Koja je uloga Arkana u ubojstvu Stjepana Đurekovića!?

0

Željko Ražnatović Arkan imao je veze s ubojstvom hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića 1983. godine, rekao je za Dnevni avaz Bože Vukušić, svojevremeno stručni svjedok njemačkog pravosuđa u ovom predmetu, novinar i autor brojnih studija o nekadašnjoj tajnoj jugoslavenskoj policiji UDBA-i.

”Dobar dio informacija govori o tome da je ubojstvo izvršila upravo grupa ljudi kojom je on rukovodio, rekaoje Vukušić dodajući da se radi o crnogorskoj UDBA-i, ali koja je navodno radila po nalogu Savezne UDBA-e iz Beograda.

”S tim da nije sigurno je li Arkan osobno bio u Münchenu kada se to dogodilo, ili je on samo organizirao tu grupu”, tvrdi Vukušić.

O umješanosti Arkana u ovo ubojstvo govorio je svojevremeno i Ivan Lasić, bivši načelnik Druge uprave SSUP-a, koji je 1992. U izjavi za beogradski B92 potvrdio ove navode.

”Pričalo se da je likvidaciju Stjepana Đurekovića uradila Arkanova družina. Došao sam do podataka da se Ražnatović čak otvoreno pred nekima hvalio. Ja sam otišao kod Stanka Čolaka i rekao: “Stanko, ovo nešto nije u redu!” On mi je odgovorio: “Ne beri brige. Arkan je takav čovjek. To je poseban tip. To je grupa koja je završila Šiptare, sad ti je sve jasno.””, naveo je Lasić.

Teorija o povezanosti Arkana s ubojstvom hrvatskog emigranta u Njemačkoj prije 30 godina, aktualizirana je ovih dana, posebno špekulacijama da je Arkan bio jedan od ključnih UDBA-inin egzekutora, pa i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Novinar, ali i nekadašnji djelatnik hrvatskih sigurnosnih službi Bože Vukušić godinama je istraživao rad UDBA-e na Balkanu i koautor je najkontroverznijih naslova objavljenih na tlu bivše Jugoslavije: „Čuvari Jugoslavije – suradnici Udbe u BiH” te „Udbini sinovi”. Samostalno je, između ostalog, objavio nekoliko knjiga sa sličnom tematikom.

Vukušićeva saznanja, kako je rekao za Avaz, govore da je Arkan za UDBA-u počeo raditi još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kaže da je Ražnatović nakon ubojstva Đurekovića bio kompromitiran, jer se o tome da je on sudjelovao u ubojstvu počelo otvoreno govoriti u Jugoslaviji, ali i vani. Zato su, tvrdi, za Arkana „uslijedili drugi zadaci unutar zemlje”.

Vukušić tvrdi da je Ražnatović počeo surađivati s UDBA-om uz posredovanje oca Veljka Ražnatovića, nekadašnjeg časnika zrakoplovstva bivše JNA.

”Njegov otac poznavao je Stanu Dolanca. Također, Veljko je jedno vrijeme bio zapovjednik vojnog aerodroma u Brežicama, a pošto se Arkan stalno bavio nekim kriminalom, ovaj ga je htio na neki način disciplinirati”, tvrdi Vukušić.

Sveojevremeno je Ivan Ćurak, inspektor Državne bezbednosti, tvrdio kako je Ražnatovića zavrbovao Nino Vučurović, operativac Centra SDB Titograd i kasnije šef Druge uprave crnogorske službe, koji je bio u izvrsnim odnosima sa Stankom Čolakom, Arkanovim kumom.

Svjedočeći o aktivnostima tajne policije i suradnje s ljudima sumnjivih biografija, Dušan Stupar, bivši načelnik beogradskog centra Službe državne bezbednosti od 1984. do 1987. godine je rekao kako su i Arkan i drugi koji su bili u vezi sa saveznom službom i koji su izvršavali te zadatke UDBA-e bili su iz časničkih obitelji i vrlo domoljubno nastrojeni.

