Kolinda Grabar- Kitarović pojačava nadanja Hrvata u BiH

0

Kakve se novosti mogu očekivati od nove predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović? U svojem slojevitom inauguracijskom govoru Grabar-Kitarović je na poseban način spomenula i Bosnu i Hercegovinu zauzimajući se za ravnopravnost Hrvaskog naroda u njoj. Prethodnici Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkoj dužnosti Ivo Josipović i Stjepan Mesić za vrijeme svojih mandata, također, su spominjali BiH, ali su to radili na blijeđi i manje poduzetan način, no što je to učinila nova predsjednica. Stoga se ovom prigodom čini potrebnim analitički razmotriti sadržaj dijela njenog govora, koji se odnosi na Bosnu i Harcegovinu.

Piše: Pejo Gašparević, Hrvatski Medijski Servis

„Jedan od najvažnijih vanjskopolitičkih ciljeva jest i položaj Hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini“, naglasila je Grabar-Kitarović. Isticanjem kako je jedan od „najvažnijih“ vanjskopolitičkih ciljeva položaj Hrvata u BiH najavljuju se povećane političko-diplomatskih ambicija službenog Zagreba u pomaganju Hrvatskom narodu u BiH. Dakle, ne radi se tek o retoričkoj, odnosno načelnoj potpori Hrvatima u BiH kakve smo se godinama nagledali i naslušali, nego je ovaj put u središte poruke stvaljeno kako je to jedan od “najvažnijih“ ciljeva. Tako dizajniranom porukom probuđuju se nadanja Hrvata u BiH da će se ukloniti njihova očigledna neravnopravnost u odnosu na druga dva konstitutivna naroda.

„Bosnu i Hercegovinu vidim kao državu triju jednakopravnih konstitutivnih naroda – Srba, Bošnjaka i Hrvata. Želim svesrdno pomoći kako bi BiH učvrstila svoju državnost na temelju pune jednakopravnosti konstitutivnih naroda i o tome ću posebno skrbiti“, istaknula je Grabar-Kitarović. Treba primjetiti kako u ovim rečenicama Grabar-Kitarović govori u prvom licu jednine što signalizira da bi zauzimanje za ravnopravnost triju konstitutivnih naroda u BiH moglo biti dio njenog osobnog angažmana, pa i lobiranja, u međunardonim institucijama. Taj detalj može biti od iznimne važnosti jer ona posjeduje respektabilno diplomatsko iskustvo i razvila je mnoga poznantva u međunarodnim institucijama, službujući najprije kao ministrica vanjskih poslova RH, zatim i veleposlanica u Washingtonu, a napokon i kao pomoćnica za javnu diplomaciju Glavnog tajnika NATO-a.

U tom kontekstu njezine riječi kako će svesrdno pomagati Bosni i Hercegovini da „učvrsti svoju državnost na temelju pune jednakopravnosti konstitutivnih naroda“ dobijaju dodatnu težinu jer se učvršćivanje državnosti BiH vidi na temelju „pune“ jednakopravnost konstitutivnih naroda. Bez „pune“ ravnopravnosti konstitutivnih naroda nema ni jačanja državnosti BiH. Traženje „pune“ ravnopravnost konstitutivnih naroda u BiH znači ujedno i odbacivanje gaženja jednakopravnosti koje je prakticirano bošnjačkim izborom člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Željka Komšića i uspostavom „platformaške“ vlasti u koju su instalirani bošnjačkoj eliti podobni Hrvati i stranke a ne oni za koje je većinski glasovao Hrvatski narod. „Puna“ ravnopravnost triju konstituvnih naroda u BiH, također, znači i nepriznavanje RS- ovskog modela prakticiranog postavljanjem Emila Vlajkija za dopredsjednika tog entiteta iz reda Hrvatskog naroda ali za kojeg Hrvati nisu glasovali.

