Pratite nas

Kolumne

KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ: Hrvatska predsjednica ili nova Jadranka Kosor?

Objavljeno

na

Hrvatski predsjednik danas ne smije ni pokušati biti – predsjednik svih građana. To je podvala koja razdire Hrvatsku već petnaest godina. Nužno je postići jedinstvo na politici većinske Hrvatske, jer je demokracija po definiciji vlast većine. Sve ostalo je diktatura.

Kolinda Grabar Kitarović ima spasonosan program. Prvo će, čim dođe na vlast sazvati sjednicu Vlade. Kako je više puta istakla kandidatkinja HDZ-a za predsjednicu Države, ako treba vući će ih za rukav, lupati šakom o stol, neće bježati od toga da podvikne ako bude trebalo.

I, recimo da će ih sjesti za zajednički stol.

I, što onda?

Kolika je vjerojatnoća da će se nešto razumno dogoditi na toj sjednici? Kolika je vjerojatnoća da će naglo Vrdoljak postati vizionar gospodarskoga razvoja, Mrsić senzibilan socijaldemokratski zagovornik modernoga tržišta rada, Bauk efikasne uprave, Maras sitnoga poduzetništva i obrta? Kolika je vjerojatnoća da će Vesna Pusić naglo shvatiti kako nije minstrica niti lobistica Beograda ili Londona? Koliko je moguće Grčića upozoriti efkasno da mu je živjeti u Hrvatskoj i eventualno nastaviti raditi na fakultetu, jer nema nikakve šanse sa ovakvim referencama dobiti posao ni u Kalifatu, makar postao ortodoksni imam i vehabija.

To je nastavak pogubne opozicijske politike Tomislava Karamarka koji čitavu godinu trabunja kako bi Josipović treba sazvati sjednicu Vlade. Kada neka zemlja tri godine trpi ovakvu vladu, onda to odavno nije grijeh vladajuće koalicije jer se na njihovu odgovornost i razum ne smije računati – to je grijeh opozicije.

Koliko je ova vlada suvremeni svijetski fenomen, toliko je opozicija još veći.

Jedino gdje koliko toliko primjereno Kolinda Grabar Kitarović može dobro iskoristiti ovakvu vladu i njene ministre i ministrice jest – kazneni zakon. Uvrstiti kao jedno od dostignuća nove generacije ljudskih prava čitav niz sankcija za sitne i krupne zločince, a prije toga potplatiti platformu 112 da to izlobira, pa tako sitnome zločincu obrtniku presuditi da mu Maras vodi buregdžinicu godinu dana, krupnijemu kapitalisti da mu Grčić osmšljava razvoj, a Vrdoljak provodi upravljanje i zaštitu interesa dvije godine. Zločestom seljaku presuditi da mu Jakovina vodi farmu par godina, ovisno o težini zločina, dok bi za najteže zločince, one koji su skrenuli s puta demokracije, antifašizma i antifašističke kulture na prijedlog Olivera Frljića, Milorad Pupovac i SNV presuđivali druženje i degustaciju odojaka i šljivovice u zatvorenim prostorijama s Vesnom Pusić, Zlatar Violić ili Mrak Taritaš, prema prosudbi toga slobodarskoga i humanističkoga genija. Regije i gradovi bi se kažnjavali imenovanjem Milanovića za prinudnoga upravitelja na kraće ili duže razdoblje, dok bi Matić bio najteža sankcija onima koji zastrane na kršćanskom putu i samo bi se koristio za kažnjavanje – svećenika. I, ako Crkva prihvati – kao pokora za najteže grijehe.

Ionako se već čuju kletve – Da Bog da mu Maras vodio buregdžinicu!

Ako Kolinda Grabar Kitarović ustinu bar nastoji koliko toliko ozbiljno opravdati dio nade i povjerenja koje joj kao osobi i političaru bianco nudi jedan prlično umorni dio hrvatskog naroda, ali nepopravljivih optimista, koji svake godne i u svakom političkom razdoblju ponovo u novome rukovodstvu HDZ-a pokušavaju naći onu mrvicu svjetla koje još nije zagušeno iz slavnih devedesetih godina, kada je bilo nepristojno ne biti uz, ili u HDZ-u, jednako kako danas postaje nepristojno bespogovorno slijediti Karamarka, minimum što treba objaviti hrvatskom narodu i ako pobjedi učiniti, jest – odmah zatražiti raspuštanje Sabora i izvanredne izbore. Dragovoljno ili silom nacionalnog referenduma!

Kolinda Grabar Kitarović nema državničku karizmu, to je zorno vidljivo iz svakog njenzinog nastupa. Jasno je kao dan da je odmak od svakodnevne hrvatske politike ostavio golemi propuh u njezinoj snalažljivosti u svakodnevici tako burnih događaja i svakodnevnih tisuća ispitčića, a nije sasvim sigurno ni da je imala velika znanja o tome, s obzirom na razvoj njezine karijere. Ali, žena uopće nije loš kandidat, nije ni blizu toliko loša koliko ispada po nesuvislim porukama koje manje-više konstantno šalje, ni blizu koliko je očajan njezin kreativni tim, kako je zastrašujuće loše rukovodstvo HDZ-a i participacija u kampanji, prije svih Karamarka i legendarnog Brkića.

Ona se ponaša kao netko tko ne vjeruje u svoje kvalitete, u legendarnu grobničku spretnost, kreativnost, inventivnost i trgovačku uljudnost, koja ponekad izgleda kao servilnost trgovca prema mušteriji, ali koja – donosi uspjeh i rezultat nakon teškoga rada i osobnog i cvilizacijskog poštenja.

Od prvog nastupa Nedjeljom u 2, Kolinda Grabar Kitarović je umjesto i “dobrog i lošeg Tita” evoluirala do – “Tita komunističkog diktatora”, ali i dalje kao da je pala s Marsa tvrdi kako je nadležnost lokalne samouprave – njegovo ime na trgovima i ulicama. Teško je shvatiti da demokršćanski opozicijski kandidat za predsjednika Republike današnje Hrvatske, suparnik ovakvog Ive Jospovića i njegovog cementiranoga ideološkoga poretka ne shvaća da je Tito prvorazredno nacionalno, političko, ali i kulturno civilizacijsko, pitanje i da o njemu, jednako kao i o Paveliću, ne može odlučivati neki općinski načelnik ili gradonačelnik. Kakva nam je god situacija u zemlji, to su apriorni temelji i nema nikakvoga rješenja bez – jasne i trajne definicije takvih pitanja. Pogotovo kada iza toga stoji tako tvrdokoran poredak i realna moć koja godinama potpuno duhovno paralizira hrvatski narod i njegove razvojne potencijale.

Uz sve te nedostatke Kolinda Grabar Kitarović zapravo se ne bi trebala ravnati prema Jospoviću. Teška je pogreška optuživati ga da se njegov mandat neće ni po čemu pamtiti. To bi pred razumnim ljudima trebao biti veliki kompliment Ivi Josipoviću. Ne znam zašto to Kolinda Grabar Ktarović misli, ali zar je moguće da ona neće pamtiti njegov mandat po čitavom nizu političkih postupaka koji su na samom rubu nacionalne izdaje, a uvijek ispod crte političke pristojnosti. On je neusporediv za svakog pristojnog europskog političara i običnog hrvatskog čovjeka na kraju krajeva, jer ovo što je on radio tijekom svog mandata, s naknadnim saznanjima koja procure kroz okovane medije o djelovanju prije dolaska na čelo države, uvreda je pristojnim ljudima u svakom smislu. Jednako kako bi bilo uvredljivo čitav niz njegovih političkih postupaka tijekom prvog mandata predložiti kao demokratski kriterij i model bilo kojem predsjedniku neke europske zemlje, pogotovo onih koje ga najviše podržavaju. Jednako kako je nepristojno i nekulturno pljunuti na nogostupu pred šetača, piškit uz drvo pred zgradom, kopati nos u tramvaju ili pušiti u liftu.

Nitko tko drži bar malo do Hrvatske, do budućnosti ove zemlje i naroda, tko vjeruje u sebe i svoj narod, ne bi smio ni na kakav način uzimati Jospovića kao usporedbu.

Zašto?

Zato jer je taj čovjek zbog nevjerojatnoga niza vrlo teških i namjernih podvala i šteta koje je izazvao i izaziva svome narodu s funkcije predsjednika države, jednostavno na inicijativu oporbe, a prije svega HDZ-a morao biti – pod opozivom ako ne već opozvan.

