Koga može zastupati Milorad Pupovac u europskom parlamentu?

    22
    Hoće li Pupovac u Bruxellesu dobiti novu platformu za tužakanje Hrvatske pred međunarodnom javnosti?
    Izbori za europski parlament, koliko se god minorizirao njihov značaj, nisu nebitni. Bitni su prvo zbog realnoga zastupanja svoje političke nacije među europskim zemljama i njihovim zastupnicima koji odlučuju o čitavom nizu propisa, zakona i standarda na prostoru Europske Unije. Drugo, bitni su, možda trenutno važnije Hrvatskoj, zbog autentičnoga preslika stvarnosti i odnosa političkih silnica u zemlji, koji će naciji dati odgovore – kamo to idemo.

    Pokušavaju se stvoriti dobitne političke kombinacije, političkim rječnikom rečeno – koalicije, kako na tzv. desnici, tako i na ljevici, jer na raskrižju društvenih stranputica i putova, u ovome trenutku, i jedni i drugi bore se naciji pokazati da su oni – oni pravi.

    Koalicija koju stvara SDP objavila je suradnju sa SDSS-om ili, personalno, s Miloradom Pupovcem. Na prvi pogled, računica je jasna. Nije zanemarivo imaš li ili nemaš u presudnim obračunima sa suparnikom, dvjestotinjak tisuća glasova više ili manje. SDP računa na preferencijalne glasove hrvatskih Srba, koji su na izborima iza nas, jasno pokazali da prilično disciplinirano glasuju za Milorada Pupovca i politiku koju on personificira. Legitimna i legalna računica.

    Povijest političkoga imena i značaja Milorada Pupovca seže u ratne godine kada je nakon neuspješnoga pokušaja stvaranja novog Pribičevića od Jovana Raškovića, tadašnji predsjednik Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, pod svaku cijenu u susret ratu i u jeku najtežeg rata, svjestan prije svega Pavelićevih pogrešaka, nastojao otkriti hrvatskoga Srbina koji bi bio legitiman zastupnik hrvatskih državnih interesa s jedne strane, a istovremeno spona prema hrvatskim Srbima, garancija i most, koji će taj narod spojiti politički i interesno sa svojom domovinom i njenom budućnošću. I što je najvažnije u tim vremenima – otrgnuti hrvatske Srbe iz ruku Beograda, odnosno velikosrpskih nacionalnih ciljeva i interesa.

    Pupovac je u tim vremenima, prije svega kao profesor na filozofskom fakultetu u Zagrebu, elokventan, obrazovan, besprijekornoga hrvatskoga izričaja, ali ponajviše time što je ostao u Zagrebu i nije, bar javno, ništa činio protiv hrvatske borbe za nacionalnu nezavisnost i slobodu, bio rijetko potencijalna politička nada. Hrvatski državni vrh tada se oslonio na njega. Bio je višestruki hrvatski ovlašteni pregovarač s tadašnjim srbijanskim vrhom koji je ključeve rata i mira držao u svojim rukama. Na njega se računalo u Zagrebu. Nitko do danas ne zna, kako se i koliko, i je li se uopće na njega računalo u Beogradu.

    Pupovac je više puta istakao da se zbog svoje mirotvorne politike i zalaganja u to vrijeme doveo u tešku osobnu poziciju, da nije smio ni ući u Srbiju i da je bio svojevrsna persona non grata tadašnjega Beograda.

    Tko je Milorad Pupovac?

