Knjiga “Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969.” izašla iz tiska!

5

Iz Tiska je izašlo  još jedno djelo iz biblioteke “Hrvatska povijest”, ovaj put djelo koje spada u izvornu povijesnu građu, a to su originalna pisma Vjekoslava Maksa Luburića koja je on pisao i slao između 1952. i 1969. godine, kada je ubijen. Ovo nije knjiga o Luburićevom životopisu, ovo nije knjiga o njegovoj ulozi u NDH, ovo nije knjiga koja će raspravljati o njegovom političkom, vojničkom i emigrantskom putu.

luburic cover1O tome će jednog dana izaći neka druga knjiga, u kojoj će se autor itekako trebati potruditi pozabaviti se svim aspektima Luburićeva života. Stoga ovdje nema potrebe iznositi niti najbitnije crte iz Luburićeva životopisa, jer su one općepoznate, a onima koje nisu lako se mogu naći na internetu ili u enciklopedijama.

Ovo je knjiga koja donosi Luburićeva emigrantska pisma iz vremena nakon Drugoga svjetskog rata. Ovo su pisma u izvornom obliku ovdje objavljena, kako bi bila polazište za daljnja povijesna istraživanja, kako o samome Luburiću, tako i o emigrantskim zbivanjima među Hrvatima u to doba u cijelome svijetu. I to je jedina svrha ove knjige, bez da ikoga veliča ili vrijeđa, bez ikakvog navijanja, ali i bez ikakvog skrivanja. Danas nam je, više nego ikad, potrebno otvoriti sve naše povijesne teme, o svemu raspravljati, istraživati, pisati, objavljivati, a nikako ne ponavljati stare pogreške, kad se desetljećima mnogo toga držalo pod tepihom, kad se mnogo toga nije smjelo objavljivati, istraživati, kad su mnoge teme bile jednostavno zabranjene, ili su bile strogo kontrolirane, i na taj način posve jednostrano obrađivane.

Mnogo se govori i piše kako je hrvatsko društvo ponovno ideološki jako podijeljeno. Drugi svjetski rat Hrvate je grozno ideološki rascjepkao, u građanskom ratu, čije posljedice osjećamo itekako još i danas. Ovo je knjiga koja bi trebala doprinijeti ozdravljenju društva jer donosi ideje koje je Luburić počeo zagovarati u emigraciji, a to je pomirenje ustaša i hrvatskih partizana. Dakako, Luburića se ne može izvaditi iz konteksta te ga samo promatrati kao emigrantskog aktivista, političara, pisca. Jer Luburić ne može biti ni na koji način odvojen od onoga što se zbivalo ratnih godina u NDH, a posebno u Jasenovcu, za koji se Luburić najviše veže. O tome ovdje nema smisla uopće početi išta pisati jer je to posebna tema, koja iziskuje puno prostora i poseban angažman.

Ali osim važnosti za istraživanje Luburića i emigracije, Luburićeva pisma važna su zbog još nečega, što je posebno važno za našu suvremenu povijest, ali i sadašnjost. Rekao bih čak, zbog toga su i najznačajnija, i zbog toga posebno vrijede biti objavljena kako bi bila dostupna svima. Spomenuo sam već da se Luburić u emigraciji zalagao za hrvatsko pomirenje, zbog čega se i razišao s Antom Pavelićem. Poznata je Luburićeva “Poruka izmirenja ustaša i hrvatskih partizana koja je objavljena u novinama “Istarska Drina”, u 3./4. broju 1964. godine. Također je poznato da je Luburićevo štivo o pomirenju čitao i upijao Bruno Bušić, ali i da je na tome zdušno radio fra Dominik Mandić. I također je poznato da je Franjo Tuđman još za svojih disidentskih dana u Jugoslaviji čitao o Luburiću. Također se zna da je Tuđman krajem 80-ih bio na turneji po Kanadi te da je u Torontu, u dvorani “The Ontario Institute for Studies in Education”, 19. lipnja 1987. održao predavanje pod nazivom “Politika hrvatskog nacionalnog izmirenja”.

Stoga je više nego opravdano Luburićeva pisma objaviti hrvatskim čitateljima u izvorniku, kako bi bila dostupna svima za daljnja istraživanja. Ova knjiga i želi na tome ostati, a ne nikako biti na tragu bilo kakvih novih ideoloških podjela i sukoba.

Naš je cilj stremiti istini, i samo istini.

Zvonimir Despot

Naručite knjigu ovdje

facebook komentari

  • Gabro Vuskic

    Borba Hrvatskog naroda za svoju slobodu ne proističe iz mržnje, već iz osjećaja ljubavi i dužnosti prema Hrvatskome narodu, kojima će sloboda biti životno pitanje”

    general Drinjanin u Jubilarnom broju “OBRANE” br. 100 za Božić 1968., u opisu MIR U RATU I RAT U MIRU.

  • Gabro Vuskic

    09-12-2014, 01:59 PM

    Merkwurdigliebe

    Forum Member

    Join Date: Sep 2014

    Posts: 0

    Re: Vjekoslav Maks Luburić

    Hvala na brzom odgovoru i linku!

    S najavljenom sam knjigom već upoznat te ako ću biti u prilici, dat ću
    si truda da ju i pročitam. Ne tako davno pročitao sam i “Zapise iz NDH”
    Edmunda Glaisea von Horstenaua koji nije imao dobro mišljenje niti o
    Luburiću niti o ustašama ali samu sam knjigu uzeo s rezervom jer sadrži
    neke djelove koje se doimaju prefantastični da bi bili istiniti
    (primjerice kada opisuje večeru s Hitlerom i Pavelićem te navodi kako je
    Hitler u jednom trenutku vikao da Židove treba eliminirat dok mu je
    kolega s kojim je sjedio došaptavao kako Führer mora smanjiti doživljaj
    jer je i poglavnikova žena djelom Židovkinja).

    Dio Luburićevih pisama sam inače već imao prilike čitati, a u jednome
    od njih se dotakao i Jasenovca pa ovom prilikom šaljem copy/paste:

    “…a ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta
    uspomena, mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti
    koliko god hoće o “bratstvu i jedinstvu”! Neće ga nikada biti, jer ga
    ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski
    komunisti, kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su
    ovjekovječili s onim spomenikom – Jasenovac. Baš kao da su radili pod
    mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se “bratstvo i
    jedinstvo” sastojalo samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i
    komunističkoga, kako su to dokazale “žrtve” Hebrang i tisuće Hrvatskih
    Partizana – pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo “bratstvo i
    jedinstvo”, mo. Otporaš). Baš taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju.
    Htio sam razdvojiti Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa
    skepsom mislio…dokazuju da sam ih razdvojio…”

    (Iz pisma dru. Miljenki Dabi Peraniću 1967. Otporaš)

    S jedne strane, Luburić iznosi Jasenovac kao nešto preko čega Srbi neće
    nikada moći preći pa se tako u neku ruku to doima kao priznanje kako su
    tamo rađene stvari koje jednom kolektivu kao što je srpska nacija daju
    za pravo da mrzi drugi takav kolektiv kao što je hrvatska nacija. A onda
    opet ne izostavlja spomenuti “moj” i “njihov” Jasenovac očito
    aludirajući da Bogdanovićev cvijet i spomen područje nisu podignuti na
    sjećanje žrtava koje on ima na duši što onda nanovo otvara pitanje jesu
    li uopće tamo stradale žrtve koje bi s obzirom na svoju nevinost i
    sveukupnu brojnost mogle pokrenuti odmazdu 1945. te da se na njihovoj
    ostavštini nastoji amnestirati i agresija 1991. Meni osobno nije isto
    ako je tamo ubijeno nekoliko desetaka tisuća nevinih civila ili ukoliko
    su ubijani uglavnom četnici, partizani, komunisti i svi ostali koji su
    aktivno sudjelovali u rušenju tadašnje države.

    To je sve od mene za sada, do idućeg javljanja, sve najbolje i pozdrav Teksasu!

  • Fw: Hvala Vam
    Nedjeljko & Ivica Milicevic

    4:53 PM

    To: Annie Boban

    —– Forwarded Message —–
    From: Maja Runje
    To: Nediljko Milicevic

    Subject: Hvala Vam

    Poštovani gospodine Miličeviću,
    upravo sam pročitala knjigu pisama generala Vjekoslava Maksa Luburića, koju ste mi bili ljubazni darovati. Vrlo sam iznenađena. Znala sam da je Luburić bio osobit i snažan čovjek, ali ipak nisam znala da je bio čovjek takova značaja kakav se otkriva iz njegove korespondencije. Kakav idealizam! Kakva hrabrost! Kakvo strpljenje s ljudima – sve u želji da i u poslijeratnim nemogućim prilikama postigne dobro za svoju Domovinu!
    S nestrpljenjem očekujem knjigu koja će prikazati Luburićev životopis. Žao mi je jedino da će to biti knjiga o jednom vrlo teškom životu.
    Dva od četiri primjerka koje sam od Vas dobila predala sam Zdravki i Anti, a jedan sam darovala jednom gospodinu Dragi Čolaku, koji se prije godinu dana s obitelji vratio iz Australije, a koji sada s nama povremeno surađuje. Gospodin Čolak je iz Rasna u Hercegovini. A ne mogu Vam reći koliko se Drago razveselio. Nije mogao prestati zahvaljivati! Luburićev je poštivatelj, bio je svojevremeno član Otpora.
    Moj vlastiti primjerak je sada već na posudbi, kod prijatelja. I ići će sigurno od ruke do ruke.
    Puno Vam zahvaljujem. Također i gospodinu Bobanu – vidjela sam da je on zaslužan da je došlo do tiskanja.
    Želim Vam svako dobro i puno Vas pozdravljam,
    Maja Runje