Pratite nas

BiH

Koja je zemlja poput Hercegovine tako posna, škrta i siromašna, a koja opet tako plodna, dobrostiva i blagodarna!?

Objavljeno

na

Na čitavoj zemaljskoj kugli nema čudnije zemlje od Hercegovine. Pogrešno je i predrasudno svako jednostrano i kruto određenje ove zemlje, jer što god se o njoj doslovno i izravno kazalo samo je djelić istine i samo jedan od njezinih bezbrojnih pojavnih izraza.

[ad id=”93788″]

Zato je postupak takozvanog ”prenesenog znanja” jedini pravi način govorenja o Hercegovini i zato su nam pri njezinom opisivanju prijeko potrebne sve poznate stilske figure, od metafore i alegorije do kontrasta i hiperbole. Budući da riječ čudo, obimom i znanjem, obuhvata sve te stilističke i metodološke akrobacije, to smo je i upotrijebili za njezino najcjelovitije određenje.

Koja je to zemlja tvrđa i odbojnija od Hercegovine!? A koja opet ima tako meko srce i zavodljivu privlačnost!? Koja je zemlja toliko nesretna i nevoljna, a koja opet tako ponosna i samodopadljiva!? Koju zemlju sunce tako nemilosrdno i ustrajno prži, a u kojoj opet ledeni vjetrovi tako olujno pušu!? Koja je zemlja tako suha i žedna, a koju, s druge strane, povodnji i bujice toliko rastaču!? Koja je zemlja poput Hercegovine tako posna, škrta i siromašna, a koja opet tako plodna, dobrostiva i blagodarna!?

Oranje

Ovu osebujnu zemlju nikada drugi nisu uspijevali razumjeti. Ona je bila razumljiva, te stoga i draga i nezamjenjiva, samo onima koje je rađala i odgajala. Isto tako, nikada je drugi nisu naseljavali, nego je ona druge naseljavala (”Čitav svijet naseli, a sebe ne raseli” – govorilo se još od davnina), niti su je drugi hranili. Ona je hranila druge, i materijalno i duhovno. Obilje sunca i ono malo dragocjene vode, škrta ali dobrohotna zemlja i vrijedne ruke stvarali su dovoljno hrane, a ako je nekad nečega i manjkalo, namirivano je onim čega je bilo napretek. Ili su ljudi iz različitih dijelova Hercegovine vršili razmjenu onoga što im je pretjecalo za ono čega im je nedostajalo. Sir i meso iz Bileće, Gacka i Nevesinja razmjenjivani su za povrće i voće iz Čapljine, Stolca i Mostara; duhan i vino iz ravničarshih krajeva mijenjani su za vunu i drvo iz ”gornjašhih” krajeva; riba iz Neretve se trampila za salo divlje mačke sa Hrguda itd. Svakom ozbiljnom domaćinu bili su poznati putovi i pravila tog trgovačkog kolopleta. Ljudima se vjerovalo na riječ, pa ako bi netko stjerao u konja na prodaju, a mušterija u tom trenutku oskudijevala parama, nije se pravio problem; dat’ će kad bude imao, važno je da se ljudi međusobno razumiju i ispomažu, a jedan konj manje ili više nije bio greda. Ali se ne pamti da je neko nekome ostao dužan i da je neko pogazio zadatu riječ.

I u ostalim oblicima ”robne razmjene” Hercegovci su se slično ponašali. Uvijek je ”višak proizvoda” nalazio put do krajnjeg korisnika, a tržište nudilo sve ono što je ljudima trebalo. Nisu ga ograničavale nikakve regionalne, političke ili nacionalne barijere, pa bi se u tom smislu moglo reći kako je Hercegovina još odavno imala razvijenu tržišnu poljoprivredu. Doduše, siromašnu i uglavnom naturalnu, ali na posve zdravim i ”transparentnim” osnovama.