    Suvremena hrvatska javnost poznaje ga manjim dijelom iz dostupnih informacija iz toga vremena i daleko više iz njegovih javnih i političkih stavova nakon 2000. godine, od kada nastupa kao politički predstavnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i jedan od lidera SDSS-a, stranke sljednice u svakome pogledu, izuzev jednim slovom razlike, političke organizacije SDS-a koja je kao instrument ili alatka Beograda politički provodila agresiju na Hrvatsku. Konzistentnost današnje politike SDSS-a sa politikom SDS-a vidi se po platformi djelovanja, po ciljevima i prije svega po ljudima koji vode tu političku organizaciju u Hrvatskoj. Ta „nova“ stranka ima, stjecajem okolnosti, daleko veći politički utjecaj u zemlji od obične političke stranke i tri mandata, koja praktično Pupovčevom sposobnošću, nuždom tada vladajućega HDZ-a pred promjenom hrvatskoga Ustava i imperativnim stajalištima SDP-a kao najveće opozicijske stranke da se izjednači broj mandata hrvatske dijaspore s brojem mandata srpske nacionalne manjine, Milorad Pupovac i njegova SDSS imaju zagarantirana u Saboru.

    Što definira Milorada Pupovca danas u Hrvatskoj političkoj zbilji? Što o njemu na temelju izrečenih stvari i javnih nastupa prije svega, može misliti običan hrvatski čovjek? I, važnije – kako se postaviti praktično prema tome saznanju?

    Milorad Pupovac je, koristeći prije svega Tuđmanovu državničku i povjesničarsku svijest o nužnosti trajnoga mira i povjerenja, radi stabilnosti hrvatskoga društva, države i politike, a duboko poučenoga povijesnim nesretnim zbivanjima između Hrvata i Srba te aktualnim strahotama srpske agresije, a time i većinskoga hrvatskoga naroda i srpske manjine u Hrvatskoj, prihvatio i definirao kao temelj osobnih političkih ambicija i ciljeva, platformu mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja. Ta platforma je omogućila hrvatskim Srbima častan izlazak iz krajnje nečasnoga statusa marioneta zločinačke politike Beograda, agresora na svoju stvarnu i realnu Domovinu te na svoj narod, ne samo u apstraktnom političkom smislu, nego prije svega ljudskom, što se ogledalo u odnosu prema svojim susjedima.

    Ta platforma je istovremeno bila nepisani poziv hrvatske države hrvatskim Srbima da se suoče sa zlom u kojemu su sudjelovali, računajući mimo političkih, pravnih, nacionalnih i internacionalnih konvencija i propisa, na običan ljudski osjećaj odgovornosti. Časti i običnoga obraza, što nije zapisano ni u jednoj konvenciji. Ta platforma je podrazumijevala da će ogromna većina tih ljudi, zavedenih i odgajanih na srpskoj imperijalnoj mitomaniji, realnome statusu prevlasti u bivšoj državi u odnosu na temeljne narode tadašnjih republika, oslobođena zakonskih, kaznenih i materijalnih posljedica za zla u kojima su sudjelovali, naći snage i načina, ali i političkoga poticaja, radikalno okrenuti stranicu svoje povijesti i svoju sudbinu pokušati tražiti u potpunoj integraciji s društvom u kojemu svakodnevno žive. Tuđman je tražeći „svoga Pribičevića“ zapravo najviše u tome računao na Milorada Pupovca.

    Milorad Pupovac je prihvatio ta očekivanja. Prihvatio je sve elemente famoznih Erdutskih sporazuma kao „pozitivne zakonske propise“, u kojima se okupatoru dijela Republike Hrvatske zbog geopolitičkih i strateških silnica, koje tadašnja Hrvatska nije imala snage ignorirati, nudi častan uzmak, bez poraza. Prihvatio je konvalidaciju socijalnih, statusnih i osobnih prava Srbima, koji su za sve što su činili u okupaciji teritorija Republike Hrvatske dobili zaostale plaće, mirovine, socijalni i društveni zagarantirani status, te oslobođeni zala koje su činili. Prihvatio je vrijeme prilagodbe za reintegraciju hrvatskih Srba u hrvatski državni i društveni poredak, prihvatio je čak i – kunu. Kunu napominjem, jer je namjera tadašnjega državnoga vrha pri uvođenju nacionalne valute koja bi se nazvala kunom, bila orkestrirano, kako na hrvatskim okupiranim teritorijima, tako i u međunarodnoj zajednici, ali i od strane Pupovca, toga mosta prema integraciji hrvatskih Srba, dočekana kao zov na zlo, ustaški simbol i poziv na „klanje“ hrvatskih Srba. Nakon ustrajnosti hrvatskoga predsjednika Tuđmana, Pupovac je prihvatio – kunu. Na žalost, Tuđman tada nije mogao znati, nije nitko, da darovanu slobodu, nekažnjivost i milost hrvatske međunarodno priznate i vojno nadmoćne države, u budućnosti mogu prokockati, prvo, Pupovčevi Srbi, drugo, nasljednici na čelu hrvatske države, stečene u takvoj žrtvi. Nije bilo ni realno znati.

