Pratite nas

Kolumne

KARAMARKOV DUH PUŠTEN JE IZ BOCE

Objavljeno

na

Jedna, naoko benigna kaznena prijava za klevetu protiv tuženika Bože Petrova i Mire Bulja, tužitelja Tomislava Karamarka, potresla je hrvatsku političku javnost, a kako se stvari razvijaju mogla bi izazvati potrese u političkom vrhu Hrvatske s kobnim posljedicama za Hrvatsku vladu na njenom samom početku ozbiljnog rada.

Hrvatski sabor pretvoren je u psihijatrijsku kliniku predsjednika Sabora, a sramotne slike i tonovi kojima smo svjedočili, samo su vrh sante leda dobro planiranog i osmišljenog performansa majstora obmane, demagogije i populizma, na čelu sa  smiješnim, intelektualno podkapacitiranim glumcima koje netko instruira i debelo plaća.

Izmišljena afera „Konzultantica“ i politički dirigirana presuda Karamarku za „potencijalni sukob interesa“ u ime „Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa“ bile su finale  bjesomučnog, višegodišnjeg medijsko-političkog zločina i progona jednog političara i njegove obitelji po dobro uhodanom receptu kakvom smo svjedočili u slučaju Sanader, kao i u mnogim drugim slučajevima.

Najupečativlji primjer takve smišljene harange primjer je bivšeg ministra Rončevića u aferi „kamioni“ u kojoj je on nakon užasnog sramoćenja na kraju oslobođen svih optužbi. Trebamo li se sjetiti ministra Heraka koji je nevin odležao 4 godine u mentalno komunističkom  kazamatu?

Pogrom i medijski linč Milana Bandića traje i dan danas, a za vrijeme nadolazeće predizborne kampanje za gradonačelnika grada Zagreba te rabote će se samo multiciplirati.

Tomislav Karamarko, za razliku od navedenih bivših i sadašnjih državnih dužnosnika nikada pred sobom nije imao ni pravomoćnu optužnicu, nikada nije bio ni dan u istražnom zatvoru, nikada nije službeno ni optužen ni oslobođen za bilo koje, pa i najmanje kazneno djelo.

Nije nikada pravomoćno optužen ni za krivo parkiranje bicikla. U aferi „Soboli“ u dva navrata je oslobođen svake sumnje od mogućeg sukoba interesa, od istog onog povjerenstva koje mu je politički presudilo u aferi „konzultantica“.

Ako poštujemo osnovni postulat uređene pravne države o presumpciji nevinosti, ako smo imalo pravedni i pošteni možemo zaključiti jedino ono što se može zaključiti. Karamarko je pravno potpuno čist!

U trenutku kada je Božo Petrov, potpredsjednik Oreškovićeve Vlade na stol dobio „aferu konzultantica“ shvatio je da je to taj zlatni ubojiti metak kojega će opaliti Karamarku u glavu. Već tada su na valu kmerskih tiskovina od glavešina Mosta, „gusara s Neretve i čistača alkarskih štala“, kako ih neki od milja nazivaju, počele optužbe za kriminal i veleizdaju Tomislava Karamarka bez ijednog valjanog dokaza.

Poštenje, čast, obitelj, presumpcija nevinosti, potpuno su marginalizirani pojmovi u nezajažljivoj želji srušiti  političkog lidera, oslabiti HDZ i na uštrb toga ojačati svoju političku poziciju na opsesivnoj političkoj platformi rušenja političkog bipolarizma u Hrvatskoj.

I tada, a i danas, politička platforma Mosta bila je i ostala ista, javno je komunicirana više puta, a sve se svodi na njihovu ideju da s političke scene moraju nestati HDZ i SDP! A tada, kada bi se to dogodilo, ostali bi oni, ti bogomdani spasitelji Hrvatske i jedini vjerodostojni tumači političkih istina. Kakve su to političke istine  i kako ih je Most tumačio svjedočili smo u bjesomučnim i suludim manipulativnim pregovorima Mosta sa SDP-om, pa onda sa HDZ-om, a sve to bilo je garnirano ovjerenim javnobilježničkim dokumentom i notornom idejom o „tripartitnoj“ vlasti!?

U trenutku kada su shvatili da su Hrvatsku svojim pregovorima pretvorili u psihijatrijsku kliniku Bože Petrova, kada su shvatili da gube potporu svog biračkog tijela, kada su im mediji okrenuli leđa, naprasito prekidaju pregovore sa SDP-om i kršeći načela javnobilježničkog dokumenta licemjerno ulaze u „partnerski“ odnos sa HDZ-om s ciljem da taj isti HDZ rušenjem Tomislava Karamarka oslabe i devastiraju ucjenjivački zauzimajući osnovne poluge vladanja.

U svemu tome imali su obilatu pomoć udbaškog paraobavještajnog sustava  i Tihomira Oreškovića koji se borio za svoj vlastiti politički identitet.

Lako je biti general poslije bitke, ali danas je potpuno razvidno da je Tomislav Karamarko, uz jednoglasnu potporu svog nacionalnog vijeća, središnjeg odbora  i predsjedništva HDZ-a, napravio katastrofalnu  pogrješku što je uopće dozvolio dolazak Oreškovića ustupivši mu svoje legitimno zasluženo mjesto mandatara kao relativnog izbornog pobjednika.

Karamarko je nakon tog ustupka koji je u potpunoj suprotnosti s njegovim izbornim legitimitetom, proglašen nacionalnim herojem, a zapravo je potpisao svoj politički kraj i smrtnu presudu.

Da je kojim slučajem nakon što je Most izbačen iz pregovora s Milanovićem Karamarko politički odlučio ići na nove izbore ne dozvolivši bezočne ucjene rasprodajom najvažnijih državnih resora i poluga vlasti, dobili bi tehničku prijelaznu Vladu, a promjenom retorike, korekcijom na izbornim listama, i poboljšanom izbornom taktikom Karamarko bi bez ikakve sumnje osvojio još jednom izbore i to uvjerljivo, jer Most bi zbog svojih psihijatrijsko-vaginalnih manipulacija hrvatskom nacijom praktički nestao s političke scene! Most  bi izgubio glasače koji su istini za volju u ogromnoj većini uvijek bili HDZ-ovi glasači.

Ne sjećam se kada sam se u svom analitičkom stažu naslušao više demagogije i laži kao što je to bilo u slučaju velikog intervjua Tihomira Dujmovića s Božom Petrovom. Kada bih secirao svaku Božinu demagošku i neistinitu misao vjerojatno bi završio na njegovoj psihijatriji pa ću se s toga skoncentrirati na ono što je goruće pitanje koje bi moglo uzdrmati temelje ove vlasti i države.

Tko je koga brifirao? Kaže Božo da je njega brifirao odvjetnički tim na čelu s Lukom Mišetićem i da je on iz tog brifinga zaključio kako Hrvatska ima dobre izglede dobiti arbitražni spor s MOL-om, iz čega proizlazi zaključak da je onaj tko tu uspješnu arbitražu želi zaustaviti i predlaže drugačiji model pregovora nacionalni veleizdajnik i kriminalac!

Ovaj veleumni psihijatrijski zaključak ima samo jednu manu!? Odvjetnički tim u ovom arbitražnom sporu brifirao je i Tomislava Karamarka, brifirao je javno i čitavu pismenu hrvatsku javnost i u tom brifingu, 41% za Hrvatsku i 59% za Mađarsku, svakog imalo pametnog Hrvata i Hrvaticu je bez ikakve sumnje upozorio kako postoji velika mogućnost za gubitak tog spora.

Štoviše, za one koji znaju kako funkcioniraju odvjetnici, bilo je razvidno da Mišetić pere ruke i da su izgledi za dobivanje tog spora daleko manji nego što ih je sam Mišetić javno obznanio. Jer da je Mišetić rekao pravu istinu, da je rekao da zapravo nemamo nikakve šanse dobiti spor, doveo bi u pitanje i svoj odvjetnički kredibilitet, a samim time doveo bi u pitanje i ogroman honorar koji mu je u džepove utrpala Milanovićeva Vlada.

Sada se nameće jedno logično pitanje? Je li Milanović pokrenuo taj arbitražni postupak zato da ga Hrvatska dobije ili zato da ga namjerno izgubi kako bi mogao zbog tog gubitka teško optužiti HDZ radi Sanaderovog navodnog primanja mita i  ostaviti mu stravičan kostur iz ormara koji danas zlokobno pleše političkom scenom u Hrvatskoj.

Upravo se takvi napadi danas događaju s ljevice koja uslijed vlastite amnezije potpuno zaboravlja da je u cijelom procesu postojala znakovita 2003. godina kao „istočni grijeh“ INA-e, kako je to vrhunski obrazložio prof. Slaven Letica!

Tko je tu onda kriminalac ili veleizdajnik nacinalnih interesa? Milanović koji je pokrenuo taj spor ne učinivši ništa da ga dobijemo osim što je natrpao Mišetićeve džepove, Petrov koji je unatoč lošim prognozama taj spor proglasio dobitničkim ili Tomislav Karamarko koji je taj spor realno procijenio potencijalno gubitničkim?

Zašto je Božo Petrov taj spor suludo proglasio dobitničkim unatoč upozoravajućeg brifinga odvjetničkog tima? Odgovor je jednostavan! Da je kojim slučajem Božo Petrov pravilno iščitao brifing odvjetničkog tima, onako kako ga je analizirao Tomislav Karamarko, a konačan gubitak tog spora Karamarku daje za pravo, onda ne bi mogao rušiti Tomislava Karamarka izmišljenom aferom „konzultantica“ koja mu je bila na stolu kao krunski dokaz Karamarkove veleizdaje.

Da su kojim slučajem Orešković i Petrov dali barem djelomično za pravo Karamarkovom prijedlogu, koji je u suštini govorio o obostranom odustanku od obadvije arbitraže, koji je govorio o prijateljskim pregovorima sa prijateljskom Mađarskom, izgubili bi aferu „konzultantica“ kao dobro osmišljen političko-medijski zločin i alat za rušenje Karamarka, njegovih politika i politika HDZ-a pod njegovim vodstvom.

Radi svojih sebičnih, partitokratskih interesa, Most, Božo i Orešković zatvorili su oči pred važnim nacionalnim interesima, izgubili smo arbitražu, a jedini fokus im je bio odrubiti glavu Tomislavu Karamarku, oslabiti HDZ i u toj raboti nisu birali sredstva.

Ako je tako, tko je tu onda veleizdajnik hrvatskih nacionalnih interesa?

Tomislav Karamarko u svojoj političkoj karijeri nikada nije imao državničke izvršne ovlasti donositi bilo kakve štetne ili korisne odluke za Republiku Hrvatsku, a osobito nije imao ovlasti u slučajevima prodaje dijela INA-e!

Oni politički i intelektualno podkapacitirani nepismenjaci koji Karamarka kao ravnatelja POA-e i SOA-e stavljaju u kontekst veleizdaje hrvatskih nacionalnih interesa nemaju blage veze koje su ovlasti tih obavještajnih agencija.

Bulj o tome ne zna ništa kao što ne zna ništa o cjelokupnosti svog ogromnog intelektualnog neznanja kojim žari i pali u Hrvatskom saboru obmanjujući Hrvatsku javnost.

SOA i POA postoje zbog toga da provode državnu politiku, nemaju nikakve ovlasti podizati optužnice i ovlasti su im svedene na prikupljanje obavještajnih podataka koje su dužni proslijediti nadležnim državnim službama, koje nakon toga odlučuju kako će djelovati.

Bulj  ne zna da ne zna i to je najveća tragedija jednog saborskog zastupnika! Miro Bulj, častan branitelj i nečastan prekupac braniteljskog stana, ima ponovo priliku biti častan branitelj i stati u zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa.

Tu šansu dao mu je Tomislav Karamarko koji ga poziva na sud dokazati svoje tvrdnje i time učiniti veliku korist našoj Domovini.

Umjesto što Bulj demagoški traži  skidanje  saborskog imuniteta, neka kao častan branitelj podnese  ostavku na mjesto saborskog zastupnika, neka se riješi saborskog imuniteta, neka se riješi te bijedne saborske plaće i drugih beneficija i na sudu uz dokaze prokaže Karamarka kriminalca i veleizdajnika nacionalnih interesa čime bi učinio nemjerljivu korist Hrvatskoj u ovom eksplozivnom slučaju oko INE i MOL-a. Isto se odnosi i na psihijatra Božu Petrova!

Budite ljudi, dajte ostavke i pojavite se na sudu na kojemu će vas sigurno zaštititi vaš ministar pravosuđa gospodin Šprlje i osigurati vam pošteno suđenje.

Hrvatski sabor pretvorio se u festival neznanja, demagogije i populizma. Predvodnici te nove saborske kvazi demokracije su Pernar, Sinčić, Bunjac i Bulj koji su svojim neznanjem neprijateljski preuzeli Hrvatski sabor. Pernar i njegova ekipa „izbavitelja Hrvatske“, hrane se na izvorima „relevantnih“ informacija koje ne dobivaju od nikog drugog doli od notornog plaćenika  Domagoja Margetića.

To je onaj lik koji je na srpskoj tv postaji monstruozno oblatio generala Gotovinu, Franju Tuđmana, branitelje i Domovinski rat tako da je i Savo Štrbac, sudionik te iste emisije ostao njem. To što je izrekao veleizdajnik u toj emisiji ne može smisliti ni Goebbels ni Ranković ni Dobrica Čosić! Domagoj Margetić je Pernarov vjerodostojan informator i duhovni guru.

Dok Pernar urla u Saboru optužujući HDZ, akademika Reinera i Karamarka najtežim uvrjedama bez ijednog dokaza, dok insinuira da je Karamarko odgovoran za premlaćivanje Margetića i neke nepoznate zviždačice, Most šuti ili se potiho smješkaju Pernarovim perverzijama u čemu prednjači  Božo Petrov. Samo ta činjenica uz brojna svjedočenja insajdera govori nam da je Pernar zapravo glasnogovornik Mosta.

Iz relevantnih izvora doznajemo da Most redovito čestita Pernaru na njegovim eskapadama, a iz još relevantnijih insajderskih izvora doznajemo da Most Plenkovićev HDZ prezire više no što je prezirao Karamarkov HDZ. Uostalom, više puta javno su komunicirali da se dolaskom Andreja Plenkovića u omraženom HDZ-u nije ništa promijenilo.

Naprotiv, tvrde oni, promijenilo se još nagore povratkom na važna savjetnička mjesta Šeksa i navodnih aktera pljačke u privatizaciji Hrvatske. Most i dalje vodi politiku rušenja HDZ-a, a Pernar govori ono što Most misli!

U toj sinergiji Pernara i Mosta vodi se bitka za sramoćenje HDZ-a, vodi se bitka za raskol HDZ-ovog biračkog tijela, jer i jedni i drugi u budućnosti računaju upravo na obeshrabreno HDZ-ovo biračko tijelo kojemu ovakvom besprizornom demagogijom, potpomognuti kmerskim medijima svakodnevno  ispiru mozak.

Pernar je i glasnogovornik SDP-a, osobito zastupnika Marasa  i već je postala indikativna i tragikomična ta njihova genderističko-politička bliskost!?

Poštovanom akademiku Željku Reineru dajem potpuno za pravo u slučaju deložacije demagoga iz sabornice, jer postupio je u skladu sa slovom i duhom Poslovnika sabora i svaka drugačija odluka bila bi kukavička kapitulacija pred demagozima i organizatorima dobro osmišljenog performansa.