Neshvatljivo je da jedan iskusni obavještajac kao dr. Miroslav Tuđman nije ni pokušao zaoštriti pitanje Jospovićevih “hrestomatija” srbijanskom veleposlaniku (čitaj obavještajcu jer su svi normalni diplomati zapravo u funkciji, prvo plasiranja poželjnih informacija o svojoj zemlji, drugo, ali zapravo važnije – prikupljanja na sve moguće načine, informacija za svoje potrebe iz strane zemlje i zemalja), jer tu jednostavno ne prolazi alibi – nemamo većinu u saborskom odboru. To je pitanje moralo biti ključna tema ove predsjedničke kampanje i nametnuti ga kao obavezu institucija koje profesionalno skrbe o nacionalnoj sigurnosti ili kao realni slom državnosti.

Svugdje u svijetu bi za takvu sumnju bio pokrenut opoziv predsjednika države, a devedeset devet posto predsjednika bi odmah podnijelo ostavku bojeći se naknadne blamaže.

Može li Kolinda Grabar Kitarović to promijeniti?

Može još uvijek. Iz jednog jedinog razloga. Ni jedan jedini njezin glas Ivo Josipović neće dobiti. Ni jedan. Kao što ni ona ni Kujundžić ne mogu dobiti niti jedan njegov glas. On će dobiti svojih vječnih petsto – šesto tisuća glasova, i oko četiristo tisuća glasova neidentificiranih plutajućih objekata po Hrvatskoj, koji kao duše za koje se nitko ne moli, traže svoje utočište, a nisu im oprošteni grijesi, a dva i pol mlijuna glasova – čekaju svoje berače. HDZ navodno ima oko dvjesto tisuća berača glasova. Ako ima kako je Karamarko govorio od kada je preuzeo HDZ jamareći terenom kao kakav politički egzotični i tajanstveni terijer, onda ti ljudi zbog potpune blokade medija, i u Europi nezabilježenog agitpropa, još od sovjetskih vremena ili postproljećarskih vremena u Hrvatskoj, moraju zakucati svakoj baki i didu, svakom čovjeku i povući njih za rukave, a ne ministre, da iziđu na izbore. Pa ako već ne znaju za koga bi glasovali, jasno im reći – za koga ne smiju. Nikada te ljude Kolinda Grabar Kitarović neće pokrenuti ponavljanjem kako će biti – predsjednica svih građana.

“Predsjednik svih građana» je i politološki i faktički netočno. To je jedna od podvala koju su izmislili kreatori postkomunističkoga poretka kontinuiteta u Hrvatskoj – kako se ništa ne bi mjenjalo i čime su svojoj nedirnutoj moći i preskočenoj stvarnoj tranziciji zapravo dali – šareni ogrtač. Predsjednik se bira na čelo države. Biraju ga građani, ali on upravlja državom, on je predsjednik Države. A država nisu građani već institucionalni mehanizam koji upravlja društvenim i svakodnevnim životima građana. Kolinda Grabar Kitarović ne smije biti prihvatljiva svim građanima Hrvatske danas, jer je van svake sumnje da je jedan dio građana ove zemlje – posve neprijateljski raspoložen prema većini hrvatskog naroda, hrvatskom identitetu, kulturi, tradiciji, hrvatskim svetinjama. Floskula o “predsjedniku svih građana” skriva zapravo podmuklu politiku manjine i namjere prema većinskome narodu što je uz ostalo i – neustavno, jer je Republika Hrvatska na prvome mjestu – nacionalna država hrvatskoga naroda! Kolinda Grabar Kitarović mora odgovarati većini hrvatskoga naroda.

Ako ovakvog Josipovića ovaj HDZ ne može pobijediti, onda je uistinu vrijeme da se i na taj dio povijesti stavi točka.

Kolinda Grabar Kitarović se pojavila iznenada, kao spasonosno rješenje, pa iako su pozorni kroničari zapazili da su je kao kandidatkinju prvi javno promovirali Jutarnji i Večernji, koji neupitno podržavaju Josipovića i njegov politički poredak, ubrzo ju je nakon nekih zatezanja inaugurirao i Karamarko, a o njoj se zapravo ne zna puno. Od trenutka kada je postala kandidat stalno je u eteru njezina Trilaterala, NATO, i nevjerojatni gemišt njezinoga kršćanstva i nekog nedefiniranog grobničko-riječkog antifašizma. Koliko je god imao neupitno domoljubno uporište za razliku od “ličkog antifašizma”, odavno zapravo samo pokriva brutalni neokomunistički oligarhijski poredak svojom antiokupacijskom filozofijom iz Drugog svjetskog rata, a kasnije – brutalnom represijom u ime internacionalne komunističke ideje, koja je prvo nagazila grobničke, riječke i istarske Hrvate koji nisu zaplivali njegovim maticama, nastavila do današnjih dana uništavati temelje hrvatskog nacionalnog identiteta. Danas je u Hrvatskoj državni ključar, ili čuvar antifašističkog pečata – Milorad Pupovac, ključni promotor velikosrpske politike i ideologije u zemlji.

Kolinda Grabar Kitarović neće ništa uraditi izuzev biti ukras, ako ne pošalje sasvim drugačije poruke od ovih do sada. Ona mora jasno reći da je ZAVNOH kao jedan od razvojnih koraka hrvatske državnosti jednako nelegitiman kao i NDH. Mora reći da je partizanski pokret grubo izmanipuliran i na žalost pod utjecajem velikosrpstva i komunističkog internacionalizma, zapravo postao Goli otok hrvatskog slobodnog duha i vrijednosti. Ona mora reći da je u europskoj Hrvatskoj prvorazredno važno umjesto antifašističke negacije koja sustavno generira genocidnost i fašistoizaciju hrvatskoga naroda, jer mu je to filozofsko- politička esencija, ugraditi kršćanstvo kojemu i sama kao i golema većina hrvatskoga naroda pripada, u temelj hrvatskoga Ustava. A time bi se riješila i nemalih sumnji zbog «trilateralizma».Ona mora reći kako će srediti temelje same hrvatske države na stečevinama Domovinskog rata, na posve novom zakonu o državljanstvu, posve drugačijem i vrlo strogom zakonu o civilnim udrugama i građanskim oblicima organiziranja, ona mora reći kako će hrvatska država duplo manje koštati i toliko biti efikasnija od ove danas koja kao gladno čudovište guta samu esenciju hrvatskog stvaralaštva.

Ona također mora jasno reći da će odmah po dolasku na vlast lustrirati komunistički poredak kao zločinački režim i Ustavom nametnuti rigorozne kazne za njegovo promicanje, kao i velikosrpske ideje, tendencije i njihove nositelje. Jer su to dvije trajne prijetnje hrvatskom narodu, njegovoj samostalnosti i slobodi.

Takva Kolinda Grabar Kitarović može pobjediti na izborima, prvenstveno zbog toga što će na birališta dovesti ljude koji nakon pokojnog predsjednika Tuđmana – ne izlaze na izbore.

Poraz na ovim izborima bio bi i krah HDZ-a onakvog kakvog se sjećamo iz nekih drugih vremena, što s jedne strane i ne bi bila tragedija, s obzirom na opetovano nadanje i beskrajno čekanje već dobrano umorne nacije, koju se upravo sjećanjima i najčešće manipulira i vara.

 

Marko Ljubić/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto trebamo postati netolerantni?

Objavljeno

na

Objavio

Hanibal, čija je vojska bila znatno slabija od rimske, dugo je bio noćna mora Rimljana, redovito ih je tukao, premda brojčano slabiji. Razlog se nalazio u izreci koja se pripisuje Aleksandru Velikom: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca”.

Ovo je moto iznimno provokativne, i, mnogi će reći, kontroverzne knjige Nassima Nikholasa Taleba znakovitog naslova “Skin in the Game”, koja je svojevrsna “pohvala” netoleranciji kroz povijest, sa glavnom tezom da povijest, dominantne vrijednosti i civilizacije stvaraju samo netolerantne, motivirane i hrabre manjine.

Zakon asimetrije

U jednom, netolerantni “lavovi”, manjine, su princip kretanja povijesti, a ne ogromna stada pitomih i tolerantnih ovaca. Tu on vidi propast Zapada, ukoliko ne postane netolerantan prema netolerantnima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

U mnoštvu primjera kako su se netolerantne manjine nametnule i osvajale svijet, Taleb rabi i povijesni uspjeh religija, poglavito islama i kršćanstva.

Islam, kao manjina, je brzo pokorio zemlje u kojima je kršćanstvo bilo većina zahvaljujući, kako ga Taleb zove, “zakonu asimetrije” koji je duša netolerancije. Napominje kako nadirući islam na početku nije imao namjeru obraćati kršćane jer su bili, kao i Židovi, ljudi knjige s istim praocem Abrahamom, a k tome nije bilo ni pragmatično jer su nemuslimani plaćali znatno veće poreze, a taj novac bio im je iznimno važan za troškove osvajačkih ratovanja.