    Pupovac je tiho, mimo pogleda još traumatizirane hrvatske javnosti strahotama proživljene agresije i žrtvama, kako ljudskim tako i materijalnim, uspostavio jedinstvo svih nacionalnih institucija hrvatskih Srba, oslanjajući se prije svega na Srpsku Pravoslavnu Crkvu, koja je bila jedan od temelja velikosrpske imperijalne politike i posve otvoreni i izravni sudionik u brutalnoj agresiji na Hrvatsku, pridobio naklonost tadašnje hrvatske koalicijske vlasti na čelu s Račanom, i, drugo, lidera pobunjenih Srba, koji su abolicijom bili oslobođeni kaznene odgovornosti za zla u kojima su sudjelovali. Tada je njima Pupovac bio most za djelovanje u Hrvatskoj!

    Koristeći imperative međunarodne zajednice, prije svega britanske politike, koji su bili u biti, pitanje opstanka hrvatske države tada, zbog nametnute izolacije čija je javna namjera bila „europeizacija“ Hrvatske, a stvarna, pacifikacija vojnoga pobjednika i stvaranje ravnoteže odgovornosti na Balkanu, Pupovac je uz potpunu potporu tadašnjih vlasti, kasnije Sanaderovih vlada i predsjednika Mesića, a nakon njih Josipovića i Milanovićeve vlade, nametnuo sebe, manjinsku politiku hrvatskih Srba i skriveno politiku Beograda – kao ključni kriterij i arbitra hrvatske europeizacije! Kako mu je to pošlo za rukom?

    Prvo, zbog strahovitoga međunarodnoga pritiska na zadnje godine Tuđmanove vlasti. Drugo, zbog posve iste ili vrlo slične političke pozicije koju je personificirao Račan, ali i već aktivirana medijska scena, koja se čuvala, prikrivala i čak odgajala na hrvatskome pozitivnome nacionalizmu posve nekritički. Treće, zbog hrvatskih nekritičkih težnji k euroatlantskim integracijama, gdje su strateški i geopolitički, ključnu riječ imali SAD, djelomično hrvatski strateški partner, djelomični mač nad vratom tijekom ratnih godina, te njihov europski politički potrčko, Velika Britanija, koja je briljantno ispod kišobrana američkih interesa, zapravo provodila svoju autentičnu antinjemačku i američku antirusku stratešku politiku u Europi. I, prosrpsku na Balkanu.

    A to je Miloradu Pupovcu bila ključna politička spona, sigurnost i garancija u Beogradu koji se riješio Miloševića, trpajući na njega personalno svu odgovornost za ratove, agresije i nasrtaje na susjedne narode, nastojeći srpsku državu i narod osloboditi svake odgovornosti usprkos višestrukom demokratskom povjerenju koje su mu davali za imperijalne agresije, drugo, u Hrvatskoj, u kojoj je već medijski, politički i prije svega na civilnoj sceni, bujala revizionistička politika odavno postavljene specijalnoratovske pete kolone, čije su namjere i ciljevi bili osloboditi Srbiju i Srbe kao narod svake odgovornosti, svesti povijest na poziciju jednake krivnje i nastaviti držati hrvatski narod u pokornosti pod prastarom floskulom o hrvatskoj genocidnosti.

    Godinama već Milorad Pupovac posve vidljivo prešućuje nevjerojatne provokacije i otvoreno nepoštivanje hrvatskoga nacionalnoga suvereniteta hrvatskih Srba, specijalno u Podunavlju, a na svaku isprovociranu reakciju, kao u slučaju sukoba hrvatskih i srpskih mladića kod manastira na Krki, koju su isprovocirali polaznici pravoslavne gimnazije veličanjem Mladića i Karadžića na društvenim mrežama, Pupovac se javno ukaže, održi predavanje o ugroženosti Srba u Hrvatskoj i pokrene, prvo svesrpsku kampanju, a koliko stigne i međunarodnu. Bez obzira na uzroke događaja. Pupovac će nakon takvih događaja doći u hrvatski Sabor sa žutom trakom, simbolom nacističkoga obilježavanja „nezakonitih“ naroda i nacionalnosti, paradirati pred medijima, koji to nekritički i uz prešutnu ili punu suglasnost politike, pogotovo ove aktualne, orkestrirano podrže prezentirajući – „ugroženost Srba“ u Hrvatskoj.

    Pupovac je u fantastičnoj poziciji. Hendikep kod većine hrvatskih Srba koji su usprkos amnestiji i realnoj neviđenoj milosti hrvatske države, ostali na velikosrpskim i antihrvatskim pozicijama, zbog toga što nije sudjelovao u agresiji, u javnim, političkim i oružanim institucijama nacističke okupacijske paradržave Republike Srpske Krajine, osobno je mogao kompenzirati, zaštićen kako od tadašnje hrvatske državne vlasti, međunarodnih organizacija i institucija te država, prije svega Velike Britanije, ali i konačno prihvaćen javno od beogradske državne garniture, koja se pod Đinđićem morala preoblikovati sa zločinačkoga i realno poraznoga puta, pogotovo nakon NATO-ovoga bombardiranja. Svoju „protuđmanovsku“ poziciju ratnih godina mogao je legalno pretvoriti u alternativu neuspjehu Slobodana Miloševića i postati novi lider u novim okolnostima velikosrpske politike. Postao je čovjek koji je „izradio ustaše“. Za to je u Hrvatskoj prije svega, imao otvoren medijski, javni i poželjan politički okvir, koji se tumačio u neviđenoj kampanji kako političke tako nevladine i medijske scene – suočavanjem s hrvatskom prošlošću. Pupovcu su na ruku išli, naravno i realni zločini koji prate svaki rat, realna glupost dijela tadašnjih hrvatskih nacionalnih i političkih protagonista, raspad do tada vladajuće političke nacionalne sinergije oko i u HDZ-u, te najviše od svega novi državni i politički vrh Hrvatske.

    Nakon toga sve je vidljivo. Pupovac je od hrvatske Vlade ”dobio” prvo milijarde eura. Vesna Pusić, očito i sama zgrožena netaktičnošću srbijanskih kolega nakon „non paper“ akcije koji je nju samu osobno izložio neugodnostima u Hrvatskoj, potiho priznaje potpuno skriven podatak od hrvatske javnosti, kako je hrvatska država uložila u integraciju hrvatskih Srba preko 5,5 milijardi eura. Pupovac je preko hrvatske države, hrvatskim Srbima, bez obzira vratio se ili ne u Hrvatsku, bez obzira bio potencijalni ili stvarni zločinac, osigurao egzistenciju. Mnogima neslućeni bonus, bez ikakvih uvjeta. To je politički utemeljio za vrijeme Račanove Vlade, a kao stečeno pravo nastavio i materijalno ostvarivati za vrijeme vlade Ive Sanadera, ne toliko zbog svoje obzirnosti, koliko zbog opreza samoga Ivice Račana, koji je ustupke uvijek radio tako da budu vidljivi i realni nakon njegovoga odlaska sa političke i pozicijske scene. Primjer za to je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, koga se slobodno može nazvati – zakonom o pravima srpske manjine u Hrvatskoj!

    Sanader, koristeći simboličku slavu državotvornoga HDZ-a, retoriku „Rive“ i animozitet hrvatskoga naroda prema nasljednicima komunističke partije, zaštićen od unutarnjopolitičkih pogleda, a sve u interesu svoje dugogodišnje vlasti te prije svega, takozvane europske prihvatljivosti i internacionalnoga imidža, postaje „krava muzara“ Pupovcu. Prvo, ulaze u koaliciju. Drugo, Pupovac u takvim okolnostima, postiže koncentraciju srpskih nacionalnih težnji, koje u Hrvatskoj definira kao manjinske, na Podunavlje, svjestan kako je Lika, dalmatinsko zaleđe, Kordun, Banovina i kao simbol – Knin, zauvijek izgubljen, pa od Sanadera političkom trgovinom isposluje izgradnju tisuća stanova za srpske povratnike u Vukovar i vukovarska prigradska naselja, ‘ustupajući’ mu ono što mu inače više strateški ne treba – rijetko naseljena ruralna i zapuštena mjesta i imovinu tamošnjih Srba u Lici, na Kordunu i Banovini, u korist bosanskih Hrvata protjeranih iz Republike Srpske, u stvari, štiteći na taj način etničku čistoću Republike Srpske i svesrpski nacionalni program. Sanader prihvaća.

    Sanader mu odobrava financiranje spomenika „srpskim antifašističkim ustanicima“ u Srbu od tri milijuna kuna, kojim se Pupovac snažno, nakon materijalne satisfakcije pobunjenim Srbima, vraća  u njihovu mitološku svijest, kao novi lider vječne srpske ideje i stava – gdje živi Srbin, to je Srbija. Usprkos nevjerojatnome presedanu da demokratska država slavi pokolj nad svojim većinskim narodom! Pupovac za takvu politiku dobiva i potpunu suglasnost SPC-a, pod firmom vjerskih i manjinskih sloboda, posve politizira javno u Hrvatskoj SPC, pravoslavne blagdane, stvara uz potporu Sanadera i hrvatskih srbofilskih medija, sa odavno dokazanim prosrpskim i neojugoslavenskim backgroundom svojih nositelja, društvenu klimu u kojoj je – svako pitanje nad njegovim političkim javnim i društvenim postupcima i inicijativama – fašistoidno i ustašluk.

    U isto vrijeme, pacificirajući Hrvatsku, prije svega medijski i politički, Pupovac koristi ogromne donacije hrvatske države za financiranje „Novosti“, čija je formalna programska nakana uzdizanje autentične srpske manjinske kulture u Hrvatskoj, kao integralnog dijela hrvatske nacionalne baštine, za političko grupiranje i pokušaje redefinicije temeljnih nacionalnih standarda hrvatskoga društva, gdje dominira uzdizanje komunističkoga ideološkoga antifašizma utemeljenoga na mitologiji srpskoga antifašističkoga ustanka u Srbu, a u stvarnosti, antihrvatskoga ustanka bosanskih i hrvatskih Srba uz pomoć fašističkih talijanskih okupacijskih vlasti, protiv same ideje o samostalnosti hrvatske države, uz nezapamćene zločine i brutalnost prema civilnome hrvatskome stanovništvu; i zaštita te unaprjeđenje tzv. manjinskih stečenih prava u Hrvatskoj.

    Pupovac formira SNV, Vijeće srpskih općina u Hrvatskoj bez pridjeva – hrvatski, pokušava ga uvesti u hrvatski Ustav prilikom promjena Ustava zbog europskoga referenduma, uz prešutnu suglasnost tadašnjega koalicijskoga partnera – HDZ-a, ali to mu, iz nikada racionalno objašnjenih razloga – sprječava Vesna Pusić!

