Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Katolička džamahirija – sintagma nastala pod utjecajem bunike

Objavljeno

na

Velika Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija. Tako je Muammar al-Gaddafi nedugo po uspjehu vlastite Zelene revolucije odlučio nazvati Libiju. Žvačući pritom, evo kao da ga sad vidim, sušeni mesnati list prvoklasnog halucinogenog sirtanskog kaktusa kojeg su specijalno za njega proizvodili rođaci u malom obiteljskom “Obrtu za proizvodnju začina – Muammar”. Tihom obrtu s prihodom kojeg se ne bi posramilo ni neko srednje veliko europsko trgovačko društvo, jer je libijski revolucionarni vođa trošio, ali baš trošio – često i obilato, tu pustinjsku gandžu. Prečesto. U stvari, po svemu sudeći, nije bez nje smislio nijednu, ali baš ni jednu jedinu od vlastitih neprebrojivih (neubrojivih?) intelektualnih vratolomija poput islamskog socijalizma, ili panarabizma, ili Federacije Arapskih Republika, ili Izratina – binacionalne države Židova i Palestinaca, ili džamahirije na kraju krajeva.

Neslužbeno, i cijelo svoje “remek djelo” – Zelenu knjigu – je napisao žvačući opojni list sirtanskog kaktusa. Da. Gotovo je sigurno. Bit će vam ovo jasno ako vas neopisiva dosada natjera da uzmete u ruke tu svesvjetsku mudrost nabijenu u šezdesetak prostim rečenicama ispisanih stranica. Odnosno, ako je uzmete u ruke pa još i pročitate. Bit će vam, također, jasno da ni Harvard ni Oxford (gdje se al-Gaddafi navodno školovao) nisu u šezdesetima bili imuni na trgovinu diplomama.

Kako je malo kome toliko dosadno u životu, evo nekoliko mudrosti iz Zelene knjige koja je bila ideološki okvir za Veliku Socijalističku Narodnu Libijsku Arapsku Džamahiriju:
• Stranka je suvremeni oblik diktature.
• Plebisciti su demokratska prijevara.
• Narodne konferencije su jedino sredstvo postizanja narodne demokracije.
• Prvo se ljudi podijele u Temeljne narodne konferencije. Svaka Temeljna narodna konferencija izabire svoje tajništvo. Tajništva svih Temeljnih narodnih konferencija zajedno sačinjavaju Narodne konferencije. Nakon toga mase iz Temeljnih narodnih konferencija izabiru administrativne Narodne odbore koji zamjenjuju vladinu administraciju. Sve javne institucije vode Narodni odbori koji odgovaraju Temeljnim narodnim konferencijama, a koje oblikuju politike i nadziru njihovu provedbu. Slijedom toga i administracija i njen nadzor postaju narodni, a zastarjela definicija demokracije – demokracija je nadzor vlasti od strane naroda – također postaje zastarjela. Zamijenit će ju prava definicija: demokracija je nadzor ljudi od strane ljudi.
• Oni koji zarađuju plaću su samo robovi svojim gospodarima koji ih unajmljuju.
• Nitko nema pravo posjedovati dodatnu kuću za svrhu iznajmljivanja jer je ta dodatna kuća, u stvari, potreba nekog drugog.

Dakle, džamahirija je, rezimirajmo, nekakvo socijalističko-komunističko društveno uređenje s naglaskom na direktnu vladavinu naroda (mâsa bi bio točniji izraz, u duhu sirtanskog kaktusa) putem Temeljnih narodnih konferencija i Narodnih odbora. Političke stranke su diktatorske, referendumi prijevara, svakom prema potrebama itd. Smrdi na socijalističku Jugoslaviju?

Smrdi definitivno. Bazdi. Ali nešto drugo je puno bitnije – džamahirija, ma kako većini nas zvučala džihadistički, nema nikakve veze s islamskim militantima. Istinabog, Muammar al-Gaddafi se naslonio na islam kao temeljno moralno polazište (A na što se u Libiji trebao nasloniti? Na kršćanstvo?), ali je smatrao kako ga je sa Zelenom knjigom unaprijedio. I da, džamahirija je svjetovna, sekularna.

E sada, u skladu s navedenim spoznajama članak Mladenke Šarić: “Hrvatska nije katolička džamahirija“, objavljen prošle godine na portalu autograf.hr je svakom prosječno obrazovanom Hrvatu zakrivio usne u cinični osmijeh:
Nadalje, problem je i kad se državni uredi blagoslivljaju, pri čemu se zaboravlja da Hrvatska nije katolička džamahirija nego sekularna država u kojoj žive pripadnici različitih vjera i nacija, i, naravno, ateisti. Problem je što se zaboravlja da Hrvatska pripada svim njezinim građanima.
Ček, ček! Znači džamahirija nije ono što džamahirija jest!? A džamahirija jest sekularna i pripada svim njenim građanima kao conditio sine qua non al-Gaddafijevog “remek djela”.

Nemoguće je po bilo kojoj osnovi povezati kršćanstvo (katoličanstvo) i džamahiriju, tako da je sintagma “katolička džamahirija” toliko glupa… eh, jednostavno, nije zaslužila niti osvrt sve dok Mladenku Šarić prije par dana nije citirao bez navoda (čitaj: plagirao) kolega joj komentator s istog portala, a usput i bivši predsjednik RH Ivo Josipović. Na Facebooku je objavio: “Hrvatska je sekularna država. Nije katolička džamahirija.

Jasno vam je da ovo sada ipak zaslužuje osvrt jer je gospodin Josipović bio sukreator hrvatske vanjske politike baš u periodu kad su Muammara al-Gaddafija javno sodomizirali, mučili i ubili (kakav je već običaj među civiliziranim plemenima i narodima koji u aktualnoj migrantskoj navali dolaze obogatiti europsku kulturu). Jasno vam je, također, da ovo sada zaslužuje i pokušaj odgovora na pitanje: Kako se ova idiotska sintagma zalijepila za Ivu Josipovića?

Sintagma je samo lakmus papir, samo pokazatelj ogromne krize hrvatske ljevice. Naravno, prije toga bismo se trebali složiti kako već godinu dana svjedočimo potpunoj izgubljenosti lijevog dijela hrvatskog političkog spektra. Političkoj dezorijentiranosti, točnije rečeno. Ne treba biti previše pametan za izvođenje zaključka kako je isključivi uzrok ovakvom stanju odlazak Zorana Milanovića iz politike nakon višegodišnjeg predsjedanja stožernom partijom hrvatske ljevice, SDPom. Predsjedanja? Točnije rečeno “sječe glava” koju je sustavno provodio u Partiji s ciljem stvaranja okruženja u kojem će biti intelektualno superioran nad “preživjelima”. “Pametno je giljotinirao!“, dobacit će netko. “Nije, istinabog, ni trebao puno glava sječi!“, dometnut će zajedljivo drugi. Vjerojatno su oba u pravu, ali i ako nisu ostaje činjenica da je s njegovim odlaskom ljevica, doslovno, dekapitirana.

Ne treba zato previše čuditi da je, vidi vraga, baš Milanović prvi spomenuo džamahiriju, nekoliko dana prije Mladenke Šarić očito samo trbuhozborkinje velikog vođe. Ali spomenuo je u kakvom-takvom logičnom kontekstu i bez onog idiotskog prefiksa “katolička”. Dakle, Ivo Josipović je danas samo plagijator blijede uvlakačke sjene Zorana Milanovića. Kao što je, uostalom, bio i tijekom najuspješnijeg dijela svoje političke karijere.

Međutim, politička ambicija ovog bivšeg Milanovićevog aparatčika je očito još uvijek živa. Vjerojatno je religioznom aktualnom predsjedniku Partije Davoru Bernardiću odlučio oteti ateistički dio lijevog glasačkog tijela napadom na Crkvu baš na blagdan Velike Gospe. Legitimno, ali što reći o intelektualnoj razini tog napada:
• Idiotskom sintagmom, oksimoronom “katolička džamahirija” može izazvati samo podsmijeh i sprdnju, reakciju, otprilike, poput ove koju upravo čitate, i potencijalno “ozbiljnu polemiku” s, lupam, Vice John Batarelom. Stara je to “ljubav”…
• Ironičnim komentarom: “Stigla svježa bunika?“, na riječi iz homilije Marina Barišića: “Od gospodarske krize opasnija je rastava braka.“, jer: “Dopustite da me kao intelektualca vrijeđa vrijeđanje inteligencije i buđenje niskih strasti s oltara.“, dovodi u pitanje definiciju pojma “intelektualac”. Naime, metaanalizom američkih studija o rastavi braka (izuzetno lako provjerljivo) dolazimo do podatka da prihodi rastavljenih padaju za 28% do 42%, dok pad državnih prihoda od par posto zovemo gospodarska kriza.

I to je to. Žalosna je mogućnost da Ivo Josipović postane perjanica… Molim? Na što nisam odgovorio? Na: Kako se ova idiotska sintagma zalijepila za Ivu Josipovića?

