Knjiga „Hrvatska tužba“ značajno je vrelo podataka o novijoj hrvatskoj povijesti

0

Poštovane gospođe i gospodo!

Čast mi je i zadovoljstvo predstaviti knjigu prof.dr.Zvonimira Šeparovića „Hrvatska tužba“. Iako je autor ove knjige općepoznat , dopustite mi da uvodno ipak rečem par riječi o njemu. Prof. emeritus Zvonimir Šeparović, bivši ministarZvonimir Separovic Hrvatska tuzba pravosuđa i ministar vanjskih poslova RH, je pravnik i viktimolog svjetskoga glasa, koji je posvetio najveći dio svoga znanstvenog istraživanja problemu žrtava, ljudskih stradanja i ljudskih prava. 1984. on osniva prvu međunarodnu viktimološku školu, 1985. dovodi peti svjetski simpozij viktimologije u Zagreb i biva izabran za predsjednika Svjetskog viktimološkog društva, 1990. utemeljuje Hrvatsko žrtvoslovno društvo.On je član Europske akademije znanosti i umjetnosti i član Savjeta Međunarodnog instituta za kulturalnu diplomaciju u Berlinu. Profesor Šeparović je autor velikog broja knjiga i znanstvenih radova . Kao ministar pravosuđa RH on je podnio Međunarodnom sudu pravde u Haagu tužbu protiv SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) o čemu svjedoči ova knjiga koju prikazujemo.

Hrvatska tužba protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu od 2. srpnja 1999.

Knjiga koju prikazujemo obuhvaća širu tematiku vezanu uz tužbu RH protiv SR Jugoslavije (kasnije Srbije i Crne Gore), dakle samu tužbu , analizu pojma genocida i pojma „etničkog čišćenja“, štetu počinjenu srpskom agresijom na Hrvatsku, prikaz idejnog cilja agresora stvaranje Velike Srbije, tužbu BiH protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), i ulogu u ovome Srpske pravoslavne crkve, da spomenemo same neke od tema koje se prikazuju u ovoj knjizi. Knjiga sadrži i vrlo interesantne priloge.

kolona1_vukovaU ratu agresije JNA i srpskih vojnih i paravojnih snaga na Hrvatsku agresor je počinio masovna ubojstva, teške tjelesne povrede, silovanja, masovna progonstva, odvođenje u logore i nestanak zarobljenika, „etničko čišćenje“ prostora radi etničke homogenizacije, utjecanje na dostavu humanitarne i medicinske pomoći, zbog čega su mnoge osobe stradale, razaranje povijesno-kulturnog blaga, uništavanje vjerskih objekata, bolnica, hrvatske imovine, uništavanje identifikacijskih isprava pripadnika nesrpskog naroda, uništavanje hrvatske državne arhive. Autor navodi, da je prema podatcima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.-1999. godine iznosila 37.119.679.000 US$ i preko 15.000 ubijenih u Domovinskome ratu.

Radi vremenske ograničenosti zadržati ćemo se na optužbi protiv Jugoslavije (odnosno Srbije i Crne Gore, kad je prestala postojati država Jugoslavija) za zločin genocida i „etničkog čišćenja“ koje je Srbija počinila u Hrvatskoj. Ovdje moram napomenuti, da je Hrvatska odustala od progona Crne Gore, tako da je kao tužena ostala samo Srbija.

Što je genocid?

Prema članku II Međunarodne konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (Rim 1948.) (u daljnjem tekstu nazvana „Konvencija o genocidu“) zločin genocida ima dvije sastavnice: specifičnu nakanu (mens rea) i inkriminirajući čin (actus reus). Specifična se nakana sastoji u tomu, da se želi u cjelini ili djelomično uništiti stanovitu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu ljudi kao takvu, a zločinački čin mora biti jedan ili više od slijedećih: (a) ubijanje članova te skupine, (b) nanošenje njima ozbiljne tjelesne ili duševne štete, (c) namjerno stavljanje te skupine u životne uvjete u kojima će ista biti djelomično iliovcarapotpuno fizički uništena, (d) nametanje mjera koje imaju za svrhu da se spriječe porodi u toj skupini, i (e) nasilno premještanje djece te skupine u drugu skupinu.

Ponekad se specifična nakana genocidnog čina ne može utvrditi izjavama počinitelja koje su pratile taj čin ili njemu neposredno prethodile, nego je treba saznati kroz izjave počinitelja iz bliže ili daljnje prošlosti. Zato su npr. izjave srpskih političara i ideologa kroz čitavo razdoblje obiju Jugoslavija o stvaranju Velike Srbije važan dokaz o genocidnoj nakani njihovih zločina koje su počinili u Domovinskome ratu. U ovome kontekstu je potrebno napomenuti, da nakana potpunog ili djelomičnog uništenja skupine ne mora biti početna nakana počinitelja, nego ona može sazreti i kasnije. Ozbiljna duševna ili tjelesna šteta može se prouzročiti i time, da se žrtvu prisili uzimati drogu ili narkotike, da se nju podvrgne silovanju ili seksualnom zlostavljanju. Ako se vrši ovakvo zlostavljanje u posebnoj gore iznesenoj namjeri, počinjen je čin genocida. Treba naglasiti,da genocid nije isto što i progon. Iako su i kod progona žrtve izabrane po pripadnosti određenoj skupini , kod progona nema namjere da se skupina uništi kao takva, pa se stoga i pojam „etničkog čišćenja“ ne podudara automatski s pojmom genocida. Što se pak tiče mjera koje su nametnute da bi se spriječili porodi moramo reći, da ovaj genocid ne uključuje i uspjeh tih mjera , koji može i izostati. Ove mjere nisu samo kastracija i sterilizacija, nego npr. i rastavljanje spolova, sprječavanje muškaraca i žena da sklapaju brak i da imaju djecu, ili prisilni pobačaji. Konvencija o genocidu ne spominje izričito motiv određenog čina genocida, nego inzistira jedino na njegovoj specifičnoj nakani . Ipak je motiv neizravno spomenut u čl. II. Konvencije gdje je riječ o nakani potpunog ili djelomičnog uništenja određene skupine „lao takve“ (as such).

Treba reći i to, da počinitelj konkretnog čina genocida ne mora biti svjestan ovoga sveobuhvatnog motiva kada vrši genocidni čin, i da on može počiniti čin genocida iz cijelog niza drugih motiva, uključujući i onaj nezakonitog bogaćenja. I na krajuovcaraspomenimo, da se genocid može počiniti u vrijeme mira i rata, protiv stranog i vlastitog pučanstva. Potrebno je također naglasiti, da Konvencija ne inkriminira samo čin genocida, nego i druge kriminalne čine koji ge mogu pratiti, kao što su (a) urota da se počini genocid, (b) izravno i javno poticanje na genocid, (c) pokušaj da se počini genocid, te (d) sudioništvo u genocidu . Uzevši u obzir sve sastavnice zločina genocida autor ove knjige potpuno opravdano zaključuje, da je u agresiji Srbije na Hrvatsku agresor počinio zločin genocida.

Je li „etničko čišćenje“ genocid?

Izgleda da je izraz „etničko čišćenje“ prvi put rabljen 1981. u jugoslavenskim medijima u svezi s uspostavom „etnički čistih“ područja na Kosovu (William A. Schabas: Genocide in International Law, Cambridge University Press 2000, str.189/190). Nakon toga taj je izraz bio prihvaćen u ispravama međunarodnih tijela, najprije u navodnicima, a onda i bez njih. Etničko čišćenje možemo opisati kao stvaranje etnički homogenog područja primjenom sile ili prijetnje, da će s toga područja biti udaljene ili protjerane osobe druge etničke pripadnosti. Komisija stručnjaka Vijeća sigurnosti osnovana 1992. da razjasni pojam etničkog čišćenja u svome je iskazu naznačila, da etničko čišćenje uključuje smaknuće, ubojstvo, mučenje, samovoljno uhićenje i zatvaranje , izvansudsku egzekuciju, spolno zlostavljanje, konfiniranje civilnog pučanstva u geto, prisilno udaljavanje , premještaj i deportaciju civilnog pučanstva, namjeran vojni napad ili prijetnju napada na civilno pučanstvo i civilna područja, te hirovito uništenje imovine. Možemo postaviti pitanje, je li etničko čišćenje, kako je gore opisano, čin genocida?

Mišljenja su podijeljena. Mišljenje da je etničko čišćenje doista genocid osobito je izraženo u nekim rezolucijama Ujedinjenihskabrnjanaroda. Drugi pak smatraju etničko čišćenje različitim od genocida (pobliže o tomu kod Branimir Lukšić: Genocide and Command Responsibility, objavljeno u Zborniku Pravnoga fakulteta Split, god. 38 (64) ,2001.). I zločin etničkog čišćenja se može počiniti ne samo u ratnim, nego i u mirnodopskim uvjetima, nad vlastitim pučanstvom, kao i nad pučanstvom druge zemlje. Iako se u načelu razlikuje pojam genocida od pojma etničkog čišćenja mora se priznati, da se u postupku pretvaranja područja u etnički „čisto“ ili „očišćeno“ vrlo često počini zločin genocida. S obzirom na opseg, nakanu i krajnje nehuman postupak jugosrbijanskog agresora prilikom etničkog čišćenja okupiranih hrvatskih područja, treba se složiti s profesorom Šeparovićem, da se iza tog užasnog i nečovječnog eufemizam krio u ratu jugosrpske agresije na Hrvatsku zločin genocida.

