Pratite nas

BiH

Kolumna Miljenka Stojića: Oni se ne stide

Objavljeno

na

General Vo Nguyen Giap. Jeste li čuli za njega? Možda tek nešto ovih dana, jer su ga sa svim počastima ispratili na posljednje počivalište. Postao je poznat kad je potukao Francuze 1954. u bazi Dien Bien Phu te kasnije, 1968., Južni Vijetnam i SAD. Nije žalio ni svoje ni tuđe. Ginuli su na desetine tisuća. Tukao je i strijeljao bez milosti. Ali nikakav Haaški sud nije ga tražio. I kako bi, kad nije Hrvat. Sa zvijezdom petokrakom i mnoštvom naroda na ulicama cinično je svima odmahnuo. Jer, bio je zločinac, a oni ga nisu uspjeli takvim predstaviti. Dapače, govore da je oslobodio svoj narod, da je… Tako je to kada ti narede što ćeš govoriti. Bilo je jednako i u vrijeme Titove smrti. Jedino je on bio pošteniji. Maknuo je petokraku i obznanio što je točno bio, mason, čovjek koji je gradio vrli novi svijet. Mnoštvo je, naravno, stajalo na ulicama. Pendrek kao odgojno sredstvo svima je zvonio u ušima. Padom komunizma puno se toga rasulo, ali ipak još neki žale za tim vremenima. Čak se i ponose, ne stide se. General Giap i bravar Tito možda negdje o tome sada raspredaju. Ovisi to od toga kamo su dospjeli nakon smrti, ja se u Božje poslove ne bih miješao.

Osim nad Vijetnamcima i Hrvatima, komunisti su svoju željeznu šaku vježbali i nad Španjolcima. Danas kažu da je to bio građanski rat, tamo tridesetih godina prošloga stoljeća, iako su zapravo komunisti napali jednu državu u srcu Europe. Ta Europa je nije branila, ona se svrstala na stranu napadača kao u slučaju Hrvatske. Tamo internacionalni komunisti, ovamo velikosrbi. Koja razlika? Nikakva. Ista ruka je pokretala oba događanja, ona britanska. Nju, pak, pokreću mračne sile… o tom ćemo jednom drugom prilikom ili možda nikako, ovisi o čemu ćemo pričati. Vratimo se Španjolcima. Prije nekoliko dana proglašeno je novih 522 kršćanskih mučenika iz toga razdoblja. Prije toga papa Benedikt XVI., 2007., proglasio ih je 498. Komunizam je zaista revno obavljao svoj krvavi posao tih godina. Nemilosrdnom rukom namislio je iščupati vjeru iz ljudskih srdaca. Nije uspio, kao što to ne će uspjeti ni neki u ova vremena u Velikoj Britaniji. Tamo postaje zabranjeno prisezati na Sveto pismo. Križ su, podrazumijeva se, već uklonili iz sudnica. Što će im? Ta ionako će suditi u skladu s politički korektnim mišljenjem. Kamo je nestala sloboda izražavanja vjerskih uvjerenja, e, na to će morati odgovoriti razne nevladine udruge iako plješću ovim potezima. Ili možda ne će? Uvjeravat će nas u suprotno od onoga što smo vidjeli svojim očima. Primjer Domovinskog rata, zar ne, neprestano nam je pred očima. Kako bi bilo lijepo kriknuti da trebamo stvoriti svijet bez antikršćanstva. Tako čine u slučaju antisemitizma, zbog čega se sve ne bi proteglo i na kršćane? Zbog čega? Uskliknimo barem to.

