Koliko djece je – previše djece?

    2

    Kod nas je zavladao svojevrstan trend, da ako djetetu ne možeš priuštiti vlastitu sobu, tri vrste aktivnosti (jesmo li mi kao djeca ZBILJA imali tri-četiri aktivnosti?), rođendane u skupim igraonicama, zimovanja… da ih je bolje i ne imati! Razmislimo, kakvu poruku šaljemo od samog starta?

    Izumiremo. Tako govore brojke, a brojke ne lažu. Svake godine se broj rođenih u odnosu na umrle smanjuje, trenutno smo 10 000 u minusu.

    Postajemo zemlja starih ljudi. Ako se takvi trendovi nastave, nije potrebna složena matematička operacija da bi se izračunalo kada bismo trebali kao narod nestati.

    Poticanje mladih obitelji na rađanje djece trebao bi biti jedan od najvećih prioriteta hrvatske vlasti, no kako dotičnoj nije ni najmanje stalo do hrvatskih interesa, tako se i ova problematika gura pod tepih i na margine zbivanja. Ništa čudno, uzevši u obzir da se stalno štedi na najslabijima i najpotrebnijima – dokaz čega je i skori prosvjed roditelja djece s posebnim potrebama (kojoj grupaciji i sama osobno pripadam).

    Gospodarska situacija nam je takva kakva je. Broj nezaposlenih se ne smanjuje, štoviše, a i oni koji rade često nisu u puno boljoj poziciji od robova u starom vijeku. Mnogo žena strahuje da bi u slučaju trudnoće dobile otkaz pa se na nju ne odlučuju iz straha, jer su ljudi uletjeli u izrazito nepovoljne kredite koji proždiru ljudsko dostojanstvo i bacaju ljude u začarani krug robovanja neoliberalnom kapitalizmu kojem smo svi svjedoci. Koji jede ljudskost, koji razdvaja obitelji koje provode sve manje i manje vremena skupa, sve manje djecu odgaja dom, otuđenost i manjak komunikacije sve su veći… popis se nastavlja unedogled.

    No, činjenica jest da isto tako postoji i velika skupina ljudi koja se ne odlučuje imati barem još jedno dijete iz razloga čiju bi valjanost ovdje prokomentirala.

    Kod nas je zavladao svojevrstan trend, da ako djetetu ne možeš priuštiti vlastitu sobu, tri vrste aktivnosti (jesmo li mi kao djeca ZBILJA imali tri-četiri aktivnosti?), rođendane u skupim igraonicama, zimovanja… da ih je bolje i ne imati! Razmislimo, kakvu poruku šaljemo od samog starta? Ponašajući se kao konformisti i materijalisti, priklanjajući se linijom manjeg otpora nekakvom prevladavajućem stavu koji nam na kraju sugerira da je bolje imati nego biti, mi direktno od svoje djece koju već imamo stvaramo ljude koji će razmišljati na taj način.

    Ne mogu se oteti dojmu da je moja generacija dok smo bili djeca imala znatno manje, a bila puno zadovoljnija onim što smo imali. Ne želim idealizirati prošlost jer je i ona imala svojih mana, no čini mi se da smo se više družili, više igrali zajedničkih igara (na primjer, ja sam bila prvak ulice u gumi-gumi skakanju, a ja već jako jako dugo nisam vidjela djevojčice kako preskaču lastiku). Čini mi se kao da se klinci, kad se i okupe, više ne znaju igrati. Bulje u mobitele i tablete, čije je posjedovanje postalo ultimativni ‘must have’. Virtualne igre zamijenile su penjanje na stabla. Razbijenih koljena sve je manje, a djece koja zbog pretjeranog gledanja u ekran gube vid pa moraju nositi naočale – sve je više.
    Tome nisu kriva djeca, već roditelji.

