Koliko košta monetarni suverenitet? Aktualno sij. 252015

1

Europska Centralna Banka napokon je promijenila monetarnu politiku, pa će po novoj odluci unutar eurozone kupovati državne obveznice na primarnom tržištu, a unutar EU i na onom sekundarnom, što će reći da će otkupljivati državne obveznice koje se nalaze i u bankama.

Quantitavive easing (QE) u osnovi znači ‘kupnja državnih obveznica od strane centralnih banaka’. Metoda se rodila poslije 2001. godine s ciljem da se smanji razina kamatnih stopa od utjecaja svemogućeg slobodnog tržišta. Nakon što se uvidjela činjenica da potiskivanjem monetarnoga suvereniteta država (što se desilo dvadesetak godina prije pojave QE) financijski sustav i ekonomija ne funkcioniraju baš najbolje, nije se moglo reći “oprostite sve smo pogriješili”, pa se smislio taj novi termin, koji zapravo predstavlja metodu i namjeru da se težište monetarne suverenosti ponovo pomjera prema državama, s ciljem saniranja javnih računa.

To što je ECB donijela 22. siječnja 2015. nije sve ekonomiste dovelo do ushićenja kao našega Ministra Financija. Mnogi uviđaju kontradiktornosti programa, jedno mnoštvo ekonomskih varijabla i nejasnoća koje stvaraju još i više političkih nepoznanica. Obzirom da je ova odluka donijela zapravo pravu konfuziju najrazličitijih mišljenja i stavova, oni smireni pozivaju na refleksiju nad efektivnom europskom situacijom.

Ono po čemu je najnoviji monetarni program ECB očito nejasnog karaktera proizlazi iz činjenice da se pri donošenju programa nisu promijenili uvjeti spornog ugovora fiscal compact, koji traže 60% duga u odnosu na BDP. Na fiscal compact, odnosno politici fiskalne štednje i dalje inzistira Njemačka, a Mario Draghi odobrovoljio je kancelarku Merkel naznakom kako je ovaj monetarni program na tragu ubrzavanja tih fiskalnih reformi. Međutim, obzirom se fiscal compakt pokazao recesijskim modelom, a da monetarna ekspanzija ne ide uz fiskalnu štednju, ovaj je program za sada u najmanju ruku nejasan. Njemačka stalno upozorava na rizike “kvantitativnog popuštanja”, međutim, neki izvori donijeli su zaključak da će se prihodi (a s time i rizici) te monetarne operacije preusmjeravati u nacionalne središnje banke, koje bi onda mogle pomoći stabilizaciji društvenih računa, a da će Njemačka u svemu tome profitirati čak četvrtinu ukupnog novčanog dohotka.

Problem kreditne nestašice postoji već duže vrijeme u Europi, ali njeni uzroci nisu u nelikvidnost banaka, pa da bi sada trebale još više likvidnosti. Svima je postalo jasno da će sve dok ekonomija ne oživi, krediti čamiti u bankama bez obzira na njihovu likvidnost. Pritom, jedini način da se oživi ekonomija je povećanje javne potrošnje. Moglo bi se to postići smanjenjem poreza, ali da se pritom ne smanji javna potrošnja za isti iznos. To bi u biti značilo da u ekonomski sustav ulazi nekakav novac koji nije dug, što je u razmjerima javne svjetske financijske paradigme još uvijek jedna totalna tabu tema, pa se stoga govori o QE. Bilo kako bilo, ovo pomjeranje dohotka i rizika na nacionalne centralne banke ostavlja kreativan prostor samim europskim  državama da iz toga izvuku najbolje što znaju, što mogu i što moraju. Ovdje bi samo još trebalo napomenti da pad prinosa na državne obveznice umanjuje profite koji proizlaze iz štednje, pa bi kapital skriven u štednji mogao lakše prihvatiti rizik i aplicirati se na konkretne investicijske programe.