Znano nam je iz naše povijesti da nas je revno progonila zločinačka organizacija koja se zvala UDBA. Jedan od njezinih pripadnika, Krešimir Sršen se zove, ovih dana reče da se ne stidi svoga rada u njezinom okrilju. Bio je čak i na njezinom čelu, tamo u splitskom području. Danas za sebe kaže, a kažu i drugi, da je predsjednik Zajednice udruga antifašista. Borili se, navodno, protiv nacionalsocijalizma i fašizma, pa se prozvali antifašistima. I time nastoje skriti svoju zlu ćud. Međutim, ne ide to tako lagano. Sršen napokon priznade da su u Vrgorcu 1943. njegovi ubili na pravdi Boga 33 Vrgorčana. I promrmlja ispriku. Ostalo, kako znamo, prešuti. Bit će tako dok javno mnijenje ne bude dovoljno zrelo i pritisklo njega ili slične da počnu s isprikom i za druge pobijene. Nije ih nažalost mali broj. Polako ih, jer države s obje strane granice ne pomažu, otkrivamo i identificiramo. Ljudske sudbine izlaze iz mraka povijesti. Pravdoljubci dolaze na svoje, makar sa zakašnjenjem. Ne mogu a da ne spomenem svjedočanstvo onih koji su morali nositi komunističke ranjenike, streljivo, hraniti komunističku vojsku… Čitao sam jutros svjedočanstva o tome. Jedno vrijeme poslije rata hodali su službenici njihovim selom htijući popisati tko je to radio da bi dobio mirovinu. Nitko se nije javio, bilo ih je sram priznati da su takvima pomagali, makar i pod prisilom. Tih dana, naime, da kasnije dane ne spominjemo, ubijali su komunisti njihove bližnje, njihovu braću i sestre bez obzira što nisu bili na bojišnici. Provodili su svoj naum »čišćenje neprijatelja« skovan s brda s dola. Vrijedilo je jugoslavenskim komunistima iskustvo stečeno u ratu u Španjolskoj.

Komunizmom, ili bolje rečeno naukom u njegovoj pozadini, miriše i trenutni popis pučanstva u BiH. O prijevarama se priča na svakom koraku. Nije ni čudo. Da bi se popis uopće mogao provesti, treba najprije imati koliko toliko sređenu državu. Ovo što zovu BiH nimalo ne sliči na to. Oni su to sklepali u Daytonu i sada tjeraju druge da se prave da je sve u najboljem redu. Pa onda zaprijetiše takvoj nakaradnoj državi da će je kazniti zbog toga što ne provode odluku o nekom Sejdiću i Finciju, odluku da i pripadnici manjina mogu biti predsjednici te države. Ma tko im brani. Očito nitko, ali mnogi brane Hrvatima to isto pravo. A Hrvati su konstitutivan narod. I sad treba očekivati da popis pučanstva bude u priliku točan. Da ne bi. Najjednostavnije su prijevare da svojih popišeš što više, nema veze jesu li živi ili mrtvi, odnosno gdje su, neke možeš i izmisliti, dok pripadnike drugih naroda ne popisuješ ako se slučajno nisu zatekli tu kad si naišao. Čega bi se stidio, boriš se za svoj narod. Ne znam koliko je pametan ovaj zaključak, ali na to izlazi.

U Vukovaru su se itekako borili za svoj narod, pa ipak ne doživješe da im to njegovi predstavnici priznaju. Jest prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman, jesu oni koji su nastavili njegov put, nisu svi drugi. Takvi sanjaju »region« i slične trice i kučine. Zbog toga nije teško sadašnjem hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću reći da je došlo vrijeme za nove korake između Hrvatske i Srbije. Jest da malo smeta ona tužba pred međunarodnim sudom, ali riješit će se i to. Najprije je napadač, velikosrbi, uputio protutužbu pa sada pametnjakovići kažu da je najbolje da se one uzajamno povuku jer, eto, nema smisla tužakati se okolo. Zamislite situaciju da su nacionalsocijalisti uputili protutužbu kada su ih Saveznici pritiskli pred međunarodnim sudom, a onda određeni mudro zaključili da se one jednostavno trebaju ukinuti. Očito bi mu rekli da je lud. Zna to Stevo Culej pa je državi vratio svoju časničku odoru sa svim odlikovanjima na njoj. Što će mu kada se ona svesrdno trudi, ne samo u Vukovaru s onim pločama na ćirilici, izjednačiti žrtvu i napadača. Stari je to naum. Velikosrbi ne smiju biti pobijeđeni jer tko će sutra ratovati za probitke Velike Britanije. Čim se pruži prva prilika opet će oni izručiti Hrvate. Bilo je tako 1918., pa 1945., onda 1991., da ne nabrajam manja očita izručivanja. Oni se ne stide.

