Ko rano rani, dvije tenice grabi

    47

    [dropcap]S[/dropcap]inoć  sam ‘zaglavio’ s ekipom, mene zapalo gradelat oradu i lubina, dok je kum peko grdobinu u tepsiji, a  ja sam naravno ogulio i krumpir i luk jer tako je svaki put.. al ne bunim se! Popilo se po par domaćih rakija uz pripremu svega, a kum nanio Kamenog vina, domaće smo sklonili u stranu za rezerve.. večer bila odlična, pojelo se i popilo a i bogme smo se oladili od ovih vrućina jer se radnja odvijala u Crnču na nadmorskoj visini od cirka 800 metara! Ugodno! smokve

    Ove vrućine nisu ni za divljač ni za svinjetinu ni teletinu, a i koljenice su teška hrana za ovakove vrućine.. to nek ostane za zime! Al nisam o tome htio govoriti već o onome što se događa slijedeće jutro!

    Šta se dogodilo ujutro? Pitate se? Ništa? Ćaća reko: tribalo bi napojit vinograd i sve ostalo što je još zeleno! Aj sad ustani u pet ujutro momak! Čini se nezgodno, al šta je to meni! Nikakav problem!

    Kakvih sam sve večeri imao ova je mila majka! Sva sreća da je voda iz kanala ‘ugodnih’ sedam stupnjeva nives celzijusa.. razbudi te za sekund! Dok zaviješ ventil već ne osjećaš ruku do lakta!

    Obuo sam gumene čizme, ubro dvi sočne smokve i zalio rakijicom! Ono po momački! Po starinski! Razvuci crijeva, privij zavij, već  j e pomalo glibavo,al to volim u zoru! Pomislim, volim Hercegovinu i ove vrućine, ipak je to naš domaći proizvod!  Sunce je još tamo iznad Sirije, rekoh figurativno, jer se tamo sručio sav mrak svijeta, al tu je neđe.. taman dok ja prođem sve redove provirit će iznad mostara, mora, jer to mu je poso,  a sunce ga savjesno obavlja, nije nas još zajeblo! Popi zemlja kišu issovu, potrošio sam sto kubika, al svejedno ne plaćam vodu, to nam je blagodat koju imamo mi ovdje u Širokom, dok nam i to ne sjebu! Rodilo sve, zalio sam i kavode, paprike, usadio stotinjak stabljika šećerca kukuruza, volim ga popeć na žaru, pa mrčavih zubi poljubit ženu!

    Travnjak se također zeleni, mogu mi ga englezi lagano da nekazem šta! Vrijeme brzo prolazi u toj zornoj tišini, uz zvuk žubora vode! Ne mogu odolit smokvama te maznu jos dvi medene.. liče! Vakat mi i kavu popit! To mi je pet minuta posla, svi jos spavaju! U voćnjaku je vec sedam sati, navih sebi omiljenog Bedrih Smetanu i njegovu Vltavu, večernjak nisam htio kupit jer mi je muka od preglasavanja i majorizacije! kavu volim slađu, takvu sam i popio! Utom dođe i mačak odnekud.. Pitate se šta sam htio ispričat s ovim! Ama baš ništa! Ovo je bio poluhaiku iz hercegovine, jedna slikica iz običnog real lifeta! Okupah se i na džoba stigoh u 8 o klok!  Uronih u virtualni svijet!

    Krešimir.K./Kamenjar.info

    facebook komentari

    • peppermintt

      oklen tenice ranije 😉

      • Herc.Križar

        ih! Vidiš sunca peppermintže! 😉 sazorilo je i čemu nije vakat :*

    • Trendafil Karanfilov

      ko rano rani, nazigu je pivca 😛

      • Herc.Križar

        mogao bih ti ja nekoliko tih poslovica nabacit: Kadija te tuži, kadija te sudi. Da li je bh. politika nekom majka, a nekom maćeha ili je stanje u državi zapravo jedan drugi par rukava? Tri put mjeri, jednom sjeci, moto je većine naših političkih faktora, no u praksi svi su oni pas koji ne laje zbog sela, nego zbog sebe. Ne može svanuti prije zore jebemu!