Pogrešno je uvjerenje o Hercegovini kao nekakvom predziđu ili krajini, a pogotovo kao o zaostaloj, sirotinjskoj provinciji ovisnoj od nekih tobožnjih metropola, gdje ljudi ništa drugo i ne rade nego izviruju iza svojih trošnih plotova, smjerajući kako da pobjegnu u veliki i bogati bijeli svijet. Naprotiv, ovo je oduvijek bila oaza razvijenog društvenog života, kulturne, vjerske i nacionalne tolerancije. Osobnost hercegovačkog mentaliteta, kojeg obilježavaju otvorenost i pronicljivost duha, privrženost starim uzorima i nazorima, iskričavost i dobrodušni humor, ali i škrtost osjećanja i proračunatost postupanja, ponajprije dolazi od raznolikosti životnih iskušenja, vezanosti uz zemlju i isprepletenost putova ljudskih sudbina.

Sva nasilnička i zlonamjerna nastojanja da se poremeti i razbije ovaj  osebujni hercegovački životni mozaik redovno su doživljavala neuspjeh. Bilo je prilika, pogotovo u ratnim kalvarijama, kada se činilo kako je ideja o zajedničkom životu i dobrosusjedstvu konačno poražena, ali je ona uvijek iznova oživljavala i nastavljala trajati u nekom drugom obliku. Ni posljednji rat je nije iskorijenio, mada zlo i mržnja, kojima su je njezini protivnici “počastili”, nikada ranije nisu bili tako izdašni.

Nabrajati i objašnjavati razloge opstojnosti, ustrajnosti i neuništivosti ideje zajedničkog života u Hercegovini, zahtijevalo bi znatno ozbiljnije razmatranje i promišljanje nego što je to ovom prilikom moguće. Međutim, najbitnijim i nadjelotvornijim razlogom s pravom se može smatrati onaj, uvjetno rečeno, ”geoantropološki”, tj. onaj koji njezinu trajnu opstojnost i žilavost vidi u iskonskoj upućenosti ovdašnjeg čovjeka na rodnu grudu. Čini se da je taj razlog mnogo važniji i djelotvorniji od onoga ”geoetničkog”,.tj. onoga po kojem su vrijednosti etnosa ispred osobnih ljudskih vrijednosti. Rađajući se i živeći na tvrdoj, suhoj i posnoj zemlji, ali i čudesno lijepoj i zavodljivoj, ovdašnji ljudi su od iskona bili upućeni na zajednički napor tegobnog opstanka, a to nije bilo moguće ukoliko su se nacionalno, kulturno ili vjerski razdvajali. Kad god su ih drugi, podvalama i lažnim dušebrižništvom, na to uspijevali nagovoriti, sve im je polazilo naopako i sunovratno, a zemlja na kojoj su i od koje su živjeli uzvraćala im je još većom škrtošću i odbojnošću umjesto dobrohotnošću i plodnošću. Odjednom bi se uzjogunila i podivljala pa bi, umjesto slatkim i blagodarnim, rađala gorkim i zlokobnim plodovima.

Za razliku od ravničarskog, dubokog i plodnog tla, hercegovačko je tlo rastresito, porozno i pretežno krševito (karbonatno i crvenično tlo) i odlikuje se siromaštvom humusa. Ali se to siromaštvo nadoknađuje blagotvornim obiljem sunca, pod čijom toplotom čak i iz kamena klija život. Dakako, ako ima dovoljno vode da taj život održava. A ovdje vode nikad nema dovoljno; šuplje tlo i žarko sunce upijaju svaku dragocjenu kap, pa kad bi i svakog dana padala kiša, opet bi je bilo malo. Hercegovci, međutim, manjak vode nadoknađuju viškom privrženosti, pažnje i ljubavi prema svojoj zemlji hraniteljici.

I tako, po načelu: nikad dva dobra sastaviti, oni se varakaju i sa zemljom i sa nebom. A najviše sa samima sobom. Po potrebi uskaču tamo gdje je u određenom trenutku najpotrebnije, zalažući pri tome sve svoje: snagu, pamet, umijeće, a ponekad i život, i to samo zato da bi se održao ovaj mukotrpno stvoreni i zato krhki i osjetljivi lanac opstanka. Kad je tlo posno i neplodno, oni u vrećama, na traljama ili u sepetima donose zemlju sa nešto izdašnijih mjesta, kad zafali sunca i toplote, prekrivaju zemlju gunjevima, dekama i najlonima; kad ustreba vode, kopaju bunare i čatrnje, burilima i bidonima je donose sa oplićalih rječica ili je kanalima i motorima za navodnjavanje dovode do žedne zemlje.