Dakle, njemu to sigurno nije idiotska sintagma, nego intelektualna vratolomija, jer je smislio čak i hashtag #nismokatolickadzamahirija. Ako pretpostavimo da Ivo Josipović nije idiot, trebali bi istraživački novinari zasukati rukave i pronaći “Obrt za proizvodnju začina – Ivo”. Ili sličan neki. Tihi obrt s prihodom kojeg se ne bi posramilo ni neko srednje veliko europsko trgovačko društvo. Jer netko, očito, žvače velike količine mesnatog lišća smrdljive bunike. I bazdi pod utjecajem.

Boris.Traljic&Kamenjar.com

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska peta jezična kolona

Objavljeno

na

Objavio

Čudne su biljke ovi naši Jugoslaveni. Čudne baš. Čudne, ali ipak, treba priznati, ne može im se čovjek ne diviti. Jednostavno ne može. Jer gledajući tu upornost, gledajući koliko vremena i energije ti idealisti ulažu u, u… u to u što već ulažu “svatko prema mogućnostima” vlastitog skučenog intelekta, ne bi li nekako, u nekom obliku, obnovili nadnaravnu bratstvojedinsvenu zajednicu “naših naroda i narodnosti”… ma jednostavno, ne možeš im se ne diviti.

Hajde recite, ali onako iskreno iz duše, zar ne zaslužuje barem divljenje činjenica da ih ni najmanje, ali baš ono – nimalo – ne zabrinjava empirijski dokazana neodrživost njihovih ideja? I ne samo to… puno, puno veće divljenje izaziva spoznaja da ih nimalo ne brinu ni nebrojeni leševi prekriveni ruševinama te tvorevine na čijoj obnovi tako uporno i strastveno rade (a leševi su, povijest nas uči, najlošiji temelji). Ali tako je. Doista ih ne brinu…

Vi koji biste riječ divljenje zamijenili sa “zgražanje”, ili, nedajbože, “mržnja” – nemate pojma. U stvari ne možete shvatiti da postoje takvi idioti. Ne možete prihvatiti da su oni, u stvari, poput onog najglupljeg američkog redneck tinejdžera koji sanja postati quarterback iako ima “dvije lijeve”, ali ga to uopće ne zabrinjava jer je, ispranog mozga, uvjeren da “može postići sve što želi ako se dovoljno potrudi”. Tako mu ispiru… pardon tako mu stalno govore, a on se doista prokleto i previše trudi. Eto, ovi naši Jugoslaveni su upravo takvi, baš poput takvog-nekog (da stvar bude gora, sigurno) omraženog im mladog Amera, baš istih takvih širokih pogleda u vlastitoj skučenosti, pa lupaju uporno i strastveno glavom u zid, a i lupat će, vjerujte, sve dok nešto ne pukne. Ili glava ili zid.

Ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata… samo malo, kako ne bi bilo zabune, nisu oni “krvavi revolucionari” poput, šta-ti-ja-znam, Ante Jonića na primjer. Ili Rade Končara. Ne. Oni su finćukasti revolucionari, intelektualci i ideolozi edvardkardeljevskog ili mošepijadevskog tipa. Dakle, ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata strateški raspoređeni po zakutcima hrvatskog javnog sektora. Ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata čije sastanke mi plaćamo. Tjedne sastanke u nekoj prostoriji, u državnom vlasništvu naravno, zadimljenoj dimom finih cigareta sa stolom prekrivenim čačkalicama izbodenim kulenom i paškim sirom na jednokratnim aluminijskim platama i s vrhunskim buteljiranim plavcem u plastičnim čašama. Da, dragi moj čitatelju, mi masno plaćamo taj kulen, taj paški sir, vrhunski plavac, čačkalice, aluminijske plate, plastične čaše i to njihovo lupanje jugoslavenskim glavama po hrvatskim zidovima. I plaćat ćemo, sve dok nešto ne pukne.

Hajde sad recite, ali opet onako iskreno iz duše, zar takvo jahanje po svima nama, a s tako skučenim intelektom, ne zaslužuje barem divljenje? I doista, pametno čeljade može samo napraviti kokice, pratiti razvoj događaja i, naravno, navijati za zid. Sve dok, a dogodi se to s vremena na vrijeme, ne odluče izaći iz toplih zadimljenih prostorija, odnosno sve dok vlastite glave ne odluče zamijeniti nečim intelektualno nadmoćnijim. Mȁcama na primjer…

Najnovija njihova mȁca ima ime: Deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaracija koju je na mah potpisalo preko dvjesto intelektualaca iz “Regiona”, među kojima i hrvatske intelektualne veličine poput Drage Pilsela, Borisa Dežulovića, Viktora Ivančića i Ante Tomića. Sve pršti od intelektualizma navedenih i sličnih ljudi, drugova, revolucionara i anarhista od zanata, čiji je potpis, istinabog, vrijedan… ali samo ako se nađe ispod jamstva za nečiji kredit. Jer financijski fudrani, shvatili ste, jesu – omogućila hrvatska država.

E sad… ti bezmudi intelektualci nisu imali ni toliko hrabrosti da imenuju taj “zajednički jezik”. Evo pada mi na pamet – jugoslavenski jezik. Ili da ga, barem, nazovu “istim jezikom”. Ali ima, osim malih skrotuma, jačih razloga za to…

Kad bi ga nazvali “istim jezikom” suprotstavili bi se životnim djelima dvojice istinskih intelektualaca i, vjerojatno, najvećih svjetskih autoriteta na području slavenskog jezikoslovlja, akademika Dalibora Brozovića i Radoslava Katičića. Dvojca koji je prije točno pedeset godina (koincidencija?) aktivno sudjelovao u donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Ako mi dozvolite, pokušat ću sažeti dio njihovog znanstvenog rada koji se odnosi na temu članka:
• Temeljna značajka hrvatske jezične situacije jest mnogodijalekatnost i tronarječnost (štokavska, kajkavska i čakavska).
• Ta dijalekatska interakcija, to sučeljavanje i priljubljivanje, upravo to je hrvatski jezik. To mu određuje cjelinu. Baš po tome on i jest različit od svakoga drugog jezika. Ni u kojem drugom nema interakcije toga trojega: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga.
• Izbor novoštokavske dijalekatske osnovice za standardni jezik (koji su izbor Hrvati izvršili prije nego itko drugi) uvjetovan je velikom vrijednosti i važnošću hrvatske štokavske književnosti.
• Vladanje standardnim jezikom nije stvar govornikova dijalekta, nego školovanja i naobrazbe, što, dakako, ne znači da to školovanje i ta naobrazba ne protječe i spontano, životom i odrastanjem u jezičnoj zajednici.
• Upitamo li se za srednjojužnoslavenske jezike: “Je li isti taj, a ne drugi?”, odgovor će biti potvrdan, jer je standardnom jeziku u svih ovdje navedenih naroda (Hrvata, Srba, Crnogoraca i muslimana Bošnjaka) osnovica praktički ista (uz brojne ograde), a ne neka druga. Upitamo li se pak: “Je li isti takav, a ne drugačiji?”, odgovor će biti niječan, jer se npr. Hrvati i Srbi ne služe standardnim jezikom koji je u obojih “isti takav, a ne drugačiji”.

Je li vam sad jasnije zašto ljudi, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata spominju zajednički, a ne isti jezik? Ili je ovo bilo preznanstveno? Ne bojte se… ne trebate za razmatranje koje vas očekuje u nastavku članka biti jezikoslovac. Ne. Dovoljno je imati malo volje i prosječno osjetljivo uho. Hajdemo, zato, napraviti odmak od ovih akademskih spoznaja.

Eh da… da biste napravili taj odmak morate imati malo avanturističkog duha, odnosno spremnosti da navučete udobnu odjeću i obuću, natrpate u naprtnjaču dosta vode, nešto hrane i energetskih pločica, pa krenete sa zapadnog dijela našeg najljepšeg otoka – Hvara naravno – prema istoku. Osim neopisivo lijepog krajolika, iznenadit će vas i bogata raznolikost lokalnog govora, raznolikost ionako specifične forske čakavštine. Žitelji gotovo svakog mjestašca s kojima popričate na tom šezdesetak kilometara dugom putu govore nekakvom vlastitom varijantom dijalekta kojeg većim dijelom čak ni kopneni čakavci ne razumiju. A onda vas, iscrpljene, na kraju puta, na krajnjem istoku otoka, dočeka skoro pa standardni hrvatski jezik, odnosno hrvatska standardna štokavština. Ni ime otoka, shvatit ćete to putem, Forani ne izgovaraju na isti način – od, najčešćeg, For preko Hvor do, hrvatski standardnog, Hvar.

E sad… ako ste kontinentalac, onda imate priliku čuti i nerazumjeti kako se mještani (“čudaci” koji otočko mjestašce Grablje nazivaju Groblje, a groblje – kopošont) međusobno sporazumijevaju na varijacijama vlastitog specifičnog čakavskog dijalekta. I čuditi se s kojom brzinom se u razgovoru s vama prebace hrvatski standardni jezik, čim shvate da ste furešt. Odnosno, s kojom brzinom kopošont opet postaje groblje, a Groblje Grablje.

