OD KOGA JE I ZAŠTO TITO SKRIVAO GENOCID NAD HRVATSKIM NARODOM?

0

Veliki prijatelj Hrvatske, veliki prijatelj istine, gospodin Roman Leljak, u jučerašnjoj emisiji „Otvoreno“, do krajnjih je granica  razobličio i do „gola skinuo“ poznate i uvažene režimske povjesničare Tvrtka Jakovinu i Dragana Markovinu. Huda jama, koju je otkrio i istražio Roman Leljak, presudit će njihovim režimskim povijesnim falsifikatima! Radmanova HRT, uz sjajnog, ali duboko potresenog voditelja Mislava Togonala, korak po korak, pretvara se u istinsku katedralu duha, prozor u prošlost da bi sutra javna televizija mogla biti prozor u budućnost.

Spomenuti režimski povjesničari, koji su za svaku svoju rečenicu, za svako svoje povijesno „djelo“ prije objave morali tražiti mišljenja CK i Beograda, još uvijek licemjerno ustraju na svojim izlizanim monstruoznim floskulama, smještajući genocid nad hrvatskim i pripadnicima drugih naroda nakon rata 1945 godine, u kontekst vremena uspoređujući evidentne, forenzički dokazane zločine u miru nad razoružanom poraženom vojskom, njihovom rodbinom i ostalim civilima , sa zločinima koji su se dogodili u ratu od 1941 do 1945 godine.  Oni i nadalje, pored kostiju iz Hude jame, ustraju potpuno paušalno na tezi da se mahom radi o žrtvama koje su bili zločinci, da se radi o poraženoj vojsci, pa ako je poražena jedino što zaslužuje je smrt bez ikakvog suđenja. To je teza Vesne Pusić kada govori o Bleiburgu kao komemoraciji koja veliča  ustaški režimu, to je Mesićeva teza koja govori da su sve žrtve Križnog puta zločinci, a Bleiburg i ljudski iskaz pijeta žrtvama naziva ustaškim dernekom.

Poraženi režimski povjesničari vade „argumente“  iz rukava uspoređujući mračno vrijeme Titovih zločina sa zločinima u Katynskoj šumi gdje je pogubljeno 22 000 poljskih časnika i uglednika iz Poljskog javnog i kulturnog života. Valjda žele reći, eto,  događale su se i drugdje slične stvari kao neizbježni, kontekstualni  događaji u ratnom vihoru. Pri tom zaboravljaju da je nacistička Njemačka još davne 1943 godine pokrenula proces dokazivanja da taj zločin nisu počinile Njemačke  već Staljinove snage SSSR-a. I nakon poraza nacističke Njemačke, nakon otkrića svih genocida, holokausta, koncentracijskih logora, nacističkih tvornica smrti, nakon katarze,  Njemačka nije odustala od Katynske šume koja je brojčano bila samo vrh na igli svih monstruoznih  zločina „Drugog svjetskog rata“. Vrli povjesničari zaboravili su da je Njemačka dobila taj spor i da je Gorbačov  priznao  odgovornost Rusije za taj zločin i da nikome nije palo na pamet taj dugogodišnji proces nazvati veličanjem nacizma ili povijesnim revizionizmom zbog toga što je Njemačka tražila istinu!?

Bilo bi bolje da „povjesničari“ Jakovina i Markovina iz ovog navoda sa wikipedije  između redaka potraže Titov rukopis sa križnih puteva od „Bleiburga do Dunava“!?

„Narodni komesar za unutrašnje poslove SSSR-a Lavrentij Berija je 5. ožujka 1940. godine poslao dokument (794/B) Josipu Staljinu u kojem je poslije tvrdnje da poljski vojni zarobljenici (14.736 ljudi – od toga 97 % Poljaci) kao i zatvorenici u zapadnoj Bjelorusiji i Ukrajini(18.632 ljudi – od toga 1.207 časnika i ukupno 57 % Poljaka) predstavljaju „deklarirane i beznadno nepopravljive neprijatelje sovjetske vlasti“, izjavio da NKVD smatra da je razborito da se:

  • strelja 14.700 vojnih zarobljenika i 11.000 zatvorenika, bez saslušanja, bez iznošenja optužbi i bez odluke o okončanju istrage. 

Nadalje, Jakovina i Markovina potpuno suludo uspoređuju Titove zločine sa Hirošimom i Nagasakijem, sa razaranjem Dresdena i valjda žele reći da Tito nije bio jedini ekskluzivni zločinac!? A zapravo teško optužuju Tita u nemoći da ga obrane. I opet su pobrkali lončiće. Katynska šuma, Dresden, Hirošima i Nagasaki nemaju nikakve veze sa suočavanjem s prošlošću u Hrvatskoj, nemaju nikakve veze s Titovim genocidom, niti mogu biti bilo kakvo objektivno opravdanje za genocid nad Hrvatima, opravdanje za  zločin bez suđenja, jer eto, zločine su činili i drugi!? Masovni Titov zločin u miru bez suđenja, zločin nad vojskom koja je potpisala kapitulaciju, nad vojskom koja je položila oružje, nad civilima koji su bježali od novog fašizma i Titovog Jugoslavenskog totalitarizma  nije ratni zločin. To je genocid u miru po svim pravnim obilježjima, ideološki genocid i uklanjanje svakog mogućeg potencijalnog protivnika, kao ozbiljne demokratske  prijetnje dobro planiranom diktatorskom Titovom režimu.

Najmonstruoznija teza povijesnih aparatčika koju smo mogli čuti u emisiji „Otvoreno“ Mislava Togonala, u emisiji svih emisija, zapravo je isječak, kada su „povjesničari“ perfidno  u kontekst Titovih zločina pokušali smjestiti Andriju Hebranga i Franju Tuđmana. Andrija Hebrang, istinski hrvatski antifašist, anti totalitarist i domoljub pogubljen je od ruke Tita po istoj matrici po kojoj su pogubljeni svi stradalnici „križnih puteva“. Za vrijeme „slavne“ NOB-e, pogubljeni su svi hrvatski antifašisti koji su javno  sanjali da je poslije rata moguća demokratska, samostalna država Hrvatska. Ali to je posebno povijesno poglavlje koje zasigurno treba znanstveno istražiti radi istine o tom mitskom vremenu  i radi istine zbog budućnosti Hrvatske.

Franjo Tuđman bio je utamničen onog trenutka kada je samo pomislio revidirati stostruko uvećanu brojku stradalih u logoru Jasenovac. I to stratište je potrebno znanstveno istražiti isto onako kako je Roman Leljak, forenzički precizno istražio Hudu jamu, isto onako kako su njemačke vlasti inzistirale na istraživanju Katynske šume. Povjesničari, apologeti Tita, njegovog režima i vlastodršci koji su pravni slijednici Titovog  režima jednostavno ne mogu biti i nikada nisu bili objektivni. Iz diktature se ne može roditi istina, jer diktatura proizvodi laži i falsifikate da bi opravdala svoje diktatorsko postojanje.

Na kraju, bez ikakvih ideoloških potki i svjetonazorskih sugestija, dijalektički i kritički moramo postaviti neka objektivna retorička pitanja.

