Pratite nas

Umjetnost

Katharine Hepburn – filmska ikona koja je kršila sva pravila

Objavljeno

na

Napravite  li presjek karakteristika najslavnijih glumica današnjice, doći ćete do jednostavne formule – ljepota, mladost i ženstvenost nužni su preduvjeti za popularnost. No odlučite li doznati koja glumica drži titulu one s najviše Oscara, shvatit ćete kako biti isti poput drugih i nije najbolji recept. Katharine Hepburn, ponosna vlasnica čak četiriju statua, složit će se filmski povjesničari, bila je sve samo ne standardna holivudska ljepotica. Britka jezika, povučena i svojeglava, bježala je od novinara, intervjua i snimanja, a za razliku od kolegica, nije se bojala iskakati iz kalupa. Izbrušeni talent i prkos razlog su zbog kojeg i danas njezini filmovi kotiraju visoko na ljestvici klasika, što je potvrdila i odluka Britanskoga filmskog instituta da mjesec veljaču posveti upravo toj filmskoj ikoni.

Rex/Guliver

Do početka ožujka, u povijesnom kinu na londonskom Southbanku, bit će prikazana 24 filma u kojima je glumila Katharine Hepburn, snimljena od 1933. do 1981. Rođena u Americi u bogatoj obitelji, Hepburn se glumom počela baviti na fakultetu, a prvi Oscar dobila je doista rano – sa samo 26 godina za treći film “Jutarnja slava” 1933. No brz uspon na holivudski tron uskoro je zameo niz komercijalnih neuspjeha koji su, u kombinaciji s njezinim šefovskim ponašanjem i, za tadašnje pojmove, iznimno neženstvenim imidžem, Katharine pripisali titulu sastojka koji će film sigurno odvesti u propast.

Rex/Guliver

Talentiranu glumicu ovo nimalo nije pokolebalo. Umjesto da se gura pod svjetla reflektora, Hepburn je nemilost u kojoj se našla iskoristila za projekte koji su je doista zanimali te je polako preuzimala kontrolu nad karijerom. Dolaskom 1940-ih i njezin stil postajao je sve popularniji – hlače, košulje krojene po mjeri i baloneri bili su obilježja revolucionarne modne ikone koja u to vrijeme doista nije imala premca.

Rex/Guliver

S novim desetljećem vratila se i njezina popularnost – film “Filadelfijska priča” pokazao je koliko je Katharine, osim uspješne glumice, bila vrsna poslovna žena. Scenarij za ovaj film prvotno je napisan kao predstava posebno za Hepburn, koja je mudro otkupila sva prava za njega te ga poslije prodala filmskom studiju MGM, uz uvjet da glumi glavnu ulogu, kao i da bira redatelja i kolege. Suradnja s MGM-om vratila ju je u filmske uspješnice, ali pokrenula i jednu od najpoznatijih ljubavnih priča starog Hollywooda – onu sa Spencerom Tracyjem. Njihovo poslovno partnerstvo tijekom 25 godina iznjedrilo je devet filmova i najpoznatiji preljub koji je opstao više od dva i pol desetljeća, do njegove smrti 1967. Vjerojatno najpopularniji holivudski ljubavnici, Hepburn i Tracy, kemiju su vješto prenosili na veliki ekran, a upravo za jedan od filmova snimljen s Traceyem, “Pogodi tko dolazi na večeru”, Hepburn je dobila drugi Oscar. Od prvog trena kad su se upoznali, par je postao nerazdvojan usprkos tomu što je Hepburn bila vidljivo viša od irskoga glumca, dok je Tracy bio oženjen i odlučan da suprugu nikad neće ostaviti.

Rex/Guliver

“Bio je neodoljiv – napravila bih sve za njega. Ja sam bila savršeno neovisna, nikad se nisam planirala udavati”, izjavila je Hepburn koju su novinari često pitali zašto je ostala u vezi s oženjenim čovjekom gotovo cijeli život. “Čak i ako ostanem sama na kraju, bit ću sretna jer smo se dobro zabavljali”, čvrsto je odbrusila prijateljima koji su se brinuli za njezinu budućnost. No ipak se udala jedanput – za srednjoškolsku ljubav, Ludlowa Ogdena Smitha, osam godina starijeg, kojeg je natjerala da promijeni redoslijed svojih imena kako se ne bi morala prezivati Smith, što je smatrala preobičnim. Hepburn se nikad nije bojala kršiti pravila; bila je besraman snob, govorila je s otmjenim naglaskom koji su Amerikanci prezirali. Tuširala se isključivo u ledenoj vodi za koju je tvrdila da jača karakter, uvijek je sama radila opasne scene jer su kaskaderke stajale prezgrbljeno i uživala je u minimalizmu – šminke, odjeće, uređenja.