Dakle, nepostojanje hrvatskog standardnog jezika i, nadređenog mu, hrvatskog književnog jezika – dinamičnog, stilski slobodnog sa svim bogatstvom narječja (onako kako i sâm pišem, često uz kritike jezičnih čistunaca kojima bih preporučio guglanje dijakronije i sinkronije u jezikoslovlju) bi stvorilo komunikacijski nered.

A baš tome teži Deklaracija o zajedničkom jeziku – komunikacijskom neredu, poglavito u dvije najagresivnije točke:
• Ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama.
• Prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti.

Zanemarite riječi “segregacija”, “diskriminacija” i “rigidno”. One su tu samo zbog stvaranja kognitivne disonance, odnosno ispiranja mozga. Tu su samo zato da bismo se usprotivili tim groznim pojmovima, ergo da bismo prihvatili ove agresivne točke kao manje zlo od tih groznih riječi: “segregacija”, “diskriminacija” i “rigidno”.

A što bi za Hrvatsku značilo provođenje tih točaka u praksi?

Značilo bi da naši Forani, kad vide nas furešte, krenu govoriti: parče, buđav, kaluđer, odžačar, šargarepa, kačamak, moreuz, obdanište, merdevine, taraba, živina, ker… i ostale, čak i nama starijima, nepoznate riječi iz srpskog standardnog jezika. “Aj porvjoj po forski, jer te ja kur*a sad ne kapin!”, sigurno bi glasio naš “kontinentalni odgovor”.

Značilo bi da naši školarci po školama slušaju: lastiš, klozet, sunđer, otadžbina, mastilo, fioka, pantljičara, tiganj, vajar, trotinet, saksija, hartija… jebote, samo ne hartija… vazduh, azot, hlor, jedinjenje, učestanost, sveska, lenjir, odeljenje… Za “belo mleko” ne bi dobivali asa iz gramatike (sic!) kao što ga, na primjer, danas dobivaju za “bilo mliko”, jer jebeš rigidnu standardizaciju. Ni za “uradiću” i “kupiću”. E to je, čitatelju, dio tog “zajedničkog jezika” kojega ne treba segregirati i diskriminirati u obrazovnim i javnim ustanovama.

Dovoljno je. I previše. Dakle, uz kulen, paški sir i vrhunski plavac, preko dvjesto regionalnih idiota, među kojima je nažalost i hrvatska peta jezična kolona, motivirani nekakvom neojugoslavenskom ideologijom ili čistim oportunizmom (čitaj: širenjem tržišta za vlastite polupismene uratke), odlučiše graditi kulu babilonsku i na uređenom hrvatskom jeziku. Božju reakciju znamo, i zato je na svima nama da srušimo tu kulu. Kao i, vrijeme je, neojugoslavensku ideologiju. U temelju.

Boris.Traljic/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

SNV – Inglourious Basterds!

Objavljeno

na

Objavio

Prošli su me trnci kad sam vidio tko zove.
(Imate i vi sigurno nekog takvog poznanika ili prijatelja, ili člana obitelji možda, koji je zadužen za loše vijesti. Ovaj moj je prava bauljajuća crna kronika, i kao da ga ništa drugo na ovom svijetu i ne zanima osim tko je umro, ili obolio, ili se potukao, tko je dobio prekršajnu ili kaznenu prijavu, koga su stisli financijski problemi, kome je auto uzela leasing kuća, tko koga vara, i s kim, i zašto, tko… ma shvatili ste.)

Nisam mu odmah odgovorio na poziv vrteći u glavi, odnosno bar pokušavajući “vrtjeti” uz prokleto iritantnu melodiju s mobilnog telefona, sve bolesne i posrnule zajedničke poznanike. Netko od njih je sigurno…
– A… alo?
– Gdje si ustašo!? – iznenadio me, nemamo takav način komunikacije. Mislim, uvijek s njim razgovaram književno (nervira ga dalmatinski dijalekt, takav je), ali nisam pod ovo “način komunikacije” na to misl… ma shvatili ste.
– ??
– Što šutiš!? Ne bi se ni pohvalio prijatelju. Eto kakav si ti…
– Što se dogodilo?
– Stvarno ne znaš!? Pa ovo je onda kao… kako se ono kaže… kao maštuluk! Prijatelju moj, i-za-ša-o si u bil-te-nu! – mrzim ovo njegovo naglašavanje slogova kako bi dao dodatni značaj riječima.
– Što pričaš? Kakvom prokletom biltenu!?
– “Onom” biltenu. Es-en-ve biltenu.
– Ne zajebavaj… što ti je sad došlo? Pa bar si ti dosad uvijek bio siguran. Kao smrt. – nasmijao sam se na ovu nehotičnu igru riječi.
– Ma ozbiljan sam! Što ti je, zar me ne poznaješ? Imaš sve na webu, www….

