Pratite nas

Keleberenje životu u Mostaru

Objavljeno

na

Sablasno je zurila gradska Vijećnica na Kantarevac. Unatoč šminkanju izvana, sablasna, prazna i strašna kakva jest zbog višegodišnjeg nemara, nebrige i bezobrazluka gradskih otaca što ju podigoše i praznom ostaviše bila je kao čudovište nad rasplesanom masom.

No, iza pustinje u Vijećnici, ljetni festival, iako je u neka doba s Neretve nanijelo prve znake jeseni, pokazao je kako unatoč praznini u vijećničkim klupama i glavama, postoji volja da se ispuni duh i, barem na ta dva dana, u mostarsko nebo pošalje pozitivna energija. Jer jedino negativno na Mostar Summer Festu bilo je to što je postojao samo jedan štand s bonovima i što uz ograde na Kantarevcu nije bilo više vreća za smeće. No, prvim mačićima, to će se oprostiti.

Iza besposlene vijećnice, u kojoj zjape prazne vijećničke klupe za prazne vijećničke glave, procvjetala je tako jedna sasvim obična, uspješna stvar. Jer, mudrosti za koncerte u ova vremena i ne treba previše. Bitna je volja. Za razliku od bezvoljnika, koji nemaju mudrosti ni za doček Nove godine u modernom, stolnom, UNESCO-vom, prozapadnom, turističkom i kakvom sve ne gradu.

S druge strane, u isto vrijeme, sedmim mačićima Dana filma ima se mnogo toga za zamjeriti. Sablasno su djelovala ”napucana” sjedala u mostarskom kinu. Osim na otvaranju, koje je opet ispalo nespretno jer dobitnici nagrade za životno djelo nisu dali da progovori riječ iako je izvedena pred publiku, projekcije mostarske filmske revije bile su prazne.

obrana i z‘Obranu i zaštitu’, film koji govori upravo o mostarskoj sablasti, o sada već vječitom čekanju da se netko nepoznat s papirima smiluje običnom čovjeku, pratilo je keleberenje uglavnom ženske publike. Zgrozile su se mostarske dame što glavni glumac filma svoju suprugu pokušava pomilovati po dupetu dok ova mijesi pitu. Pretrgale su se od smijeha i nastavile tako do kraja filma ne dopuštajući mu da barem malo zareže u dubinu i ne razgoli, onako filmski, stvarnost u kojoj jesmo i u kojoj velika većina ganja neke nedostižne papire. ”Pun mi je kurac”, iz usta glavne glumice rastrgao je dame od smijeha iako mnogi mogu posvjedičiti da su njihova usta i uši puni puno gorih stvari od rečenice kojom se u filmu nastojalo pokazati dokle nas dovodi paranoja u kojoj jesmo.

A pred dosanjano filmsko platno publiku nisu mogli dovesti ni izvikani filmovi iz regije. Kino dvoranu rezerviranu za Dane filma punili su uglavnom ljudi s akreditacijama, koji su se pak morali micati sa stolice nekome kome je prodana karta. Jer, sedmi mačići opet su ove godine zaboravili rezervirati mjesta za ljude kojima su kapom i šakom dijelili propusnice.

Iako se mora priznati da su Dani filma izašli kao pobjednici u borbi protiv vjetrenjača, mora se i priznati da sedam godina kasnije to više nije to. Ako je prvih godina cilj bio borba za kino, sad kad se ono dobilo, festival je postao navratnanos događaj. Unatoč zvučnim imenima, koja se pojave u Mostaru, unatoč prilici da se pogleda film, koji možda neće završiti u programu kina, Dani filma i pored izvikanih sponzorstava, postali su mlaka manifestacija. Čini se da im ozbiljno prijeti da se uvrsti u slične manifestacije u gradu, u recimo mostarsko-matično proljeće, na kojima su redovito oni reda i fotografa radi i na kojima se barem pojavi prvi čovjek grada. A na Danima filma ga nije bilo. Možda mu je netko napomenuo da je prve godine rekao ”vidimo se dogodine u kinu”, pa tako idućih pet godina.

Iako su oba festivala napravljena zbog publike, publika ih nije jednako sažvakala. Možda je publika u UNESCO-vom gradu bez kanti za smeće umrtvljena neviđenim i nedočekanim čovjekom s papirima iz filma i prazninom glava iz sablasne Vijećnice. Možda je istrzanost dnevno-političkim najavama promjena na bolje i dnevnih razočaranja umrtvila živce za promjene i festivalski duh grada. A ne bi smjela, jer priča se da Mostar čeka još nekoliko festivala.

No, bitnije bi bilo da se u gradu – koji unatoč tlapnjama o modernosti, kulturi i podastiranju nerazrađenih parkirališnih ideja sa zapada nije u potpunosti stao niti iza jednog događaja – ne dozvoli ono iz filmskog monologa nagrađene glumice. ”Sve se nekako promijenilo. Tko može, nek’ bježi. Nema više ljudi. Nema ti ovdje više života”, rezale su riječi smijeh i keleberenje.

Publika ne bi smjela biti samo publika kad je to u pitanju.

Berislav Jurič/dnevno

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Karl Erjavec očekuje pritisak EU-a zbog Plenkovićeva govora u UN-u

Objavljeno

na

Objavio

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

Slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec izjavio je u nedjelju da očekuje jak pritisak Europske komisije (EK) na Hrvatsku nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u u kojem je optužio Sloveniju za nepoštivanje međunarodnog prava.

Plenković je u četvrtak u govoru pred Općom skupštinom UN-a rekao da je Hrvatska morala izaći iz arbitraže o granici sa Slovenijom koju je Slovenija kompromitirala i upozorio da takvo “nepoštivanje međunarodnog prava” obeshrabruje ostale države da sporove rješavaju uz pomoć treće strane.

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

“Arbitražni sporazum je bio potpisan pod okriljem EU-a. Potptredsjednik EK-a Frans Timmermans je ponudio svoju pomoć ako ne bi došlo do dogovora s Hrvatskom o implementaciji arbitražne presude. Mislim da će naš slijedeći korak biti da ga obavijestimo o tome što se u New Yorku dogodilo”, kazao je Erjavec u razgovoru za RTV Slovenija.

Dodao je da EK ima niz instrumenata kako bi države koje ne poštuju vladavinu prava uvjerila da se ponašaju drukčije.

“Znamo što EU čini u pogledu Poljske zbog pravosudne reforme koju provodi njihova vlada. EU može zamrznuti europska sredstva takvim državama. Ipak mislim da će u slučaju Hrvatske biti dovoljan i poneki oštar poziv u Zagreb”, kazao je Erjavec.

Po njegovim riječima, da bi se arbitražna presuda provela potrebna je suradnja Hrvatske, ali Slovenija “neke stvari može implementirati sama” prihvaćanjem nekih zakona u parlamentu koje je premijer Miro Cerar najavio za ovaj mjesec.

Zbog Plenkovićeva govora Cerar je u četvrtak navečer otkazao dogovoreni susret s hrvatskim premijerom u Zagrebu 27. rujna o rješavanju hrvatsko-slovenskog graničnog prijepora.

Ljubljana smatra da je arbitražna odluka konačno rješenje koje treba primijeniti, a Zagreb traži novo bilateralno rješenje spora koji dvije države opterećuje od raspada bivše Jugoslavije 1990-tih godina.

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

facebook komentari

Nastavi čitati