Dok god očekujemo bilo što od bilo koga, ništa ne ćemo postići. Radije zavrnimo rukave i nastojmo svoju sudbinu preuzeti u svoje ruke. Ne dopuštajmo da neki tamo sami prosvjeduju, prosvjedujmo i mi. Silnici su uvijek bili kukavice, popustit će, samo im to moramo reći u lice.

 

 

Miljenko Stojić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

Objavljeno

na

Objavio

Zbog različitih trošarina na cigarete u pojedinim zemljama bivše države, sve se više obnavljaju stari duhanski putovi.

Razlika u cijeni kutije neke marke cigareta u dvije susjedne države zna iznositi četiri kune pa i više.

Govori se da se u pojedinim državama u okruženju svaka treća cigareta na tržištu našla nelegalno, na štetu državnih proračuna. Do pušača tajnim kanalima stižu izrezan duhan i cigarete iz „kućne radinosti“ po prihvatljivoj cijeni i za najsiromašnije. Policija i carinici na granicama love veće zvjerke, a poneki sitni švercer bude kolateralna žrtva, piše Večernji list

Postalo je nekako „in“ smotati cigaretu u „papirić“, jeftinije je, zabavnije, a mnogi vjeruju i – zdravije. Računa se da u EU svaki peti pušač sam savija cigaretu iz rezanog duhana na koji su, naravno, plaćene trošarine. Na crnom tržištu nađe se i duhana bez plaćenih trošarina, a najtraženiji je svakako onaj najbolji – hercegovački.

Kilogram lijepo izrezanog hercegovačkog duhana može se na crnom tržištu naći po cijeni od 20 do 40 konvertibilnih maraka (od 80 do 160 kuna). Duhan upakiran u „košuljice“ (kutije u kojima su se nalazile košulje) težine 30-ak dekagrama može se nabaviti po 50-ak kuna. Mogu se nabaviti i posebne naprave za  punjenje cigareta u „papiriće“ (prazni papirnati cilindri za cigarete) s filterima. Lijepo upakiran kvalitetan duhan tradicionalni je dar Hercegovaca prijateljima izvan Hercegovine.

Pojedini liječnici osobama koje se nikako ne mogu odreći duhanskog dima preporučuju hercegovačku „škiju“. „Zdravija“ je i kažu kako izaziva manju ovisnost. Podrijetlo riječi  „škija“ povezuje se s turskom riječi eškija, a znači i – hajduk! Dr. Marko Ivanković, direktor Federalnog agromediteranskog zavoda Mostar, ističe kako je hercegovački ravnjak poluorijentalni tip duhana s vlastitom aromom te dobrim organoleptičnim i pušačkim osobinama.

Dodaje kako se jedini može pušiti bez miješanja s drugim duhanima. Među hercegovačke sorte duhana spadaju i šeginovac, tanče, VH 32, visoki hercegovac (burmaz) i svijetli hercegovac (SH 2).

Mnogi koji dođu u Hercegovinu pitaju kako bi nabavili „škiju“. Nađe se tu i tamo. Neke su se estradne, filmske i televizijske zvijezde javno pohvale kako su „motale“ i pušile izvorni hercegovački duhan. Kad se spomene riječ duhan, odmah se pomisli na Hercegovinu. Više je medija u posljednje vrijeme objavilo „ekskluzivu“ o hercegovačkom  duhanu – o tome kako je Josif Visarionovič Staljin (koji je uglavnom pušio lulu) najradije pušio duhan iz cigareta „Hercegovina flor“ (flor je naziv  za fino izrezani hercegovački duhan) moskovske tvornice „Java“.

