Pratite nas

BiH

Kolumna: Sulejman, Zrinski i suluda matrica

Objavljeno

na

Povijest mi je uvijek predstavlja samo jedan u nizu predmeta koje treba preživjeti. I ništa više. Na žalost, nisam usamljen primjer. Inače mi Hrvati vrlo lako zaboravljamo minule događaje. Kao da nas se ne tiču. Kao, to se dešavalo negdje drugdje, nekome drugome. Nemam ništa s tim, što bi rekao poznati kantautor i pjevač.

Posebno žalosno je što zaboravljavamo ne tako davno povijest ovih prostora, pa ni zadnjih stotinu godina većina ljudi nema pojma što se izdogađalo. Ne mogu se oteti dojmu kako nekima odgovara takva situacija. S neukim je lako. S toga nije čuditi naše neprestano ponavljanje grešaka.

Početak

Tek u posljednje vrijeme se bacih na istraživanje povijesti vlastitog naroda. Bolje i kasno, nego nikad, rekli bi neki. I apsolutno bih se složio. Nekako je to bilo u vrijeme kada je počeo kontroverzni Sulejman I. sa svojim haremom. Tek nešto kroz maglu, pamtio sam Siget i događaje. Pa me iskreno malo i šokiralo, ne prikazivanje od strane stranih medijskih kuća, koliko neznanje, ako mogu tako reći, naših sugrađana. Kao nekada kada sam s didom gledao Dnevnik, pa bi slijedila polusatna šutnja, tako isto sada djeca su prisiljena šutjeti i gledati s majkama, bakama ili očevima, slavnog koljača hrvatskog naroda i njegov nadasve inspirirajući harem.

To mi je možda bio i glavni poticaj za proučuvanje, jer kako ostati ravnodušan, kada vidiš ljude stisunute ispred malih ekrana dok čekaju hoće li tu noć j*bati Hurem ili neku drugu (rekao bi još neko ime, ali nijedna druga ženska osoba iz serije se ne spominje u statusima op.a.). To je nešto nalik tome kada bi za stotinjak ili više godina, Hrvati na TV-u pratili ljubavne pustolovine mladog Šljivančanina, Mladića ili pak najvećeg od svih drugova. Zato, ne trebamo se čuditi kada se povijest ponovi, po tko zna koji put.

Možda osobe koje sustavno proučavaju povijest, ne primjete toliko matricu, koliko kampanjci koji se zalete, pa se trude u jednoj godini biti hodajuće enciklopedije. Naime, povijest Hrvata na ovom predivnom komadu zemlje, neprestano se ponavlja. Poput neke matrice. Intervali su ponekad duži, nekad kraći. Ali se ponavlja, iznova i iznova. To je naprostno nevjerovatno, pamet da ti stane čovječe. Dok čitaš, misliš se, da li bi se smijao ili pak plakao?! Iz jednog lošeg saveza u još gori savez, od lošeg gospodara k još gorem. Vječno rascjepkana, vječno gažena, nikad zgažena.

Neće gledanje TV serije koja je sama po sebi bezazlena dovesti do ponovne uspostave Osmanlijskog carstva, iako bi to neki katstrofičari voljeli tako prikazati. Ali sasvim sigurno ukazuje na naše ne poznavanje vlastite povijesti. Kako drugačije objasniti toliko obožavanje Osmanlija, od kojih se čak i Turska nastoji ograditi zbog silnih zločina koje su počinili, za razliku od pojedinih političara u Sarajevu koji se njima diče.

Tko je doista bio Sulejman „Veličanstveni“?

Sulejman I., sin Selima I., naslijedio očevu krunu u svojoj 26. godini, nakon smrti oca. Nakon dolaska na vlast, obznanio je svoju namjeru ulaganja u znanost i kako će biti pošten i pravičan vladar. Vrlo zanimljivo, prvi potez mu je bio napad na Beograd, najbolju utvrdu tadašnje Ugarsko-Hrvatske države. Vrlo brzo je uništio Ugarsku koja je ostala racjepkana. Ništa bolje nije prošla ni Hrvatska, koja stoljećima kasnije neće povratiti svoje povijesne teritorije. Više puta je čak i sami Beč strepio od čizme Sulejmana I. To mu nije uspjelo, ali su mu ipak dugo godina plaćali danak, kako ne bi krenuo na njih.

Posebno zanimljiv je njegov posljedni pohod na Beč. 1566. godine krenuo je sa svojih 100 000 vojnika i 300 topova u osvajanje Beča. Iako to nije bio primarni cilj, ali zbog glavobolja koje je zadavao on i njegova obitelj, Sulejman je odlučio usput ubiti i Nikolu Šubića Zrinskog, kasnije poznatog i kao Nikola Sigetski, upravo zbog te bitke. Kretanje tako velike vojske je otežano, i iako nije najvaljen napad, Nikola saznaje o kretanju turske vojske i 2 500 vojnika koje zatiče u svojoj utvrdi, zatražio je zakletvu kako će se boriti s njim do smrti. Omjer vojnika je naprostno frapantan. 1:40. Svaki oblik pomoći je bio isključen, jer nije postala vojska koja bi mogla stati nasuprot Turaka.

Ali svejedno nije zapisan podatak ni o jednom odbjeglom ili pak prebjeglom vojniku na stranu brojnijeg neprijatelja. Što je sasvim sigurno zasluga i Nikole koji je uvijek u boj išao na čelu vojske i time svima davao primjer.

Sigetski kapetan i njegova mala utvrda sa bedemima od drveta i zemlje će se u narednim danima pokazati kao iznimno tvrd orah daleko mnogobrojnijim Osmanlijama. Kako je bitka tekla, tako su sve više Turci imali gubitaka, nesrazmjerno velikih hrvatskima.

Zato su mu Nikoli ponudili vlast nad cijelom Hrvatskom ukoliko položi oružje. Nakon što to nije upalilo, poslali su europskim vladarima pisma u kojima traže da ga razuvjere, što je bila i izvjesna garancija pogodbi ukoliko položi oružje. Čak su mu i sina Jurja zarobili, i zaprijetili kako će ga ubiti ukoliko se ne preda. Ali ništa ga nije moglo spriječiti u obranu domovine. Nekoliko dana prije pada, vjerovatno od starosti, umire i Sulejman I. To vojnicima nisu smjeli priopćiti, pa je vezir Sokolović to krio do završetka opsade kako ne bi već potonuli moral, dodatno pao. Nakon provale zidina, Zrinski sa svojih preostalih 300-njak vojnika u jurišu istrčava na tursku vojsku. Nakon što je oboren, njegovi časnici su ga okružili kako ne bi oskvrnuli njegovo tijelo. Uspjeli su zarobiti samo 4 vojnika, koji su kasnije otkupljeni, a jedan od njih, komornik Franjo Črnko, napisao je na hrvatskom, njemačkom i latinskom do u detalje sve što je doživio u mjesec dana opsade Sigeta.

Zbog gubitka 30 000 vojnika i smrti Sulejmana, Turci se povlače. Gubitak na hrvatskoj strani je bio 2500 vojnika i nepoznat broj civila u okolici, nitko osim 4 zarobljena nije preživio. Sve koje su zatekli u blizini, nabili su na kolac. Posebno su okrutni bili prema trudnicama, jer su čupali iz njih nerođenu djecu kako bi ih nabili na kolac. Ali sasvim sigurno to nećete vidjeti u serijama. Od tada, Nikolu nazivaju i Nikola Sigetski. Vijest o hrabroj smrti sigetskog kapetana, uskoro je odjeknula europom, jer su svi vladari bili zabrinuti zbog prodora islama na zapad, a Hrvatska je smatrana bedemom kršćanstva.

Kraj

Činjenice su nevjerojatne. No, ono što je još nevjerovatnije je činjenica kako ne postoji film, tv serija, niti roman o slavnom djelu Nikole Sigetskog. Ako krenete tražiti materijale o tom događaju ostat ćete vrlo vjerovatno na wikipediji ili nekom udžbeniku povijesti, s par redaka. A literatura o takvim junacima trebala bi biti dostupna na svakom koraku. Kako bi nam bio na prmjer, u borbi za više ciljeve. I dok se diljem zemaljske kugle, na sveučilištima proučava strateško djelovanje Zrinskog u bitci za Siget, pola nas ne zna stoljeće u kojem je živio.

Pitam se, kako uopće nazvati čovjeka poput Nikole, kojim imenom?! Spreman je žrtvovati svoj, sinov, živote svojih vojnika, a sve to za vjeru i domovinu. Vjerovatno ta riječ u našem jeziku ne postoji. Jer nije bilo velike potrebe, malo nam je takvih u tisućljetnoj povijesti. A naprosto su nam potrebni, danas možda više nego ikad.

Stipan Zovko | www.jabuka.tv

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

Objavljeno

na

Objavio

Zbog različitih trošarina na cigarete u pojedinim zemljama bivše države, sve se više obnavljaju stari duhanski putovi.

Razlika u cijeni kutije neke marke cigareta u dvije susjedne države zna iznositi četiri kune pa i više.

Govori se da se u pojedinim državama u okruženju svaka treća cigareta na tržištu našla nelegalno, na štetu državnih proračuna. Do pušača tajnim kanalima stižu izrezan duhan i cigarete iz „kućne radinosti“ po prihvatljivoj cijeni i za najsiromašnije. Policija i carinici na granicama love veće zvjerke, a poneki sitni švercer bude kolateralna žrtva, piše Večernji list

Postalo je nekako „in“ smotati cigaretu u „papirić“, jeftinije je, zabavnije, a mnogi vjeruju i – zdravije. Računa se da u EU svaki peti pušač sam savija cigaretu iz rezanog duhana na koji su, naravno, plaćene trošarine. Na crnom tržištu nađe se i duhana bez plaćenih trošarina, a najtraženiji je svakako onaj najbolji – hercegovački.