Dvije asimetrične regule u ovom kontekstu u islamu su ključne. Prva, ako neki čovjek pod islamskom dominacijom oženi muslimanku, on mora prijeći na islam, kao i da je dijete ako je jedan od roditelja musliman, automatski musliman. Nema tu konsenzusa, dijaloga, tolerancije. I drugo, jednom kada postanete musliman, to je nepovratno, nema više napuštanja islama, to kažnjavaju i danas vrlo “tolerantno” – smrću.

Na primjer, poznati glumac Omar Sharif, izvorno libanonski kršćanin pravim imenom Mihael Demetri Shaloub, kada je oženio muslimanku, također (egipatsku) glumicu, prešao je na islam i promijenio ime. Kasnije se razveo, ali je ostao musliman. Ove dvije asimetrične regule, tvrdi Taleb, u Egiptu objašnjavaju kako su malo po malo kršćani postali manjina, a islam većina zahvaljujući – netoleranciji. Islam je ondje pobijedio kršćanstvo zato što je bio netolerantniji

Taleb tvrdi da je prije islama i kršćanstvo, kao manjina, na drugačiji način od islama, uspjelo osvojiti tada poznati svijet zahvaljujući netoleranciji. On to razdoblje kršćanske povijesti gleda iz kuta druge strane, politeista, pogana.

Oni na početku nisu ništa imali protiv kršćana, dapače. No za razliku od monoteista kršćana, njima, kao tolerantnima prema svim religijama u Carstvu, nikako nije bilo jasno zašto oni odbijaju svog Krista staviti u panteon ravnopravno među druge bogove, već tvrdoglavo i hrabro inzistiraju da je samo njihov Bog jedini pravi.

’Roditelj 1 i 2’

Iz toga kuta progoni kršćana od strane pogana su “razumljivi” jer su uzrokovani netolerancijom kršćana prema njima i njihovim bogovima, a ne obrnuto. I kada je car Julijan Apostata, nakon što su tvrdoglavi kršćani uspjeli kršćanstvo učiniti “službenom” religijom carstva i od progonjenih postali progonitelji, pokušao vratiti poganstvo, to je bilo nemoguće iako su mase, većina, još bili de facto pogani, zbog kršćanske netolerancije, zbog “ovaca” koje je vodio “lav”.

Kršćani tako uz pomoć netolerancije nisu samo politički pokorili Carstvo, već nametnuli i svoj moral, svoj vrijednosni univerzum.

Kako je bilo kroz povijest tako je i danas, agresivne, hrabre, motivirane, nepopustljive, čitaj netolerantne manjine diktiraju povijesna kretanja, od spolnih, preko financijskih do religijskih i nacionalnih, kao “neke” agresivne manjine kod nas sa svojim glasilima.

Tako, na primjer, već sada u mnogim zemljama homoseksualna manjina je pobijedila heteroseksualnu i nametnula svoj sustav vrijednosti do te mjere da se iz matičnih listova brišu nazivi otac i majka a uvode “roditelj 1” i “roditelj 2”, da je već sada osim muškog i ženskog u mnogim zemljama zbog šačice transeksualaca uveden, osim muškog i ženskog, neutralni spol.

Jednako je ta manjina u odgojno obrazovnom sustavu nametnula rodnu teoriju koja briše razlike između muškarca i žene, dječaka i djevojčice, koje su po njima obični socijalni konstrukt.

Tako se Taleb pita, promišljajući sudbinu Zapada, imajući u vidu i sve agresivniju islamsku manjinu, trebamo li se prema netolerantnima ponašati tolerantno, nudeći im “dijalog, integraciju, toleranciju i europske vrijednosti”.

Odgovara jasno – ne, ako želimo sačuvati demokraciju i upravo te vrijednosti u ime kojih toleriramo netolerantne, jer “društvo kroz povijest nije evoluiralo kroz konsenzuse, akademske rasprave, i voljom većine”, već uz pomoć netolerancije. “Zapad je trenutno na putu samoubojstva”, tvrdi Taleb jer je tolerantan prema netolerantnim i agresivnim manjinama.

Ako pripadate većini lavova koje vodi ovca, s Talebom se nećete složiti. Taleb je i tako “netolerantna” (misaona) manjina.

facebook komentari

Nastavi čitati