i Kuharića. Moguće je, pogotovo prateći njezinu nevjerojatnu probandićevštinu i blagonaklon stav prema čitavom nizu sličnih fenomena. Ali, brojka od milijun vjernika koji svake nedjelje dolaze na misu ukazuje suprotno. Povijest ukazuje suprotno. Kritika ima smisla tek ako je usmjerena onome tko simbolizira i baštini moralna načela. Gluhome ne vrijedi šaputati.

Osobno mislim kako nije vrijeme graditi ugled pobjednika na sporednim pitanjima, koliko god riješenja bila opravdana i prihvatljiva, zbog nekih naknadnih ciljeva, kako se ne bi smjela podcjenjivati potencijalna energija hrvatskoga naroda i usmjeravati ju u svoj njenoj snazi u pitanja koja jamče pobjedu bez obzira na efekte te pobjede. Usporedio bih to sa slanjem deset snažnih nosača po kg krumpira na plac, dok nema tko pomaknuti teški ormar sa prignječenoga ukućanina.

Zašto Ivu Josipovića treba nečasno otpustiti?

Što to hrvatska javnost zna o Ivi Josipoviću i danas, nakon pet godina predsjednikovanja? Kako je moguće da o američkom predsjedniku imamo dostupne informacije u svim relevantnim medijima, bez problema možemo u svakome trenutku proguglati sve o njegovom afričkom polubratu, majci, ocu, prijateljima, puncu i punici, znamo sve, ili možemo dobiti o britanskoj kraljevskoj obitelji, Merkeličinu ocu, mužu, znamo sve o Nikoliću, Vučiću, njihovoj političkoj – predpovijesti, a o svom predsjedniku samo ono što piše u njegovoj sveučilišnoj biografiji.

Ima li nekoga tko argumentirano može osporiti, znajući blisku hrvatsku prošlost da su najozbiljnije realne opasnosti za hrvatsku slobodu, suverenost i razvoj društva, baština komunističkog poretka, njezine antihrvatske inačice i velikosrpska politika?

Smije li se zanemariti prilikom bilo čije kandidature na mjesto predsjednika države mogući biljeg ta dva zla na njegovom socijalnom kartonu?

Što još ne znamo uz ovo što je Šola objavio?

Kada ćemo i kako to saznati, ako danas hrvatska javnost ne zaoštri to pitanje, ako na njemu ne inzistira najveća opozicijska stranka? Naravno, ako je stvarno opozicijska, a ne samo drugi oblik istoga poretka kako mnogi upozoravaju. Hoćemo li saznati prljavštine kao nakon erupcije Wikileaksa, ostavštinu bivšeg ministra Šimonovića, koji je već tada uživao u New Yorku plodove svoje «politike». Hoćemo li tako Josipoviću, Pusić i sličnima staviti soli na rep?

Je li sa stajališta nacionalne sigurnosti nebitno kakvi su socijalni i obiteljski korijeni šefa države, njegove supruge, kakva je njegova socijalna i obiteljska karta? Je li to necivilizirano istraživati i zahtjevati informacije o tome? Nigdje u demokratskim državama – nije. Dapače.

Onima koji znaju više, nego je javno dostupno o Josipoviću – jasno je da on nije predsjednik svih «građana i građanki», već isključivi zastupnik jedne pogubne ideologije i politike. Zato je bilo posve očekivano u Knessetu ružno denuncirati svoj narod klasičnom političkom klevetom nezabilježenom u državničkoj povijesti, ružno i neutemeljeno u paralmentu BiH klevetati i optuživati svoju državu riskirajući strateške interese vlastitog naroda, biti pokrovitelj veličanja srpskog pokolja nad hrvatskim narodom u Srbu, godinama promovirati politiku povlačenja tužbe za genocid protiv Srbije bez ikakve državničke, pravne i civilizacijske moralne utemeljenosti, mirno gledati i podupirati ispod stola, usprkos ustavnoj obavezi bezuvjetnoga spriječavanja, međunarodnu blamažu države s lex Perković, razaranje dobrih odnosa s osvjedočenim prijateljem Njemačkom i uspostavljanje strateške suradnje s notornom antihrvatskom – Velikom Britanijom.