Pernara bi iz sabornice trebalo iznijeti svaki dan ako prekrši odredbe poslovnika i nakon pet izbacivanja to hrvatskoj javnosti više ne bi bila vijest. Napadi na Željka Reinera „post festum“ dio su strategije blaćenje Karamarka i atak su na onaj dio HDZ-ovog biračko tijela koje Karamarko još uvijek ima u svom „džepu“. Napadi na Željka Reinera događaju se upravo zbog toga što je on bio Karamarkov predsjednik „Hrvatskog državnog sabora“!

U ludilu tog „povijesnog“ dana u Hrvatskom saboru jedina svijetla točka bio je predsjednik kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić koji je prvi HDZ-ovac nakon rušenja Karamarka stao u obranu njegovog ljudskog dostojanstva i u obranu dostojanstva Karamarkove obitelji.

Tomislav Karamarko primio je na sebe sve batine namijenjene HDZ-u, stoički je to podnio radi HDZ-a i Hrvatske, odstupio je sa svih funkcija, povukao se u tišinu i nikada nije planirao osvetnički pohod protiv svoje vlastite stranke, nikada nije dao ni jednu obranašku ni negativnu izjavu i ostao je lojalan Domovini, lojalan i običan član svoje matične stranke.

Njegovi prigodni kratki javni istupi uvijek su bili domoljubni i afirmativni bez ikakve samo promocije i potpuno je ispravno postupio što je potpuno ignorirao svoje znane i neznane neprijatelje!

Karamarkov duh pušten je iz boce ponovo sa istim razlozima! Cilj je sramoćenje i slabljenje HDZ-a! Nije li došlo vrijeme za Karamarkovu političku ili makar ljudsku rehabilitaciju na strategiji stvaranja zajedništva unutar demokršćanskog korpusa HDZ-ovih birača?

Demokršćansko zajedništvo u tom biračkom bazenu je moguće legitimnim jačanjem nacionalne desnice u ovim pogubnim vremenima bjelosvjetskih ugroza i to moguće zajedništvo, jer zajedništvo sa mentalno komunističkom ljevicom nije moguće, bilo bi garancija da HDZ može osvojit dovoljno mandata na slijedećim parlamentarnim izborima, kako ne bi morao prihvaćati bilo čije ucjene, kako ne bi u obnašanju vlasti morao dijeliti pozicije „trojanskim konjima“, veleizdajnicima i demagoškim ucjenjivačima.

Pomirenjem frakcija unutar HDZ-a poslali bi snažnu, državničku poruku Mostu i njihovom glasnogovorniku Pernaru, a još snažniju poruku zajedništva svom biračkom tijelu.

Jedino snažan, ujedinjen HDZ od centra do krajnje desnice može stvoriti pretpostavke za snažnu nacionalnu državu prema modelu koji se kao globalna politička potreba širi Europskom unijom!

Pregovore s Mađarskom o INI i MOL-u potrebno je vratiti u ozračje prijateljskih susjednih država! Od Mađarske neprijatelja, kojega je namjerno stvorio Milanović, trebamo ponovo stvoriti prijatelja, jer iskreno prijateljstvo dvije susjedne države radi obostrane dobrobiti  često puta je nemjerljivo i nema svoju cijenu, osobito u ovoj neizvjesnoj budućnosti koja nas čeka. Čini mi se da će pregovori o INI ići upravo u tom pravcu.

Hvala Bogu što je Andrej Plenković čvrsto stao u obranu svog ministra, gospodina Barišića, jer i to je znakovita poruka. Isto tako mogao je stati i u obranu našeg najboljeg ministra Hasanbegovića, ukoliko za smjenu Hasanbegovića nisu podjednako gorljivo bili i Pupovac i Petrov.

Ako je tako, ako je Plenković u slučaju Hasanbegovića dvostruko ucijenjen od potencijalnih partnera u Vladi, a insajderi govore da jest, Andrej Plenković bio je u vrlo nezavidnoj situaciji !?

Kazimir Mikašek-Kazo / Kamenjar.com

facebook komentari

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati