Pratite nas

BiH

Kolumna Mate Kovačevića: Suočavanje s komunističkim zločinima

Objavljeno

na

Od 1950. pa do 1980. odluke za svaku pojedinačnu likvidaciju ili otmicu hrvatskih političkih emigranata odobravao je isključivo Josip Broz Tito, a tek nakon toga je t. zv. savezni sekretar za unutrašnje poslove iz centrale u Beogradu angažirao Udbu iz  SR Hrvatske  za izvođenje ubojstava

Odgovor na pitanje može li se Hrvatska suočiti sa svojom komunističkom prošlošću još uvijek je prijeporan u hrvatskoj javnosti. Posljedice koje je povuklo izbjegavanje suočavanja rezultirale su interesnim umrežavanjem pripadnika bivšega jugoslavenskoga komunističkog režima, čiji se pipci i danas snažno osjećaju u cjelokupnom sustavu vlasti i hrvatske javnosti.

Ideološka pomirba na kojoj je predsjednik Franjo Tuđman gradio svoju demokratsku politiku, na temelju koje je i stvorena neovisna hrvatska država, ne može biti uzrok potiskivanju suočavanja s jednim totalitarnim, zločinačkim, redarstvenim i okupacijskim režimom koji je 45 godina odlučivao o životu i smrti hrvatskih ljudi.

Tuđmanova pomirba nije se temeljila na mirenju s jugoslavenskim zločincima, nego s nacionalno svjesnim ljudima komunističkoga svjetonazora, koji su bili spremni svoje životno iskustvo ugraditi u stvaranje demokratske hrvatske države.

Ako je i u tom pothvatu bilo ljudi koji su ranije, tijekom boljševičkoga razdoblja, okrvavili ruke zlodjelima nad hrvatskim narodom, oni, kao i svaki drugi počinitelj, zbog odgovornosti za svoja djela, trebaju odgovarati pred zakonom. Naravno, možebitne zasluge i vrijednu ulogu u stvaranju hrvatske države treba im moralno priznati.

Suočavanju s komunističkim zlodjelima i polustoljetnom totalitarnom prošlošću u Hrvatskoj opirale su se i pojedine europske velevlasti, kojima je bivša jugoslavenska politička infrastruktura služila za vođenje podmukloga rata protiv hrvatske države, koju su od samih početaka nastojali zaustaviti u izlasku iz bivše SFRJ, a nakon njezina međunarodnoga priznanja i vojničkih pobjeda, medijskim pritiscima i diplomatskim igrama ponovno vratiti u okvir zajedničke balkanske državne tvorbe.

Nije teško provjeriti u kolikoj su mjeri bivši pripadnici jugoslavenskoga komunističkog aparata te njihovi medijski pokrovitelji, upravo u medijima pojedinih zapadnih zemalja, sudjelovali u neviđenu klevetanju hrvatske države, gotovo istovjetnom onom u razdoblju komunističke Jugoslavije.

Bivši komunistički aparatčik Stjepan Mesić, za kojega je šef KOS-a JNA Aleksandar Vasiljević, još na Haaškom sudu tvrdio kako je bio njegov suradnik, dvaput je bio biran za predsjednika Republike Hrvatske. Nema dvojbe kako bi radi zdravlja nacije, a činjenice pokazuju i radi međunarodnoga položaja Republike Hrvatske, dobrodošlo suočavanje s komunističkim zlodjelima.

To bi pomoglo čišćenju naslaga iz pojedinačnih i kolektivne memorije o dobroćudnosti nastranoga i monstruoznog režima Josipa Broza Tita, čije ime i danas nosi najljepši zagrebački trg.

Time bi se istodobno onemogućilo opravdavanje zločinačkih postupaka nastranoga komunističkog režima kao što to ponekad čine aktualni državni dužnosnici, koji prijete znanstvenim istraživačima zbog navodne revizije boljševičke prošlosti.

Neki se drugi njihovi ideološki istomišljenici pozivaju pak na “neraskidive veze” s balkanskim ubojicama u zajedničkom pohodu na uništavanju hrvatskoga naroda. Koliko je potrebno bar javno osuditi jugoslavenska komunistička zlodjela najbolje pokazuju podatci o likvidacijama hrvatske političke oporbe u emigraciji.

Prema dosad poznatim podatcima u razdoblju od 1946. do 1990. jugoslavenska tajna policija ubila je 69 hrvatskih političkih emigranata, još 8 je smaknula, premda se zbog nedostatka podataka vode nestalima.

Atentate su preživjela 24 politička oporbenjaka s težim ili lakšim ozljedama. Trojica su pak kidnapirana, a četverica su se uspjela spasiti iz otmičarskih pandža. Samo u Njemačkoj je Udba počinila 37 ubojstva hrvatskih političkih emigranata.

Kako odgovornost u zločinima svih sudionika nije podjednaka, što poznaje svako pravo, a poglavito politika, za jugoslavenski državni teror najodgovorniji je bio Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije, odnosno Komunistička partija, na čijem se čelu 35 godina nalazio diktator Josip Broz Tito.

