Kolumna Milana Ivkošića: Srbiju treba obuzdati!

    0

    Pogledajmo što je među ostalim rekao ministar branitelja Predrag Matić Fred na obljetnicu najveće razmjene zatočenika u Domovinskom ratu: “Prije tri godine pripremljena je spomen-ploča za logor Stajićevo, ali se sad u Srbiji promijenila vlast pa će trebati iz početka… Kad je riječ o procesuiranju odgovornih za postojanje logora u Srbiji, kod srbijanske strane se još uvijek javljaju otpor i nevjerica da su ti logori postojali, iako to stalno djelatno dokazujemo…

    Prošle su godine podignute optužnice protiv pukovnika Miroslava Živanovića, zapovjednika logora u Stajićevu, te Aleksandra Vasiljevića, tadašnjeg šefa Kontraobavještajne službe takozvane JNA. Hrvatsko pravosuđe je te predmete proslijedilo Srbiji i očekuje se pokretanje procesa, ali to nije dovol jno, jer to nisu mogla organizirati samo dva čovjeka, a mi znamo da su za osnivanje i postojanje logora u Srbiji odgovorni tzv. JNA i političko vodstvo tadašnje krnje Jugoslavije.” Citat je podugačak, ali u priči o držanju Srbije prema ratu i njegovim žrtvama koja se stalno ponavlja treba mu dodati i to da još nema informacija o mnogim nestalim Hrvatima, da nije vraćeno sve oteto umjetničko blago, da je još pod okupacijom dio hrvatskoga teritorija uz Dunav, da o ratnoj odšteti u Srbiji nitko ne želi ni čuti, da su i Haaški sud i svi drugi poštedjeli zločinački vrh JNA… Unatoč takvu ponašanju Srbije, udvaranje hrvatskih vlasti agresoru traje dvanaestak godina, a počelo je s koalicijom Ivice Račana i Dražena Budiše. Račanovu ministru vanjskih poslova Piculi s usta nije silazila “pomoć Hrvatske demokratizaciji Srbije”, to jest rušenju Slobodana Miloševića.

    I što se s tom demokratiz acijom dobilo? Dobio se, na primjer, Zoran Đinđić koji je u nekoliko navrata drsko dao do znanja da neće biti nikakva priznanja srbijanske agresije pa prema tome ni odgovornosti za posljedice zločina. Ni poslije trijumfalnoga Sanaderova posjeta Beogradu ništa se nije promijenilo. Dapače, nekoliko mjeseci nakon toga “povijesnoga događaja” srbijanski su se dužnosnici razletjeli po europskim pijestolnicama ne bi li odgodili početak pregovora Europske unije i Hrvatske! A kao papige svi hrvatski predsjednici, premijeri, ministri vanjskih poslova i drugi dužnosnici godinama ponavljaju kako će pomoći susjedima, pa, dakle, i Srbiji u približavanju EU, pa im besplatno ustupaju i prijevode zakona na koje su potrošeni milijuni eura. Što god je Srbija ustrajnija u nastojanju da ne prizna agresiju i ne snosi njezine posljedice, hrvatske su vlasti ustrajnije u nagovaranju Beograda da pruži ruku prijateljstva.

    Proći će i sadašnja suzdržanost pre ma Tomislavu Nikoliću, jer koliko ga bude prihvaćala Europa – a već mu je uvelike sklona – toliko će ga prihvaćati i sluganska hrvatska vlast. Ali kakva će Nikolića i kakvu Srbiju prihvaćati Hrvatska, i kakvu je prihvaćala kad je u njoj bila “demokratska vlast”? Srbiju koja je silom hrvatske obrane odstupila iz Hrvatske, ali je ostala ratna Srbija. U odnosima s Hrvatskom oružje je zamijenila “prijateljstvom” koje se nije temeljilo na plaćanju ratnih računa nego je iskorišteno da se oni poreknu. Tako europskoj Srbiji legitimitet daje žrtva njezine agresije, pa bi i u budućnosti, u miru, dvije zemlje mogle obnavljati uloge iz devedesetih. Srbiji će se uvijek gledati kroz prste, Hrvatskoj kroz povećalo. Stoga bi, kad je riječ o posljedicama rata, hrvatski zahtjevi prema Srbiji trebali biti što ultimativniji, Hrvatska bi i nju i Europu trebala navikavati na svoja prava iz rata koja ima kao žrtva i pobjednik. Svakom drugom politikom ide se na ruku onima koji izjednačavaju krivnju, koji govore o građanskom ratu, koji će savezništvom sa Srbijom slabiti Hrvatsku kao što su nastojali spriječiti Oluju i oslobođenje Lijepe naše. Sudeći po ponašanju različitih srbijanskih vlasti Srbija neće nikad biti prijateljska Hrvatskoj, može biti samo susjed koji je podnošljiv zato što je obuzdan. Ako smo ga znali obuzdati u ratu, za to imamo argumente i u miru.

    Milan Ivkošić, Večernji list

    facebook komentari