    Tragom komunističke i prije svega velikosrpske povijesne obmane da je srpski narod u Hrvatskoj bio nositelj antifašističkoga ustanka u Hrvatskoj i njegov ključni baštinik, a koristeći stjecajem povijesnih okolnosti ustavnu kategoriju o antifašizmu kao temeljcu suvremene hrvatske države, koju je predsjednik Tuđman morao uvesti u Ustav suočen s realnim političkim okolnostima, prije svega u međunarodnoj zajednici, prilikom stvaranja hrvatske države, usprkos potpunoj nelegitimnosti komunističkoga „antifašizma“ u hrvatskome narodu, a i zbog svojih osobnih stajališta, Milorad Pupovac je pred cijelim hrvatskim državnim vrhom potpuno prisvojio takav „antifašizam“, te u ime isključivo srpskih manjinskih institucija u Hrvatskoj, uoči pravoslavnoga Božića počeo dodjeljivati nagradu za antifašistička postignuća u Hrvatskoj. Uz paradu cijeloga hrvatskoga državnoga vrha. Na toj liniji je posve prisvojeno ime Nikole Tesle, koje je nezapamćenim barbarizmom dano jednoj komercijalnoj banci pod upravom Milorada Pupovca, a sukladno tome, iz Beograda i to iz njihovih službenih institucija dolaze stavovi i o Ruđeru Boškoviću i Marinu Držiću – Srbima! Samo budale ne vide u tome nastavak multiplicirane agresije Srbije na sami identitet i srce hrvatskoga nacionalnoga bića.

    Godinama već hrvatska javnost je prisiljena slušati na TV-u i u svim medijima Pupovca kako govori o ratu koji su izazvali „Tuđman i Milošević“, o „građanskom ratu“ u Hrvatskoj, o srpskim žrtvama, kako 1941-1945. godine, tako, i još izraženije, o srpskim žrtvama „građanskoga rata“ devedesetih godina, kontinuitetu hrvatske „zločinačke politike“ prema Srbima, „Oluji“ kao zločinačkoj vojnoj operaciji, i to uvijek tijekom nacionalne proslave toga povijesnoga datuma za hrvatski narod. Godinama već hrvatska javnost, gdje posebno apostrofiram najmanje dva milijuna ljudi koji su, što prognani, što trpjeli bombardiranje pobunjenih Srba sa okupiranih teritorija, uzduž ratne granice od preko tisuću kilometara, sluša i gleda Pupovca uz povremenu pomoć aktualnih vlasti u Srbiji, kako govori o stradanjima srpskoga „nenaoružanoga“ stanovništva. Godinama već Milorad Pupovac posve vidljivo prešućuje nevjerojatne provokacije i otvoreno nepoštivanje hrvatskoga nacionalnoga suvereniteta hrvatskih Srba, specijalno u Podunavlju, a na svaku isprovociranu reakciju, kao u slučaju sukoba hrvatskih i srpskih mladića kod manastira na Krki, koju su isprovocirali polaznici pravoslavne gimnazije veličanjem Mladića i Karadžića na društvenim mrežama, Pupovac se javno ukaže, održi predavanje o ugroženosti Srba u Hrvatskoj i pokrene, prvo svesrpsku kampanju, a koliko stigne i međunarodnu. Bez obzira na uzroke događaja.

    Pupovac će nakon takvih događaja doći u hrvatski Sabor sa žutom trakom, simbolom nacističkoga obilježavanja „nezakonitih“ naroda i nacionalnosti, paradirati pred medijima, koji to nekritički i uz prešutnu ili punu suglasnost politike, pogotovo ove aktualne, orkestrirano podrže prezentirajući – „ugroženost Srba“ u Hrvatskoj. I javno, i otvoreno, označiti borbu za hrvatsku samostalnost – fašističkom! Usprkos svemu. Usprkos tome što cijeli hrvatski narod, kao i susjedni narodi, prije svih Bošnjaci, znaju, da je traku, bilo bijelu, bilo žutu, oko ruku, morao nositi svaki ne – Srbin na okupiranim teritorijima sve do likvidacije, ili, ako je imao sreće – progonstva.