Do ovog saznanja mediji su došli zahvaljujući ulomku romana „Šum vremena“ Juliana Barnesa. Hercegovci bi radije da je njihov flor, „škiju“ pušio, primjerice Winston Churchill. Kažu da je hercegovački duhan do Rusije stigao zahvaljujući  zarobljenicima iz Hercegovine pa se počeo uzgajati i na Kavkazu. Mediji naglašavaju kako cigarete  marke „Hercegovina flor“  puši i Sergej Lavrov, aktualni šef ruske diplomacije. Književnik Mirko Kovač pisao je o velikoj važnosti proizvodnje duhana u Hercegovini.

U Hercegovini više ne postoji nijedna stanica za otkup duhana, uzgaja se za osobne potrebe i prijatelje, a ponešto i za crno tržište. Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice, odredi „pristojna“ otkupna cijena koja bi jamčila koliku-toliku profitabilnost. Zadovoljni bi bili kad bi se kilogram prirodno oštavljene hercegovačke sorte duhana, ravnjaka, otkupljivao po cijeni barem deset posto trošarina na kilogram rezanog duhana, a ta trošarina iznosi oko 50 eura po kilogramu. Sve po zakonu, ne žele da se na vrijedne proizvođače hercegovačkog duhana gleda kao na krijumčare, švercere.

Odgovore na budućnost duhana u Hercegovini trebao bi dati znanstveno-stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem „Duhan u BiH – jučer, danas i sutra“, koji će se u organizaciji Duhanskog instituta Mostar održati 2. i 3. listopada u Mostaru. Ovaj bi skup trebao dati odgovore na mogućnost revitalizacije i obnove proizvodnje hercegovačkog tipa duhana, mogućnost nadzora nad primarnom proizvodnjom, preradom, proizvodnje gotovih duhanskih proizvoda.

Uzgajivači duhana sudjelovali bi u ukupnom lancu vrijednosti i na kraju godine sudjelovali u dobiti. Dva Hercegovca, Željko Keko Mrvelj, podrijetlom iz Posušja,  i Širokobriježanin Markan Pinjuh, osnovali su u Zagrebu tvrtku „Duhanka“, koja u Udbini ima tvornicu za proizvodnju i prodaju rezanog duhana na hrvatskom tržištu pa i šire. Ta tvornica koristila je i hercegovački duhan pa se hercegovački uzgajivači duhana pitaju kako se još nitko od poduzetnih Hercegovaca nije „dosjetio“ i u Hercegovini pokrenuo nešto slično.

Tegobna je povijest duhana u Hercegovini gdje se uzgaja još od 17. stoljeća. Kristofor Kolumbo u svojim zapisima spominje Indijance koji puše smotuljke duhana. Prvi u Europi duhan je u 16. stoljeću uzgojio francuski liječnik na službi u Portugalu Jean Nicot po kojem je duhan dobio botaničko ime. Francuska je prva u Europi uvela monopol na duhan u drugoj polovici 17. stoljeća, a potom su to učinile brojne europske države.

Postoje zapisi koji govore o tome da je duhan u 17. stoljeću  stigao i u Hercegovinu, a ima i zapisa koji potvrđuju da su Hercegovci Dubrovčanima prodavali  u  tom, 17. stoljeću. Hrvoje Mandić u širokobriješkom časopisu „Vitko“ navodi da se duhan na prostoru današnje BiH uzgaja od prve polovine 17. stoljeća i dodaje da je prometno opadanje levantske trgovine natjeralo Mletačku Republiku da 1670. potraži bliže veze s turskim zemljama u unutrašnjosti Balkana.

