Koliko vrijedi odlazak na toalet Marine Pavković?

0

Kako je Marina brendirala renoviranje šekreta

Renovatio je prelijep gliser koji u filmu Otok (The Island, M. Bay, 2005.) figurira kao ključ ne samo obrata radnje, obrata samog glavnog lika Lincolna Six Echoa (E. McGregor), nego i obrata temeljnog zapleta, jer baš je vizija tog glisera znak problema kod klonova, tj. pojavljivanje sjećanja izvornika kod njihovih klonova. Glavni lik ima i druge probleme, a možda mu najveći predstavlja dijeljenje svoje spoznaje kako „nešto tu nije u redu“ sa „super-ultra-sexy-zbunjenom-zrelom-i-djetinjom“ Jordan Two Delta (S. Johansson).

Renovatio je latinska riječ (lat. rĕnŏvātio, ōnis [renovo] obnavljanje) koja znači renovacija, tj. obnova u smislu „ponovno učiniti novim“ nešto što takvo više nije. Dolazi od lat. rĕ-nŏvo koja znači ne samo obnoviti, nego i popravljati, ali i opet počiniti, obnoviti snagu i odmoriti se, a što su sve redom trenutno zanimljiva značenja.

Možda je manje poznato, no Marina Pavković radila je u sklopu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu kao prostorni ekonomist i brend konzultant, pri čemu je izjavila kako „sve trebamo i moramo brendirati, od proizvoda, prostora, kulture, do povijesnih atributa“ (zagreb.hr, 2010.). U međuvremenu, tj. od konca 2013., zaposlila se kao voditeljica Zagrebačkog velesajma i provela je svoj plan u djelo, što nije bilo teško s ugovorom na neodređeno kakav je potpisala. Potrošila je 200.000 HRK na brendiranje renoviranja ureda s WC-om. Obnavljanje ureda  s toaletima očito je nova moda hrvatskih poslovnih ljudi i političara, ili pak isti imaju osobitih poteškoća s nuždama tijekom radnog vremena, ili sa samima sobom, ili sve od navedenog. Marina je svoj ionako dvojben trošak začinila time što je toalet renovirala tako da iz ureda ima direktan ulaz u svoj mali raj. Što imaju drugi znati koliko često, kad i u koje svrhe ona odlazi na toalet?

Pavković je tako renovirala svoj ured, zahod i poseban ulaz iz ureda u zahod. Pa to je fenomenalno! Tako će tijekom napornog radnog dana, bez ometanja suradnika moći odlaziti na renovirani toalet kako bi se renovirala u značenju odmorila, obnovila snagu i popravila.

Ipak, Marina mi izgleda kao da ima osobit problem, a učinila ga je i tuđim. Ona poput Jordan Two Delta nikako da shvati kako tu „nešto nije u redu“. Tako je nekome u Zagrebačkom Holdingu, u Skupštini, možda i samoj Švaljek, koja tu statira kao Lincoln Six Echo postavila poteškoću renovacije. Iluzija joj treba biti razbijena. Brzo, bolno, neugodno, ali i blagotvorno. Niti je njezin obnovljen ured i s njim direktno povezan šekret gliser Renovatio, niti je šef Holdinga, tkogod to trenutno bio, njezin Lincoln Six Echo, a bogami, niti je ona Scarlett Johansson, iako njezin imidž sexy-intelektualne-obrazovane-i-odvažne-žene-i-brendmahera sugerira njezinu ambiciju.

Zagrebački velesajam kao postapokaliptično-distopični-zf-horor

Sličnost navedenog Marininog ureda s direktnim šekretom i filma Otok je u tome što se u obje pojave radi o postapokaliptičnom i distopičnom zf-hororu. Grad Zagreb grca u dugovima, a velesajam tome pridonosi, jer drugačije ne mogu nazvati ostvarivanje 9.000.000 HRK od predviđenih 14.000.000 HRK. U toj situaciji, Marina Pavković obnavlja svoj ured i WC. Njezin ured izgleda kao super-futuristički interijer postrojenja za proizvodnju klonova, a njezin s uredom direktno povezan toalet kao sam Otok, mitsko mjesto na koje odlaze klonovi i uživaju u rajskim blagodatima, ne znajući da su samo komad živog mesa koji služi kao baza zdravih organa njihovim izvornicima. Zahvaljujući revnim novinarima shvaćamo da mitskog mjesta nema. Toliko o zf elementu.

Pogled na ostatak Zagrebačkog velesajma otkriva postapokaliptični i horor okoliš. Od nekad prelijepog niza čudnovatih zdanja kojima su neki od nas kao djeca, tijekom sajmova, mahnito kružili, čudili se strojevima i skupljali letke kako bi kod kuće pokušali razumjeti čemu što služe i kakva su to čudesa, ostao je samo skup neodržavanih, ruševnih i ružnih zgrada koje zjape prazne kao u nekom gradu duhova.