Rex/Guliver

Supruga se “riješila” nakon nekoliko godina, čim se preselila u Hollywood. Hepburn je u filmskoj povijesti ostala zabilježena kao vrsna glumica, ali – možda i važnije – kao osoba koja se nije bojala biti svoja. Popločala je put svim kolegicama koje su se ponašale, odijevale ili jednostavno izgledale drukčije, a filmska industrija njoj može zahvaliti niz autonomnih, inteligentnih i neovisnih ženskih likova koji su postali popularni nakon 1950-ih. Bilo kao vrckava zavodnica u komedijama Georgea Cukora, neobuzdana i vatrena partnerica Spenceru Traceyu ili kao mudra savjetnica u ulogama koje je prihvaćala pri kraju karijere, Hepburn je bila jednako unikatna na velikom platnu, ali i izvan njega.

Rex/Guliver

 

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Umjetnost

TRUDI NAŠIH DIDOVA

Objavljeno

na

Objavio

Ima jedan otočić pored otoka Kaprija u šibenskom arhipelagu, zove se Baljenac.

Površine je 140.265 metara ‘kvadratnih’ i na njemu su ruke kaprijskih težaka podigle 23 kilometra i 375 metara suhozida (!)… da bi ispod i između kamenja iščeprkali šaku zemlje, a onda s iskrčenim ogradili ta svoja poljca od „kvadrata“, ili dva, za lozu ili dvije.

Možda je to najmanji iskrčeni otočić na našoj obali Jadrana, izgleda neodoljivo impresivno i nikakvo čudo što se njegova fotografija našla u portofoliju kojim je Ivo Pervan popratio pismo UNESCO-u što su ga svojevremno odaslali Joško Božanić i Joško Belamarić, prisnažujući sa svoje strane da se hrvatski suhozidi uvrste na Popis svjetske baštine.

Ivo Pervan je fotograf kojega ne treba predstavljati: on već desetljećima, bez radnog vremena i meteoroloških i kalendarskih ograničenja, gleda i snima i slaže prevrijednu baštinsku građu koja već sada nema cijene. Vlastitom je inicijativom poslikao i valjda sve velike i male krčevine i sakupio veliku i lijepu zbirku fotografija dužobalnih, kraških vinograda i polja, vrtača i suhozida.

Godinama, od prigode do prigode, kad snimam iz zraka, kompletiram ‘kolekciju’ tih vinograda i polja u krčevinama, u suhozidu. Puno sam toga u ovom poslu vidio, i kod nas i u svijetu, ali sam i dalje nevjerojatno impresioniran upravo tim krajolicima i uvijek mislim da bi se s njima moglo itekako puno napraviti u promidžbi naše zemlje. Pa, te krčevine i ti suhozidi, to je rezultat rada ljudskih ruku i to je nešto što apsolutno ima mjesta u svakom predstavljanju Hrvatske.

Ma, da vam ne govorim koliko sam vrata obio nudeći i nukajući da se od tih slika napravi nešto, recimo izložba velikih formata i pokaže svijetu, na tragu one čuvene crno-bijele fotografije koja je ‘visila’ na zidu zgrade Ujednjenih naroda kao ‘pohvala ljudskoj ruci’… Nažalost, nikoga za tim nije briga. Jedini čovjek koji je ovoj ideji dao ruku je naš vinar Andro Tomić koji je financirao let avionom radi snimanja…

Eto! Ne bi se moglo reći da nikoga nije briga jer more je onih koji razumiju jezik Pervanova rada, samo što oni dolaze iz nekog drugog (hrvatskog) mentalnog sklopa…

Evo što o tome piše Joško Belamarić:
“Tisuće fotografija koje je tijekom godina i godina hodanja, krstarenja i letenja uzduž i poprijeko hrvatske obale načinio Ivo Pervan, ostavljaju bez daha i u čudu svakoga tko ih gleda ne samo kao pojedinačne umjetničke slike nego kao nevjerojatan likovni serijal koji nas istodobno estetski uzbuđuje koliko i podučava.

Naše je društvo i danas gotovo ravnodušno pred tim najvrjednijim dijelovima hrvatskog kulturno-povijesnog krajobraza, cijelog obilježenog kamenom, pred kojim bismo trebali stajati zadivljeni ne samo zbog apstraktne ljepote gromača i gomila, nego – spomenimo samo jedan aspekt u mogućem čitanju – radi uvjerljivih otisaka povijesnih imovinsko-pravnih podjela koje su tisuće kilometara kamenih međa očuvale možda bolje od arhivskih pergamena… Postoji niz načina da se ta golema fotografska građa tematski sistematizira – izložbama, knjigama, oblikovanjem internetskog portala…”.