”Oni su se i mimo službe borili u Njemačkoj, Americi, protiv emigracije. Sami su napadali četnike na njihovim mjestima okupljanja i tako dalje, kao patriote… Njih je savezna UDBA angažirala za izvršenje određenih zadataka samo u inozemstvu, pa tako i Arkana”, rekao je Stupar.

Beogradski B92 objavio je kako je Željko Ražnatović je u dosijeu Interpola bio zaveden i pod imenima Roberto Betega, Paul Betega, Marsel de Kok, Stefan Kartni, Bob Elis, Gojko D. Peno, Damian Peno, Rodoljub Kaličanin, Marko Marković, Miroslav Petrović, Đorđe Rolović, Milko Sarvić, Mario Valentini, Pol Karsenti, Marko Markotić te Mario Valentino.

Ražnatoviću su srpski emigranti pripisivali i likvidaciju Miodraga Boškovića i Bore Blagojevića, ustaše Stanka Nižića, portira iz Švicarske i Stjepana Đurekovića, a albanski nacionalisti smrt braće Gervala.

Te sumnje su stajale Ražnatoviću nad glavom i kada se prvi put vratio iz inozemstva u Beograd početkom osamdesetih. U izvještaju s jednog suđenja iz 1983. kada je u Ulici 27. marta pucao na dva policajca, u njegovim generalijama upisano je ”radnik Saveznog SUP-a”.

Željko Ražnatović je imao službenu iskaznicu SSUP, bliske veze s ministrom Dolancem, načelnikom za granicu Draganom Ćulafićem i šefom Državne bezbednosti Srdanom Andrejevićem, koga je od milja zvao Tata, navedo mediji u Srbiji.

Hrvatski mediji ranije su pak pisali kako je Arkan uhićen s kontigentom oružja namijenjenog organiziranju srpske pobune u Hrvatskoj, u studenom 1990. godine u Dvoru na Uni, ali da je u svibnju 1991., ”na temelju odluke tadašnjeg HDZ-ovog političkog vrha”, pušten na slobodu.

Arkan je, kako navode pojedini mediji ”kroz šalu” 1997. godine opovrgnuo sve priče o njegovoj suradnji s policijom.

Novinar Vukušić pisao je i kako je, unatoč zločinima i potjernice osječkog suda za Arkanom, izbjegavao uhićenja i izručenja, posebno zbog milosti Slobodana Miloševića.

Američke tajne službe, navodi tako Vukušić, pokazivale su veliko zanimanje za Arkana, ali ga se njegov vrhovni poslodavac Slobodan Milošević još ni u ljeto 1997. nije želio odreći. O tomu svjedoči i ova izjava američkoga veleposlanika Richarda Hoolbruckea: ‘Više puta tokom daytonskih pregovora upozoravao sam predsjednika Miloševića da je Željko Ražnatović ratni zločinac, kao i da odnosi s njim predstavljaju izazov njegovom međunarodnom kredibilitetu. Milošević je odbijao razgovor na tu temu.’

Arkan nije odgovarao za svoje zločine jer je ubijen 15. siječnja 2000. godine u Beogradu.

U potjeri će atentator Dobrosav Gavrić, inače umirovljeni policajac, biti ranjen, naposljetku i uhićen u rodnoj Loznici na zapadu Srbije. Unatoč istrazi i slučaju na sudu, nije otkriven nalogodavac ubojstva. Arkanov sin Mihajlo za sve optužuje režim Slobodana Miloševića te tvrdi da je dinastija nekadašnjeg srbijanskog predsjednica dala ubiti njegova oca. No, Berislav Pelavić, Arkanov kum i nasljednik na čelu Stranke srpskog jedinstva, uvjeren je pak da su njegova kuma ubili Albanci po nalogu američke CIA-e.

Arkan je, kako danas tvrde njegovi prijatelji, tu smrt slutio i čekao. No, pojedini nizozemski i grčki mediji objavili su teoriju kako Arkan uopće nije mrtav nego da živi i radi u Amsterdamu i na Cipru.

Ubojstvo Stjepana Đurekovića Hrvatsku je ponovno diglo na noge zbog zahtjeva za izručenjem Josipa Perkovića Njemačkoj. No, prvu međunarodnu tjeralicu za Perkovićem Njemačka raspisala još 22. studenog 1977., šest godina prije Đurekovićeva ubojstva.