Zagovaranje „pune“ ravnopravnosti konstitutivnih naroda u BiH može se, na poseban način, shvatiti i kao poruka političkim čelnicima Hrvata u BiH da se emancipiraju od bilo kakvih političkih kombinatorika koje bi mogle biti percipirane kao probošnjačke ili prosrpske jer i takve igrarije doprinose slabljenju političke snage Hrvata u BiH. Kad se to kaže, onda treba razlikovati nužnost suradnje i razvijanja partnerstva Hrvata s predstavncima Bošnjaka i Srba, od upadanja u zamke kojima se Hrvate baca u Bošnjačke ili Srpske političke mreže. Jednako tako treba primjetiti kako zbog nepostojanja institucionalne zaštite Hrvati u BiH nemaju mehanizme zaštite od bošnjačkih ili srpskih pretenzija, te protivno njihovoj volji mogu biti gurnuti u labirinte u kojima ih politički znaju svojatati katkad Bošnjaci a katkad Srbi.

Znakovito je da nova predsjednica Republike Hrvatske u svojem jezgrovitom i iznimno izbalansiranom inauguracijskom govoru nije spomnjila nikakav „region“, nego je koristila sintagme „suradnja sa susjedima“, „prostor jugoistočne Europe“ i „države jugoistočne Europe“. Pri tomu je istaknula kako će Hrvatska svoju vanjsku politiku voditi „kroz suradnju sa saveznicima unutar EU-a i NATO-a“ i kroz „suradnju sa sujedima“.

„Naš trajni strateški nacionalni interes ostaje uključivanje cijelog prostora jugoistočne Europe u Europske i Euroatlanske integracije, jer svaka druga opcija produljuje neizvjesnost i u konačnici može voditi obnovi crta podjela i razdvajanja“, rekla je Grabar-Kitarović.

U ovom slučaju ona govori u množini koristeći sintagmu „naš trajni strateški nacionalni interes“ je uključivanje „cijelog prostora jugoistočne Europe u Europske i Euroatlanske integracije“.

U ovako dizajniranoj poruci primjetni su geopolitički proplamsaji u kojima se razaznaje stajalište izrečeno u množini („naš“) kako „cijeli prostor“ jugoistočne Europe treba biti uključen u Europsku uniju i NATO te bi „svaka druga opcija“ produljivala neizvjesnost i u konačnici mogla voditi „obnovi crta podjela i razdvajanja“. Drukčije rečeno „cijeli prostor“ jugositočne Europe bi neuključivanjem u Euroatlanske integracije bio izručen „drugim opcijama“ i „obnovi crta podjela i razdvajanja“.

Koje su to „druge opcije“ i „obnove crta podjela i razdvajanja“? Točan odgovor nije teško dati. „Druge opcije“ za „cijeli prostor“ jugoistočne Europe su bacanje tog prostora u rusku interesnu sferu, a od nedavno pretenzije na „cijeli porostor“ jugoistočne Europe neskriveno pokazuju i kreatori stvaranja kalifata.

Upozorenje na eventualnu „obnovu crta podjela i razdvajanja“ znači da bi moglo doći do oživljavanja hladnoratovskih podjela koje su se intenzivno očitovale upravo na „cijelom prostoru“ jugoistočne Europe koji je za vrijeme hladnoratovske ere bio „razdvojen“ od ostatka Europe i gurnut u Sovjetsko geopolitčko carstvo. Bivša Jugoslavija je bila instrument pomoću kojeg se povećavao itočnjački, to jest Sovjetski utjecaj na Balkanu a istodobno spriječavao prodor Zapada na Balkan. Bivšom Jugoslavijom Balkan je otuđivan od Europe. Geopolitički neosviještene političke ali i medijske strukture na prostoru bivše Jugoslavije zadnjih nekoliko godina uporno pokušavaju afirmirati pojam „regiona“ koji na prikriven način, zapravo, lukavo funkcionira kao svojevrsna zamjena za pojam propale Jugoslavije. Ustoličavati pojam „region“ znači sudjelovati, možda i ne htijući (kako tko) , u proizvodnji obnavljanja onih geopolitičkih stanja koja su civilizacijski unazađivala Balkan.

Etabliranje pojma „region“ je slabašna orijentacija geopolitički zapuštenih.

[ad id=”40551″]

facebook komentari