Upalio sam laptop. “Prokleti Windowsi!“, nisu se nikad sporije dizali. “Ma mora da je zbog Bože Petrova? Sto posto je on Srbin pa se esenve zato raspizdio.” Naime, često sam i žestoko u člancima kritizirao aktualnog predsjednika Hrvatskog sabora. Prečesto u stvari, eh… skoro i na granici opsesivnosti, ali nikad, baš nikad na nacionalnoj osnovi. Nisam, evo duše mi, ni znao da je Srbin. Ali i da jesam, nije to moja priča – tučem, pošteno tučem priznajem, po čovjekovim stavovima, a ne po njegovim krvnim zrncima. “Predsjednik Sabora – Srbin. Bome! Uznapredovala je kod nas ta pozitivna diskriminacija… pa što se onda ono nekidan žalio State Department?“. Napokon je i laptop bio spreman.

OPTUŽBA I PRAVOMOĆNA PRESUDA/1 Elementi historijskog revizionizma, govora mržnje ili širenja etničke netrpeljivosti u javnom prostoru
/1.3. Mediji
/1.3.1. Internetski portali
… Na istom se portalu Boris Traljić 9. augusta obrušio na sveučilišnog profesora Dejana Jovića nazvavši ga ideologom “nekakvog neojugoslavenskog ili neovelikosrpskog, jer nas je povijest naučila da su to sinonimi“.
Povijest se, eto, ponavlja. Opet se javljaju jugoslavenski ideolozi na hrvatskoj strani koji onda hrane velikosrbe na vlasti u Srbiji (jer bez jugoslavenske ideje ovi ne bi postojali) pa oni zajedno dovode u pitanje legitimitet neovisne Hrvatske, podrivaju joj temelje, stvaraju jugoslavenske Hrvate, huškaju hrvatske Srbe… Ne prizovu li se pameti i epilog će se ponoviti – pali traktore i bježi“, poentirao je Traljić…

Aaaaa… Dejan Jović znači!” Ne! Lažem, a ovaj članak – više od svih dosadašnjih – traži istinu. “Jee-bemti, šta vrhunski pišem!“, to mi je najprije nekritički i samozaljubljeno prošlo mislima, a tek onda: “Aaaaa… Dejan Jović znači! Nije Božo…

Puno pišem. Previše. Toliko puno da sam… ima tome već… hipohondarski prestrašeno googlao o skribomaniji. Nisu me u tom strahu od još jedne opsesije utješili ni podaci o poprilično velikoj čitanosti koju mi dostavljaju urednici. Čitaju danas, nažalost, ljudi svakakve skribomanske uratke. Ne samo u kući, ili u kafiću. Ne. Šetaju nesretnici po ulici, sudaraju se sa semaforima i prometnim znakovima, ali čitaju, ne staju, ne dižu pogled s prokletih pametnih telefona. Svi ih danas imaju… evo, kladio bih se da i Milorad Pupovac ima jedan. Zbog balansa, dva pametna – telefon i on – jedan pametan u dvije tisuće i sedamnaestoj, drugi u četrdeset i sedmoj. U prosjeku su u osamdeset i drugoj, u procvatu Jugoslavije.

Zašto sam odjednom spomenuo gospodina Pupovca? Pa, vrlo jednostavno, jer je on sad moj doktor, on je moj spasitelj. Zasjenio je čak i pravog doktora Božu. Da bih to pojasnio, vratit ću se na svoje psihološke disfunkcionalnosti, tu sam ipak najsigurniji, tu sam… doma. Da, baš tako – tu sam doma.

Dakle trajao je, tako… pa dosta dugo taj moj, samo jedan u nizu, opsesivno-hipohondarski skribomanski strah. Predugo, sve dok nisam zahvaljujući gospodinu Pupovcu, odnosno njegovom Srpskom narodnom vijeću i njihovom Biltenu moćnog i pomalo zastrašujućeg naziva “Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2016.”, napokon shvatio da moje pisanje netko ipak uzima za ozbiljno. Poglavito kad je cijela priča ojačana s jednim od naših najuglednijih politologa Dejanom Jovićem. “Uf, hvala ti Bože! Bar nisam skriboman…” Potvrdilo Srpsko narodno vijeće.

