KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ: Hrvatska predsjednica ili nova Jadranka Kosor?

1

Hrvatski predsjednik danas ne smije ni pokušati biti – predsjednik svih građana. To je podvala koja razdire Hrvatsku već petnaest godina. Nužno je postići jedinstvo na politici većinske Hrvatske, jer je demokracija po definiciji vlast većine. Sve ostalo je diktatura.

Kolinda Grabar Kitarović ima spasonosan program. Prvo će, čim dođe na vlast sazvati sjednicu Vlade. Kako je više puta istakla kandidatkinja HDZ-a za predsjednicu Države, ako treba vući će ih za rukav, lupati šakom o stol, neće bježati od toga da podvikne ako bude trebalo.

I, recimo da će ih sjesti za zajednički stol.

I, što onda?

Kolika je vjerojatnoća da će se nešto razumno dogoditi na toj sjednici? Kolika je vjerojatnoća da će naglo Vrdoljak postati vizionar gospodarskoga razvoja, Mrsić senzibilan socijaldemokratski zagovornik modernoga tržišta rada, Bauk efikasne uprave, Maras sitnoga poduzetništva i obrta? Kolika je vjerojatnoća da će Vesna Pusić naglo shvatiti kako nije minstrica niti lobistica Beograda ili Londona? Koliko je moguće Grčića upozoriti efkasno da mu je živjeti u Hrvatskoj i eventualno nastaviti raditi na fakultetu, jer nema nikakve šanse sa ovakvim referencama dobiti posao ni u Kalifatu, makar postao ortodoksni imam i vehabija.

To je nastavak pogubne opozicijske politike Tomislava Karamarka koji čitavu godinu trabunja kako bi Josipović treba sazvati sjednicu Vlade. Kada neka zemlja tri godine trpi ovakvu vladu, onda to odavno nije grijeh vladajuće koalicije jer se na njihovu odgovornost i razum ne smije računati – to je grijeh opozicije.

Koliko je ova vlada suvremeni svijetski fenomen, toliko je opozicija još veći.

Jedino gdje koliko toliko primjereno Kolinda Grabar Kitarović može dobro iskoristiti ovakvu vladu i njene ministre i ministrice jest – kazneni zakon. Uvrstiti kao jedno od dostignuća nove generacije ljudskih prava čitav niz sankcija za sitne i krupne zločince, a prije toga potplatiti platformu 112 da to izlobira, pa tako sitnome zločincu obrtniku presuditi da mu Maras vodi buregdžinicu godinu dana, krupnijemu kapitalisti da mu Grčić osmšljava razvoj, a Vrdoljak provodi upravljanje i zaštitu interesa dvije godine. Zločestom seljaku presuditi da mu Jakovina vodi farmu par godina, ovisno o težini zločina, dok bi za najteže zločince, one koji su skrenuli s puta demokracije, antifašizma i antifašističke kulture na prijedlog Olivera Frljića, Milorad Pupovac i SNV presuđivali druženje i degustaciju odojaka i šljivovice u zatvorenim prostorijama s Vesnom Pusić, Zlatar Violić ili Mrak Taritaš, prema prosudbi toga slobodarskoga i humanističkoga genija. Regije i gradovi bi se kažnjavali imenovanjem Milanovića za prinudnoga upravitelja na kraće ili duže razdoblje, dok bi Matić bio najteža sankcija onima koji zastrane na kršćanskom putu i samo bi se koristio za kažnjavanje – svećenika. I, ako Crkva prihvati – kao pokora za najteže grijehe.

Ionako se već čuju kletve – Da Bog da mu Maras vodio buregdžinicu!

