Koliki je stvarni broj žrtava zločina u Ahmićima?

    0

    Koliki je stvarni broj žrtava zločina u Ahmićima?

    Od povratka Daria Kordića gotovo da i nema tog profesionalnog pljuvača po Domovinskom ratu i braniteljima koji se nije otresao o Daria Kordića. Popis je zanimljiv: Boris Dežulović, Ante Tomić, Davor Butković, Jelena Lovrić, Sandra Benčić, Jelena Berković, Katica Biljaković, Danko Bosanac, Gordan Bosanac, Ivica Buljan, Sanjin Buzo, Nadežda Čačinović, Vlatko Čerić, Bogdan Denić, Uroš Desnica, Oliver Frljić, Igor Galo, Mirjana Galo, Ljiljana Gehrecke, Jovo Grkinić, Rajko Grlić, Sinan Gudžević, Hrvoje Harambašić, Drago Hedl, Tomislav Jakić, Eugen Jakovčić, Miljenko Jergović, Pero Jurišin, Damir Keglević, Boris Knežević , Snježana Kordić, Peter Kuzmić, Predrag Lucić, Oleg Mandić, Ljubo Manojlović, Siniša Maričić, Renato Matić, Predrag Matvejević, Milorad Milun, Biserka Momčinović, Mladen Momčinović, Boris Pavelić , Drago Pilsel, Milorad Pupovac, Vesna Puhovski, Zoran Pusić, Urša Raukar, Sanja Roić, Sanja Sarnavka, Senka Sedmak, Vesna Teršelič…

    butkovicNakon ovog popisa rekli bi, Daria Kordića i nema potrebe braniti jer hrvatski narod je već naučio da je onaj kojeg gore popisani napadaju, sigurno nevin čovjek. Dakle, gotovo svi s gornjeg popisa napadali su i Antu Gotovinu da je zločinac, pa kad je došla haška presuda za Oluju onda su se snebivali, planirali kako će snimati dokumentarce kojima će pokušati omalovažiti tu presudu, pokrenuli napad na suca Merona preko Mesić-Lončarova instituta Ifimes i danskog suca Harhoffa itd.

    Međutim, sad kad govore o Dariu Kordiću onda im je dovoljno pozvati se na presudu suda kojeg valjda mi, koji niti možemo niti želimo progutati sve te splačine navedene u toj presudi, ne priznajemo, dok ga oni priznaju, barem do trenutka dok ne dosudi presudu poput one za Oluju. I tako oni, valjda pozivajući se na presudu, tvrde između ostalog kako je Kordić “osuđen po zapovjednoj odgovornosti”. To je notorna glupost. Kordić je osuđen po individualnoj odgovornosti odnosno prema članu 7. stavak 1. statuta haškog suda. Njihove interpretacije presude Kordiću su potpuno netočne i neprecizne.

    Točna interpretacija presude Kordiću nalazi se na ovoj poveznici:

    S osnovnim tezama iz ovakve interpretacije presude još ćemo polemizirati, sad polemiziramo s gore popisanima.Gore popisani unisono tvrde kako je “u Ahmićima ubijeno 116 civila”.Takva teza ne postoji apsolutno nigdje u presudi Kordiću. Broj žrtava Ahmića u presudi Kordiću spominje se samo na tri mjesta:

    1. u Paragrafu 626 spominje se brojka od 72 ubijena Muslimana a izvor je krunski svjedok AT na temelju čijeg svjedočenja je Kordić osuđen za Ahmiće 2. u Paragrafu 638. spominje se brojka 104. Paragraf nije velik pa ćemo ga citirati u cjelosti:638. Precizan broj ubijenih možda se nikad neće saznati. Prema riječima jednog svjedoka koji ih je popisao, ubijene su ukupno 104 osobe. 1241Pretresno vijeće prihvata ovu brojku kao najpribližniju moguću 3. U istom navedena i referenca 1241. Sve se to nalazi na 209. stranici presude na hrvatskom jeziku. U toj referenci se navode još dvije brojke, brojka 95 i brojka 96. Brojke 116 nema nigdje.