I još kaže Belamarić:
“Na kamenu se nekoć ljubilo i jelo, rađalo i umiralo, kamen je bio i alat i oružje i nakit. I uopće ne zvuči čudno da jedino Hrvati u lokalnom govoru vele da se kamen ‘bere’…”.
Pervanove slike ovoga (ili bilo kojega) dijela hrvatske baštine ako i nisu na srcu onih u čijim je rukama alat za njenu afirmaciju i zavičajnu i domovinsku promidžbu, jesu na srcu ljudi, intelektualaca, koji, jednostavno, razumiju o čemu se tu radi…

Pa Joško Božanić, na svoj način neizmjerno zaslužan za afirmaciju i obnovu jedne druge, maritimne, baštine, a otvoren i za druge izvanserijske vrednote, pripominje i ovo:
Postoji u svijetu zid mnogo dulji od onoga što se smatra najduljim u svijetu – zid višestruko dulji od Kineskog zida. Taj zid nalazi se u Hrvatskoj, u pokrajini Dalmaciji.

Ali taj zid, premda se u prostoru proteže na barem šezdeset tisuća kilometara – što je duljina jednog i pol Zemljina ekvatora – mada mu je volumen višestruko veći od volumena svih egipatskih piramida zajedno i sedam puta duži od Kineskog zida, nije do danas primijećen kao spomenik ljudskog rada.

To je suhozid dalmatinskih vinograda… spomenik koji unatoč monumentalnosti nije vidljiv poput masivnih bedema i sjajnih palača drevnih dalmatinskih gradova, ali je u njemu jednako impresivno utisnuta graditeljska ljepota i sklad kao i sudbinski smisao čovjekova opstanka na tom kamenitom tlu.”

Ali, evo, nedavno se ‘bar’ na domaćoj sceni isplatio trud hrvatskih intelektualaca, stručnjaka i zanesenjaka ovim dijelom baštine: umijeće suhozidne gradnje napokon je registrirano kao nematerijalno kulturno dobro.

Jedan od zaslužnih zbog svoga dugogodišnjeg, upornog rada na afirmaciji suhozidne građe, svakako je šibenski etnolog dr. Jadran Kale.

Odaje veliko priznanje Pervanovu radu ali ‘usput’ zagovara i razmišlja o onim mogućnostima koje će u stvarnom i svakodnevnom životu, pored divnih Pervanovih slika koje rađaju pravi mit o suhozidnoj baštini, potaknuti stvarno i realno očuvanje suhozidne prakse, kod današnjeg težaka – ili jednostavno hobista s komadom zemlje u posjedu.

– Hrvatski su suhozidi zapravo europski suhozidi sagrađeni hrvatskim rukama, jer su rijetki oni koji nisu nastali u desetljećima vinarske konjunkture u devetnaestom stoljeću i blisko potom, a tu je tržišnu priliku obrađivačima pružilo europsko tržište. Tako bi se i danas agrookolišnim poticajima po direktivi EU-a moglo ići u susret tim malim, mravljim stvarateljima krajobraznih ljepota, a ne najkrupnijim igračima.

Međutim, po inerciji ‘pretvorbe i privatizacije’ kod nas su ti poticaji pupčanom vrpcom vezani za najkrupnije korisnike, pa se agrookolišni poticaj za popravak i gradnju suhozida od kojih koristi ne bi imale velike tvrtke nego mali ‘opegeaši’, za održavanje i gradnju svojih suhozidova, bunja i sl., rađa i porađa već godinama, i nikako da se porodi’.

A u tim bi poticajima (za koje se država uporno ne opredjeljuje) bio ključ obnove i života upravo malih korisnika – ujedno i krajolika na kojima se nalaze njihovi pojedinačno srazmjerno mali, ali nanizani posjedi.

No to samo zaokružuje smisao ove lijepo ilustrirane priče: slike su nevjerojatne, a stvarnost je surova i ne mari niti za slike, niti za blago koje za sada ostaje u Pervanovim arhivima. I očima.

Jordanka Grubač /sibenski.slobodnadalmacija.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Umjetnost

U Australiji postoji replika zagrebačke crkve sv. Marka

Objavljeno

na

Objavio

Možda i najprepoznatljivije obilježje Zagreba, crkva sv. Marka, jedno je od mjesta koje turisti u glavnom gradu Hrvatske obavezno obilaze. Ali ova predivna crkva ima i svoju ‘blizankinju’…

zagreb-st-marko1

Naime, u Cockington Green Gardenu u australskoj Canberri nalazi, se minijaturna verzija zagrebačke crkve, sa nadaleko prepoznatljivim krovom.

Riječ je o izletištu u kojem posjetitelji mogu vidjeti minijaturne verzije mnogih svjetskih atrakcija.

Kako stoji na službenoj stranici ovog izletišta, izgradnju replike crkve sv. Marka financiralo je Veleposlanstvo RH u Australiji.

Za njenu je izgradnju bilo potrebno 2000 sati (83 cijela dana!), a svih 45.000 minijaturnih ‘crijepova’ na krovu ručno je postavljeno.

CroExpress.eu

facebook komentari

Nastavi čitati