Trenutno se vode rasprave tko je ubio Đurekovića i tko je mogao znati za ubojstvo. Tako je, prema verziji koju je prihvatio njemački sud, ubojstvo naručeno iz tadašnjih političkih krugova, iz samog vrha Komunističke partije, a radi zaštite utjecajnog političara Mike Špiljka i njegovog sina Vanje, tada osumnjičenog za umješanost u finansijske malverzacije.

Đureković je, kako je ocijenio njemački sud poslije dokaznog postupka, bio previše opasan svedok protiv Vanje Špiljka u vezi s kriminalom u Ini, pa je dat nalog da bude likvidiran. U toj verziji, organizacija likvidacije poverena je hrvatskoj Službi državne sigurnosti, odnosno Perkoviću i Zdravku Mustaću.

U svojoj knjizi “Lasica koja govori” bivši obavještajac Boža Spasić navodi neke detalje o ubojstvu, odnosno ”Operaciji Dunav”, te i on spominje Arkana.

“Preko suradnika smo saznali da novcem od ukradene nafte Stjepan (Đureković) namjerava financirati terorističke akcije u Jugoslaviji. Na Savetu za zaštitu ustavnog poretka Jugoslavije 1983. godine donesena je odluka da se Đureković stavi pod tretman opasnog teroriste – financijera. Dali smo mu kodno ime ‘Dunav’. Tu je i odlučeno da se on ‘eliminira’, a tajna akcija nazvana je ‘Operacija Dunav'”, napisao je Spasić.

Đureković je 28. lipnja iste godine nađen izrešetan i sa smrskanom glavom u tiskariji u gradiću pored Münchena.

“Svi koji su izveli akciju sada su mrtvi. Tu su, pored Đorđa Božovića Giške, sudjelovali i Željko Ražnatović Arkan, Ranko Rubežić, Dragan Malešević Tapi i Dragan Joksić Joksa”, izjavio je Spasić beogradskoj Politici još 2005. godine.

Spasić, koji tvrdi da Njemačka ovim zahtjevom za izručenje želi prikriti da je tamošnja tajna služba BND surađivala s odbjeglim ustašama, navodi kako Perković nije ni mogao da organizuje ubojstvo Đurekovića, već da je nalog dao Stane Dolanc, tadašnji savezni sekretar unutrašnjih poslova.

No novinar Željko Peratović, koji se godinama bavi istraživanjem političkih ubojstava u bivšoj Jugoslaviji, kaže za kako je bivši obavještajac Boža Spasić “najobičniji prevarant i lažljivac koji se trudi da po svaku cijenu zaštiti Perkovića i Mustaća iz vlastitih interesa”.

”Sve što je ikada izjavio na temu ubojstva Stjepana Đurekovića nije istina. Svaku priču temelji kako bi oslobodio Perkovića i Mustaća, unaprijed svjestan da će i Srbija po ulasku u EU dobiti nalog za njegovim uhićenjem. Spasić je dovođen u vezu s ubojstvom kosovskog disidenta Hadrija 1988. godine u Belgiji”, kaže Peratović dodajući kako se u srpskim medijima i danas s njega skida odgovornost, koju on pokušava svaliti na bivšeg saveznog sekretara unutrašnjih poslova Staneta Dolanca, koji je, kako kaže Peratović, bio protiv likvidacije Đurekovića.

”Da li je Đurekovića ubio Arkan, Giška ili neki drugi beogradski kriminalac u potpunosti je nebitno. Treba napomenuti da je ovo ubojstvo po svim karakteristikama veoma specifično jer ispada iz svih pravila po kojima su do tad izvršavane likvidacije. Srbi su angažirani za ubijanje Srba, Hrvati za Hrvate, muslimani za muslimane. Jedino za Albance nije važilo to pravilo jer čak ni UDBA nije mogla pronaći Albanca koji bi pristao da ubije drugog Albanca”, naveo je Peratović.

P.S/Avaz

facebook komentari