Kolumna Miljenka Stojića: Oni se ne stide

2

General Vo Nguyen Giap. Jeste li čuli za njega? Možda tek nešto ovih dana, jer su ga sa svim počastima ispratili na posljednje počivalište. Postao je poznat kad je potukao Francuze 1954. u bazi Dien Bien Phu te kasnije, 1968., Južni Vijetnam i SAD. Nije žalio ni svoje ni tuđe. Ginuli su na desetine tisuća. Tukao je i strijeljao bez milosti. Ali nikakav Haaški sud nije ga tražio. I kako bi, kad nije Hrvat. Sa zvijezdom petokrakom i mnoštvom naroda na ulicama cinično je svima odmahnuo. Jer, bio je zločinac, a oni ga nisu uspjeli takvim predstaviti. Dapače, govore da je oslobodio svoj narod, da je… Tako je to kada ti narede što ćeš govoriti. Bilo je jednako i u vrijeme Titove smrti. Jedino je on bio pošteniji. Maknuo je petokraku i obznanio što je točno bio, mason, čovjek koji je gradio vrli novi svijet. Mnoštvo je, naravno, stajalo na ulicama. Pendrek kao odgojno sredstvo svima je zvonio u ušima. Padom komunizma puno se toga rasulo, ali ipak još neki žale za tim vremenima. Čak se i ponose, ne stide se. General Giap i bravar Tito možda negdje o tome sada raspredaju. Ovisi to od toga kamo su dospjeli nakon smrti, ja se u Božje poslove ne bih miješao.

Osim nad Vijetnamcima i Hrvatima, komunisti su svoju željeznu šaku vježbali i nad Španjolcima. Danas kažu da je to bio građanski rat, tamo tridesetih godina prošloga stoljeća, iako su zapravo komunisti napali jednu državu u srcu Europe. Ta Europa je nije branila, ona se svrstala na stranu napadača kao u slučaju Hrvatske. Tamo internacionalni komunisti, ovamo velikosrbi. Koja razlika? Nikakva. Ista ruka je pokretala oba događanja, ona britanska. Nju, pak, pokreću mračne sile… o tom ćemo jednom drugom prilikom ili možda nikako, ovisi o čemu ćemo pričati. Vratimo se Španjolcima. Prije nekoliko dana proglašeno je novih 522 kršćanskih mučenika iz toga razdoblja. Prije toga papa Benedikt XVI., 2007., proglasio ih je 498. Komunizam je zaista revno obavljao svoj krvavi posao tih godina. Nemilosrdnom rukom namislio je iščupati vjeru iz ljudskih srdaca. Nije uspio, kao što to ne će uspjeti ni neki u ova vremena u Velikoj Britaniji. Tamo postaje zabranjeno prisezati na Sveto pismo. Križ su, podrazumijeva se, već uklonili iz sudnica. Što će im? Ta ionako će suditi u skladu s politički korektnim mišljenjem. Kamo je nestala sloboda izražavanja vjerskih uvjerenja, e, na to će morati odgovoriti razne nevladine udruge iako plješću ovim potezima. Ili možda ne će? Uvjeravat će nas u suprotno od onoga što smo vidjeli svojim očima. Primjer Domovinskog rata, zar ne, neprestano nam je pred očima. Kako bi bilo lijepo kriknuti da trebamo stvoriti svijet bez antikršćanstva. Tako čine u slučaju antisemitizma, zbog čega se sve ne bi proteglo i na kršćane? Zbog čega? Uskliknimo barem to.

Znano nam je iz naše povijesti da nas je revno progonila zločinačka organizacija koja se zvala UDBA. Jedan od njezinih pripadnika, Krešimir Sršen se zove, ovih dana reče da se ne stidi svoga rada u njezinom okrilju. Bio je čak i na njezinom čelu, tamo u splitskom području. Danas za sebe kaže, a kažu i drugi, da je predsjednik Zajednice udruga antifašista. Borili se, navodno, protiv nacionalsocijalizma i fašizma, pa se prozvali antifašistima. I time nastoje skriti svoju zlu ćud. Međutim, ne ide to tako lagano. Sršen napokon priznade da su u Vrgorcu 1943. njegovi ubili na pravdi Boga 33 Vrgorčana. I promrmlja ispriku. Ostalo, kako znamo, prešuti. Bit će tako dok javno mnijenje ne bude dovoljno zrelo i pritisklo njega ili slične da počnu s isprikom i za druge pobijene. Nije ih nažalost mali broj. Polako ih, jer države s obje strane granice ne pomažu, otkrivamo i identificiramo. Ljudske sudbine izlaze iz mraka povijesti. Pravdoljubci dolaze na svoje, makar sa zakašnjenjem. Ne mogu a da ne spomenem svjedočanstvo onih koji su morali nositi komunističke ranjenike, streljivo, hraniti komunističku vojsku… Čitao sam jutros svjedočanstva o tome. Jedno vrijeme poslije rata hodali su službenici njihovim selom htijući popisati tko je to radio da bi dobio mirovinu. Nitko se nije javio, bilo ih je sram priznati da su takvima pomagali, makar i pod prisilom. Tih dana, naime, da kasnije dane ne spominjemo, ubijali su komunisti njihove bližnje, njihovu braću i sestre bez obzira što nisu bili na bojišnici. Provodili su svoj naum »čišćenje neprijatelja« skovan s brda s dola. Vrijedilo je jugoslavenskim komunistima iskustvo stečeno u ratu u Španjolskoj.

Komunizmom, ili bolje rečeno naukom u njegovoj pozadini, miriše i trenutni popis pučanstva u BiH. O prijevarama se priča na svakom koraku. Nije ni čudo. Da bi se popis uopće mogao provesti, treba najprije imati koliko toliko sređenu državu. Ovo što zovu BiH nimalo ne sliči na to. Oni su to sklepali u Daytonu i sada tjeraju druge da se prave da je sve u najboljem redu. Pa onda zaprijetiše takvoj nakaradnoj državi da će je kazniti zbog toga što ne provode odluku o nekom Sejdiću i Finciju, odluku da i pripadnici manjina mogu biti predsjednici te države. Ma tko im brani. Očito nitko, ali mnogi brane Hrvatima to isto pravo. A Hrvati su konstitutivan narod. I sad treba očekivati da popis pučanstva bude u priliku točan. Da ne bi. Najjednostavnije su prijevare da svojih popišeš što više, nema veze jesu li živi ili mrtvi, odnosno gdje su, neke možeš i izmisliti, dok pripadnike drugih naroda ne popisuješ ako se slučajno nisu zatekli tu kad si naišao. Čega bi se stidio, boriš se za svoj narod. Ne znam koliko je pametan ovaj zaključak, ali na to izlazi.

U Vukovaru su se itekako borili za svoj narod, pa ipak ne doživješe da im to njegovi predstavnici priznaju. Jest prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman, jesu oni koji su nastavili njegov put, nisu svi drugi. Takvi sanjaju »region« i slične trice i kučine. Zbog toga nije teško sadašnjem hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću reći da je došlo vrijeme za nove korake između Hrvatske i Srbije. Jest da malo smeta ona tužba pred međunarodnim sudom, ali riješit će se i to. Najprije je napadač, velikosrbi, uputio protutužbu pa sada pametnjakovići kažu da je najbolje da se one uzajamno povuku jer, eto, nema smisla tužakati se okolo. Zamislite situaciju da su nacionalsocijalisti uputili protutužbu kada su ih Saveznici pritiskli pred međunarodnim sudom, a onda određeni mudro zaključili da se one jednostavno trebaju ukinuti. Očito bi mu rekli da je lud. Zna to Stevo Culej pa je državi vratio svoju časničku odoru sa svim odlikovanjima na njoj. Što će mu kada se ona svesrdno trudi, ne samo u Vukovaru s onim pločama na ćirilici, izjednačiti žrtvu i napadača. Stari je to naum. Velikosrbi ne smiju biti pobijeđeni jer tko će sutra ratovati za probitke Velike Britanije. Čim se pruži prva prilika opet će oni izručiti Hrvate. Bilo je tako 1918., pa 1945., onda 1991., da ne nabrajam manja očita izručivanja. Oni se ne stide.

Dok god očekujemo bilo što od bilo koga, ništa ne ćemo postići. Radije zavrnimo rukave i nastojmo svoju sudbinu preuzeti u svoje ruke. Ne dopuštajmo da neki tamo sami prosvjeduju, prosvjedujmo i mi. Silnici su uvijek bili kukavice, popustit će, samo im to moramo reći u lice.

 

 

Miljenko Stojić

facebook komentari

  • Slava hrvatskim generalima koji su pali u borbi za Hrvatsku Državu! Jedan od njih je i general Vjekoslav Maks Luburić. DRINJANIN!

  • Slava hrvatskim generalima koji su pali u borbi za Hrvatsku Državu! Jedan od njih je i general Vjekoslav Maks Luburić. DRINJANIN!