Ako Kolinda Grabar Kitarović ustinu bar nastoji koliko toliko ozbiljno opravdati dio nade i povjerenja koje joj kao osobi i političaru bianco nudi jedan prlično umorni dio hrvatskog naroda, ali nepopravljivih optimista, koji svake godne i u svakom političkom razdoblju ponovo u novome rukovodstvu HDZ-a pokušavaju naći onu mrvicu svjetla koje još nije zagušeno iz slavnih devedesetih godina, kada je bilo nepristojno ne biti uz, ili u HDZ-u, jednako kako danas postaje nepristojno bespogovorno slijediti Karamarka, minimum što treba objaviti hrvatskom narodu i ako pobjedi učiniti, jest – odmah zatražiti raspuštanje Sabora i izvanredne izbore. Dragovoljno ili silom nacionalnog referenduma!

Kolinda Grabar Kitarović nema državničku karizmu, to je zorno vidljivo iz svakog njenzinog nastupa. Jasno je kao dan da je odmak od svakodnevne hrvatske politike ostavio golemi propuh u njezinoj snalažljivosti u svakodnevici tako burnih događaja i svakodnevnih tisuća ispitčića, a nije sasvim sigurno ni da je imala velika znanja o tome, s obzirom na razvoj njezine karijere. Ali, žena uopće nije loš kandidat, nije ni blizu toliko loša koliko ispada po nesuvislim porukama koje manje-više konstantno šalje, ni blizu koliko je očajan njezin kreativni tim, kako je zastrašujuće loše rukovodstvo HDZ-a i participacija u kampanji, prije svih Karamarka i legendarnog Brkića.

Ona se ponaša kao netko tko ne vjeruje u svoje kvalitete, u legendarnu grobničku spretnost, kreativnost, inventivnost i trgovačku uljudnost, koja ponekad izgleda kao servilnost trgovca prema mušteriji, ali koja – donosi uspjeh i rezultat nakon teškoga rada i osobnog i cvilizacijskog poštenja.

Od prvog nastupa Nedjeljom u 2, Kolinda Grabar Kitarović je umjesto i “dobrog i lošeg Tita” evoluirala do – “Tita komunističkog diktatora”, ali i dalje kao da je pala s Marsa tvrdi kako je nadležnost lokalne samouprave – njegovo ime na trgovima i ulicama. Teško je shvatiti da demokršćanski opozicijski kandidat za predsjednika Republike današnje Hrvatske, suparnik ovakvog Ive Jospovića i njegovog cementiranoga ideološkoga poretka ne shvaća da je Tito prvorazredno nacionalno, političko, ali i kulturno civilizacijsko, pitanje i da o njemu, jednako kao i o Paveliću, ne može odlučivati neki općinski načelnik ili gradonačelnik. Kakva nam je god situacija u zemlji, to su apriorni temelji i nema nikakvoga rješenja bez – jasne i trajne definicije takvih pitanja. Pogotovo kada iza toga stoji tako tvrdokoran poredak i realna moć koja godinama potpuno duhovno paralizira hrvatski narod i njegove razvojne potencijale.

Uz sve te nedostatke Kolinda Grabar Kitarović zapravo se ne bi trebala ravnati prema Jospoviću. Teška je pogreška optuživati ga da se njegov mandat neće ni po čemu pamtiti. To bi pred razumnim ljudima trebao biti veliki kompliment Ivi Josipoviću. Ne znam zašto to Kolinda Grabar Ktarović misli, ali zar je moguće da ona neće pamtiti njegov mandat po čitavom nizu političkih postupaka koji su na samom rubu nacionalne izdaje, a uvijek ispod crte političke pristojnosti. On je neusporediv za svakog pristojnog europskog političara i običnog hrvatskog čovjeka na kraju krajeva, jer ovo što je on radio tijekom svog mandata, s naknadnim saznanjima koja procure kroz okovane medije o djelovanju prije dolaska na čelo države, uvreda je pristojnim ljudima u svakom smislu. Jednako kako bi bilo uvredljivo čitav niz njegovih političkih postupaka tijekom prvog mandata predložiti kao demokratski kriterij i model bilo kojem predsjedniku neke europske zemlje, pogotovo onih koje ga najviše podržavaju. Jednako kako je nepristojno i nekulturno pljunuti na nogostupu pred šetača, piškit uz drvo pred zgradom, kopati nos u tramvaju ili pušiti u liftu.