    Zatim, imali smo recimo u Jutarnjem listu tekst Davora Butkovića pod naslovom “Slučaj Darija Kordića: tko i zašto vidi u njemu heroja” od 20. lipnja 2014. u kojem Butković između ostalog kaže: “Poricanje, i reinterpretacija hrvatske politike podjele Bosne i Hercegovine postali su, unutar dosta godina, jedan od glavnih zadataka dr. Miroslava Tuđmana i nekih njegovih suradnika. Oni uporno tvrde da prvi hrvatski predsjednik nije dijelio Bosnu, te objavljuju radove s puno dokumenata koji bi to trebali dokazati.”Zamislite vi samo kako je “drzak” taj Miroslav Tuđman? On se usuđuje braniti svog oca koji je mrtav pa se ne može braniti, i to je valjda anticivilizacijski, dok je valjda “civilizacijski” lažima optuživati mrtvog čovjeka? I to zamislite kako se Miroslav Tuđman usuđuje braniti oca, čak tiskanjem knjiga dokumenata koji se odnose na relevatnu temu i relevantno razdoblje.

    Potpuno je jasno zbog čega je Butkoviću tako nešto skandalozno, jer se on u svojim pamfletima nikad ne referira na činjenice, argumente i dokumente, nego na izlizane teze i klišeje ostalih, njemu sličnih jugo propagandista. Butković se spominje i Kardinala Kuharića spominjući kako je ovaj kritizirao Tuđmanovu politiku prema BiH. Naravno, to je Butković izmislio, a njemu to nije prvi put da mu se priviđa da je Kuharić rekao nešto što nije rekao ili da je učinio nešto što nije učinio.

    Evo jednog takvog primjera

    Dakle, tu imamo činjenicu da sam Kardinal Kuharić demantira izravno Davora Butkovića. Istina je slijedeća: Nakon događaja u Ahmićima komandant 3. korpusa Armije BiH Enver Hadžihasanović (kasnije osuđen za ratne zločine) 18. travnja šalje pismo Vinku Puljiću koje smo objavili u jednoj od prošlih bilješki:

    Objasnili smo da je to jedno pismo koje je uputio pripadnik KOS-a JNA koji je sudjelovao u agresiji na Hrvatsku i u tome nije bio jedini. Ima ih još, a neke je nabrojao i general Slobodan Praljak:

    Objasnili smo i argumentirali da je to pismo prepuno laži. Međutim, Kardinal Vinko Puljić je dobar čovjek koji živi krščansku vjeru i gleda u ljudima ono najbolje i uzima stvari zdravo za gotovo, pa je tako uzeo i neke laži iz ovog pisma zdravo za gotovo, pa je to prenio Kardinalu Kuhariću, i onda je Kuharić osudio rječima koje su glasile otprilike:““To molim i zaklinjem Hrvate u ime Isusa Krista, Raspetoga i Uskrsnuloga! Koliko su Hrvati u Bosni i Hercegovini odgovorni za taj sukob, toliko su odgovorni i za svu štetu nanesenu Hrvatskoj” ili “Hrvatska i sama žrtva nasilja sada je i sama optuživana za krvavi sukob između Muslimana i Hrvata u BiH”.Kardinal je dakle tada načelno osudio zločin, ali nigdje on nije spomenuo predsjednika Tuđmana ni njegovu politiku.

    Zbog ove prve rečenice tada je reagirao predsjednik HZ HB Mate Boban i s pravom rekao Kardinalu da se ne miješa u stvari o kojima ništa ne zna. Mi smo uvjereni, da je danas Kardinal Kuharić živ i da ima sva ova saznanja koja mi danas iznosimo i koja ćemo još dugo iznositi, da bi njegovo mišljenje bilo u skladu s Tuđmanovim i Bobanovim a oprečno mišljenju Davora Butkovića i Jelene Lovrić, militantnih ateista koji se u ovoj prilici pozivaju na Crkvu, Kardinale itd. Da nije žalosno bilo bi smješno.

    Još je smješniji izvjesni Zoran Ivančić zvani Scout. To je onaj koji je u zrakoplovnoj luci izrekao laž da je Kordić sotona i ubojica. Na pitanje novinara: Što vas je nagnalo da na dočeku Dariju Kordiću poviknete: “Sotono, ubojico?” Što vas je motiviralo da budete prisutni na dočeku?Ivančić odgovara:“Povikao sam to jednostavno zato što je to činjenica.”To jednostavno nije činjenica, to je laž.