Kilogram lijepo izrezanog hercegovačkog duhana može se na crnom tržištu naći po cijeni od 20 do 40 konvertibilnih maraka (od 80 do 160 kuna). Duhan upakiran u „košuljice“ (kutije u kojima su se nalazile košulje) težine 30-ak dekagrama može se nabaviti po 50-ak kuna. Mogu se nabaviti i posebne naprave za  punjenje cigareta u „papiriće“ (prazni papirnati cilindri za cigarete) s filterima. Lijepo upakiran kvalitetan duhan tradicionalni je dar Hercegovaca prijateljima izvan Hercegovine.

Pojedini liječnici osobama koje se nikako ne mogu odreći duhanskog dima preporučuju hercegovačku „škiju“. „Zdravija“ je i kažu kako izaziva manju ovisnost. Podrijetlo riječi  „škija“ povezuje se s turskom riječi eškija, a znači i – hajduk! Dr. Marko Ivanković, direktor Federalnog agromediteranskog zavoda Mostar, ističe kako je hercegovački ravnjak poluorijentalni tip duhana s vlastitom aromom te dobrim organoleptičnim i pušačkim osobinama.

Dodaje kako se jedini može pušiti bez miješanja s drugim duhanima. Među hercegovačke sorte duhana spadaju i šeginovac, tanče, VH 32, visoki hercegovac (burmaz) i svijetli hercegovac (SH 2).

Mnogi koji dođu u Hercegovinu pitaju kako bi nabavili „škiju“. Nađe se tu i tamo. Neke su se estradne, filmske i televizijske zvijezde javno pohvale kako su „motale“ i pušile izvorni hercegovački duhan. Kad se spomene riječ duhan, odmah se pomisli na Hercegovinu. Više je medija u posljednje vrijeme objavilo „ekskluzivu“ o hercegovačkom  duhanu – o tome kako je Josif Visarionovič Staljin (koji je uglavnom pušio lulu) najradije pušio duhan iz cigareta „Hercegovina flor“ (flor je naziv  za fino izrezani hercegovački duhan) moskovske tvornice „Java“.

Do ovog saznanja mediji su došli zahvaljujući ulomku romana „Šum vremena“ Juliana Barnesa. Hercegovci bi radije da je njihov flor, „škiju“ pušio, primjerice Winston Churchill. Kažu da je hercegovački duhan do Rusije stigao zahvaljujući  zarobljenicima iz Hercegovine pa se počeo uzgajati i na Kavkazu. Mediji naglašavaju kako cigarete  marke „Hercegovina flor“  puši i Sergej Lavrov, aktualni šef ruske diplomacije. Književnik Mirko Kovač pisao je o velikoj važnosti proizvodnje duhana u Hercegovini.

U Hercegovini više ne postoji nijedna stanica za otkup duhana, uzgaja se za osobne potrebe i prijatelje, a ponešto i za crno tržište. Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice, odredi „pristojna“ otkupna cijena koja bi jamčila koliku-toliku profitabilnost. Zadovoljni bi bili kad bi se kilogram prirodno oštavljene hercegovačke sorte duhana, ravnjaka, otkupljivao po cijeni barem deset posto trošarina na kilogram rezanog duhana, a ta trošarina iznosi oko 50 eura po kilogramu. Sve po zakonu, ne žele da se na vrijedne proizvođače hercegovačkog duhana gleda kao na krijumčare, švercere.

Odgovore na budućnost duhana u Hercegovini trebao bi dati znanstveno-stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem „Duhan u BiH – jučer, danas i sutra“, koji će se u organizaciji Duhanskog instituta Mostar održati 2. i 3. listopada u Mostaru. Ovaj bi skup trebao dati odgovore na mogućnost revitalizacije i obnove proizvodnje hercegovačkog tipa duhana, mogućnost nadzora nad primarnom proizvodnjom, preradom, proizvodnje gotovih duhanskih proizvoda.

Uzgajivači duhana sudjelovali bi u ukupnom lancu vrijednosti i na kraju godine sudjelovali u dobiti. Dva Hercegovca, Željko Keko Mrvelj, podrijetlom iz Posušja,  i Širokobriježanin Markan Pinjuh, osnovali su u Zagrebu tvrtku „Duhanka“, koja u Udbini ima tvornicu za proizvodnju i prodaju rezanog duhana na hrvatskom tržištu pa i šire. Ta tvornica koristila je i hercegovački duhan pa se hercegovački uzgajivači duhana pitaju kako se još nitko od poduzetnih Hercegovaca nije „dosjetio“ i u Hercegovini pokrenuo nešto slično.

