Pratite nas

Koliko djece je – previše djece?

Objavljeno

na

Kod nas je zavladao svojevrstan trend, da ako djetetu ne možeš priuštiti vlastitu sobu, tri vrste aktivnosti (jesmo li mi kao djeca ZBILJA imali tri-četiri aktivnosti?), rođendane u skupim igraonicama, zimovanja… da ih je bolje i ne imati! Razmislimo, kakvu poruku šaljemo od samog starta?

Izumiremo. Tako govore brojke, a brojke ne lažu. Svake godine se broj rođenih u odnosu na umrle smanjuje, trenutno smo 10 000 u minusu.

Postajemo zemlja starih ljudi. Ako se takvi trendovi nastave, nije potrebna složena matematička operacija da bi se izračunalo kada bismo trebali kao narod nestati.

Poticanje mladih obitelji na rađanje djece trebao bi biti jedan od najvećih prioriteta hrvatske vlasti, no kako dotičnoj nije ni najmanje stalo do hrvatskih interesa, tako se i ova problematika gura pod tepih i na margine zbivanja. Ništa čudno, uzevši u obzir da se stalno štedi na najslabijima i najpotrebnijima – dokaz čega je i skori prosvjed roditelja djece s posebnim potrebama (kojoj grupaciji i sama osobno pripadam).

Gospodarska situacija nam je takva kakva je. Broj nezaposlenih se ne smanjuje, štoviše, a i oni koji rade često nisu u puno boljoj poziciji od robova u starom vijeku. Mnogo žena strahuje da bi u slučaju trudnoće dobile otkaz pa se na nju ne odlučuju iz straha, jer su ljudi uletjeli u izrazito nepovoljne kredite koji proždiru ljudsko dostojanstvo i bacaju ljude u začarani krug robovanja neoliberalnom kapitalizmu kojem smo svi svjedoci. Koji jede ljudskost, koji razdvaja obitelji koje provode sve manje i manje vremena skupa, sve manje djecu odgaja dom, otuđenost i manjak komunikacije sve su veći… popis se nastavlja unedogled.

No, činjenica jest da isto tako postoji i velika skupina ljudi koja se ne odlučuje imati barem još jedno dijete iz razloga čiju bi valjanost ovdje prokomentirala.

Kod nas je zavladao svojevrstan trend, da ako djetetu ne možeš priuštiti vlastitu sobu, tri vrste aktivnosti (jesmo li mi kao djeca ZBILJA imali tri-četiri aktivnosti?), rođendane u skupim igraonicama, zimovanja… da ih je bolje i ne imati! Razmislimo, kakvu poruku šaljemo od samog starta? Ponašajući se kao konformisti i materijalisti, priklanjajući se linijom manjeg otpora nekakvom prevladavajućem stavu koji nam na kraju sugerira da je bolje imati nego biti, mi direktno od svoje djece koju već imamo stvaramo ljude koji će razmišljati na taj način.

Ne mogu se oteti dojmu da je moja generacija dok smo bili djeca imala znatno manje, a bila puno zadovoljnija onim što smo imali. Ne želim idealizirati prošlost jer je i ona imala svojih mana, no čini mi se da smo se više družili, više igrali zajedničkih igara (na primjer, ja sam bila prvak ulice u gumi-gumi skakanju, a ja već jako jako dugo nisam vidjela djevojčice kako preskaču lastiku). Čini mi se kao da se klinci, kad se i okupe, više ne znaju igrati. Bulje u mobitele i tablete, čije je posjedovanje postalo ultimativni ‘must have’. Virtualne igre zamijenile su penjanje na stabla. Razbijenih koljena sve je manje, a djece koja zbog pretjeranog gledanja u ekran gube vid pa moraju nositi naočale – sve je više.
Tome nisu kriva djeca, već roditelji.

Unatoč izreci da su djeca najveće bogatstvo, mi se odlučujemo ostati siromašni. Pritom ne mislim na materijalno, jer djeci nastojimo priuštiti sve gore navedene stvari pa i puno više od toga, već na činjenicu da se sve manji broj obitelji odlučuje imati više od troje djece.

Kaže se – djeca koštaju. Pa da, koštaju, pogotovo prvo dijete kad kupujemo i što treba i ne treba, povodeći se snobovštinom da ako svi oko nas voze kolica od pet tisuća kuna ni naši mali prinčevi i princeze ne bi smjeli voziti se u ničemu lošijem, kao da oni mare o marki i cijeni. Kupuje se markirana odjeća, markirane cipelice, od sakramenta svetog krštenja rade se male svadbe, derneci u kojima ono što je u biti najvažnije pada u ne u drugi, već u stoti plan, i mi polako ali sigurno pripremamo teren (jer djeca uče na našem primjeru) da odgajamo male materijaliste. Koji će onda u budućnosti ponovno praviti iste greške i raditi iste loše izbore.

Iz vlastitog iskustva, kao majka četvero, govorim da svako novo dijete košta sve manje. Nasljeđuje se robica, kolica, hranilice, kadice, igračke. Neka djeca dijele sobe, neka dijele igračke, time ih nećete oštetiti, već oplemeniti. Bilo bi zbilja divno kad bi ljudi u tom smislu manje kalkulirali, manje bili komotni (a sviđalo se to nama ili ne, komotni smo), a više slušali što nam, kad gledamo usnule anđele koje smo već stvorili, šapuće naše srce – kad mu mi to dopustimo.

