Pratite nas

Kolumne

KOLIKO JOŠ DEKLARACIJA TREBA HRVATSKA NACIJA?

Objavljeno

na

Njih dvjestotinjak lingvista, književnika, znanstvenika, aktivista i drugih osoba iz javnog i kulturnog života Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Hrvatske potpisalo je Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Tvorci Deklaracije tvrde kako su jezici građana Bosne i Hercegovine, Crne Gore Srbije i Hrvatske u stvari jedan zajednički jezik.

Zoran Čapalija – Čaplja

U Deklaraciji navode kako „inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih ”prevođenja” u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti“.  No iza ovog paravana krije se nešto sasvim drugo i to vrlo pogubno za hrvatske nacionalne interese.  Deklaracija govori o građanima a ne o narodima s ciljem uklanjanja nacionalnih identiteta kako bi se putem zajedničkog jezika lakše došlo do krajnjeg cilja, a to je stvaranje nove zajedničke države. Razvidno je kako je ova inicijativa u stvari na tragu ostvarivanja ciljeva Memoranduma II.  Mnogima s liste potpisnika bilo bi drago kad bi se ta nova država zvala Jugoslavija. Analizom liste potpisnika vrlo lako je zaključiti kojim narodima pripadaju pojedini potpisnici i odakle vjetar puše. Na njihovu žalost ova će inicijativa ostati samo kao neuspjeli pokušaj  ili pak  bolje rečeno kao neuspjela provokacija intelektualno nedoraslih osoba. Mislim da najveći problem ostaje „Hrvatima“ potpisnicima jer svi drugi u konačnici imaju svoju matičnu državu i ako požele imaju kamo otići. Na kraju će sva sramota ostati na korisnim budalama kao i uvijek do sada.  Nažalost i danas neke hrvatske guske srljaju u englesku maglu. Gospodo s liste potpisnika drago nam je da ste se vašim potpisom deklarirali.

Bilo bi dobro podsjetiti se nekoliko činjenica o srpskom jeziku i njegovom nastajanju. Srpski rječnik istolkovan njemačkim i latinskim riječima (Српски рјечник истолкован њемачким и латинским ријечма) napisao je i objavio Vuk Karađić 1818. i prema njegovim riječima bio je to jedan od najvažnijih srpskih koraka u borbi za jezik jer je predstavljao osnovu srpskog književnog jezika i bio je „čisti narodni jezik“. Pisan je na ćirilici i ijekavici i sadrži  26.270 riječi te donosi i novu slovnicu jer Vuk u taj rječnik  uvodi šest slova: J iz latinice (koje se u latinici obilježavalo kao ï), Lj, Nj, Đ, Ć i Dž. Vrlo je zanimljiva činjenica da u tom rječniku nema slova H jer je Vuk tvrdio kako slovo H ne postoji. Dakle treba ga izbaciti iz azbuke (abecede). Kako onda reći da smo mi Hrvati i kako se zove naša država. Vjerojatno smo  Rvati a naša država je Rvatska, ili pak nema potrebe za tim riječima jer mi kao narod jednostavno ne postojimo. Taj problem Vuk u predgovoru rječnika pojašnjava izjavom kako se tu radi o zajedničkom jeziku pravoslavnih kršćana i pravoslavnih katolika, tvrdeći kako su štokavci Srbi katolici i da se uglavnom nazivaju Hrvati. Druga velika zanimljivost ovog rječnika je vrlo veliki broj psovki koje Vuk unosi u rječnik po nagovoru Jerneja Kopitara i Jakoba Grimma.

Jernej Kopitar, tadašnji ravnatelj bečke dvorske knjižnice, vrlo perfidno pomaže Vuku  pri oblikovanju  Srpskog jezika utemeljujući ga na štokavici, pa tako udaljava Srbe od istočnog pravoslavlja vežući ih s Hrvatima. Istovremeno Kopitar radi na razvoju Slovenskog jezika odvajajući ga potpuno  od Srpskog jezika praveći tako pripremu kojom bi se u budućnosti nakon jezičnog odvajanja  i politički potpuno odvojili. Svjestan kako je hrvatski nacionalni pokret sve snažniji i kako će sukob oko jezika i drugih nacionalnih ciljeva započeti između Hrvata i Srba, Kopitar predviđa kako će Slovenija iskoristiti taj sukob i tiho pobjeći iz kandži velikosrpskog režima.

A kako je stvarno nastao Vukov rječnik? U preglednom članku „POSTIGNUĆA ISUSOVAČKIH LEKSIKOGRAFA DOPREPORODNOGA RAZDOBLJA“ (UDK 81’374:27-789.5) pater Vladimir Horvat, D.I.  16.VIII.2010.  navodi  kako je  Vukov Srpski rječnik (1818) nastao je prema rječnicima isusovaca leksikografa: Kašića (1599?), Mikalje (1649), Habdelića (1670), Della Belle (1728). Uz mnoge hrvatske riječi Della Bela donosi hrvatske narodne poslovice, koje je obilno prepisao Vuk Karadžić, ne naznačivši izvor. O tome je pisao i varaždinski lingvist Franjo Galinec, Isusovac Ardelio Della Bella i Vuk Stef. Karadžić – Vrela i prinosi, posebno izdanje br. 3, Zagreb 1944. Potpuno je jasno zašto su Franju Galineca ubili su partizani 1945. na cesti  kao „narodnog neprijatelja“.

Današnjim jezikom Vuk Karadžić nije ništa drugo nego plagijator, a hvala Bogu imao je odakle i plagirati. Do vremena kada nastaje Vukov rječnik Hrvati su ih imali čitav niz vrlo dobrih rječnika i slovnica (Slovnice: Kašić 1604., Križanić i Dellabella 1728., Reljković 1767., Lanosović 1778.; rječnici: Vrančić 1595., Mikalja 1649., Habdelić 1670., Belostenec 1740., Jambrešić 1742., Stulli 1801., 1806. i 1810.)

Vukovu borbu zasnovanu na izjavi (Srbi svi i suda) na području Dalmacije nastavlja Andrija Barić  izdavanjem knjige „Slovnica sèrbsko-ilirskoga jezika za děcu u Dalmacii i u druzih dèržavah jugoslavjanskih“, izdane u Splitu (1. izdanje 1851., 2. izdanje 1861.). Stvaranjem kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine za sve nesrpske narode započinje pravi pakao.  Prethodno posijano jezično sjeme u Dalmaciji, a poglavito u Splitu, imalo je dakako puno utjecaja na stvaranje organizacije JNNO 1921. (Jugoslavenska napredna nacionalistička omladina) iz koje kasnije nastaje ORJUNA 1922. (Organizacija jugoslavenskih nacionalista). Na pripremljen teren ubacuje se Milan Pribičević, dvije godine mlađi brat zloglasnog četnika Svetozara Pribičevića, i to na mjesto vođe ORJUN-e. Kamo je to odvelo svima je poznato no nažalost i danas ima onih koji se zanose idejama tih zloglasnih protuhrvatskih organizacija. Ima li takvih i među potpisnicima ove Deklaracije? Hoće li nam opet pričati o bratstvu i jedinstvu temeljeći svoje tvrdnje na umjetno stvorenom zajedničkom jeziku?  Hoće li to bratstvo i jedinstvo biti po već isprobanom načelu za koje  Hrvati  imaju definiciju: „Bratstvo i jedinstvo je kad Jovica vozi Ivicu u Marici niz Ilicu“.

Od samog početka velikosrpske tiranije nad hrvatskim narodom pa sve do agresije na Hrvatsku  i Domovinskog obrambenog rata u kojem su Srbi iskazali silnu mržnju prema svemu što je Hrvatsko i počinili strahovite zločine, Hrvatima je zauvijek dosta srpskog jezika i ćirilice.  Uzvici, pjesme  i ćirilični grafiti četničkih hordi bili su sredstvo ponižavanja Hrvata i nespojivo je sa zdravim razumom težiti spajanju ta dva jezika. Mi Hrvati imamo svoj nacionalni identitet  koji se iskazuje hrvatskim jezikom,  pismom, kulturom i tradicijskim vrijednostima i ne želimo te vrijednosti izgubiti pogotovo stvaranjem bilo kakve zajedničke integracije sa  agresorom. Tko će u Srbiji biti predsjednik, premijer ili kako će se govoriti i pisati u Srbiji, Hrvatima je potpuno svejedno. Srpskoj etničkoj skupini koja živi u Hrvatskoj, kao u ostalom i svim drugim etničkim skupinama, osigurana su sva prava pa čak i neka veća nego Hrvatima.  Onima kojima to ne odgovara dali smo i najveću slobodu, a to je sloboda kretanja pa mogu otići tamo gdje misle da će im biti bolje. Oni koji žele živjeti u hrvatskoj moraju se pomiriti s činjenicom kako je u Hrvatskoj službeni jezik Hrvatski, baš tako kao što je i engleski u SAD-u, njemački u Njemačkoj itd.  Svi koji poštuju zakone Republike Hrvatske dobrodošli su u Hrvatskoj, a onima kojima to ne odgovara široko je polje.  Dakle u Hrvatskoj nikada ormar neće biti šifonjer, klin neće biti čivija, vješalica neće biti čiviluk i td.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati