Knjige generala Praljka pravi su arsenal činjenica

    9

    Slobodan Praljak: The truth about political positions of the Republic od Croatia towards Bosnia and Herzegovina i Development of political and military preparations regarding the attacks of ABiH on HVO in Central Bosnia and the Valley of the Neretva River in the period from 1992 to 1994, Oktavijan, Zagreb, 2014.

    General Slobodan Praljak iznimna je pojava u hrvatskoj kulturi, a s kraja 80-ih godina, dakle, od početka demokratskih i nacionalnopreporodnih gibanja, Praljak svoju fizičku i duhovnu iznimnost uklapa u borbu hrvatskoga naroda za nacionalnu i državnu afirmaciju. Početkom velikosrpske agresije na Hrvatsku, već je dragovoljac Domovinskoga rata, a organizacijske sposobnosti praktično primjenjuje u ustrojavanju hrvatske obrane u Sunji.

    Stanovito vrijeme je pomoćnik ministra obrane za političku djelatnost, a velikosrpskim napadajem na hercegbosanske Hrvate, general Praljak je kao čovjek hercegovačkoga zavičajnoga podrijetla ponovno dragovoljac, pa njegovim organizacijskim sposobnostima ponovno možemo zahvaliti da JNA i srpske snage nisu dolinom Neretve izbile na Jadransko more te tako presjekle hrvatski državni teritorij.

    Dakle, taj velikosrpski agresivni pothvat nije samo planiran nego i vođen s područja Bosne i Hercegovine, čiji tadašnji predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović javno poručuje, kako srpsko zlosilje nad Hrvatima u hercegovačkom mjestu Ravno, nije njihov, muslimanski rat.

    Operacije što ih nije svojedobno na neretvanskom području uspjela provesti JNA i srpska vojska, preuzela je kasnije muslimanska vojna i politička strategija, opravdavajući svoje agresivne, a vrlo često i zločinačke pothvate, potragom za izgubljenim prostorom, što su im ga u području istočne Bosne, etničkim čišćenjem otele srpske snage.

    Generalu Praljku smo zahvalni što muslimanska “lukava strategija” nije realizirana etničkim čišćenjem Hrvata iz doline rijeke Neretve, pa je još jedna varijanta jugoslavenskoga prodora na hrvatska područja uspješno spriječena.

    Možda upravo u tim uspješnim generalovim pothvatima, koji su spriječili realizaciju jugoslavenske političke strategije treba tražiti silnu uznemirenost “konglomerata različitih jugoslavenskih politika” protiv Slobodana Praljka. Kad ga nisu uspjeli pobijediti na vojnom pa i političkom polju, igru su prebacili na područje haaškoga sudovanja, koje je znatnim dijelom pretvoreno u poprište poslijeratne provedbe različitih međunarodnih strategija na području bivše SFRJ.

    Izvanrednoga intelektualca poput generala Praljka, koji u svojoj osobnosti sažimlje tehnička, humanistička, umjetnička i organizacijska umijeća, teško je bilo poraziti i na sudbenom bojištu, pa su njegovi politički protivnici, koje je jedno vrijeme zastupala švicarska tužiteljica Carla del Ponte, nedostatak sudskih argumenata zamijenili rasističkim vrijeđanjem cjelokupnoga hrvatskog naroda, a posebice njegovih zatočenih generala.

    Del Ponte

    Nije general Praljak ni na to ostao dužan pa je tada još uvijek moćnoj Carli del Ponte, koja je Hrvate nazivala “podmuklom kopiladi” odvratio kako se služi govorom mržnje, a njezina uporaba trajnoga glagola “služiti” u prijepornoj sintagmi odčitava “uobičajen način šovinističkog i rasističkog karakteriziranja Hrvata”. Podsjetivši na izostanak bilo kakve reakcije na takav profašistički način govora o jednom narodu, general Praljak je s pravom pitao je li u ozračju takvoga mišljenja napisana protiv njega i haaška optužnica. Premda je tražio da se to ispita i utvrdi sudskim postupkom pred MKSJ u Haagu, to se naravno nikad nije dogodilo.