Američki se QE razlikuje od europskog, on se sastoji od direktne kupnje državnih obveznica i plafona javnoga duga koji se stalno diže. Oni nemaju fiscal compact i navikli su da bogatije države uvijek kreditiraju one siromašnije. Stoga Sjedinjene države nemaju problema da sa fiskalnom ekspanzijom podržavaju onu monetarnu. Ako novac cirkulira unutar javne potrošnje, ako se nude profiti, sasvim je prirodno da će se ulagati, graditi, stvarati, zapošljavati i trgovati. Problem tko će vratiti novac u SAD momentalno je u drugom planu, jer FED vodi monetarnu politiku po kojoj unaprijed troši svoju potražnju. Američkom narodu i njihovoj kako sami vole reći ‘vodećoj demokraciji’ ostaje za odgovoriti na permanentno prošlo, sadašnje i buduće pitanje: komu oni to zapravo trebaju vratiti novac i tko je taj američki monetarni suveren?

I dok još uvijek nije potpuno jasno kako će se QE odvijati unutar eurozone, pozicija naše Hrvatske je takva da je svima već jasno kako ona unutar toga programa ne sudjeluje na primarnom tržištu, nego samo posredno na sekundarnom, preko banaka. Dakle, prodaja naših obveznica po minimalnim kamatama, kao izgledna mogućnost za članice eurozone, za nas ne dolazi u obzir. Mi bi se morali pomiriti članstvom u Europskoj Uniji sa ugovorima (koji su ovim monetarnim programom po svemu sudeći trenutno poništeni) po kojima nemamo monetarni suverenitet. Trebali bi ostati periferna članica EU doslovno pod financijskom supervizijom privatnih poslovnih banaka kao i do sada. Neki se vesele što će naše obveznice bez obzira na rizik biti tražene i da će dobiti na značaju, jer će kamate naših obveznica biti veće od kamata na obveznice sretnijih EU zemalja. Samo neka nam još i objasne u čemu je tu sreća?  Ono što je profesor Luka Brkić rekao, da se Hrvatska (u makroekonomskom smislu) nalazi u svojevrsnoj shizofrenoj situaciji,  posve je točno. Stoga najbolje što sada naša politika može raditi je nastavak procesa ukidanja devizne klauzule uz široku, ozbiljnu i povrh svega ujedinilačku domovinsku raspravu o povratu monetarnoga suvereniteta.

Koliko košta monetarni suverenitet? Guverner Vujčić je izvukao računicu da bi ukidanje devizne kaluzule koštalo skoro 8 mlrd. eura, nije ga nitko ni za šalu priupitao u koliko bi to moglo ići rata? Srećom za njega pa još nitko nije izvukao javnu računicu koliko je zapravo Hrvatsku koštao gubitak monetarnoga suvereniteta i dosadašnje kamatarenje uz deviznu klauzulu, a koliko bi koštao nastavak toga procesa? Nezavisni zastupnik Branko Vukšić iznio je tezu da su gospodin Rohatinski i gospodin Vujčić svojom monetarnom politikom nanijeli više štete građanima ove zemlje nego što je nanijela agresija na Hrvatsku. Teza je nategnuta jer potpuno zanemaruje odgovornost zakonodavca koji je monetarnoj vlasti dao takve ovlasti. Nije li vrijeme da se prestane igrati skrivača i posve jasno kaže da Hrvatska naprosto mora izabrati drugi put i započeti monetarne procese približavanja svojoj vlastitoj valuti kuni? Odnosno pristupiti procesima povrata monetarnoga suvereniteta, koji će uz jačanje domaće potražnje napokon otkriti i zaštiti naše komparativne ekonomske prednosti.

Jedino putem jačanja domaće potražnje mogu se zapravo otvoriti ti toliko traženi procesi stvaranja novih radnih mjesta, jačanja konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva i dizanje standarda. Svaki drugi put je odlazak u još dublje kreditno ropstvo i snena ekonomska iluzija da se može živjeti od stranih kredita ili da će nam boljitak donijeti netko drugi.
Patriot, Jung-Fu

Bez dvojbe, jedan muž može narodu premnogo učiniti. Ali jedan muž uvek ostaje samo jedan muž, i bio velik kako mu drago, narod koj ga je rodio i velikim učinio, još je većji od njega. A narod koj je pao samo na jednoga muža, vredno je i morada propadne. — Ante Starčević

facebook komentari

  • peppermintt

    skroz dobar ovaj patriot 😉