Od koga je i zašto Tito skrivao genocid nad Hrvatskim narodom? Ako su pogubljeni na „Križnim putevima“ bili ustaški zločinci kako kažu Pusić i Mesić, zbog čega ni jednom od njih prije pogubljenja nije suđeno? Zbog čega ih je dao pogubiti pod okriljem noći, zatirući njihova imena i prezimena, bacajući ih  duboko u dobro skrivene rudnike i jame, ako je imao dokaze o njihovom zločinstvu? Zbog čega nije sudio ni jednom od 300 pripadnika  specijalne policije NDH koji su nedavno otkopani i identificirani u blizini Celja? Zbog čega se Tito nije držao principa Nurnberškog suda? Šta bi se dogodilo da su saveznici pod okriljem noći pobili 10 milijuna njemačkih vojnika i zatrli im svaki trag? Zbog čega je angažirao vojsku povijesnih falsifikatora, s jedne strane zaduženih za hvalospjeve velikom vođi, a s druge strane proizvođače mitova o hrvatskoj genocidnosti? Zbog čega nije postupio po načelima abolicije i oprosta isto onako kako su to učinile uljuđene demokracije, isto onako kako je to učinio predsjednik Tuđman nakon Domovinskog rata?

Na ova pitanja samo je jedan odgovor? Svaka misao o demokratskoj, nezavisnoj i slobodnoj hrvatskoj državi morala je umrijeti da bi mogla živjeti diktatorska i zločinačka Jugoslavija.

 Ta ista Jugoslavija, svoju pravu zločinačku narav pokazala je u agresivnom i genocidnom ratu protiv Hrvatske na istim onim ideološkim temeljima na kojima je Tito stvarao svoju diktaturu. Potpuno je suludo i paradoksalno da nazovi Hrvati, Jakovina, Markovina, Goldstein, Mesić, Pusić i mnogi drugi i dan danas skrivaju monstruozne zločine jednog propalog režima, skrivaju zločine onih koji su dva puta napali hrvatsku državu koja bi trebala biti i njihova država. Skrivaju zločine režima koji je po drugi put u povijesti, u Domovinskom obrambenom ratu, počinio genocid nad hrvatskim narodom samo zbog činjenice da Hrvatice i Hrvati žele imati svoju slobodnu državu.

Jesu li oni koji prikrivaju zločine protiv hrvatskog naroda odgovorni kao što su odgovorni  ideolozi i počinitelji tih zločina? Možemo li iz toga izvući zaključak da skrivači zločinačkog  genocida protiv hrvatskog naroda i Titovi panegiričari ne žele ovakvu Hrvatsku kakvu želi ogromna većina hrvatskog naroda koji je svoju volju, na demokratski način iskazao na prvom Tuđmanovom referendumu? Možemo li iz ovih retoričkih pitanja izvući zaključak da povijesni falsifikatori i njihovi ideološki vladari zapravo žele neku novu Jugoslaviju u kojoj će njihova (ne)djela, notorni falsifikati, ostati netaknuti i ne će doživjeti sudbinu povijesne poruge i bezvrijednog ništavila, a oni će i nadalje na hrvatskim katedrama obmanjivati nove generacije hrvatske mladosti?

Huda jama bit će i njihova jama kao tamna mrlja na njihovoj savjesti. Njima ne treba suditi! Osudit će ih njihova vlastita djela, djela koja će svjedočiti o jednom totalitarnom,mentalnom jednoumlju koje još uvijek vlada u gotovo svim  medijima. Možemo se samo nadati da će ovakvi i slični tekstovi osvanuti na naslovnicama najutjecajnijih medija u Hrvatskoj, a da će heroji istine kao što je  Roman Leljak, zaslužiti najviša hrvatska odličja i dostojna novčana sredstva za daljnja povijesna istraživanja. Suočavanje s prošlošću  u Hrvatskoj, na simboličan način počelo je uhićenjem Josipa Boljkovca optuženog za poratne zločine na karlovačkom području. Zbog tog hrabrog čina pale su poštene političke glave, a nova Vlada mora uzeti u obzir činjenicu, da bez suočavanja s prošlošću nema ni budućnosti Hrvatske.

U tom kontekstu, bilo bi pogubno zaboraviti i ignorirati istinoljubivog čovjeka, kompetentnog povijesnog znanstvenika, aktualnog ministra u tehničkoj vladi RH, Zlatka Hasanbegovića.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

facebook komentari