    Nu, nakon toga, a kao posljedak, zbog silne energije koju je uložio u vlastitu obranu pred sudom, ali i u obranu politike hercegbosanskih Hrvata te politike Republike Hrvatske prema BiH, što se najbolje može vidjeti nizom objavljenih knjiga prepunih izvorne građe o ratu u BiH, odgovor je ubrzo došao iz hrvatskih ministarstava kulture i financija, koja su ga teretila za porez na objavljene knjige. Na međunarodnoj, odnosno haaškoj razini financijski udar na generala Praljka opetovan je upravo ovih dana, zahtjevom da plati troškove vlastite obrane u visini od preko tri milijuna eura.

    Ovaj nepokolebljivi hrvatski general nije se predao ni nakon donošenja drakonske, u prvom redu političke prvostupanjske presude Haaškoga suda šestorici hercegbosanskih Hrvata. U presudi hercegbosanskim Hrvatima haaško je Tužiteljstvo nadoknadilo ono što je izgubilo u oslobađajućoj presudi generalima Markaču i Gotovini.

    Naime, pod predsjedanjem američkožidovskoga sudca Theodora Merona hrvatsko državno i vojno vodstvo je oslobođeno optužbi za zločinački pothvat u operaciji Oluja, ali je zato sudsko vijeće u drukčijem sastavu prvostupanjskom presudom hercegbosanskim Hrvatima optužilo hrvatsko državno vodstvo na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom i ministrom obrane Gojkom Šuškom, a hrvatsku država za agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

    General Praljak je nakon presude uložio silan trud, rad te vrijeme i na engleski jezik preveo mnoštvo dokumenata o ratu u BiH te ih objavio u dva, od planiranih pet svezaka. Nisu to samo dokumenti hrvatske strane, koji svjedoče o politici, što ju je vodila hrvatska država, Hrvati u BiH, odnosno Hrvatska zajednica, a kasnije i HR Herceg Bosna, nego i ključni dokumenti muslimanskoga političkog vodstva u BiH, koji otkrivaju bit islamističke politike vješto pokrivane plaštem što stvarne, ali i što izmišljene žrtve.

    General Praljak je objavio na engleskom jeziku i ključne dokumente jugoslavenske i srpske strane, koji zaista omogućuju sudu, ali i povjesničarima te svakom zainteresiranom da dođe do stvarne istine o ratu u Bosni i Hercegovini. Ono što nisu napravile institucije pojedinih država – Hrvatske, BiH, Srbije, ali i Haaški sud, napravio je bez selektivnoga pristupa građi upravo general Slobodan Praljak, a njihov prijevod na engleski jezik, omogućuje dostupnost širokom krugu međunarodno zainteresiranih stručnjaka različitih profila. Oni bi, naravno, ako žele, napokon mogli utvrditi karakter rata, a prema tim činjenicama onda bi se mogla ravnati i voditi znatno uravnoteženija politika.

    Objektivno gledano, to se teško može napraviti preko noći, no vjerojatno je neupitan dugoročni učinak. Ono što možemo žaliti jest da taj silni trud i rad oko ovog projekta ipak nije cjelovitije dovršen, što svakako nije odgovornost generala Praljka.

    Ciljevi sukobljenih strana

    Naime, knjige ovih izvornih dokumenta, bolje bi bile primljene u međunarodnoj stručnoj javnosti da su uz engleske prijevode bili otisnuti i preslici njihovih hrvatskih, bošnjačkih i srpskih izvornika. Druga značajka ovih knjiga izvora jest temeljit uvod u problematiku, kojeg je studiozno napisao prof. dr. Miroslav Tuđman. Uz pitanje javnoga znanja, ulogu toga znanja u informacijskom prostoru i primjenu informacijskih strategija te njihovo političko djelovanje i posljedični učinci, knjigu čine prvorazrednom građom za buduće istraživače.

    U konkretnom pak sudbenom slučaju, kad bi se imalo dovoljno snage i volje, možda bi za potrebe budućega američkog odvjetnika generala Praljka trebalo napraviti izbor ključnih dokumenta važnih za sam slučaj i za potrebe obrane, objaviti, uz njihov izvornik i engleski prijevod, kako bi se s hrvatske države i hrvatskoga vojnog i političkoga vodstva skinula zločinačka stigma o odnosu prema BiH.