    Taj isti Pupovac će pozvati hrvatski Sabor na minutu šutnje za „sve žrtve bezumlja“, pred zapanjenim sabornicima i hrvatskom javnošću, obilježavajući na taj način nezabilježeno nakon Drugoga svjetskoga rata, divljaštvo jedne države i naroda, prema drugome. Problem je  što je divljaštvo i „bezumlje“ provodio Pupovčev narod nad narodom ogromne većine saborskih zastupnika!

    Taj isti Pupovac će bez uvijanja na inicijativu vukovarskoga stožera za „Obranu Vukovara“ povodom uvođenja ćiriličnih natpisa, izjaviti u srpskim medijima da su „Srbi u Hrvatskoj“ danas ugroženi kao i 1941. godine. Ali i 1991. godine!? I, sudjelovati u kreiranju srpskoga diplomatskoga „non papera“ svim državama svijeta, u kojemu se upozorava na „ugroženost“ Srba u Hrvatskoj!

    Je li moguće od Milorada Pupovca razumno očekivati na temelju golim okom i zdravim razumom, vidljivih činjenica, da zastupa interese hrvatskih nacionalnih manjina integriranih u korpusu hrvatske nacionalne i državne politike, ili je razumno očekivati da on zastupa pod hrvatskim barjakom – srpske nacionalne interese? Ja sam siguran u ovo zadnje.

    Kao što sam siguran i u to, da će se to, taj nevjerojatan čin, savez, razbiti o glavu i to kao izrazito antihrvatski čin, svakome onome tko prešutno ili aktivistički bude sudjelovao u toj antihrvatskoj kampanji! Jednostavno rečeno – kao čin izdaje svoga naroda!

    Na žalost, ako pratimo javne istupe današnjega hrvatskoga državnoga vrha, predsjednika Milanovića, koji je uoči prošloga Božića na skupu SDP-a posebno naglasio i podvukao da je do rata došlo „zbog oduzimanja prava srpskome narodu u Hrvatskoj“, a prije toga govorio o „građanskome“ ratu, ako pratimo politiku Ive Josipovića i Vesne Pusić, posve je vidljivo kako je ideološka matrica ovakve politike Milorada Pupovca potpuno utemeljena u tim stajalištima i politikama. Samo je pitanje kada će to, i kako, hrvatski narod – otkriti.

    politikaplus

    facebook komentari

    • fra KNJAZ

      Nije Milorad ništa kriv, kao i svaki normalan čovjek bori se za prava i blagostanje svojih ljudi… Kvislinzi britanske politike Milanović, Pusić, Josipović su druga priča…

      • peppermintt

        Nije sporno . Milorad Pupovac kao predstavnik jednog od manjinskih naroda u Hrvatskoj normalno je da se zalaže za što bolji položaj svog naroda u okvirima Hrvatske. Ali , Pupovac u okviru institucija Hrvatske zagovara interese druge države Srbije, Pupovac javno govori da mu je glavni grad Beograd .
        Kao takav on nije politički Hrvat i ne može predstavljati nacionalnu politiku Hrvata u EU.

        • fra KNJAZ

          Da li je Hrvatima u BiH glavni grad Zagreb ili Sarajevo?

          • peppermintt

            Mostar

            • fra KNJAZ

              Svaka čast!

            • Tako je peppermintt! Mostar je Glavni Grad Hrvata u BiH i tome trebamo težiti! Da ja išta odlučujem u ovoj državi, ja bih gradio ceste i infrastrukturu s vana prema unutrašnjosti. Što bi bilo i logično! Povezati južne i sjeverne krajeve s Hrvatskom, nadovezati se na Hrvatske autoceste, povezati se s EU, najprije rubna područja pa prema unutrašnjosti države. trenutno stanje je to da se gradi Sarajevo i okolica sa slijepim autoputevima i svim ostalim! Osigurati slobodan protok roba i usluga….

            • peppermintt

              Glavni točno Krešimire, ali svako mjesto di žive Hrvati u BiH jednako nam je važno.

            • Sigurno da je svako mjesto važno, ali Hrvati moraju imati administrativno i kulturno sjedište gdje će se osjećati sigurno, i gdje mogu dobiti sve što im treba. Mislim da trenutno malo tko ‘vjeruje u Sarajevo’.. u Mostaru imamo Sveučilište, Kliničko Bolnički centar, Hrvatski Konzulat i sl. Trebamo i dalje razvijati te izvore i resurse. Nemam ništa protiv Sarajeva, ali ipak želim da Mostar bude naš Stolni Grad.

    • ƙՌʝԹՀ

      Nije Milorad ništa kriv, kao i svaki normalan čovjek bori se za prava i blagostanje svojih ljudi… Kvislinzi britanske politike Milanović, Pusić, Josipović su druga priča…

      • peppermintt

        Nije sporno . Milorad Pupovac kao predstavnik jednog od manjinskih naroda u Hrvatskoj normalno je da se zalaže za što bolji položaj svog naroda u okvirima Hrvatske. Ali , Pupovac u okviru institucija Hrvatske zagovara interese druge države Srbije, Pupovac javno govori da mu je glavni grad Beograd .
        Kao takav on nije politički Hrvat i ne može predstavljati nacionalnu politiku Hrvata u EU.

        • ƙՌʝԹՀ

          Da li je Hrvatima u BiH glavni grad Zagreb ili Sarajevo?

          • peppermintt

            Mostar

            • ƙՌʝԹՀ

              Svaka čast!

            • Tako je peppermintt! Mostar je Glavni Grad Hrvata u BiH i tome trebamo težiti! Da ja išta odlučujem u ovoj državi, ja bih gradio ceste i infrastrukturu s vana prema unutrašnjosti. Što bi bilo i logično! Povezati južne i sjeverne krajeve s Hrvatskom, nadovezati se na Hrvatske autoceste, povezati se s EU, najprije rubna područja pa prema unutrašnjosti države. trenutno stanje je to da se gradi Sarajevo i okolica sa slijepim autoputevima i svim ostalim! Osigurati slobodan protok roba i usluga….

            • peppermintt

              Glavni točno Krešimire, ali svako mjesto di žive Hrvati u BiH jednako nam je važno.

            • Sigurno da je svako mjesto važno, ali Hrvati moraju imati administrativno i kulturno sjedište gdje će se osjećati sigurno, i gdje mogu dobiti sve što im treba. Mislim da trenutno malo tko ‘vjeruje u Sarajevo’.. u Mostaru imamo Sveučilište, Kliničko Bolnički centar, Hrvatski Konzulat i sl. Trebamo i dalje razvijati te izvore i resurse. Nemam ništa protiv Sarajeva, ali ipak želim da Mostar bude naš Stolni Grad.

    • EMINƎM
      • peppermintt

        Zato bi tribalo iz ladica izvaditi i aktualizirati kaznenu prijavu protiv Pupovca vezano uz laž koju je plasirao o 10.000 pokatoličene “srpske dece”

        • EMINƎM

          Krajinsku Pupavku locirati uhititi i procesuirati 😉 da ne truje više Croatiu.

    • EMINƎM
      • peppermintt

        Zato bi tribalo iz ladica izvaditi i aktualizirati kaznenu prijavu protiv Pupovca vezano uz laž koju je plasirao o 10.000 pokatoličene “srpske dece”

        • EMINƎM

          Krajinsku Pupavku locirati uhititi i procesuirati 😉 da ne truje više Croatiu.