        Ali bez obzira što se kod nas najčešće račun pravi bez krčmara, treba dobro znati i da ovca koja bleji, zalogaj gubi!

        Najčešće ispadne da je skuplja pita od tepsije, ali opet – ne pravi pitu
        ko ima, nego ko je naučio…, ove s pitom su nam uvijek bile trn u oku,
        jer ne vjeruje gladan sitom.

        Ipak, analizirajući trenutno stanje u državi, zaključili smo da nam nema
        druge nego prakticirati onu – ne gledaj poklonjenog konja dok spava.

        Ali ako niste jedan od onih koji uz brdo ne puši duhana, a niz brdo ne
        jaši hajvana, u svom ovom kaosu lako bi se mogli naći u onoj – ko pita,
        ne skita…, jer mi volimo pismu i pitu kod staroga Duje.

        Ipak, nije znanje znanje znati, nego je znanje rudu dati…, pa vi trčite pred rudo.

        • Trendafil Karanfilov

          Kad smo kod pite i BiH kao države, rekao bih da se nemože od govana pita napraviti, a opet možda nisam u pravu. :)) Mnoge poslovice kod nas već odavno nemaju nikakvog smisla . Tako da poslovica; Ne možeš imati i ovce i novce ovdje kod nas pada u vodu. Kao i, nema kruha bez motike, jer ko se o mlijeko opeče, taj i u jogurt duva, a od inata nema goreg zanata.Pa opet, pametni uče na tuđim greškama, budale na vlastitim.Kažu da, rad čini čovjeka, a odjelo i nerad gospodina.Mi nikako da naučimo da slogom rastu male stvari, a da se neslogom i najveće ruše.Jer, ko drugom jamu kopa, sam u nju upada.

      • peppermintt

        jes to i za kukurikavce
        cccc karanfilče moje malo

        :)))

    • A moja majka Vićeka je znala nama djeci govoriti ovako: “Ko’ se kasno ustaje, obojaka nesta”.

      Sada me uistinu zanima koliko će ih biti koji ovo pročitaju a da znaju smisao ove izreke? Mogao bih ja to i sada objasniti, ali radije prepustiti komentatorima da samo odgonetaju, jer, danas, u potrošačkom i modernom vrimenu, mladi naraštaji možda za ovu izreku nikada nisu ni čuli, a iako su čuli, možda smisao ne znaju.

      • Herc.Križar

        nije bilo obuće za svakoga.. ko prvi djevojci njegova djevojka.. ( a tko zadnji njegova žena 🙂 ) sad malo šale.. ali mislim da sam pogodio bit!?

        • Dragi mjo Križar skoro si pogodio, ali ne baš u sredinu.

          Naime, u ona stara i prastara vremena ljudi, ili kučna čeljad, nisu imali cipela ni obuće kao danas. Obuća im je bila OPANCI. Opanci su se pravili od mišine zaklanog janjeta, ovce, koze, krave i svinje. Opanci su bili lagani i meki za naše kolovoze, mrginje, strane, uz brdo niz brdo, ukratko za naš hercegovački krš. Svaki ukućanin bi imao po dvoje opanke; jedne koje smo mi zvali “Misni Opanci” jer smo ih nosili sam kada se iđe k sv. Misi. Drugi Opanci su bili “radni Opanci” koje se je nosilo svaki dan, na njivu, kopanje i bilo dgje. U te opanke bi se stavljale podloge za tabane, da nam nogama bude zgodnije i lakiše. Podloge su se u najvećim slučajevima pravile od stare i poderane čerme, od sukna, od poderani žaka i slično.