Ljudima koji bi nastojali odluke o sudbini svoje države i nacije donositi na istim vrijednosnim načelima i s istim interesnim angažmanom kao i donijeti odluku o upravitelju svoje privatne imovine, a to je minimum odgovornog javnog djelovanja, jasno je da takvo Josipovićevo političko djelovanje nije plod njegovih ad hoc «predsjedničkih» stavova i promišljanja, već – dio njegovog političkog identiteta.

Josipović je postao kandidat, zatim predsjednik upravo s ciljem provoditi takvu politiku. Običan čovijek ima pravo misliti kako je to slučajnost, ali pristojno obrazovan čovjek, a pogotovo sudionik u medijskom i političkom životu zemlje – ne smije ni pomisliti na to. To je namjerna, ciljana i duboko osmišljena politika, osmišljena daleko prije njegovog dolaska na mjesto predsjednika države. Tu slučajnosti nema, kao što je nije nikada bilo niti u jednom važnom projektu ove Vlade. Pogotovo u oblastima školstva, kulture, vanjske politike i odnosu prema nedavnoj prošlosti i Domovinskom ratu. Tolike greške nisu slučajne.

Zbog ciljeva takve politike Josipović je kandidiran – to je njegov mandat.

Ivu Josipovića hrvatski je narod morao smijeniti zbog nekoliko razloga.

Prvo, jer je politički prevarant, nikada ni jednu najvažniju svoju politiku nije ni spomenuo, a kamoli najavio u svojoj kandidaturi. Obećavao je stvari koje nije ni mogao, ni pomišljao postići, stvari koje se ne mogu precizno mjeriti, kao pravdu i pravednost, a skrivao ključne namjere i ciljeve svoje politike.

Drugo, jer nema političke časti preuzeti javno dio odgovornosti za katastrofalno stanje zemlje koja se strmoglavila u njegovom mandatu i to pod rukovodstvom političkih stranaka koje su ga kandidirale i sada ponovno kandidiraju? S druge strane, prihvaćanje njihove potpore javna je potvrda potpune suglasnosti s njihovom politikom.

Treće, jer je politički korumpiran, prima golemu plaću i koristi proračun od pedeset milijuna kuna godišnje, bez rezultata koje je naciji prisegao ostvariti, uz izazivanje namjernih golemih šteta svom poslodavcu. Temeljni akt korupcije jest uzeti plaću za neurađen posao i založiti najvišu državnu funkciju kao pokriće nesposobnoj Vladi, radi osobnog interesa, a prihvaćanjem kandidature koalicije to je javno priznao.

Četvrto, jer je krivokletnik, što je i moralno i zakonski kažnjivo svugdje u svijetu, i dostojno svakog prijezira. Prisegao je hrvatskom narodu pred predsjednikom Ustavnog suda – štititi ustavni poredak i stečevine hrvatske državnosti, a usprkos tome otvoreno je bez ikakvoga nacionalnog legitimiteta grubo osporio odluku naroda na prvom referendumu, te zemlju već pet godina neovlašteno vraća u savez sa Srbijom i pod njezino političko pokroviteljstvo. Uz to, kao i aktualna Vlada, tolerira nevjerojatni međunarodno – pravni presedan samoproglašene jurisdikcije Srbije nad pravnim poretkom Republike Hrvatske, o čemu svjedoči sudbina hrvatskog branitelja Veljka Marića.

Zašto Karamarko treba potrošti pet kuna i kupiti 7Dnevno? Zato što je upravo na ovim pitanjima on sa svojim suradnicima – pukovnik ili pokojnik. Hrvatski narod je preživio i lošiju i zlonamjerniju vlast, a neće dovijeka spavati omamljen zastrašujućim ispiranjem mozga i riješavanjem svakodnevnih problema koje mu proizvodi vlast, a onda mu se nudi kao spasitelj. Niti HDZ-u tolerirati sve što čini i ne čini zbog sjećanja na Tuđmanov nacionalni državotvorni pokret. Svaka čaša jednom ostane prazna.

Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading