Koji i kakav to um može zaobilaziti ili zabranjivati činjenice o zločinima komunizma i Josipa Broza Tita?

    2

    U Večernjem listu, odnosno njegovu podlistku Obzor, od subote 12. travnja 2014., objavljen je tekst s osvrtom na ipak pregledanu, premda za sada službeno ‘ostavljenu po strani’, četvrtu epizodu serijala Zločini komunizma u Hrvatskoj’. Kako sam i osobno bio sudionikom u tome serijalu, ovim putem držim potrebitim dodatno naglasiti neka svoja stajališta, bez obzira kome takva jesu ili nisu ‘odviše srcu draga’.

    Pa krenimo redom: istina je da podosta toga što je izrečeno u spomenutome serijalu nije nešto posebice novo, ali jednako je tako još veća istina da upravo to poznato, što znači već posve staro, do danas u Republici Hrvatskoj nije doživjelo očekivanu i društveno nepodijeljenu ljudsku, moralnu i civilizacijsku osudu. A da se u tome kontekstu priupitamo kako tek stojimo s pravnim sankcioniranjem toga poznatog?!

    Međutim, kada bismo ipak kao društvo bili potpuno spremni i uspjeli doseći takvu civilizacijsku razinu da smognemo snage priznati vlastite grijehe iz prošlosti, onda zasigurno ne bismo tek danas trebalo snimati rečeni serijal. I ne samo to, nego ukoliko bi takav i eventualno bio snimljen, sasvim sigurno ne bi mogao dobiti žig nepreporučljivosti. U tom smislu želim vjerovati kako je svima sasvim razvidno da sve postojeće ima svoje lice i naličje, pa dakako, po toj naravi i događaji iz prošlosti.

    Zločini OZNE u Zadru – more najveća jama

    E, da bismo ih bolje razumjeli i stoga mogli objektivno prosuditi njihovu cjelovitost, neophodno je upustiti se u ujednačeno rasvjetljavanje obiju strana, dakle lica i naličja. Do devedesetih godina 20. stoljeća, a dijelom to prevladava i danas, hrvatsko društvo nametnuto je gledalo, vidjelo, zapravo, htjeli mi to priznati ili ne, živjelo pod dominantnim odbljeskom lica. Međutim, kada se netko usudi skrenuti pozornost na nerasvijetljeno naličje, eto dostatnoga razloga za provalom nikada zaspale ‘revolucionarne budnosti’, koja promptno poseže za starom oprobanom, beskrupuloznom, ali mora se priznati za sada još uvijek i zavidno uspješnom metodom etiketiranja, pa čak i zabrana.

    No bez obzira na sve takve zaprjeke, valja se postojano držati onih osnovnih ljudskih i profesionalnih načela, pa sukladno tome zapitati u ovome slučaju tko to ima pravo u ime istine, pravde i objektivnosti šutjeti o argumentiranim spoznajama, ma kakve god one bile.

    Koji i kakav to um može i smije zaobilaziti činjenice, obezvrjeđivati goleme žrtve i strahote koje su nastale kao rezultat poratnih događaja na Bleiburgu, Križnim putovima, zatim Golome otoku, Sv. Grguru, Ugljanu i sličnim ‘preodgojnim’ mjestima uspostavljenim i produciranim po doktrinarnim načelima komunističke ideje koja je u svojoj iluziji podrazumijevala realizaciju triju ključnih značajki: ideala koji se zasnivao na potrebi postizanja društvene jednakosti, programa koji je podrazumijevao ukidanje privatnoga vlasništva i na koncu političkoga poretka temeljenoga na diktaturi proletarijata.

    Na koji su se to način mogli realizirali tako krupni ideološki ciljevi nego revolucionarnim, dakle nasilnim putem? Kako zanemariti povijesnu činjenicu o postojanju za tu svrhu komunističkoga revolucionarnog terora i nastalih zločinstava, napose izražajno u neposrednome poslijeratnom razdoblju? Kojim to drukčijim imenom ili eufemizmom, primjerice, nazvati likvidaciju 73 osobe u Zadru i to po kratkome postupku (bez suđenja) izvršenu od strane Ozne koncem 1944., ili pak brojna naknadno provedena fiktivna suđenja na Okružnome narodnom sudu u Zadru 1945. – 1947./’48., zatim do sada službeno pronađenih u Zadarskoj županiji 26 krških jama u kojima se nalaze ljudski ostatci vojno poraženih, ali i ideološko nepoćudnih pojedinaca iz toga razdoblja.

    Naravno, svemu ovome treba pridodati i more, kao najveću jamu u kojoj su utapani mnogi tzv. narodni neprijatelji i reakcionari. Svi ovi navodi lako su provjerljivi i može se utvrditi njihova vjerodostojnost u preostalome dostupnom arhivskom gradivu. Ali pritom treba posebice podvući kako se ne bi zaboravilo, da je zavidan broj dokumentacijskoga gradiva pred početak devedesetih godina ‘nestao’.

    I u tome smislu valjalo bi se stalno pitati i ne zanemarivati takvu činjenicu, zašto je bilo upravo tako, tko je i po čijemu naputku imao potrebu to činiti, odnosno od koga se i što to trebalo skriti ako je, po načelu prethodno spomenutoga odbljeska lica, sve bilo zapravo sjajno? Možda neki i u tomu nalaze razlog zašto ne bismo trebalo remetiti dosadašnji ‘ustaljeni red’, odnosno skloni su poticati tvrdnje kako bi bilo nužno i nadalje bespogovorno prihvaćati strahom i terorom od prije nametnute revolucionarne istine.

    Međutim, rasvjetljavanje naličja, onako kako ja to osobno doživljavam, samo je progovaranje i iznošenje nespornih činjenica o počinjenim komunističkim zločinstvima i to, što je važno naglasiti, bez bilo kakvih predrasuda.

    Kakve veze imaju euroizbori s emitiranjem serije

    Također, vrijedi jednom zauvijek zapamtiti da su zločini svih triju totalitarnih ideologija, odnosno totalitarnih režima 20. stoljeća počinjeni upravo u njihovo ime i pod njihovim zastavama, i baš se zbog toga niti jedan od njih ne smije i ne može relativizirati. Oni se stoga međusobno ne negiraju već jednostavno nadopunjuju, žrtve tih zločinstava ne poništavaju se već zbrajaju.

    Nadalje, valjalo bi ovdje također ponešto razjasniti u svezi s izrečenom tvrdnjom u serijalu da ustanka iz lipnja 1941. zasigurno ne bi bilo da nije bilo vojne agresije nacionalsocijalističke Njemačke na komunistički SSSR. Naime, poznata je povijesna činjenica da su do tada, naravno počevši od 1939., u najnemoralnijem prijateljskom savezu bili upravo Staljin i Hitler, zbog čega su, što ne treba odbacivati, zbog teških posljedica u tom razdoblju primjerice izvrsno funkcionirali i međusobno surađivali Gestapo i NKVD.

    I upravo je napad Hitlera na Staljina bio okidač, da je pod komunističkim vodstvom pokrenut oružani ustanak u Hrvatskoj protiv fašističkih snaga. Stoga se taj događaj ustanka, odnosno njegova primarna inicijativa, ne može promatrati izvan konteksta prizme ideološke solidarnosti, na poseban način aktivirane tek trenutkom jednostranoga prekida opisanoga prijateljskog saveza između Njemačke i SSSR-a.

    Nadalje, postavlja se pitanje kakva je u svemu prethodno navedenom bila uloga Josipa Broza, kojemu je inače jedan od nadimaka bio i Tito. U tom pogledu valja skrenuti pozornost na neke bitne činjenice. Jedna od tih je svakako i ona da je Josip Broz u ratnome razdoblju imao apsolutnu i neprikosnovenu vojnu i političku moć.

    Taj se kontinuitet moći, napose u političkome smislu, nastavio i u mirnodopskim okolnostima i to izražajnije u trenutcima uspostave i učvršćenja komunističke vlasti, odnosno u tom pogledu totalitarnoga režima u novoj Jugoslaviji. Slijedom toga, Broz zbog svoje tako zadobivene uloge ni pod koju cijenu ne može biti izuzet od odgovornosti za počinjenje svih onih ranije spominjanih grozomornih zločinstava što su ih počinili njegovi politički sljedbenici.

    Valja pritom imati na umu da su neka od takvih zlodjela bila motivirana pukom osvetom za događaje nastale u ratnome razdoblju, ali jednako tako mora se priznati kako su mnoga bila inspirirana i nastala zbog potrebe imperativnoga nametanja ideoloških okvira koji su zahtijevali sveobuhvatnu promjenu društvenih odnosa prema komunističkim doktrinarnim načelima. Stoga se uloga i golema odgovornost Josipa Broza i njegove komunističke partije ne može promatrati ili pak pokušavati izdvajati izvan toga konteksta.

    I na koncu ovoga svojega kratkog osvrta na neke od izrečenih misli u spomenutome serijalu ‘Zločini komunizma u Hrvatskoj’, želio bih kazati još nešto glede aktualnih najava o tome kako će četvrta emisija serijala biti prikazana u lipnju 2014., i to nakon euroizbora. U prvome redu, doista ne razumijem kakve to veze imaju euroizbori s prezentacijom konkretnih povijesnih činjenica. Nadalje, jednako tako najavljuje se kako će emitiranje ove epizode popratiti okrugli stol i panel-diskusija.

    U tom kontekstu valjalo bi u najavi čuti pravi smisao svega toga, naime, o čemu se tu eventualno može i treba raspravljati, o činjenicama ili dojmovima? Ako se to doista odnosi na činjenice, onda držim kako svaka rasprava može biti prihvatljiva samo uz uvjet da se relevantno i vjerodostojno mogu opovrgavati navedene činjenice (Bleiburg, likvidacije po kratkome postupku, fiktivni sudski procesi i dr.), ali ako je pak riječ o dojmovima koji se u pravilu zasnivaju na predrasudama, onda se to isključivo zadržava u domeni politike, da ne kažem politikantstva, što bi značilo da se bilo kakva diskusija može voditi samo u tim okvirima. Ne može se silom na činjenice.

    doc. dr. sc. Zlatko Begonja
    Hrvatski tjednik

    facebook komentari

    • Želio bih znati od kuda ta slika Staljin-Tito od 22 lipnja? Meni ta Titina slika ne izgleda originalna, jer on već tada, 22 lipnja 1941, na toj sliki ima “maršalske palete, odlikovanja”, kada Bog i čovjek zna da on tada, te 1941. godine nije imao nikakovih, koliko je meni poznato, vojnički odlikovanja. Sve to, originalno ili ne, ne umanjuje Titine zločine počinjene nad Hrvatima i hrvatskim narodom.

    • Želio bih znati od kuda ta slika Staljin-Tito od 22 lipnja? Meni ta Titina slika ne izgleda originalna, jer on već tada, 22 lipnja 1941, na toj sliki ima “maršalske palete, odlikovanja”, kada Bog i čovjek zna da on tada, te 1941. godine nije imao nikakovih, koliko je meni poznato, vojnički odlikovanja. Sve to, originalno ili ne, ne umanjuje Titine zločine počinjene nad Hrvatima i hrvatskim narodom.