Smatra se da je dolinom Neretve duhan unijet u Hercegovinu. Mandić naglašava i to da su na brzi razvoj uzgajanja duhana utjecale pogodne klimatske prilike, obradivo tlo i niska nadmorska visina. Fra Ivan Franjo Jukić 1842. piše kako su osmanlijske vlasti poticale duhansku proizvodnju, a tek su 1871. godine uvele monopol na duhan. No, izbija hercegovački ustanak, a tri godine potom Berlinskim kongresom 1878. područja BiH padaju pod austrougarski protektorat i upravu. Austro-Ugarska 1880. uvodi svoj duhanski monopol.

Postoje zapisi o tome kako je svaka obitelj mogla otkupiti dio svoga duhana u količini ovisnoj od broja muških glava u obitelji starijih od 16 godina. Ubrzo se utemeljila samostalna Bosanskohercegovačka duhanska režija koja je u svom vlasništvu imala i svoju tvornicu duhana u – Berlinu! Austrougarski protektori nisu mogli spriječiti šverc hercegovačkim duhanom iako je znalo biti i pogibeljno. U godinama gladi u Hercegovini, 1916. i 1917. godine, kad je fra Didak Buntić odveo 17.000 gladne hercegovačke djece u Slavoniju, Srijem i Bačku, povećao se šverc duhanom.

Tada se za kilogram duhana moglo dobiti deset kilograma žita, što je značilo spas od smrti gladne djece u Hercegovini. Hercegovke su znale duhan skrivati u dijelove odjeće i švercale u Slavoniju.  Postoje svjedočenja o tome kako su se neke žene razboljele od upaljenog duhana, a bilo je i smrtnih slučajeva.

Duhan je u obje Jugoslavije podlijegao monopolu, a tako je i u današnjoj BiH. Mnogi su Hercegovci preživljavali i školovali djecu zahvaljujući proizvodnji duhana. Otkupne cijene uglavnom su bile toliko niske da su jedva pokrivale troškove proizvodnje pa su se Hercegovci dovijali na razne načine da njihovo „žuto zlato“ potpuno ne potamni. Mnoštvo Hercegovaca pod okriljem noći s ruksacima („vrićama“, „žakama“) na ramenima pješice bi došli do Bosne, kako  bi pušačima prodali svoj izrezan duhan, „škiju“, te tako prehranjivali obitelj.

Žandari i financi u Kraljevini Jugoslaviji bili su više nego okrutni prema onima koji su pokušali prodati svoj uzgojeni duhan kako bi prehranili obitelji. No, tadašnji hercegovački šverceri duhanom znali bi se organizirati pa pružiti i oružani otpor svojim  progoniteljima. Hercegovački proizvođači duhana tada nisu imali ni pravo na otkup vlastitog duhana za pušenje, a cigarete tadašnjih tvornica bile su zbog velikih trošarina preskupe za siromašne Hercegovce. Sudovi su znali osuditi Hercegovca ako bi mu našli i praznu duhansku kutiju.

Mnogi bi zapaljenu cigaretu smotanu od vlastitog duhana znali čak i progutati ako bi „slučajno“ naišao žandar ili financ. Tadašnje vlasti brojnim su švercerima donosili sudske zabrane uzgoja duhana na više godina, kao o onima koji nisu predali zadužene količine, a te količine određivali su financi. Monopolska uprava u Beogradu nastojala je obezvrijediti hercegovački duhan i u prvi plan stavljati južnosrbijanski i makedonski.

Tako bi čitav godišnji trud hercegovačkih proizvođača duhana bio uzalud. Naoružani financi imali su ovlasti i ubiti hercegovačkog švercera pa se sve veći broj mladih iseljavao. Hercegovački duhanari znatno su bolje prolazili u vrijeme Banovine Hrvatske. I u komunističkoj Jugoslaviji mnogi Hercegovci zbog niskih otkupnih cijena  bili su primorani na ilegalnu prodaju kako bi nekako preživjeli. S vrećama  na leđima tajnim putovima pješačili bi do Bosne i prodavali duhan sa svojih vrtova siromašnim pušačima.