Vjerujte mi na riječ – velike obitelji su nešto posebno! Kad vidim svoje klince kad završe na našem bračnom krevetu, ljubav i ponos mi ispunja srce. Kad vidim nježnost kojom moj jedanaestogodišnjak drži i ljubi svog desetomjesečnog brata, pucam od sreće, jer znam da mu svojim primjerom i životom na taj način njegovi roditelji poručuju što je zbilja važno. Kad vidim starije dijete da križićem blagoslivlja bebu prije spavanja, skrivam suze ganuća, a kad vidim svoju premilu autističnu petogodišnjakinju kako nježno miluje bratovu kosicu, suze se više ne daju ni sakriti.

To je život u punini, to je smisao, to je važno. Sve drugo – može, i ne mora.

Koliko djece je – previše djece? Rekla bih da taj broj ne postoji. Potrebno je otvoriti svoja srca i bračni život Životu, i blagoslovi će se samo povećavati. Čak i financijski. Nisam jednom čula od parova koji su se odlučili imati više djece da su, čak i prkoseći logici, sa svakim novim djetetom bili u boljoj financijskoj situaciji. Čak je i kod nas tako, a mnoge su se obrve dizale u zrak na vijest o mojoj četvrtoj trudnoći uz znakovito namigivanje i pitanje: A to vam se zalomilo? Pa kako ćete financijski? Naš odgovor: Bog providi – većini je izgledao malo smiješan, a još više neodgovoran, no na kraju se desilo – upravo to.

Dragi roditelji, razmislite još jednom jeste li rodili svu svoju djecu. Kako se ljubav ne dijeli, već množi, sa svakim novim djetetom u kući je sve više ljubavi, sreće i zajedništva. Pitam ja vas – tko si to ne bi poželio? I zašto si to uskraćujemo?

Nikolina Nakić/Bitno.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Plenković: Rasprava u Saboru pokazala kritizerstvo bez argumenata

Objavljeno

na

Objavio

U povodu prve godine rada svoje Vlade, premijer Andrej Plenković Hrvatskom je saboru podnio izvješće.

U jednosatnom govoru spomenuo je mnoge probleme s kojima se Vlada susrela u protekloj godini. Oporbeni klubovi žestoko su kritizirali njegov govor.

U razgovoru za HRT premijer Plenković je rekao kako je rasprava u Saboru pokazala jedno kritizerstvo bez argumenata koje nije bilo na razini jedne konstruktivne rasprave. Meni se čini da smo na sva četiri ključna stožerna programa naše vlade odgovorili. Unijeli smo gospodarsku sigurnost, rast i društvenu solidarnost.

Naglasio je činjenicu da nije bilo trećih izbora u manje od 24 mjeseca, a to bi bilo jako loše i za institucije i za političke stranke. S te strane sam jako zadovoljan da su kolege iz HNS-a prepoznali poruku važnosti stabilnosti, koja je bila poruka međunarodnim financijskim, gospodarskim institucijama.

Pogledajte gospodarski rast, smanjenje javnog duga, proračunskog manjka, najnižu stopu nezaposlenosti, najbolju turističku sezonu… Svi pokazatelji idu u pozitivnom smjeru, istaknuo je Plenković.

Govoreći o problemu iseljavanja iz Hrvatske, premijer je rekao kako to nije problem nastao 16. listopada 2016. godine, već problem koji traje već nekoliko godina. Naš je cilj demokratska revitalizacija zemlje i u tom smislu smo poduzeli niz mjera. Sve njih sam pobrojio u godišnjem izvješću pred zastupnicima. Od rodiljnih naknada, porezne reforme, sufinanciranja stambenih kredita.

Sve su to mjere koje idu za demografskom obnovom, a sadržane su u našem programu. One će ići za tim da našim mladim obiteljima stvorimo preduvjete da ostanu u Hrvatskoj, kazao je. Istaknuo je kako je jučer na užem kabinetu Vlade odlučeno da će se pronaći sredstva za svih 2400 zahtjeva koji  su podneseni za stambeno sufinanciranje.

Premijer je istaknuo kako su početkom godine prepoznali probleme u Agrokoru i na njih reagirali na najbolji mogući način. To je kompanija koja je u privatnom vlasništvu i koja je imala velik utjecaj na hrvatsko gospodarstvo. Nismo imali drugog scenarija nego ići s posebnim zakonom koji bi spriječio gospodarski i financijski krah ne samo te kompanije već i kompanija koje su s njom povezane, rekao je. Dodao je i da je to bila politička odluka i jedini mogući politički odabir.

Kolege iz oporbe ne prepoznaju ono što smo učinili i dobili s Lex Agrokorom. Ispadamo kao netko tko je napravio neki potez koji nije bio dobar. Nismo radili populistički, nismo radili napamet. Na nama je bilo da utvrdimo činjenice, a na savjetnicima da pomognu u dogovoru s vjerovnicima kako napraviti  put prema nagodbi i dugoročnoj održivosti kompanije i očuvanju radnih mjesta, istaknuo je Plenković.

Na pitanje je li potrebno utvrditi političku odgovornost kad je u pitanju Agrokor, premijer je kako im je u interesu da se se rasvijetle sve okolnosti koje su dovele do ove situacije u Agrokoru. Hoće li to biti istražno povjerenstvo ili neki drugi način rasprave u Saboru pred nekim saborskim odborom – to je pitanje u vezi kojega smo otvoreni.

Ono što je važno reći je to da samo istražno povjerenstvo regulirano zakonom te da njegov Članak 4 ne ostavlja baš previše mjesta za interpretaciju. Prema mišljenju mnogih pravnih autoriteta ukoliko se pokrene kazneni postupak istražno povjerenstvo prestaje s radom. To ne znači da Vlada i HDZ ne žele da se rasvijetli sve vezano uz Agrokor. Upravo obrnuto, mislim da bi to bilo zdravo za hrvatsko društvo, naglasio je Plenković.

Plenković: Ova godina bila je za Hrvatsku jedna od najizazovnijih nakon Domovinskog rata

facebook komentari

Nastavi čitati