Nitko tko drži bar malo do Hrvatske, do budućnosti ove zemlje i naroda, tko vjeruje u sebe i svoj narod, ne bi smio ni na kakav način uzimati Jospovića kao usporedbu.

Zašto?

Zato jer je taj čovjek zbog nevjerojatnoga niza vrlo teških i namjernih podvala i šteta koje je izazvao i izaziva svome narodu s funkcije predsjednika države, jednostavno na inicijativu oporbe, a prije svega HDZ-a morao biti – pod opozivom ako ne već opozvan.

Neshvatljivo je da jedan iskusni obavještajac kao dr. Miroslav Tuđman nije ni pokušao zaoštriti pitanje Jospovićevih “hrestomatija” srbijanskom veleposlaniku (čitaj obavještajcu jer su svi normalni diplomati zapravo u funkciji, prvo plasiranja poželjnih informacija o svojoj zemlji, drugo, ali zapravo važnije – prikupljanja na sve moguće načine, informacija za svoje potrebe iz strane zemlje i zemalja), jer tu jednostavno ne prolazi alibi – nemamo većinu u saborskom odboru. To je pitanje moralo biti ključna tema ove predsjedničke kampanje i nametnuti ga kao obavezu institucija koje profesionalno skrbe o nacionalnoj sigurnosti ili kao realni slom državnosti.

Svugdje u svijetu bi za takvu sumnju bio pokrenut opoziv predsjednika države, a devedeset devet posto predsjednika bi odmah podnijelo ostavku bojeći se naknadne blamaže.

Može li Kolinda Grabar Kitarović to promijeniti?

Može još uvijek. Iz jednog jedinog razloga. Ni jedan jedini njezin glas Ivo Josipović neće dobiti. Ni jedan. Kao što ni ona ni Kujundžić ne mogu dobiti niti jedan njegov glas. On će dobiti svojih vječnih petsto – šesto tisuća glasova, i oko četiristo tisuća glasova neidentificiranih plutajućih objekata po Hrvatskoj, koji kao duše za koje se nitko ne moli, traže svoje utočište, a nisu im oprošteni grijesi, a dva i pol mlijuna glasova – čekaju svoje berače. HDZ navodno ima oko dvjesto tisuća berača glasova. Ako ima kako je Karamarko govorio od kada je preuzeo HDZ jamareći terenom kao kakav politički egzotični i tajanstveni terijer, onda ti ljudi zbog potpune blokade medija, i u Europi nezabilježenog agitpropa, još od sovjetskih vremena ili postproljećarskih vremena u Hrvatskoj, moraju zakucati svakoj baki i didu, svakom čovjeku i povući njih za rukave, a ne ministre, da iziđu na izbore. Pa ako već ne znaju za koga bi glasovali, jasno im reći – za koga ne smiju. Nikada te ljude Kolinda Grabar Kitarović neće pokrenuti ponavljanjem kako će biti – predsjednica svih građana.

“Predsjednik svih građana» je i politološki i faktički netočno. To je jedna od podvala koju su izmislili kreatori postkomunističkoga poretka kontinuiteta u Hrvatskoj – kako se ništa ne bi mjenjalo i čime su svojoj nedirnutoj moći i preskočenoj stvarnoj tranziciji zapravo dali – šareni ogrtač. Predsjednik se bira na čelo države. Biraju ga građani, ali on upravlja državom, on je predsjednik Države. A država nisu građani već institucionalni mehanizam koji upravlja društvenim i svakodnevnim životima građana. Kolinda Grabar Kitarović ne smije biti prihvatljiva svim građanima Hrvatske danas, jer je van svake sumnje da je jedan dio građana ove zemlje – posve neprijateljski raspoložen prema većini hrvatskog naroda, hrvatskom identitetu, kulturi, tradiciji, hrvatskim svetinjama. Floskula o “predsjedniku svih građana” skriva zapravo podmuklu politiku manjine i namjere prema većinskome narodu što je uz ostalo i – neustavno, jer je Republika Hrvatska na prvome mjestu – nacionalna država hrvatskoga naroda! Kolinda Grabar Kitarović mora odgovarati većini hrvatskoga naroda.