SNV Bilten je sredstvo za obračun s političkim neistomišljenicima, odnosno za stigmatiziranje onih koji ne diskriminiraju hrvatske Srbe po nikakvoj osnovi (a takvi su uvijek najopasniji), sredstvo za obračun s odabranima lukavo umotano u bogato ilustrirane šovinističke ispade…

Da. Doista puno pišem (…ma shvatili ste), ali ne baš često o problemima hrvatskih Srba. Očešem se o te probleme tu i tamo u ponekom članku, ali, u stvari, sve je to puno ispod onih četiri-pet posto koliko je hrvatskih građana te etničke, odnosno nacionalne manjine. Mea culpa. Nastojat ću ispraviti tu nenamjernu diskriminaciju. Sad za to imam i dodatnu motivaciju.

A i onda kad pišem o problemima hrvatskih Srba, moji su članci isključivo afirmativni. Bar prema zajednici, ali, očito, ne i prema vodstvu zajednice. Jer u njima su najčešće teme problemi asimilacije hrvatskih Srba u društvo, problemi zbog pretjerane pozitivne diskriminacije i, posljedično, razvijenog etnobiznisa pojedinaca koji će se – ako se nastavi na ovaj način – neminovno negativno odraziti na srpsku zajednicu u Hrvatskoj. Pišem, ponekad, i o prekodrinskim huškanjima, i neojugoslavenskim (čitaj: velikosrpskim) projektima i ideolozima, i sličnim temama.

Moji su stavovi o ovim pitanjima nedvosmisleni i jasni, nekim čudom čak usklađeni s Ustavom i zakonima i bez figa u džepovima:
Tijekom Oluje velik broj hrvatskih Srba je pobjegao u strahu, svjesni svih ratnih strahota u ratu za koji su tada već prihvatili da su ga sâmi izazvali (slikovito: “Odo’ ja komšija, nije nam valj’o pos’o…”), odnosno bolje rečeno, svjesni ekspanzionističke velikosrpske zablude u koju su upali nahuškani i ohrabreni od prekodrinskih junačina čije se guzice nisu makle iz udobnih, kožnih beogradskih fotelja.
Danas, više od dvadeset pet godina nakon osamostaljenja, neovisna Hrvatska država je neminovnost, a hrvatski Srbi nisu, Ustav mi je svjedok, narod nego etnička, odnosno nacionalna manjina i sastavni, neodvojivi dio hrvatskog građanskog korpusa. Velikosrpski projekt je uništen, a Jugoslavije nikad više neće biti. Štoviše, ne daj Bože da je bude, jer ako se i ne bi rodila u krvi, u krvi bi sigurno za koje desetljeće opet skončala.
I zato ono prema čemu je, tko zna zbog čega, zajednica hrvatskih Srba zadnjih godina počela “kliziti” – nasjedanje na retoriku neojugoslavenskih ideologa, nasjedanje na, uhu dobrom dijelu hrvatskih građana (neovisno o etnosu), slatkozvučeće utopijske ideje o novoj bratstvojedinstvenoj zajednici meda i mlijeka, nasjedanje na retoriku poticanu i ojačanu prekodrinskom propagandom o genocidnosti Hrvata i Domovinskog rata, i performansima poput “Dana sjećanja na stradanje i progon Srba” podržanih od Srpske pravoslavne crkve, a sve začinjeno recentnim obećanjem predstavnika srpske vlade usred Zagreba(!) kako će hrvatske Srbe “braniti svim raspoloživim sredstvima” – vodi do povećavanja međuetničke polarizacije i, u konačnici, novog egzodusa hrvatskih Srba. Vodi do: “Pali traktore i bježi!”, kako sam to slikovito i sarkastično napisao u članku s “elementima historijskog revizionizma, govora mržnje ili širenja etničke netrpeljivosti“.

A u samom članku (“Kad Jović misli, a Vučić huška – Srbi pripremaju traktore”) nema ni u tragovima onoga što mu/mi se stavlja na teret. U članku je politički stav, dobro argumentiran i samo ukazuje na sve ono ranije navedeno – potencijalnu pogubnost neojugoslavenske ideologije i retorike na međuetničke odnose, a onda i na stabilnost hrvatskog društva. A stabilnost hrvatskog društva je ono što mene u politici zanima. U stvari, stabilnost hrvatskog društva je jedino što me u politici zanima i jedino što me motivira za pisanje, jer ja od pisanja ne živim. Nadalje, kako iz Hrvatske niti planiram niti hoću otići, tako ću uraditi sve što je u mojoj moći, odnosno u moći mog skromnog skribomanskog talenta, da stabilnost društva ne ugrožavaju za to, i od mene nažalost, dobro plaćeni pojedinci. Zvali se oni Božo Petrov, Andrej Plenković, Davor Bernardić, Milorad Pupovac ili Dejan Jović – meni je svejedno. Ili slikovito – jebe me se.

Što je uopće trebao biti cilj pokretanja izdavanja Biltena Srpskog narodnog vijeća potpuno je nebitno. Odnosno, ako je cilj ikad i bio nešto pametno – na primjer unaprjeđivanje međuetničkih odnosa u Hrvatskoj – zasjenjen je, pogažen bolje reći, epilogom – potpirivanjem međuetničke polarizacije. Razlog za to leži u činjenici da Milorad Pupovac ovaj svoj Bilten uspješno promovira kao neosporivi i nadzakonski popis hrvatskog taloga, odnosno onog dijela hrvatskog naroda koji je on odabrao, a hrvatsko ga pravosuđe, eto, samo zbog dnevnopolitičkog oportunizma ne progoni, ali ga zato cijeli napredan svijet osuđuje. I ne samo da osuđuje, nego se i zgraža nad tim genocidnim talogom.

To mu, nažalost, odlično uspijeva uz ogromnu pomoć hrvatskih mainstream medija i tempiranja dosadašnjih objava Biltena neposredno nakon što bi ga predstavio nekoj faci američke diplomacije. Žalosno bi bilo da to nisu samo Potemkinova sela, odnosno žalosno bi bilo da taj uradak doista ima podršku američke administracije. Žalosno bi bilo da ne vide ono što Bilten doista jest – sredstvo za obračun s političkim neistomišljenicima, odnosno za stigmatiziranje onih koji ne diskriminiraju hrvatske Srbe po nikakvoj osnovi (a takvi su uvijek najopasniji), sredstvo za obračun s odabranima lukavo umotano u bogato ilustrirane šovinističke ispade koji su doista u porastu. Nažalost, s ovakvom politikom SNVa sigurno neće ni opadati…

Jasno je da mogu (i želim) govoriti samo u svoje ime. Ostali brojni političari, mediji, novinari, kolumnisti itd. popisani za odstrjel, pardon, popisani u Biltenu imaju i vlastita usta i vlastita pera. Slovo “U” koje mi je objavom u svom Biltenu Milorad Pupovac (et al.) nožem urezao na čelo, otprilike isto onako kao što je to nacistima radio Tarantinov “Bastard” Lt. Aldo Raine, će možda preplašiti neke moje poznanike. Moguće je, dosita, da će mi to biltensko obilježavanje donijeti neke neugodnosti, ali, opet, nije svako zlo za zlo. Srpsko narodno vijeće je sa sto šezdeset i sedmog-osmog (otprilike) mjesta skočilo na prvo u mom političkom fokusu. A ja sâm ne bih htio biti u vlastitom fokusu (potvrdit će Božo Petrov).

Zato gospodine Pupovac, uz sve ovo samokritičko podcjenjivanje vlastitog skribomanskog polutalenta, on je još uvijek dovoljno velik za ukrštavanje pera s vašim (i mojim, nažalost… transparentno je financiranje vaših aktivnosti iz proračuna) plaćenicima koji pišu za vaš tjednik Novosti. Trebali biste se doista zamisliti, jer iza vas se gospodine, a ne iza mene, vuku repovi etnobiznisa na koje je poprilično lako nagaziti.

Nadalje, upravo iz vašeg tjednika Novosti progovara mržnja. On je (uz Bilten kao godišnji) tjedni kanal s kojim širite etničku netrpeljivost za političko obračunavanje. U njemu je “hrvatska suverenost nebitnija od slijepog crijeva“, u njemu Republika Hrvatska “i službeno više nema nijednog smisla“, u njemu je Hrvatska “nacionalna država Šupaka“, u njemu je… ma shvatili ste. Satira kažete? Davno sam prestao u to vjerovati…

I zato Milorade – dosta je persiranja, moram poentirati za citat u tvom sljedećem Biltenu – “Ne valja ti pos’o komšija!”

Boris Traljić

http://kamenjar.com/pregledajte-pupovcev-bilten-historijski-revizionizam-govor-mrznje-nasilje-prema-srbima-2016-oj/

facebook komentari

Nastavi čitati