No, 70-ih godina prošloga stoljeća šverc duhanom sve se više „modernizira“, duhan se automobilima i vlakovima dostavlja do pušača u Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu pa sve do Austrije, Njemačke… Otkupne stanice u Hercegovini 60-ih, 70-ih i dijelom 80-ih godina prošlog stoljeća  znale su otkupljivati i po tisuću i više tona duhana, sve zajedno blizu deset milijuna kilograma. Cigarete u bivšoj državi imale su znatan postotak hercegovačkog duhana zbog odličnog izgaranja i arome.

No, zbog sve većeg uvoza lošijeg i jeftinijeg duhana potamnio je sjaj onog hercegovačkog, ostalo mu je samo crno tržište. Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća uzgoj duhana u Hercegovini doživljava krah. Tranzicijske vlasti nisu reagirale na pravi način. Još je poneka otkupna stanica otkupljivala duhan, ali po mizernoj cijeni, uz višegodišnje čekanje naplate. Sad više nema nijedne otkupne stanice. I mostarska tvornica duhana s velikom tradicijom doživjela je krah.

No, kvaliteta hercegovačkog duhana neupitna je, potencijalni investitor treba ga kvalitetno brendirati i plasirati na europsko i svjetsko tržište. Tada bi i šverc duhana ostao samo kao folklor i zanimljiva priča s elementima političkog trilera i krimića. Mnogi su se današnji uglednici školovali zahvaljujući duhanu, i oni bi mogli dati svoj doprinos perspektivi hercegovačkog duhana.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Kožul: Obavještajna agencija BiH se zloupotrebljava

Objavljeno

na

Objavio

Zatražena istraga o prisluškivanju hrvatskog državnog vrha: ‘Obavještajna agencija BiH se zloupotrebljava’

Tjednik Nacional objavio je dokumente o prisluškivanju hrvatskih gospodarstvenika i dužnosnika navodeći da je BiH agencija duže vremena nelegalno provodila mjere praćenja i prisluškivanja

Član povjerenstva za nadzor nad radom obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH Predrag Kožul najavio je u subotu da će zatražiti istragu o radu agencije koja je navodno ilegalno prisluškivala hrvatske političare i gospodarstvenike iz BiH i Hrvatske.

“Tražit ću preciznu istragu ove novonastale situacije. Povjerenstvo ima široke nadležnosti u nadzoru rada OSA-e. Nastojat ćemo te nadležnosti iskoristiti do kraja i rasvijetliti činjenice”, rekao je Kožul novinarima u Mostaru.

Tjednik Nacional objavio je dokumente o prisluškivanju hrvatskih gospodarstvenika i dužnosnika navodeći da je OSA duže vremena nelegalno provodila mjere praćenja i prisluškivanja.

Državni ministar sigurnosti Dragan Mektić potvrdio je da je OSA provodila posebne mjere, no odbacio je tvrdnje da su prisluškivani dužnosnici iz Hrvatske.

Kožul, koji je i zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta BiH uvjeren je kako se OSA zloporabi.

“Sada imamo evidentnu zloporabu, ne samo OSA-e nego i ljudi, konkretno ministra sigurnosti. To je vrlo ozbiljna situacija i na tragu je svega onoga što se događa u BiH posljednjih mjeseci prema bosanskohercegovačkim Hrvatima i Hrvatskoj. A svaki takav potez reflektira se i na odnose prema EU i NATO-u”, dodao je Kožul.

Ocijenio je da je Mektić počinio kazneno djelo zloporabe položaja i ovlasti te iznošenja tajnih podataka. “Svaka njegova (Mektićeva) reakcija predstavlja zloporabu položaja i agencije, a napose tajni u dijelu koje se odnose na, kako kažu, legalne i legitimne akcije agencije. A to su povjerljive ili tajne informacije”, dodao je.

Mektić je najavio da će uskoro u posjet BiH stići predstavnici Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) iz Hrvatske kako bi se afera rasvijetlila.

Mektić: Zvaničnici iz Hrvatske su prisluškivani radi zaštite ekonomskih interesa BiH

facebook komentari

Nastavi čitati