Ako ovakvog Josipovića ovaj HDZ ne može pobijediti, onda je uistinu vrijeme da se i na taj dio povijesti stavi točka.

Kolinda Grabar Kitarović se pojavila iznenada, kao spasonosno rješenje, pa iako su pozorni kroničari zapazili da su je kao kandidatkinju prvi javno promovirali Jutarnji i Večernji, koji neupitno podržavaju Josipovića i njegov politički poredak, ubrzo ju je nakon nekih zatezanja inaugurirao i Karamarko, a o njoj se zapravo ne zna puno. Od trenutka kada je postala kandidat stalno je u eteru njezina Trilaterala, NATO, i nevjerojatni gemišt njezinoga kršćanstva i nekog nedefiniranog grobničko-riječkog antifašizma. Koliko je god imao neupitno domoljubno uporište za razliku od “ličkog antifašizma”, odavno zapravo samo pokriva brutalni neokomunistički oligarhijski poredak svojom antiokupacijskom filozofijom iz Drugog svjetskog rata, a kasnije – brutalnom represijom u ime internacionalne komunističke ideje, koja je prvo nagazila grobničke, riječke i istarske Hrvate koji nisu zaplivali njegovim maticama, nastavila do današnjih dana uništavati temelje hrvatskog nacionalnog identiteta. Danas je u Hrvatskoj državni ključar, ili čuvar antifašističkog pečata – Milorad Pupovac, ključni promotor velikosrpske politike i ideologije u zemlji.

Kolinda Grabar Kitarović neće ništa uraditi izuzev biti ukras, ako ne pošalje sasvim drugačije poruke od ovih do sada. Ona mora jasno reći da je ZAVNOH kao jedan od razvojnih koraka hrvatske državnosti jednako nelegitiman kao i NDH. Mora reći da je partizanski pokret grubo izmanipuliran i na žalost pod utjecajem velikosrpstva i komunističkog internacionalizma, zapravo postao Goli otok hrvatskog slobodnog duha i vrijednosti. Ona mora reći da je u europskoj Hrvatskoj prvorazredno važno umjesto antifašističke negacije koja sustavno generira genocidnost i fašistoizaciju hrvatskoga naroda, jer mu je to filozofsko- politička esencija, ugraditi kršćanstvo kojemu i sama kao i golema većina hrvatskoga naroda pripada, u temelj hrvatskoga Ustava. A time bi se riješila i nemalih sumnji zbog «trilateralizma».Ona mora reći kako će srediti temelje same hrvatske države na stečevinama Domovinskog rata, na posve novom zakonu o državljanstvu, posve drugačijem i vrlo strogom zakonu o civilnim udrugama i građanskim oblicima organiziranja, ona mora reći kako će hrvatska država duplo manje koštati i toliko biti efikasnija od ove danas koja kao gladno čudovište guta samu esenciju hrvatskog stvaralaštva.

Ona također mora jasno reći da će odmah po dolasku na vlast lustrirati komunistički poredak kao zločinački režim i Ustavom nametnuti rigorozne kazne za njegovo promicanje, kao i velikosrpske ideje, tendencije i njihove nositelje. Jer su to dvije trajne prijetnje hrvatskom narodu, njegovoj samostalnosti i slobodi.

Takva Kolinda Grabar Kitarović može pobjediti na izborima, prvenstveno zbog toga što će na birališta dovesti ljude koji nakon pokojnog predsjednika Tuđmana – ne izlaze na izbore.

Poraz na ovim izborima bio bi i krah HDZ-a onakvog kakvog se sjećamo iz nekih drugih vremena, što s jedne strane i ne bi bila tragedija, s obzirom na opetovano nadanje i beskrajno čekanje već dobrano umorne nacije, koju se upravo sjećanjima i najčešće manipulira i vara.

 

Marko Ljubić/dnevno.hr

facebook komentari

  • Mislim da dnevno navija za Yusifovicha