    U intervjuu u Večernjem listu ta riječ “činjenica” je podebljana valjda da bi se dobilo na dojmu. Međutim, u istom tom pasusu Ivančić pobija sam sebe i kaže:“On ih nije vlastoručno počinio, ali je za njih nesumnjivo odgovoran.” Dakle, ubojica koji nije vlastoručno ubio nikoga ali je odogovoran zato jer Ivančić misli da je on odgovoran? U tom istom odlomku kaže:“Dariju Kordiću je dokazana odgovornost za masovna zlostavljanja i ubojstva civila. Za razliku, primjerice od Gotovine i Markača”

    Izvor

     I vi sad imate sve osobe koje su popisane na početku i koje su ovoga provokatora koji je počinio očiti prekršaj protiv javnog reda i mira gdje je policija pod pritiskom svih ovih kvaziaktivista i lažnih humanista, a protiv sve dosadašnje prakse i zakona, odustala od progona provokatora koji je očito povrijedio javni red i mir. Boris Dežulović je napadajući Kordića u Slobodnoj Dalmaciji nekoliko puta ponosno napisao “Moj prijatelj Zoran Ivančić Scout”. Ante Gotovina je čovjek. Ljudsko biće. Pogledajte bilo koju njegovu fotografiju i vidjet ćete da ima glavu, ruke, noge, oči, uši itd. Nas zanima, dok je to ljudsko biće koje se zove Ante Gotovina nevin proganjan, dok je nevin 7 godina morao ležati u pritvoru, koliko puta su su svi ti silni “borci za ljudska prava” poput Ivančića, Dežulovića i svih onih popisanih na početku prosvjedovalo zbog kršenja njegovih ljudskih prava? Kad zatočiš nevinog čovjeka, ima li većeg udara na ljudska prava? Koliko njih je tražilo da ga se pusti na slobodu? Ili su to tražili oni koje ovakvi poput Ivančića i Dežulovića i svih nabrojanih napadaju da su “fašisti”? Oni ne samo da nisu branili ljudska prava nevinog Ante Gotovine, baš kao što ne žele braniti ljudska prava nevinog Daria Kordića, ali su se sad sjetili da bi Gotovinu mogli koristiti kao kontrapunkt Kordiću. Vjerovatno kad se taj vučji čopor antihrvatskog soja sastane to zvuči ovako: “Ništa, onima u Haagu nismo uspjeli prodati laž da je Gotovina zločinac, da je Oluja zločin, da je ubijeno 600 Srba i zapaljeno 22 000 kuća. Sve te laži su nam gore pobijene i Gotovina je pušten. Ništa, sad ćemo tu činjenicu koristiti kako bi rekli da je haški sud pravedan, da je oslobodio Gotovinu ali će se onda morati uvažavati sve presude, pa tako i ona Kordiću. Iskoristit ćemo Gotovinu i tu oslobađajuću presudu da napadnemo ono što još možemo napasti. Uostalom, Kordić, Gotovina, Praljak, to je posve nebitno, bitno je da je hrvatsko i da se napada”

    Naravno, mi ne nasjedamo na takve lažne dvojbe. Naš stav je da je haški sud anticivilizacijski sud i civilizacijska sramota. Da je taj sud imalo normalan, on nikad ne bi dignuo optužnice protiv Gotovine, Markača, Čermaka ali i Kordića, Prlića, Praljka, Petkovića... Pokušaj svođenja genarala Gotovine na kontrapunkt Dariu Kordiću je bjedan i jadan, a najjadniji takav pokušaj zabilježili smo ovdje, gdje neki “visokoumni” izvor tvrdi kako su Gotovina i Josip Broz pozitivci, Tuđman nategnuto pozitivac, a Mate Boban i Kordić negativci:

    Na ove bijedne pokušaje nećemo se previše ostvrtati i odgovorit ćemo vrlo kratko: Dario Kordić i Ante Gotovina imaju puno više zajedničkog, pogotovo u odnosu na haške procese, a s njima u istoj vrsti su i generali Praljak i Petković. A njihov kontrapunkt su Tihomir Blaškić, Rahim Ademi i tajni svjedok AT za kojeg u samoj presudi piše da je bio zapovjednik satnije koja je vodila napad na Ahmiće. Mi ne znamo tko je tajni svjedok AT, ali znamo tko je bio zapovjednik satnije koja je vodila napad na Ahmiće. Bio je to Vlado Šantić.

    Gotovina je, kao i Dario Kordić, potpuno nevin čovjek. I Gotovini su, kao i Dariu Kordiću, sudili po političkoj, a ne po kaznenoj optužnici.I Gotovini je, kao i Kordiću, ponuđeno da sve svali na Tuđmana i Šuška kako bi kupio svoju slobodu, ali je Gotovina, baš kao i Kordić, za razliku od Blaškića i Ademija odlučio da neće optuživati nevine ljude da bi sebe izvukao i odlučio se kao i Kordić, braniti istinom.Pitanje koje će “aktivisti” postaviti zasigurno glasi: “Pa kako je onda Gotovina dobio oslobađajuću a Kordić osuđujuću presudu?”