Iz redarstvenih dokumenta, a u tomu se slažu uglavnom svi stručnjaci za pitanja jugoslavenskih tajnih služba, nedvojbeno proizlazi kako je u razdoblju, nakon masovnih smaknuća, dakle od 1950. pa do 1980. odluke za svaku pojedinačnu likvidaciju ili otmicu hrvatskih emigranata, na prijedlog nižih struktura odobravao isključivo Josip Broz Tito.

Tek nakon toga je t. zv. savezni sekretar za unutrašnje poslove iz centrale u Beogradu mogao angažirati Udbu, odnosno tajnu komunističku policiju, iz republike iz koje je potjecala žrtva. Tako je u pravilu hrvatske emigrante ubijala Udba iz Hrvatske.

Postupak donošenja odluka o likvidacijama ili otmicama nije bio služben, ali je zato bio potanko razrađen. Proistjecao je iz same naravi komunističke ideologije. Naime, po komunističkom shvaćanju svijeta ljudi nisu bili osobe, nego tek jedan od mnoštva oblika materije, a likvidacijom su samo poticali njezinu vječnu mijenu.

To načelo ugrađeno je i u “Manifest komunističke partije”, formulirano kao isključivo nasilni, odnosno revolucionarni oblik osvajanja vlasti. Upravo su zbog te zločinačke ideje, koja je u primjeni postala doktrinarnim načelom, zemlje zaražene komunističkim virusom, kasnije kao komunističke države odreda činile masovne zločine nad vlastitim narodima.

Model za donošenje odluka o ubijanju i likvidaciji političkih protivnika posvuda je u komunističkim državama bio istovjetan sovjetskom, odnosno Staljinovu modelu. Mogao se od države do države razlikovati tek u nijansama. Tako je primjerice, zbog snažne državotvorne svijesti i otpora svakoj jugoslavenskoj državi hrvatski narod u bivšoj SFRJ bio progonjena zvijer i središnja meta komunističkoga državnog terorizma, a njegovi istaknuti politički predstavnici žrtve tajne komunističke policije.

Odluke o likvidacijama donosile su se u komunističkim Izvršnim biroima, a pritom je glavnu riječ, kao i u bivšem SSSR-u imao šef partije, diktator i samodržac. U našem slučaju Josip Broz Tito.

Masovna pak ubojstva počinjena tijekom revolucije i neposredno nakon rata potjecala su iz same naravi komunističkoga kolektivizma pa je komunistički sustav prožimljući cjelokupan društveni život, osim što je što je na ideološkoj razini otvoreno zagovarao zločine, u svojoj biti, kao primijenjena politika bio zločinački režim.

U dosad objavljenoj literaturi o komunističkom državnom teroru obično se navodi kako je procjenu o nepoželjnosti ili opasnosti nekoga političkog protivnika za jugoslavensku državu, kojom se pokretala ideja o otmici ili likvidaciji, mogla doći od mjerodavnog Udbina operativca zadužena za obradbu pojedinoga političkog protivnika.

Ako se taj prijedlog procijenio opravdanim, šef centra Udbe tražio je suglasnost republičke Udbe i republičkog sekretara za unutarnje poslove, a pritom su bile nezaobilazne konzultacije s vodstvom republičkoga Saveza komunista, odnosno njegovim Izvršnim biroom i predsjedništvom socijalističke republike, u našem slučaju, predsjedništvom tadašnje SR Hrvatske.

Nakon toga, prijedlog je išao u centralu Udbe u Beograd, a onda je Izvršni biro Komunističke partije s Titom na čelu donosio odluku.

U svakom slučaju, bilo da je riječ o postupku iz Titova doba, kad je republička partija s odobravanjem primala na znanje maršalove odluke o likvidacijama ili odobrenja koja je donosio Izvršni biro Centralnog komiteta te ih na znanje slao republičkim partijama, moguće otvaranje pitanje komunističkih zločina moglo bi protresti mnoge strukture današnjega hrvatskog društva, što za zdravlje nacije vjerojatno i ne bi bilo loše.

Naime, ubijanje političkih protivnika kao sastavni dio vođenja politike nije prihvatljiv ni jednom humanističkom društvu, a poglavito društvima koja se hvale zaštitom ljudskih prava.

Možda je europsko zakonodavstvo prigoda i za suočavanjem s komunističkim zlodjelima u Hrvatskoj?

Mate Kovačević/hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

EU poručila: Izmjene Izbornog zakona se moraju provesti do izbora 2018. godine

Objavljeno

na

Objavio

Bosna i Hercegovina nije mogla čuti ključne poruke Europske unije nakon sastanaka ministara vanjskih poslova zemalja članica unije u Luxembourgu o tome da se u zemlji moraju promijeniti odredbe Izbornog zakona kako bi se održali izbori sljedeće godine što je posve suprotno tvrdnjama visokih dužnosnika Stranke demokratske akcije da se izborni mogu održati i provesti i bez preinake po apelaciji Bože Ljubića, piše Večernji list BiH.

“Vijeće očekuje od BiH da unutar potrebnih rokova reagira na presudu Ustavnog suda BiH koja se odnosi na konkretne izborne odredbe federalnog Doma naroda.

Vijeće smatra da se izbornoj reformi treba pristupiti u duhu konsenzusa i dijaloga kao važnom pitanju, te također poziva BiH da provede preporuke Ureda za demokratske institucije i ljudska prava OESS-a (OESS-ODIHR) kako bi se približila europskim standardima, poboljšavanjem demokratskog procesa budućih izbora”, kaže se u zaljučcima Vijeća za vanjske poslove na kojemu je sudjelovala i hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Burić-Pejčinović, piše Večernji List.

Ustavni sud BiH je 28. prosinca prošle godine prihvatio aperlaciju Bože Ljubića, koji je u žalbi dok je bio predsjedatelj Zastupničkog doma naveo da je neustavna odredba da se iz svih županija u FBiH bira najmanje jedan pripadnik konstitutivnih naroda, bez obzira na brojnost pripadnika pojedinih konstitutivnih naroda u toj županiji. Ustavni sud je prihvatio navode Bože Ljubića da ne mogu jednak broj izaslanika za Dom naroda dati Bosansko-podrinjska županija s 23 Hrvata i Posavska županija koja ima oko 33.000 Hrvata. Na taj su način u dva navrata ključne hrvatske stranke za koje glasuje najveći broj Hrvata izbačene iz vlasti. No, u SDA ne smatraju kako je potrebno promijeniti Izborni zakon, a njihov visoki dužnosnik Šefik Džaferović lak je ustvrdio kako to nije uvjet za održavanje, ali niti provedbu odredbi izbora,

“Mi trebamo ozbiljno raditi na izmjenama Izbornog zakona, ali, ako do toga i ne dođe, izbori 2018. godine će se održati. Nema razloga da bude drukčije. I do sada smo pokušavali provesti neke odluke, ali izbori nikada nisu dovođeni u pitanje, osim u slučaju Mostara. Međutim, konkretna situacija vezana za odluku Ustavnog suda po apelaciji gospodina Ljubića nije ni slična onoj vezanoj za Mostar”, rekao je Džaferović. No, zanimljivo je da je odluka Ustavnoga suda o Mostaru apsolutno identična situaciji u Mostaru jer su hrvatske stranke prosvjedovale upravo zbog neproporcionalnosti vrijednosti glasova birača za izbor vijećnika u Gradsko vijeća, što je Ustavni sud potvrdio, a uz ostale identična je i formulacija o presudi oko izbora izaslanika za Dom naroda s obzirom da se odredbom o biranju po jednoga izaslanika iz svake županije narušava upravo načelo proporcionalnosti.

Uz način izbora izaslanika za Dom naroda EU je istaknula i kako treba provesti presudu Europskog suda za ljudska prava, koja bi trebala osigurati da se i predstavnici nacionalnih manjina mogu kandidirati za članove Predsjedništva BiH, što sada nije slučaj, ali i da budu birani u gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda. Pri tome sud nije odredio na koji će se način provesti ta odluka. SDA sada ucjenjuje da se ove odredbe ne mogu mijenjati bez provedbe slučaja Sejdić-Finci a za što je potrebna izmjena Ustava BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Policija privela sedam osoba zbog skrnavljenje spomenika braniteljima u Novom Travniku

Objavljeno

na

Objavio

Policija u Novom Travniku privela je u utorak sedam osoba koje su tijekom vikenda sudjelovale u skrnavljenju spomen obilježja braniteljima Domovinskog rata Hrvatskoga vijeća obrane (HVO), a mediji navode da su vandali bošnjački mladići.

Kako se navodi u priopćenju MUP-a Srednjobosanske županije, novotravnički policajci završili su kriminalističko istraživanje nad sedam osoba u dobi od 19 do 23 godine, koji se terete da su uništili križ sa spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima u Novom Travniku.

Mladići su priznali da su u noći s petka na subotu srušili spomen križ težak 70 kilograma te su ga odnijeli sa sobom.

Policija je navela inicijale vandala koji su počinili ovaj prekršaj, M.B. rođen 1997., S.L. rođen 1998., H.G. rođen 1998., S.A. rođen 1999., B.R. rođen 1997., M.P. rođen 1994. i M.S. rođen 2000. svi iz Novog Travnika.

Policija će protiv njih Županijskom državnom odvjetništvu u Travniku dostaviti izvještaj o počinjenom kaznenom djelu.

Mediji navode kako su počinitelji bošnjački mladići, te da se radi o kaznenome djelu počinjenom iz mržnje.

Unatoč odlukama, Federacija BiH ne želi vratiti imovinu Katoličkoj crkvi u Travniku

facebook komentari

Nastavi čitati