Kontrast je još snažniji kad pogledamo cjelinu velesajma u kontekstu Novog Zagreba. Nekad je Novi Zagreb bio hrpa betona bez imalo zelenila. Usred njega, velesajam je bio neka vrsta oaze čudnovatog. S vremenom, žbunje je naraslo, cvijeće uz zgrade je predivno i najvažnije, stabla su se vinula do šestog, pa čak i sedmog kata. Novi Zagreb postao je oaza zelenila u kojoj svi ti silni neboderi više i ne izgledaju tako veliki. Štoviše, u poredbi s nekad zelenim kvartovima poput Maksimira ili Trešnjevke čija su dvorišta danas mjesto ustupila neplanski građenim super-ružnim-ali-profitabilnim urbanim vilama i stambenim zgradama na mjestima negdašnjih vrtova iza obiteljskih kuća i potleušica, Novi Zagreb čini se zelenijim i prirodnijim okolišem za život. Što reći osim tempus fugit ili život uvijek pronađe put.

U tom novom Novom Zagrebu, koji je toliko zelen da ne bi bilo loše u njega premjestiti i sam Zoološki vrt, kao sušta suprotnost zjapi stari Zagrebački velesajam kao sablasno mjesto koje treba izbjegavati i posred njega Marinin mali ured i šekret kao Otok s kojeg ona može upravljati svojim ukletim velesajmom, duhovima i zombijima koji tamo obitavaju.

Koliko vrijedi Marinina nužda?

Recimo da godina ima 250 radnih dana. Recimo da je ugovor Marini na 4 godine (mandat). To je 1000 radnih dana. Zamislimo da Marina odlazi na toalet prosječno 2 puta dnevno tijekom radnog vremena (iako svjetski podaci sugeriraju 2-3 puta), dakle, 2000 odlazaka na WC tijekom 4 godine. Cijena renoviranja ureda i toaleta je 200.000 HRK, pa dobrohotno pretpostavimo kako je barem pola tog novca utrošeno na uređenje privatnog toaleta, dakle, 100.000 HRK, jer kao što nam je poznato iz dječje radio emisije „Bijela vrana“  “u životu je važno da ne skidaš pločice sa zida u kupioni” (hvala anonimnom komentatoru na ispravku). To bi pak značilo kako jedno korištenje toaleta vrijedi 50 HRK. Grad Zagreb, Holding i Velesajam bjelodano su u ovom vremenu krize spremni toliko platiti za jedan Marinin odlazak na toalet tijekom radnog vremena. Kako bi se to reklo ovdje kod nas u Zagrebu – mora da ima zlatnu rit!

No, čak niti to nije najgore. U posljednja vremena imali smo još sličnih primjera, a ako na te otkrivene pridodamo i neotkrivene koji su takvi jer nisu dovoljno privlačni i dobro su prikriveni, možemo govoriti o pravoj pošasti uređenja uredskih toaleta. Iako njezin toalet nije niti najskuplji, a bogme ni najljepši, uzevši u obzir kako je ona među svim kandidatima jedina prostorni ekonomist i brend konzultatnt, moramo skrušeno priznati kako nagrada za brendiranje Renoviranja-uredskog-toaleta-s-inovacijom-direktne-sveze-ureda-i-toaleta ide na ime i adresu Marine Pavković.

Zašto bismo se trebali brinuti oko cijene Marininog odlaska na toalet tijekom radnog vremena? Prije svega stoga što se to plaća iz naših džepova, iz suludog gradskog prireza. Zatim i stoga što je to vjerojatno dio cjelovitog uzorka iracionalne potrošnje ne samo na razini grada, nego i države. Možemo strahovati kako je to samo vrh sante leda. Kako se ispod površine skrivaju stotine besmisleno i preskupo renoviranih ureda i toaleta, a sve kako bi se direktorčići osjećali posebno, izdvojeno i prelijepo samima sebi na svojim malim predivnim otočićima do kojih se vozikaju svojim službenim automobilčićima kao malim Renovatio gliserima kroz more postapokaliptičnih ruševina.

Kad pretpostavimo koliko se takvih suludih renovacija trenutno odvija skriveno od oka javnosti i pomnožimo sve te silne stotine tisuća HRK i usporedimo to s jednokratnim troškom uređenja predsjedničke rezidencije u Visokoj ulici koja će dugoročno vjerojatno biti znatno jeftinija od korištenja Pantovčaka, a od čega se za razliku od zlatnih toaleta radi nacionalni problem, barem na središnjem Dnevniku HTV-a, možemo se pitati – tko je tu lud? Trebamo li odlučno odbiti idiotski dnevni red koji nam neki mediji nameću samo dragi Bog zna prema čijem diktatu? Ili možda trebamo biti liberali i zahtijevati otvaranje svih tih renoviranih toaleta za javnost barem izvan radnog vremena tih genija gradske uprave, jer svaki građanin grada Zagreba ima puno građansko pravo obaviti nuždu, pa možda i popraviti šminku u svim javnim WC-ima! Oslobodimo renovirane WC-e tiranije nekih, lažne elite i selskog plemstva i dajmo ih svima, a ne samo njima! Sloboda WC-ima!

Za ovu priliku hit skladba Marina Rocca Granate iz 1959. godine u izvedbi neponovljivog Claudia Ville.

[mom_video type=”youtube” id=”ha4f-xjKYYo” width=”750″ height=”420″]

[ad id=”40551″]

Piše: Kristijan Krkač

facebook komentari