Genocid je izvršen u Hrvatskoj

Pod tim naslovom profesor Šeparović navodi opsežne podatke o zločinima koje su JNA, Srbija i Crna Gora počinile u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskoga rata.Postoji golem broj izvornih isprava koje jasno dokazuju specifičnu namjeru počinitelja ovih zločina , da u cijelosti ili djelomično unište hrvatsko nacionalno biće. Postoje i snimljeni razgovori srpskih emisara koji su još prije početka agresije na Hrvatsku prilikom posjete Hrvatskoj zagovarali koncept Velike Srbije prema Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU).Postoje i isprave o operacijama „Štit“, „Proboj“, „Labrador“ i „Opera“,koje bjelodano ukazuju na genocidnu namjeru počinjenih zločina.sanu

Namjera genocidnog „čišćenja“ hrvatskih krajeva radi stvaranja homogene Velike Srbije ima bogatu prošlost.Spomenimo samo srpskoga monaha Jovana Rajića koji je još 1794.tvrdio da su Dalmacija, Slavonija i BiH srpske zemlje. Spomenimo i oca srpskog etničkog čišćenja Vasu Čubrilovića , člana SANU , koji u spisu „Iseljavanje Arnauta“ zagovara „čišćenje“ Srbije od stranih elemenata putem ucjene, prijetnje, fizičkog nasilja, podjele oružja srpskim kolonistima, putem četničkih terorističkih akcija, provociranih sukoba i vjerskih provokacija.A član četničke organizacije Stevan Moljević u spisu „Homogena Srbija“ iz 1941. godine kaže, da je iz zamišljene Velike Srbije potrebno silom protjerati oko 2,675.000 stanovnika, od toga oko milijun Hrvata i pola milijuna Nijemaca. U Veliku Srbiju bi ujedno trebalo useliti oko 1,310.000 stanovnika, od toga oko 300.000 Srba iz Hrvatske. Beogradski četnički komitet zalagao se tijekom Drugoga svjetskog rata za metode nasilnog „čišćenja“od nesrpskog stanovništva s područja buduće Velike Srbije, kako iseljavanjem, tako i likvidacijom .

Autor u knjizi prikazuje i pokušaje sa hrvatske strane da se povuče tužba protiv Srbije za genocid. Ova nastojanja dolaze i od nekih vodećih političara aktualne hrvatske vlasti , koje autor poimence nabraja.To je sasvim razumljivo, jer te osobe nisu nikada ni htjele neovisnu hrvatsku državu.Ti zagovornici povlačenja tužbe su bili protiv samostalne Hrvatske još 1990. godine., pa su takvi i ostali. Što reći na to, da uoči zakazane rasprave u Haagu ministrica vanjskih poslova RH Vesna Pusić javno izražava u Beogradu žaljenje da nije došlo do povlačenja tužbe protiv Srbije za genocid? Ili na to,da Hrvatska otkazuje pravne uslugesanueminentnog profesora prava na američkom sveučilištu Yale Mirjana Damaške ,koji je do tada bio na čelu hrvatskog pravnog tima za tužbu protiv Srbije, i na njegovo mjesto stavlja profesoricu prava sa riječkoga sveučilišta, koja je široj javnosti do tada potpuno nepoznata.Tragično je i sramotno to, da meke od osoba koje zagovaraju povlačenje tužbe protiv Srbije predstavljaju danas Hrvatsku u svijetu. Često se u takvim krugovima zastupa stajalište, da su Hrvati i Srbi dva imena jednog naroda, koja su nastala povijesnim diferenciranjem, i da njih treba integrirati. O toj tragičnoj zabludi već je Pilar rekao slijedeće: „Taj narod (srpsko-hrvatski) nije nikada postojao, niti će ikad postojati; on je umjetna tvorevina mašte, koja nema veće vrijednosti od hrvatskog ilirizma i jugoslavenstva, i kojoj je suđeno da se nakon duljeg ili kraćeg opstanka prizna ili srpstvom, ili pak hrvatstvom“(„Jugoslavensko pitanje“, Varaždin 1990. str.312). Velika je povijesna tragedija Hrvatske što je 1918. nakon Prvoga svjetskog rata, ušla u državnopravnu svezu sa Srbijom, jer je ta „integracija“ išla na štetu Hrvata, koji su se postupno morali posrbljivati i od zapadnjaka postati istočnjaci.

Zaključak

Ova je knjiga profesora Šeparovića vrelo značajnih povijesnih podataka potrebnih narodu, kojemu se još uvijek podmeće,čak i u školskim udžbenicima, krivotvorena prošlost, i kojemu se još uvijek serviraju legende o tzv. „bratstvu i jedinstvu naroda Jugoslavije“. Stvarnost je nažalost ta, da je svaka Jugoslavija, kako ona monarhistička, tako i ona komunistička, bila predvorje Velike Srbije. Stoga ovu knjigu toplo preporučam, a njezinom autoru, koji je i autor hrvatske tužbe za genocid podnesene Međunarodnom sudu pravde u Haagu, čestitam.

Prof. Branimir Lukšić/hkv

facebook komentari