Pratite nas

Kćerka branitelja: Ne bojte se voljet svoju Domovinu

Objavljeno

na

“Imam 17 godina i živim u blizini Grada Splita. Moj otac je danas hvala Bogu živ i također je dao mali doprinos u stvaranju današnje države.

Moji su roditelji mog brata, sestre i mene oduvijek odgajali kršćanski. Kao mala se sjećam da smo svaku nedjelju išli na Sv. Misu. Također, roditelji su u moje srce usadili i ljubav prema Domovini te zahvalnost prema onima koji su ju stvarali. Dobro sam znala da 18. studenog tata gleda dokumentarni film o Vukovaru i trudi se zaustaviti suze. Nije želio da vidim da plače jer je znao da bi se zabrinula i pitala ga što se dogodilo, a bila sam premala da bi mi dao pravi odgovor. 5. kolovoza su svi bili sretni, tata bi našao veliku zastavu i objesio je na naš balkon. Govorio je da je danas Dan pobjede, a ti pobjednici smo mi.

Nisam sve razumjela, ali mi je bilo drago da smo mi pobjedili i da smo sretni. 15. svibnja tata je spominjao Bleiburg i gledao misu. Rekao mi je da još ne mogu razumjeti ali da molim za djecu koja su izgubila roditelje. Mama bi ga uvijek snažno zagrlila i rekla da ne smijemo zaboravit to što su nam napravili. Dobro se sjećam 16. 11. 2012. Cijela obitelj ispred televizora. Znala sam da su naši generali nepravedno osuđeni jer su branili svoje. Tata je govorio kako nema pravde i kako će im samo smanjiti kaznu, ako i to uspije. Majka mu je rekla da treba vjerovati da će Bog uslišiti naše molitve. U roku od 5 minuta već smo svi lili suze radosnice. Tako su moji roditelji mene odgojili kao domoljuba i kao vjernika.

Međutim, što sam više odrastala mogla sam vidjeti da nisu sva djeca odgajana isto. Sve ono što su moji roditelji i ja veličali moji vršnjaci su gazili. Vjeru su smatrali dosadom, svećenike pedofilima, nisu marili ni za Domovinu ni rat. Tako je i danas. Nikog nije briga. Rat je bio prije sto godina i zašto bi se sad zamarali time? Zašto kad mogu otić u klub skakat na pjesme ljudi čiji su roditelji uništavali i prezirali sve hrvatsko? Teško im je odnjet vjenac ili zapalit svijeću, boje se da ih netko ne vidi!

Zar je danas došlo tako šugavo vrijeme da je sramota zapalit svijeće za ljude koji su dali život za tebe? Zar je sramota ne slušat cajke? Zaboravili su heroje, neznaju što je 5.8. , ne zanimaju ih branitelji već idoli iz svijeta slavnih! Govore mi što ja znam, nisam ja bila rođena kad je bio rat? Pitaju me zašto idem u crkvu, zašto volim Vukovar kad sam iz Splita? Zašto ja nemam svog idola? Možda nisam rođena tada ali znam jedno – da imam duboko strahopoštovanje prema svim žrtvama i branitelji su moji idoli, heroji a ne prozirni pjevači ili glumice.

Znam da vjera i Bog puno pomaže i iako mi nitko blizak nije poginuo ja molim i zahvalna sam svima koji su branili moj dom jer svaki Hrvat je moj brat. Hvala mojim roditeljima što su me ispravno odgojili i naučili da ljubim svoju Zemlju i hvala svima vama i ne bojte se voljet svoju Domovinu jer što će nam ako joj ne pokazujemo svoju ljubav?

hercegovina.info

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Stier: Potez Cerara pokazuje da Slovenija nije spremna za dijalog

Objavljeno

na

Objavio

Slovenski premijer Miro Cerar jučer je naprasno otkazao svoj dolazak u Zagreb, nakon govora premijera Andreja Plenkovića na Općoj skupštini UN-a.

“To pokazuje da Slovenija nije otvorena, spremna, za dijalog, barem u otvorenom trenutku. Ono što je premijer iznio pred Općom skupštinom UN-a je poznati hrvatski stav.

Nitko nije očekivao da će ga Hrvatska promijeniti. Bilo je očekivanja, neutemeljenih, u Sloveniji da će možda promjena vlasti u Hrvatskoj dovesti do promjene stajališta. No, upravo je Slovenija ta koja je prekšila arbitražni sporazum, prema tome nema nikakvih iznenađenja.

U tom kontekstu, Cerar kad kaže da neće doći u Zagreb zatvara, pokazuje da Slovenija nije za dijalog”, rekao je u petak u Saboru bivši ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier.

Dodaje da situaciju treba gledati i u kontekstu predizborne kampanje u Sloveniji koja se već razbuktala. Slovencima slijede predsjednički, a zatim i parlamentarni izbori u 2018.

Stier naglašava da dijalogu alternative nema, da čak i arbitri pozivaju na to da se Zagreb i Ljubljana moraju dogovoriti.

“Loša je poruka da Slovenija nije otvorena za dijalog, mislim da to prvenstveno potkopava imidž Slovenije u međunarodnoj zajednici. Hrvatska je pokazala da je spremna na rješavanje spora”, rekao je Stier.

Cerar zbog Plenkovićeva govora u UN-u otkazao posjet Hrvatskoj

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati