‘Koliko uopće ima smisla u ovakvoj situaciji reći: želim Vam sretnu i uspješnu novu 2014. godinu?’

0

[dropcap]Z[/dropcap]rno prave budućnosti, ono malo prostora 2014. koji nismo unaprijed oglodali prethodnih godina, sigurno će biti dobro. Zapitaju li se naši državni čelnici prigodom obraćanja naciji, barem na trenutak, koliko uopće ima smisla u ovakvoj situaciji reći: želim Vam sretnu i uspješnu novu 2014. godinu? Individualnu čestitku jedni drugima uvijek možemo smisleno uputiti, jer dobrih želja i barem djelomično ostvarivih nadanja pojedincima nije nedostajalo ni u najgorim vremenima. I u najtežim godinama ratova i kriza rađala su se djeca, netko se sretno zaljubljivao, završavale su se škole, donosile značajne životne odluke.

No zaželjeti Hrvatskoj u cjelini sretnu i uspješnu novu godinu danas djeluje pomalo cinično, jer je, i prije nego što je započela, sirota 2014. toliko opterećena naslijeđem prošlih godina, koje su je unaprijed iscrtale, odredile i pritisnule, da bi bilo ravno čudu kad bi u bilo čemu krenula na dobro. To je pitanje golih činjenica i nema veze s pesimizmom i optimizmom. Prije nego se odredimo kao optimisti ili pesimisti u pogledu sljedeće godine nužno je razjasniti sam pojam budućnosti. Budućnost, u pravom smislu riječi, je otvoreno vrijeme, vrijeme koje tek treba doći i koje nosi potencijal istinske novosti, nečeg drukčijeg i neočekivanog. Futurolozi su stoga pomalo naivni kad pokušavaju racionalno prognozirati budućnost, jer oni, po definiciji, ne mogu dohvatiti pravu budućnost, već samo na temelju spoznaja sadašnjosti konstruirati predviđanje onoga što će se iz sadašnjih činjenica i tendencija protegnuti u nadolazećem vremenu. A prava budućnost je upravo ono neočekivano, neizračunljivo, nepredvidivo. Problem nadolazeće 2014. godine u Hrvatskoj je što je unutar nje prostor prave budućnosti, dakle potencijalnog prijepora između optimista i pesimista, krajnje sužen. “Budućnost” nam je zadužena i golemim dijelom već unaprijed potrošena.

Njeni okviri su krajnje suženi nesretnim odlukama i djelovanjima iz prošlosti. Kad se zadužujemo, mi ustvari trgujemo vlastitom budućnošću, prodajemo buduće sebe, svoj rad i energiju, u krajnjoj liniji svoju slobodu. Koliko bi se ljudi koji danas u Hrvatskoj grcaju u kreditima kojima su prije krize naivno kupovali precijenjene stanove pa su se danas našli u situaciji da im rapidno pada vrijednost stana, a raste rata kredita, kad bi moglo, vratilo unatrag npr. onim strojem iz filma Povratak u budućnost i povuklo za uši same sebe iz ne tako davnog vremena opće potrošačke histerije kada se nisu čudili što je npr. kvadrat stana u Zagrebu bio skuplji nego u Berlinu? Dugoročnim zaduživanjem mi ne zalažemo samo sebe, već i vlastitu djecu, pa čak i zakidamo budućnost vlastitih budućih unuka kao primjerice u slučajevima kada se javna dobra daju u pedesetogodišnje koncesije. Bilo je bolje kad je bilo gore, kaže jedna talijanska poslovica. Tu se očito “bolje” i “gore” odnose na različite stvari. Postoje stanja sretnog siromaštva kao i ona traumatičnog obilja. Uz osjećaj sigurnosti, spokoja, povjerenja u bližnje, za osjećaj istinskog blagostanja jako je važna i tendencija. Subjektivno se neusporedivo bolje osjeća onaj koji je narastao s tri na pet, nego onaj koji je pao s osam na šest. Materijalno oskudnija vremena nisu nužno bila depresivnija, ako su imala nadu u budućnost.

Ako ništa drugo, teška vremena iz prošlosti imala su demografski potencijal. Jaču socijalnu mrežu, velike obitelji, jake susjedske veze, kolegijalnu solidarnost. Puka je tlapnja da su tu osiguravajuću ulogu u modernom društvu preuzele institucije. Možda tamo gdje one funkcioniraju. Mi nažalost živimo u društvu u kojem se razvaljuju zadnji tradicionalni neinteresni oblici zajedništva, a institucije su sve slabije i nefunkcionalnije. Lijepo zvuči priča kako su nekada garancija spokojne starosti bila djeca, a danas su mirovine. No tko će, uz ovakve demografske tendencije, za dvadeset godina puniti mirovinske fondove, i hoće li se, doslovno, uskoro moći preživljavati od hrvatske mirovine? Dodatnom opadanju vjere u bilo kakav budući napredak doprinosi postizanje ciljeva koji ne ispune očekivanja, poput ovogodišnjeg ulaska u EU, koji nije donio nikakav pomak. I što ćemo sad? Vicevi o pesimistima i optimistima su se odavno izlizali. Pogotovo skriveno pesimistički poput onog kako pesimist misli da nam ne može biti gore, a optimist da može. Time se izvrću uloge pa “optimist” postaje još veći pesimist od “pesimista”. Neki vole istaknuti kako oni nisu ni optimisti ni pesimisti već “realisti”. Ali o tome uopće nije riječ.

Pesimizam i optimizam se ne tiču stvarnosti, već dimenzije u kojoj nije moguće iskalkulirati do kraja kako će nam biti, dakle optimist i pesimist se ne kreću u prostoru znanja ili realnosti već vjerovanja. Optimist vjeruje da će se stvari, unutar prostora prave budućnosti kao mogućnosti novog, nekako ipak razvijati u dobrom smjeru, a pesimist vjeruje i očekuje suprotno. Stav prema budućnosti djelomično je i predodređuje, jer optimistična pozicija nosi potencijal početne poduzetnosti, elana, ali nosi i opasnost razočarenja i depresije ako stvari krenu drugačije. Kod pesimista je suprotno, njegova nevoljkost i nevjera u boljitak će ga u startu sputavati, ali ako stvari ne budu tako crne kao što je očekivao, ugodno iznenađenje daje mu dodatno “gorivo” za djelovanje na poboljšanju situacije. Stoga nije lako reći je li bolje biti optimist ili pesimist. Moglo bi se kazati tek kako optimisti vjeruju kako je bolje biti optimist, a pesimisti pesimist. U tom smislu ću kao nepopravljivi optimist reći: 2014. godina će u Hrvatskoj biti grozna, povećavat će se nezaposlenost, deficit i zaduženost, pljuštat će novi gafovi nesposobne vlasti i rasti uvjerenje u nedoraslost oporbe da išta bitno izmjeni, rasti će siromaštvo, ovrhe, beskućništvo, kriminal, otmice, krađe, prosjačenje, samoubojstva, emigracija, ekstremizam, sve moguće vrste konflikta, no sve to je već predodređeno zadnjim godinama pa se radi o protezanju posljedica prošlosti u novu godinu. Zrno prave budućnosti, dakle ono malo prostora 2014. kojeg nismo unaprijed oglodali prethodnih godina, sigurno će biti dobro.

NinoRaspudić/VL

facebook komentari