    Pitanje je na mjestu, ali istinit odgovor je ono što im se neće svidjeti. Naime, čitav proces Gotovini, skroz do završetka žalbene rasprave vodio se u vrijeme dok je na vlasti bio HDZ koji je financirao obranu Gotovine iz državnog proračuna, koji je pomagao obrani, davao im sve moguće dokumente i uvide u arhive bez ograničenja, pomagao logistički, angažirao obavještajne službe koje su donosile podatke koje su uvelike pomagale Gotovininoj obrani, jednom rječju Hrvatska je stala iza Gotovine i branila ga svim sredstvima. Dario Kordić nije bio te sreće. U ključnom trenutku za njegov proces u Hrvatskoj se promjenila vlast, na vlast je došao SDP, koji je činio upravo suprotno i na sve moguće načine je sabotirao Kordića i njegov proces, ukinuli su mu financiranje obrane, ponašali se kao i danas kad su na vlasti kako se ponašaju prema generalu Praljku, a o falsifikatima iza kojih stoji ta vlast, a koji su uz svjedočenje svjeoka AT doveli do Kordićeve osude da i ne pričamo.

    Dakle, ta trećesječanjska SDP-ova vlast ne samo da nije pomagala Kordiću, nego je pomagala da se on osudi. I unatoč svemu tome donijeli su presudu koja je nebuloza na nebulozi, presudu koja predstavlja najveću količinu udara na zdrav razum ikada okupljenih na jednom mjestu. Kad budemo analizirali stavke iz te presude vidjet ćete da su tu kršeni zakoni fizike, matematike, da je tu izvršeno toliko udara na najelementarniji zdrav razum da je to nečuveno i bez presedana. Toliko o tome.

    Vratimo se još na trenutak na onaj intervju s Ivančićem i Večernjem. Vidite ga na slici u pozi žrtve i patnika, sa zavezanim medicinskim pomagalom tzv. kapicom oko glave kojom valjda želi poručiti kako su mu “bjesni fašisti” razbili glavu. Nije prošlo ni dva dana, a isti taj Ivančić daje intervju televiziji TV1:

    Kao što se na slici lijepo vidi, glava je potpuno cijela, nema ni najmanjeg zareza a kamoli kraste ili kakve vidljive rane, dakle on je stavio tu krpicu na glavu kako bi izigravao žrtvu i pravednika. Jadno. Naravno, i on spominje brojku od 116 žrtava koja ne postoji nigdje u presudi na koju se pozivaju oni koji tvrde da mi moramo poštovati tu istu presudu u kojoj pak nigdje ne piše da je broj žrtava Ahmića 116. Kako su oni uopće došli do tih brojki? E to je prava priča koja će vam bolje od ičega dočarati rad haškog suda, a napose njihova tužiteljstva i njihovih “istražiteljskih timova”.

    Na čelu istražiteljskog tima UN-a odnosno haškog tužiteljstva u Lašvanskoj dolini UN je postavio profesora Payama Akhavana. To je onaj isti Payam Akhavan koji je bio dio odvjetničkog tima Ante Gotovine. U to vrijeme tek je završio fakultet i bio je ambiciozni i nadobudni mladac koji se sav dao u misiju “kažnjavanja zločinaca”. Njegova predanost toj misiji u dobroj mjeri mu je otupila moć rasuđivanja. On je svjedoke za svoj pamflet u Ahmićima našao preko “Centra za dokumentaciju genocida i ratnih zločina” iz Zenice koji je zapravo bio obična ispostava muslimanske obavještajne službe AID. Akhavanu, i njegovu pomoćniku Thomasu Osoriu, drugi izvor prikupljanja informacija bio je britanski bataljun UNPROFOR-a na čelu s pukovnikom Bobom Stewartom koji je bio stacioniran u Lašvanskoj dolini. Taj isti Bob Stewart u svojoj knjizi “Broken lives” na stranici 298. piše: “U otprilike slijedeća dva tjedna počele su izlaziti na vidjelo činjenice o onome što se dogodilo u Ahmićima. Moji su glavni izvori bilio Thomas Osorio i Payam Akhavan, obojica članovi UN-ova centra za ljudska prava.”Ili ukratko: Britanski bataljun je informirao Akhavana i Osoria a Akhavan i Osorio su informirali britanski bataljun, a sve skupa ih je informirao centar za “dokumentisanje genocidisanja” kojeg je kontrolirao AID kojeg je pak kontrolirao KOS. I sad bi mi, u svjetlu tih činjenica, trebali bez ikakve provjere uzeti zdravo za gotovo sve što tamo piše i sve što je Akhavan izgovorio svjedočeći protiv Viteške skupine, Blaškića te Kordića i Čerkeza?A o pouzdanosti tih svjedoka koje je pripremio i instruirao AID može se govoriti puno i govorit ćemo puno.