    Naime iz navedene dokumentacije jasno proistječu ciljevi sve tri sukobljene političke strategije u BiH. Velikosrpska strategija je težila zaposjedanju cijele BiH i njoj pograničnih dijelova u Hrvatskoj, što je jugoslavenske i velikosrpske stratege prisililo da svoje operacije vode na jedinstvenom ratištu – koje je BiH i Hrvatsku tretiralo kao jedinstvenu cjelinu. Muslimanska pak strategija očitovala se u ciljanom stvaranju islamističke države, a kad je muslimansko vodstvo uvidjelo srpsko moć, politiku je prilagođavalo održavanju unitarističke državice na račun Hrvata.

    Hrvatska politika se ravnala, upravo onako kako je to najbolje moglo odgovarati interesima Republike Hrvatske – cjelovita BiH kao država, a njezino unutarnje ustrojstvo trebalo je omogućiti da sva tri konstitutivna naroda imaju teritorijalnu autonomiju. Nije li upravo nedavna Rezolucija Europskoga parlamenta o BiH potvrdila ispravnost hrvatske strategije, kao što to pokazuju i tragične poratne posljedice sadašnjega državnog ustrojstva te države. Dakle, Rezolucija Europskoga parlamenta o BiH u izravnoj je protimbi s prvostupanjskom presudom generalu Praljku i drugima. Ta činjenica pokazuje da je i politika Europske unije bila bliska hrvatskim stajalištima, pa bi možebitno potvrđivanje prvostupanjske presude hercegbosanskim Hrvatima bila i svojevrsna presuda Europskoj uniji.

    Naravno u više navrata, zbog kaosa i borbe s različitim frakcijama naslijeđenim iz jugokomunističkoga sustava, ali i nekim tajnim pa čak i otvorenim djelovanjem pojedinih međunarodnih čimbenika dolazilo je do ekstremnih situacija, koje ni jedna strana nije mogla do kraja nadzirati.

    Hrvatska i BiH su susjedne države, koje ne dijele samo međusobno dugu zajedničku državnu granicu, nego su zbog svoga specifičnog položaja također međusobno gospodarski, zemljopisno, povijesno i geostrateški povezane. Upravo je zbog tog položaja srpska strana i definirala Hrvatsku i BiH jedinstvenim ratištem tijekom velikosrpske agresije na ove dvije države. To se razvidno može razabrati iz pripremnih i operativnih navalnih planova bivše JNA, koja je, kao vojni instrument Beograda, poslužila Miloševićevoj ratnoj politici da zaposjedne dijelove tih država. Upravo su okupirani dijelovi Hrvatske i BiH u završnici, nakon formalnoga ujedinjenja, trebali činiti jedinstveni teritorij u zajednici sa Srbijom.

    Potpora cjelovitoj BiH

    Svjesna upravo svih tih činjenica hrvatska politika nije mogla sve i da je htjela voditi drukčiju politiku, osim potpore cjelovitoj BiH. Nisu točne tvrdnje jednoga dijela političke javnosti u Hrvatskoj, nastale tek kao promidžbeni pokušaj oporbe da se kao protivnici dr. Tuđmana i HDZ-a domognu vlasti, kako je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna bila kamen spoticanja hrvatske državne politike prema BiH.

    Naime, zahvaljujući toj organizaciji i njezinim političkim predstavnicima u Skupštini BiH je donesena odluka o proglašenju nezavisnosti BiH, a hrvatski je narod tu odluku svojih političkih predstavnika podupro i više nego jasnim očitovanjem na referendumu o neovisnosti. Ubrzo nakon proglašenja nezavisnosti, Hrvatska je priznala BiH kao suverenu državu. Nesuglasice i razilaženja između hrvatske i bošnjačko-muslimanske strane otvaraju se u pitanjima oko unutarnjega uređenja BiH, što opet jedan dio političke oporbe u Hrvatskoj koristi za međustranačka nadmetanja, a te razlike muslimansko-bošnjačka politika rabi za potvrđivanje vlastite nacije u nastajanju.

    Potiskivanje i progoni muslimanskoga stanovništva s područja koja su zaposjele srpske snage te njihov dolazak na područja u kojima se dotada održavala ustaljena brojčana ravnoteža između Muslimana i Hrvata otvarao je prostor budućega međusobnog sukobljavanja. Unatoč sukobima i na kraju počinjenim zločinima s obje bosanskohercegovačke strane – dakle i onih Armije BiH i onih HVO-a, Republika Hrvatska je tijekom cijeloga rata slala ratnu, sanitetsku i humanitarnu potporu i hrvatskoj i muslimansko-bošnjačkoj stranu u BiH, a jedne i druge je poticala na zajednički otpor velikosrpskoj agresiji, istodobno skrbeći o najvećem broju muslimansko-bošnjačkih izbjeglica u Hrvatskoj.

    Hrvatska zajednica Herceg Bosna prerasla je 1993. u Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, kao buduću upravnu jedinicu hrvatskoga naroda u sklopu BiH, nu ni HZ HB ni kasnija HR HB nikad nisu donijele ustavnu odluku o raskidu PodjelaNedostatak pak političkoga suglasja oko unutarnjega ustrojstva BiH doveo je u poratnom razdoblju praktično do podjele te zemlje na srpski entitet – Republiku Srpsku i Federaciju BiH, koja se zahvaljujući majorizaciji uglavnom pretvorila u muslimansko-bošnjački entitet. Kao posljedica neriješenoga muslimansko-hrvatskoga pitanja prepolovljen je broj Hrvata u BiH u odnosu na 1991. Brojidba pučanstva jasno pokazuje kako je broj Bošnjaka i Srba veći nego 1991. dok je broj Hrvata skoro prepolovljen u odnosu na popis iz 1991.odnošaja s BiH te su i jedna i druga u svim aspektima poštovale njezinu suverenost. Kasnije je, 1994., potpisivanjem Washingtonskoga sporazuma pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Država, Herceg-Bosna urasla u sustav muslimansko-hrvatske Federacije.

    Nedostatak pak političkoga suglasja oko unutarnjega ustrojstva BiH doveo je u poratnom razdoblju praktično do podjele te zemlje na srpski entitet – Republiku Srpsku i Federaciju BiH, koja se zahvaljujući majorizaciji uglavnom pretvorila u muslimansko-bošnjački entitet. Kao posljedica neriješenoga muslimansko-hrvatskoga pitanja prepolovljen je broj Hrvata u BiH u odnosu na 1991. Brojidba pučanstva jasno pokazuje kako je broj Bošnjaka i Srba veći nego 1991. dok je broj Hrvata skoro prepolovljen u odnosu na popis iz 1991.

    Apsurdne optužnice

    Tako danas, na području Republike Srpske nedostaje oko 92 posto katolika, uglavnom Hrvata, a u Federacija BiH oko 35 posto katolika–Hrvata, što bi mjerodavnima trebalo biti upozorenje da ozbiljno razmisle o preustroju države, kojim bi se omogućila jednakopravnost Hrvatima s druga dva naroda. To je upravo pitanje oko kojeg su se razilazila hrvatska i muslimansko-bošnjačka gledišta tijekom pregovora o unutarnjem uređenju BiH.

    Koliko su pak apsurdne optužnice Haaškoga tužiteljstva ali i prvostupanjska presuda šesterici hercegbosanskih Hrvata (Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću) o udruživanju u zajednički zločinački pothvat na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i načelnikom Glavnoga stožera HV-a generalom Jankom Bobetkom kako bi iz sastava BiH izdvojili dio teritorija i priključili ga t. zv. velikoj Hrvatskoj, osim navedenih podataka, ponajbolje svjedoči održavanje stalne helikopterske veze Zagreb-Bihać, kojom je okruženoj i zaštićenoj zoni UN-a stizala infuzija pomoći u različitim obrambenim i sanitetskim potrebama.

    U izvješću Glavnom stožeru HV-a od 21. srpnja 1995. „komanda 5. korpusa ABiH” navodi kako je Korpus pretrpio „velike gubitke u živoj sili i značajan gubitak teritorije” te da su im „zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa”, i da „pri ovakvom tempu napada agresora, može pružati organizovanu odbranu u naredna dva do tri dana”.

    Istoga dana pak u pismu koje je poslao predsjedniku Republiku Hrvatske Franji Tuđmanu, tadašnji načelnik bihaćke općine Adnan Alagić navodi da se „dramatičan položaj iz sata u sat usložnjava jer je humanitarna situacija još od ranije katastrofalna”, da su zabilježeni prvi slučajevi umiranja od gladi, da je „sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona neizvjesna”, da će se „boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice”, te da „jedinu nadu polažu u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod”.

    Pa ako se pomoć “prijateljskoga hrvatskoga naroda”, na čelu s hrvatskim političkim vodstvom u presudi šesterici hb. Hrvata, proglasi zločinačkim pothvatom, Republika Hrvatska agresorom na BiH, onda to ne će biti samo udarac hrvatskoj državi, nestajućim Hrvatima u BiH, nego dugoročno i onima koji su tu pomoć tražili i dobili od “prijateljskoga hrvatskog naroda”, ali i međunarodnoj pravdi, na kojoj počivaju odnošaji u međunarodnoj zajednici.

    Zaključak

    Zaključno ipak treba istaknuti kako su Hrvatska, a posebice hercegbosanski Hrvati izgubili, unatoč svojoj pravednoj borbi, svojedobno medijski rat. Njega s obzirom na tijek vremena ne možemo više dobiti. No ipak, svojim veličanstvenim nakladničkim pothvatom general Praljak je stvorio preduvjete za dugoročno istraživanje istine o ratu u BiH.

    Nama pak ostaje tek sudska borba za pobijanje apsurdnih točaka optužnice. Knjige generala Praljka pravi su arsenal činjenica, a prevedene na engleski jezik dostupne su i široj pravosudnoj javnosti. Što se pak tiče same obrane, možda bi u šesti dopunski svezak pravnički vješt um trebao iz ovih dokumenta izabrati upravo ono što je najvažnije za pobijanje pojedinih točaka prvostupanjske presude. S pravničkim pogovorom te verifikacijom Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata, uz te bi dokumente na engleskom jeziku trebalo objaviti i njihov izvorni preslik. U rukama ozbiljna američkoga odvjetnika 6. svezak bi mogao biti prava riznica za pobijanje političke presude hercegbosanskim Hrvatima.

    Knjige pak generala Praljka preporučam svim istraživačima, a sve ostale pozivam da generalu i zatočenim Hrvatima pružimo punu potporu kako bi na kraju izvojštili još jednu pobjedu, ne samo sebi, nego hrvatskom narodu i Republici Hrvatskoj!

    Mate Kovačević/hkv

    facebook komentari

    • hoće al u K.

      “hrvatska politika nije mogla sve i da je htjela voditi drukčiju politiku, osim potpore cjelovitoj BiH.”

      enega sad??A ća su nama govorili na bojišnici da se borimo za Hrvatsku.Ne znaš ti niš.

    • peppermintt

      Odlična analiza i cjelovit presjek zbilje

      • Ranije sam pratio Generalov informativni web, stvarno koliko je tamo dokumenata, dokaza, zapisa, a siguran sam da on sve ono ima u malom prstu

        • peppermintt

          znaš iskreno me čudi da mu stranicu nisu makli…

          • Internet se još drži, ako se ne krše neka pravila! Mada nije nemoguće! Mogli su ga naprimjer hakirat, al eto Izdržao je! ps. Evo neki bi htjeli da se sami izbrišu, pa se ne da 🙂

    • peppermintt

      Odlična analiza i cjelovit presjek zbilje

      • Ranije sam pratio Generalov informativni web, stvarno koliko je tamo dokumenata, dokaza, zapisa, a siguran sam da on sve ono ima u malom prstu

        • peppermintt

          znaš iskreno me čudi da mu stranicu nisu makli…

          • Internet se još drži, ako se ne krše neka pravila! Mada nije nemoguće! Mogli su ga naprimjer hakirat, al eto Izdržao je! ps. Evo neki bi htjeli da se sami izbrišu, pa se ne da 🙂