          Uvečer kada se dođe kući s posla, pred ulaznih vrata u kuću, svi ukućani bi se izuli, izvadili iz svojih Opanaka (stavio sam namjerno veliko slovo “O” za Opanak, jer toj riječi dajem posebnu važnost, a s tom “važnošću” želim naglasti da je riječ Opanak igrao veliku ulogu u životu hercegovačke žene i hercegovačkog čovjeka) te obloge da se sutra malo osuše od znoja. Sutra rano u jutro, bez svijetla u kući i pred kućom, kako koje kućno čeljade se ustaje, iđe odmah potražiti svoje Opanke i obojke. Često puta se je dešavalo tako da su najgori “obojci” ostali za one koji su se najzadnji digli. Tako, oni koji su se zadnji digli, već su po svijetlu dana mogli vidjeti da su im ostavili najgore obojke, te se počeli buniti i karati one koji su njihove obojke uzeli. Kako su stariji roditelji bili gospodari kuće i čeljadi u kući, staro Otac bi znao reći za one koji se bune: TKO SE KASNO USTAJE, OBOJAKA NESTAJE.

          Nadam se da su me današnji mlađi naraštaji razumijeli. Ako nisu, nek se jave. Milan.

          • Herc.Križar

            Lijepo si to opisao Milane! Iz te priče se da naslutiti porijeklo poslovice: ” ..’kom Opanci, ‘kom Obojci?!

            • Baš tako, dragi moj. Bogata je naša hrvatska Hercegovina starim izrekama. Treba ih iznositi, ne poradi nas koji smo prevalili preko pola života, nego za nadolazeće naraštaje ostavimo staro znanje i stare vrline, tako da nas neprozovu lijenčinama, kukavicama i nitkovima. Zato, pojedinačno i skupno iznosimo što znamo kako bi nas filmovi prikazali kao odgovornim prenositeljima hrvatskih starih vrlina na mlađe.

          • peppermintt

            Milane lipo si nam to opisao
            teška vrimena bila, neimaština
            al veli jedan živahna bakica lakše bilo onda pospeš kuću lugom pometeš i sve uređeno a danas iss
            a uveče se obvezno išlo na silo, spavalo se na slamaricama, al pivalo

            🙂

            • naravno peppy… bilo je i veselijih trenutaka… Volio bih da nam Milan nešto ispriča o Gonjanju .. 🙂 čini mi se da je i on bio vatren momak 🙂

            • peppermintt

              e to to :))

              čekamo Milana 😉

            • Ha, bilo je svašta. Moj problem je bio u tome da nisam branio djevojkama da me vole. Uvijek sam se držao savjeta moje majke. Znala je reći: Moj sinko, nikad nemoj zamiriti curi što te voli, jer curi je najteže kada je momak odbije pa mora plakati, a natrat curi suzu, moj sinko to je velika sramota.
              Sada, kada to sve promatram kroz današnje naočare i gledam kroz prozor današnjice u prošlost, sam sebi kažem da je bilo kamo kud veselije, zdravije, življe, zadovoljnije i bolje prije nego sada. Ganga nam je to sve davala. Kopajući na njivi nije se mislilo na luksuze na koje se danas misli, a sve i svaka misao umara čovjeka. Tada se je mislio samo i jedino: Gdje ćemo večeras? Skoro uvijek, poslije večere, ako se duhan ne patka, skoknem u podrum i iz bačve na gumu potegni pa potegno, dok do grla ne dođe, jer je “grlo mjera bila”, a zatim na ulicu, crven do ušiju a veseo do Neba, pa sa kolegama na SILO. Hum, kad se toga sjetim i onih piplica po derneku i na njivima nedjeljom poslije podne, negdje u hladu sjedimo, veselimo se i pričamo, zacvareni do ušiju, nategli se za jednu Gangu: LIPA ‘LADA DA JE ŠTOGO MLADA!

            • LIPA ‘LADA DA JE ŠTOGOD MLADA… Vidiš ti pepperminte, lipih pjesama i valjanja u sijenu…

            • peppermintt

              vidiš ti to lilith sila po cilu noć a nama sad nešto govore di ćete do sitnih doba vanka :))) a sijena..nigdi ni na vidiku :))))

            • a dobro! Oni su zasluzili opuštanje.. cili dan kopaj pa navečer u silo.. a ovi današnji.. leže do dva po podne pa na kavu… Ko zasluži, neka mu i bude!

            • peppermintt

              is tebe ko da je lako odat s kave na kavu
              polomiš se u štiklicama :)))

            • DIKI

              Tako je! Dole defetizam. Naći klincima posla ili odosmo u…

            • proizvodimo mazlune… Krmeljave u dva po podne.. pa to nema ni u Crnoj Gori

            • peppermintt

              “Moj problem je bio u tome da nisam branio djevojkama da me vole.”

              olaa opasan Milan skroz 😉

            • peppermintt

              nema mala ledine u gaju
              di se tvoja leđa ne poznaju

              :)))

            • Prvi (1) dio

              E, moj dragi peppermintt i drugi, u toj neimaštini i stalnoj oskudici bilo je vrlo lijepa i slatka života! Za drugo se nije znalo, osim: nase, use i podase.
              Nikada neću zaboraviti jednu dogodovštinu koju smo sproveli Ante Grubišić, Lukin i ja. Kod nas u selu Bobanovoj Dragi bio jedna mladić (1932-1991) Ivan, Icaćm “Ševa Šopov”. Prozvan je imenom Ševa jer je bio ševast, i to vrlo dobro, a jako zgodan u glavi. Njegovi brkovi su mu davali svu umiljatost (kao i našem korisniku Diki). Ante i ja smo išlu na Silo u Krištelicu. Ivać je bio majstor u selu. Popravljao je stvari u selu, a kada ga pitaju: koliko ti dugujem, odgovorio bi SAMO VRČ VINA, što bi značilo bukara vina, a bukara je veća od litre. Ivać je bio spužva.

              Jedno većer Ante i ja se svratimo do Ivaća da sa njim u gostioni popijemo po jednu. Tu nas Ivać zamoli da ga povezemo na Silo, jer da on još nikada nije bio na Silo niti sa bilo kojom djevojkom ikada razgovarao. Ja sam ima biciklo “Lastu” a Ante, neznam točno. Ja sjednem Ivaća pred sebe na štangu od bicikla. Prije nego smo pošli, Ivać se lupi po čelu i kaže da je zaboravio “šljuk”, Pošto mi nismo znali šta znači “šljuk”, pitali smo Ivaća a on nama: Bogarati to je pištolj. Da ga vidiš, ko’ “šljuk” od pršuta.

              Pošli smo cestom nizbrdo prema Grudama. Noć, bez svijetla, bez baterije, sve napamet, mi jedna uz drugoga i gange iz sveg grla. Kada smo stigli u Grudsko Vrilo, Milicija nas zaustevi. Oni su imali baterije, hoće nas premetati. Mi se nismo dali. Oni hoće silom. Ja sjaši s bicikla i postavim se pred njih tako da su uperili bateriju u mene, i iz sveg glasa: Ako vas je šarulja otelila, pribiraj! Jer ako puca vaš, puca i moj, pa ćemo vidjeti čija će majka prije zaplakati. Izgleda da u ovom slučaju pametniji su popustili, oni svojim putem prema Gorici a mi našim u Krištelicu. ako nekoga bude zanimalo, nastavit ću i sa drugim dijelom.

            • Njegovi brkovi su mu davali svu umiljatost (kao i našem korisniku Diki). ovo je legendarno ….. ps. Spužva bi moglo značiti lik koji more popit koliko oš…

              Nema Milane što bi Bollero frend reko brezbeli si mudonja bio!.. nije lako na utoku ostat hrabar!… Iskreno.. nije da se falin … Slični smo ja i ti u mnogočemu čini mi se

            • peppermintt

              a što će mu “šljuk ” a pošao na silo ?
              :)))

            • Draga peppermintt želim ti ovdje reći par riječi i uz put odgovoriti šta je u to doba kod nas značila riječ “šljuk”. Neću još nastaviti s drugim dijelo našeg Sila u Krištelicu. To ću na želju čitatelja staviti čim oni to zažele. Sada ću sam razjasniti stvar riječi “šljuk”.

              U ona teška vremena odmah poslije WW2 ili NDH rata, bilo je i previše “noćnih delija” koje su krstarili našim hercegovačkim selima. Najviše je bilo Oznaša i uhoda, preobučeni u Kamišare i tako zavaravali jadni zastrašeni narod. Racije i premetačine su bile svakodnevna pojava. Vidite kako se je od juče uzbuna i galama digla zbog zvižćukanja u Kninu, iako je današnja RH samo na jednu četvrtinu slobodna. Prinesite ovaj slučaj u godine 1945 i dalje, pa će vam slika biti jasnija.

              Oružje tko je imao i čuvao kao oči u glavi za uspomenu, bilo je pokupljeno. Slike i bilo kakovi obilježji i uspomena na NDH su bilo silom otimani. Ljudi su u zemlju zakopavali svoje drage uspomene. Često pua se više nisu mogli ni sjetiti gdje su te stvari zakopali. Ja sam čabe čovjeku iza kuće vrta kopao da samo pronađem oružje koje je on zakopao. I pronašao sam nešto vrlo zahrđali pištolja i jedan njemački šmajser. Čovjek je to stavio u lamu i zakopao negdje koncem 1945 godine. Ja sam to pronašao u proljeće 1955. Jedan pištolj sam uspio dobro očistiti, oglanjcati u pogon. Da se uhode i doušnici ne bi dosjetili o čemu Ante, Ivać i ja pričamo, mi smo izmislili naš posebni jezik. Municiju smo zvali zob. Pištolj smo zvali “šljuk”, jer kada meso oguljaš s pršuta, kost ostaje kao neki oglođani šljuk kojeg stopanjica stavi u bronzin s rašćikom, da malo dadne ukusa čorbi krompirači za večeru.

              Istini za volju, mene je nošanje tog “šljuka” po dernecima i na Silo prisililo na bijeg u emigraciju. Miliciju smo zvali “Opančari” tako da se noćne delije i uhode nebi dosjetili. Opančari su mi bili stalno i sustavno za nogama. U veljači 1956. sa sjekirom u ruci sam ih istjerao iz kuće.

              DAVNO BILO SAD SE SPOMINJALO!

            • Herc.Križar

              Legendo! Nek si ih istjerao! Svaka Čast… iako si zbog toga morao u tuđinu!

            • cura draga.. možda je pošo u tuđe selo! 🙂 Evo ti moj primjer! Ja sam puno mlađi, išao sam na ‘silo’ u tuđe selo’ i dočekame popričen put i dva lika sa pištoljem! Samo je malo ovakih mudonja! Kad sam izašao iz auta i stao pred njih junački… najposle se sprijateljili sa mnom! Ili pucaj ili ću ti ga od glavu razbit moj je moto bio

            • Lilith, sviđa mi se ta. Jer, kaže se, u nježna doktora usmrđena rana.
              Ja ne da se sada po stare dane falim, ali sam bio poznat “po brzoj ruci”. Priznajem da nije valjalo, ali tome su i cure krive, koje su više mene voljele nego ja njih. Takova je moda tada bila. Tko se na derneku ne potuče, momak nije. Imam za to dokaz. Kada sam bio tamo u Bobanovoj Dragi 2007. i kada mi se je sin Stjepan ženio, išao sam kroz selo i pokazivao jednu sliku koja je slikana na drugi dan Božića 1956. u Gorici. Na toj sliki ima nas preko 150 naših Bobanjara. Ja sam htio popisati imena osoba koje su na toj sliki. Ja sam ih pronašao 68 a za druge sam tražio iz sela, da popunim prazninu. Dođem u gostionicu Offsajd kod Vjeke Boban, Rapišića i pokažem tu sliku. Slika iđe od ruke do ruke. Najdnom jedna žena iz svega glasa: “O! na ovoga sam ja trzala!” Ja odmah ko’ iz rukava i uprem prstom na sebe: znaš li ti tko je ovo, i uprem prstom na sliku dgje se ja nalazim. Ona odmah: “Ne znam ko’ je to. Nikad ga nisam vidila”.

              To ti je ljudski život. Okrći lijevo, okrći desno, doći ćeš ti na prirodno mjesto: Iz prašine u prašinu…

            • Bollero

              Nikad se ne zna Pepy, morebit mu ona postavi minu, mora se čovik osigurati ! 🙂

            • peppermintt

              🙂 bole oni koji idu na silo već su iskusni demineri, to se rodi tako :))

              srićom :)))
              😉

            • Bollero

              Trening, brezbeli. 🙂

            • Drugi (2) dio.

              Ivać, Ante i ja došli smo, što pješke što s biciklima, jer je bila uzbrdica uz Marića stranu. Ostevili smo bicikle u gostionici, (ne sjećam se više čovjeku imena, mislim da mu je bilo ime Jakov i bio je vlasnik gostijone. Sve čega se sada sjećam skoro punih šesdest godina kasnije je to da je imao sina potpuno bijeli trepavica i nešto kose na glavi.

              Krenili smo pješke kroz Ćorlukove kuće. Pomagali smo Ivaću pri svakoj potrebi, a najviše prelazeći preko prizida. Došli smo u selo Krištelica. Pod nekim krošnjatim orahom pokraj puta nekoliko momaka sjedi na zidovima. Neke smo poznavali a neke nismo. Iznenadio sam se kada sam tu vidio Milu Bondža. Njega sam poznavao još sa predvojničke iz Tihaljine. Pitali smo ih gdje ima Sila. Odgovorili su nam u Mikulića kući.

              Ante je išao kod Ane Mikulić, i tu je Silo bilo večeras. Ja sam išao kod Matije Mikulić, poznate “Mulica”, jer je bila nezakonito dijete. Njezina majka Drina je imala mladića u postrojbama HOS-a i sa njim ostala u trudnom stanju. Trebali su se vjenčati prije poklada. Nesreća je bila da je on poguno odmah početkom 1942. godine.

              Ivać nije imao nikoga. Ante i ja za njega smo odredili Matiju
              Mikulić, Aninu sestru.
              Tu pred kućom nas trojica se dogovarama kako Ivaća ubaciti u kuću na Silo a da cure ne primijete da je on ševast. Ivać je bio vrlo lijep u glavi. Matija nije bila najprivljačivija. Ante i ja se dogovaramo kako to izvesti. Znali smo vrlo dobro tavan gdje su sestre Matija, Ana i Ruža spavale. Znali smo gdje se odmah iza vrata nalazi dugme za svijetlo. Grude su prije godinu dana dobili svijetlo. Mi Sovićani i dalje morali smo čekati za svijetlo još nekoliko godina. Ja ga ni dočekao nisam, jer sam prije utekao preko granice.
              Nastavlja se.

            • Treći (3) dio.

              Kada smo se dobro pripremili, začešljali, cigarete od škije savili, (i da se nezaboravi, tada je bilo vrlo popularno vidjeti muškarca koji puši. Cure su znale reći: Momak koji ne puši ja kao i juha bez soli. Sreća da to više nije tako!), uz tri suvozidine kamene stepenice pokucama na teška drvena vrata. Čuje se glas: Slobodno, unutra! Ja sam otvorio vrata i prvi ušao. Na desnu stranu otvaram vrata a na lijevoj strani je šalter ili ukidač za svijetlo. (Neka mi se ovdje ne zamjeri što ne znam pravu riječ kako se kaže, jer ja sam u tuđinu otišao prije nego je svijetlo kod nas došlo.) Ulazeći unutra sam “posrnuo” i u padu ugasio svijetlo. To je Ante iskoristio i na brzinu Ivaća uvukao unutra u tavan. Ja pipam da pronađem šalter, dok je Ante smjestio Ivaća u jedan ugao.

              Konačno svijetlo je tu i neka cura donese tronožac Ivaću koji je bio tu nepoznat. Ante i ja bili smo kao “domaći” pa smo mogli i sačekati. Cure su čepušale perje. Ovo ću sada malo pojasniti. U jesen i preko zime cure bi se zaimale patkati duhan, tako da je uvijek bilo Sila. Kada prestane sezona patkanja duhana, onda cure nađu drugi način da se sastaju i održavaju redovito Silo gdje se momci i cure sakupljaju. Ovu večer su cure čepušale perje, što znači da su cure iz svojih jastuka izvukle perje, prekodana ga oprale a u večer sazvale kolegice na Silo da zajedno čepušaju perje, koje se kasnije, čisto i napuhano, stavlja u jastuke.

              Očigledno se primjećuje da cure “bulje” u Ivaća Šopova. Ja sam se progura do Matije i sjeo kraj nje. Malo pomalo sam počeo pričati o Ivaću, jer me je ona pitala i raspitivala se za njega. Ja sam ga hvalio kako je dobar majstor, da što god očima vidi, rukama zna praviti. Iskoristio sam tu priliku i pitao ju dali bi on htjela sa njim večera “siliti”, našto je oduševljeno pristala.

              Ja sam kasnije sve to prinio Ivaću, koji mi se do Neba zahvaljuje. Silo se šrimiče kraju. Cure počele izlaziti i odlaziti svojim kućama. Ante ostaje tu, a ja sa nekim curama koje sam poznavao kao i one mene, otpratim ih do njihovih kuća. Marija Mikulić i ja smo došli u njezinu kuću, gdje nas je čekala Marijina Majka Drina. utroje smo sjedili do skoro dva sata. ja sam tada otišao do Ante i Ivaća. Kada sam unišao u tavan, svijetlo je bilo upaljeno. Ivać s Matijom sjedi na krevetu, Ante sa Anom također, dok Ruža sama sasobom nešto kruniča u jednom uglu okružena koncima duhana koji su obješeni ispod stropa kuće. Matija me zove i s zadovoljstvom mi reče da joj je Ivać sve rekao i da su se uzajmno obećali jedno drugome. Oženili su se i sretni u braku bili. Ja im u svatovima nisam bio, jer sam već bio napustio moje rodno selo. Imali su rtoje djece. Ivać je umro mlad, 1991. u svojoj 59 godini života.

              Kraj ove priče kako se je oženio Ivan Boban, Ivać.

            • lijepa priča naših starina.. a mene zanima čime se mazala kosa u ta doba.. šećerom i vodom? ili?

            • Jest upravo taki, šećerom i vodom. Cure su se “puderilie” crvenim papirom. Stopi ga u vodi i trlja kuda hoće. Zato se je i pjesma sklonila:
              “Kad’ se moja napuderi blesa, milsi blesa da je donebesa”.

            • koliko sam svoji podero kaputa
              praveć curama ležaj pored puta 🙂 oooj

            • peppermintt

              voli me dragi voli me iskreno

              ja ću tebe ja ću tebe nezaboravljeno

              :)))

            • Herc.Križar

              to se traži…. Takva cura se ženi! 😉

            • Penis Bonus, Paix in Domus!

            • Herc.Križar

              i to naravno! … 🙂 haha… to su naše stare bake i čobanice znale kazat: Penis Bonus, Paix in Domus!

            • Bollero

              Sa ozonom iz trilje i samo par dl crnog domaćeg – strojeve treba podmazati ! za dulji vakat, da rade. 🙂

            • DIKI

              Opa! Mala.

          • DIKI

            A posle nas zovete Opančari :)) Nažalost, klinci rano ustaju jer nema posla, a opanci i narodne tradicije ih ne zanimaju jer ih u školi i kod kuće ništa ne uče.

    • peppermintt

      počele i tenice, napokon
      mljac njami :))