    Unatoč izreci da su djeca najveće bogatstvo, mi se odlučujemo ostati siromašni. Pritom ne mislim na materijalno, jer djeci nastojimo priuštiti sve gore navedene stvari pa i puno više od toga, već na činjenicu da se sve manji broj obitelji odlučuje imati više od troje djece.

    Kaže se – djeca koštaju. Pa da, koštaju, pogotovo prvo dijete kad kupujemo i što treba i ne treba, povodeći se snobovštinom da ako svi oko nas voze kolica od pet tisuća kuna ni naši mali prinčevi i princeze ne bi smjeli voziti se u ničemu lošijem, kao da oni mare o marki i cijeni. Kupuje se markirana odjeća, markirane cipelice, od sakramenta svetog krštenja rade se male svadbe, derneci u kojima ono što je u biti najvažnije pada u ne u drugi, već u stoti plan, i mi polako ali sigurno pripremamo teren (jer djeca uče na našem primjeru) da odgajamo male materijaliste. Koji će onda u budućnosti ponovno praviti iste greške i raditi iste loše izbore.

    Iz vlastitog iskustva, kao majka četvero, govorim da svako novo dijete košta sve manje. Nasljeđuje se robica, kolica, hranilice, kadice, igračke. Neka djeca dijele sobe, neka dijele igračke, time ih nećete oštetiti, već oplemeniti. Bilo bi zbilja divno kad bi ljudi u tom smislu manje kalkulirali, manje bili komotni (a sviđalo se to nama ili ne, komotni smo), a više slušali što nam, kad gledamo usnule anđele koje smo već stvorili, šapuće naše srce – kad mu mi to dopustimo.

    Vjerujte mi na riječ – velike obitelji su nešto posebno! Kad vidim svoje klince kad završe na našem bračnom krevetu, ljubav i ponos mi ispunja srce. Kad vidim nježnost kojom moj jedanaestogodišnjak drži i ljubi svog desetomjesečnog brata, pucam od sreće, jer znam da mu svojim primjerom i životom na taj način njegovi roditelji poručuju što je zbilja važno. Kad vidim starije dijete da križićem blagoslivlja bebu prije spavanja, skrivam suze ganuća, a kad vidim svoju premilu autističnu petogodišnjakinju kako nježno miluje bratovu kosicu, suze se više ne daju ni sakriti.

    To je život u punini, to je smisao, to je važno. Sve drugo – može, i ne mora.

    Koliko djece je – previše djece? Rekla bih da taj broj ne postoji. Potrebno je otvoriti svoja srca i bračni život Životu, i blagoslovi će se samo povećavati. Čak i financijski. Nisam jednom čula od parova koji su se odlučili imati više djece da su, čak i prkoseći logici, sa svakim novim djetetom bili u boljoj financijskoj situaciji. Čak je i kod nas tako, a mnoge su se obrve dizale u zrak na vijest o mojoj četvrtoj trudnoći uz znakovito namigivanje i pitanje: A to vam se zalomilo? Pa kako ćete financijski? Naš odgovor: Bog providi – većini je izgledao malo smiješan, a još više neodgovoran, no na kraju se desilo – upravo to.

    Dragi roditelji, razmislite još jednom jeste li rodili svu svoju djecu. Kako se ljubav ne dijeli, već množi, sa svakim novim djetetom u kući je sve više ljubavi, sreće i zajedništva. Pitam ja vas – tko si to ne bi poželio? I zašto si to uskraćujemo?

    Nikolina Nakić/Bitno.net

    facebook komentari

    • Sinoć sam slušao profesore Akrapa i Prgometa! … Kažu da će za 20tak godina, ako se ovakav trend nastavi, ceteris paribus, broj Hrvata u Hrvatskoj ‘doseći’ tri miliona! 🙂

    • Sinoć sam slušao profesore Akrapa i Prgometa! … Kažu da će za 20tak godina, ako se ovakav trend nastavi, ceteris paribus, broj Hrvata u Hrvatskoj ‘doseći’ tri miliona! 🙂