Jedino čega nikad ne usfali je njihov trud, muka, briga i ljubav – beskrajna ljubav za zemlju mučenicu. Ljubav sve nadoknađuje: i škrtost prirode, i štetu od žege i suše, od povodnja i krupe, i pošast od štetočina, i neimaštinu, i zlu sudbinu. Ljubav prema zemlji ovdje je osnovni uvjet opstanka, ali i ključ za razumijevanje ove čudne zemlje i još čudnijih ljudi. Kad nje ponestane, a to se dešava kad zluradi i pogani ljudi umiješaju svoje nečasne prste u hercegovačku životnu tkanicu i kad se ovdašnji izrodi, neradnici i vagabundi izopače te zalude pošten i vrijedan svijet, sve se naprečac ruši. Lanac života puca, zemlja podivlja, sunce još jače užeže, a vode još manje dotiče. Tada Hercegovci žive od bjelosvjetske milostinje ili lutaju svijetom poput izgubljenih jarebica kamenjarki, a njihovu rodnu grudu pustoše i skrnave hulje i razbojnici poput gladnih ljetnih skakavaca.

Ljepotehercegovine.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Na Mosoru obilježena 71. obljetnica smrti „Škripara“

Objavljeno

na

Objavio

Svetom misom zadušnicom i polaganjem vijenaca na Mosoru (široki Brijeg) je u nedjelju, 17. rujna, obilježena 71. obljetnica smrti  „Škripara“ koji su mučki ubijeni 18. rujna 1946.

Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovke, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura imena su ubijenih “Škripara”, za čije ubojstvo nitko nikada nije procesuiran.

Prije služenja svete mise, održana je procesija do groba pobijenih “Škripara”.

Na grob stradalih Škripara vijenac je položilo izaslanstvo Grada Širokog Brijega, Gradski vijećnici Stjepan Marić i Vlado Ćorić, zastupnik u Skupštini ŽZH Ivan Damjanović i Marko Ćavar.

Vijenac su također položili članovi navijačke skupine “Škripari” koji ponosno nose njihove ime.

Nakon svete mise domaćini i njihovi gosti uživali su u prigodnome druženju.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Krešić: Vehabijske zajednice u BiH su mnogobrojne

Objavljeno

na

Objavio

Pokazalo se da su vehabijske zajednice u BiH mnogobrojne, umrežene, s tisućama članova i sljedbenika te s mnogostruko više simpatizera među “običnim”, autohtonim stanovništvom u BiH.

”Činjenica je da je tema radikalizacije u Bosni i Hercegovini svakodnevna i da se o tome govori svakojako.

U više navrata upozoravao sam na taj problem te smo ga i prepoznali kroz strategiju za prevenciju i borbu protiv terorizma”, kazao je Mijo Krešić, zamjenik ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine u intervjuu za Hrvatski medijski servis.

Dodao je kako i isto tako i činjenica da i ”naši partneri vode računa o stanju u Bosni i Hercegovini, tako da vrlo često imamo različite informacije o tome”.

”Pojavom tzv. Islamske države na prostoru Iraka i Sirije, to je pitanje u Bosni i Hercegovini vrlo brzo artikulirano u velikom kapacitetu.

Pokazalo se, naime, da su vehabijske zajednice u Bosni i Hercegovini mnogobrojne, umrežene, s tisućama članova i sljedbenika te, što je najopasnije, s mnogostruko više simpatizera među “običnim”, autohtonim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Tako se gotovo neosjetno težište sa stranaca prenijelo na domaće stanovništvo koje je konvertiralo u radikalnu ideologiju”, rekao je Krešić.

Krešić je upozorio na visinu kazni za osobe optužene zbog odlaska na strana ratišta na Bliski istok.

”U ovom dijelu postoje velika nesnalaženja u kojem smjeru treba ići i poduzimati aktivnosti. Neki od njih će izdržati svoje kazne na koje su osuđeni, a da nisu prošli kroz programe deradikalizacije. Činjenica je da će po odsluženju kazne te osobe biti slobodni građani i idoli za sljedbenike ideologija koje su u nastajanju, a koje ne uvažavaju različitosti Bosni i Hercegovini. To je ono što ne bismo trebali nikako ignorirati”, kazao je Krešić.

facebook komentari

Nastavi čitati