    Za početak dat ćemo samo jedan primjer koji će bolje od svega pokazati kako su rađene te istrage i koliko su “pouzdani” svjedoci koje je instruirao AID i čiji iskazi su bili temelj za podizanje prvih optužnica za Ahmiće i ostale događaje u dolini rijeke Lašve. Naime, neosporna je činjenica da je haško tužiteljstvo za zločine u Ahmićima, između ostalih diglo i protiv Stipe Alilovića. Stipo Alilović koji u siječnju 1992 napušta BiH (vjerovatno čovjek vidio što se događa u Hrvatskoj, pretpostavio da će se isto dogoditi u BiH, pa je otišao jer mu se nije ratovalo) i nastanjuje se u Amsterdamu u Nizozemskoj, gdje zasniva obitelj. Dakle ponovimo, U SIJEČNJU 1992. odnosno 13 mjeseci prije ratnog zločina HVO-a u Ahmićima. Onda je čovjek, iz nekog razloga koji meni nije jasan, preminuo gore u stranom svijetu. A onda je haško tužiteljstvo protiv njega podiglo optužnicu za zločin u Ahmićima, koji se dogodio 16. travnja 1993. godine????Evo što o tom događaju 27. lipnja 2004. godine piše Slobodna Dalmacija:”A Stipo Alilović, nedvojbeno je utvrđeno, BiH je napustio 13 mjeseci prije zločina u Ahmićima za što je optužen i s obitelji se nastanio u Nizozemskoj. Također je nedvojbeno utvrđeno da Stipo Alilović sve do svoje smrti u Amsterdamu 1995. godine (prije nego je optužnica i podignuta), gdje je i pokopan, uopće nije napuštao Nizozemsku. I Haaški sud, bez riječi isprike obitelji, povlači optužnicu protiv Stipe Alilovića s obrazloženjem da je “optuženi u međuvremenu umro”.Što reći?

    Ono što vezuje Daria Kordića i Stipu Alilovića jest do da tog dana, 16. travnja 1993. godine ni jedan ni drugi nisu bili u Ahmićima i da nemaju nikakve veze s tim napadom. Taj napad vodio je zapovjednik satnije na samom terenu. Zapovjednik bojne ostao je u Nadiocima. Prema tome, zapovjednik satnije je direktno zapovjedno odgovoran za taj zločin jer je upravo on bio taj koji je mogao i morao djelovati na samom terenu da to ludilo koje je napravilo ogromnu štetu hrvatskom narodu i hrvatskoj državi smjesta prestane. I zato je zapovjednik satnije odlučio vrlo rano da će kroz svoje svjedočenje “podići” razinu odgovornosti za taj zločin izmišljajući da je Blaškić dan ranije, u svom stožeru u Vitezu, u hotelu “Vitez” rekao kako treba pobiti sve vojno sposobne muškarce, da bi kasnije dodatno lagao i rekao kako je njemu Paško Ljubičić, koji je bio zapovjednik bojne, dakle njegov nadređeni, njemu prenio tu Blaškićevu izjavu (jer on sam nije uopće bio na tom sastanku) te da je njemu Ljubičić rekao kako je tamo vidio Kordića, što je obična laž. Još dugo ćemo pisati o događajima na području srednje Bosne, pogotovo o događajima u enklavi Novi Travnik-Vitez-Busovača, jer je to jedna velika i izrazito složena tema, ali kad se jednom “uđe” u tu temu, kad se pregledaju originalna izvješća i originalni dokumenti, kao i svjedočenja svih svjedoka, dobija se dijametralno suprotna slika od ove koja nam se silno nameće, i to za nas predstavlja izazov kojem ćemo se posvetiti.

    M.I / Šestorka HercegBosne

    facebook komentari