Tegobna je povijest duhana u Hercegovini gdje se uzgaja još od 17. stoljeća. Kristofor Kolumbo u svojim zapisima spominje Indijance koji puše smotuljke duhana. Prvi u Europi duhan je u 16. stoljeću uzgojio francuski liječnik na službi u Portugalu Jean Nicot po kojem je duhan dobio botaničko ime. Francuska je prva u Europi uvela monopol na duhan u drugoj polovici 17. stoljeća, a potom su to učinile brojne europske države.

Postoje zapisi koji govore o tome da je duhan u 17. stoljeću  stigao i u Hercegovinu, a ima i zapisa koji potvrđuju da su Hercegovci Dubrovčanima prodavali  u  tom, 17. stoljeću. Hrvoje Mandić u širokobriješkom časopisu „Vitko“ navodi da se duhan na prostoru današnje BiH uzgaja od prve polovine 17. stoljeća i dodaje da je prometno opadanje levantske trgovine natjeralo Mletačku Republiku da 1670. potraži bliže veze s turskim zemljama u unutrašnjosti Balkana.

Smatra se da je dolinom Neretve duhan unijet u Hercegovinu. Mandić naglašava i to da su na brzi razvoj uzgajanja duhana utjecale pogodne klimatske prilike, obradivo tlo i niska nadmorska visina. Fra Ivan Franjo Jukić 1842. piše kako su osmanlijske vlasti poticale duhansku proizvodnju, a tek su 1871. godine uvele monopol na duhan. No, izbija hercegovački ustanak, a tri godine potom Berlinskim kongresom 1878. područja BiH padaju pod austrougarski protektorat i upravu. Austro-Ugarska 1880. uvodi svoj duhanski monopol.

Postoje zapisi o tome kako je svaka obitelj mogla otkupiti dio svoga duhana u količini ovisnoj od broja muških glava u obitelji starijih od 16 godina. Ubrzo se utemeljila samostalna Bosanskohercegovačka duhanska režija koja je u svom vlasništvu imala i svoju tvornicu duhana u – Berlinu! Austrougarski protektori nisu mogli spriječiti šverc hercegovačkim duhanom iako je znalo biti i pogibeljno. U godinama gladi u Hercegovini, 1916. i 1917. godine, kad je fra Didak Buntić odveo 17.000 gladne hercegovačke djece u Slavoniju, Srijem i Bačku, povećao se šverc duhanom.

Tada se za kilogram duhana moglo dobiti deset kilograma žita, što je značilo spas od smrti gladne djece u Hercegovini. Hercegovke su znale duhan skrivati u dijelove odjeće i švercale u Slavoniju.  Postoje svjedočenja o tome kako su se neke žene razboljele od upaljenog duhana, a bilo je i smrtnih slučajeva.

Duhan je u obje Jugoslavije podlijegao monopolu, a tako je i u današnjoj BiH. Mnogi su Hercegovci preživljavali i školovali djecu zahvaljujući proizvodnji duhana. Otkupne cijene uglavnom su bile toliko niske da su jedva pokrivale troškove proizvodnje pa su se Hercegovci dovijali na razne načine da njihovo „žuto zlato“ potpuno ne potamni. Mnoštvo Hercegovaca pod okriljem noći s ruksacima („vrićama“, „žakama“) na ramenima pješice bi došli do Bosne, kako  bi pušačima prodali svoj izrezan duhan, „škiju“, te tako prehranjivali obitelj.

Žandari i financi u Kraljevini Jugoslaviji bili su više nego okrutni prema onima koji su pokušali prodati svoj uzgojeni duhan kako bi prehranili obitelji. No, tadašnji hercegovački šverceri duhanom znali bi se organizirati pa pružiti i oružani otpor svojim  progoniteljima. Hercegovački proizvođači duhana tada nisu imali ni pravo na otkup vlastitog duhana za pušenje, a cigarete tadašnjih tvornica bile su zbog velikih trošarina preskupe za siromašne Hercegovce. Sudovi su znali osuditi Hercegovca ako bi mu našli i praznu duhansku kutiju.

Mnogi bi zapaljenu cigaretu smotanu od vlastitog duhana znali čak i progutati ako bi „slučajno“ naišao žandar ili financ. Tadašnje vlasti brojnim su švercerima donosili sudske zabrane uzgoja duhana na više godina, kao o onima koji nisu predali zadužene količine, a te količine određivali su financi. Monopolska uprava u Beogradu nastojala je obezvrijediti hercegovački duhan i u prvi plan stavljati južnosrbijanski i makedonski.

Tako bi čitav godišnji trud hercegovačkih proizvođača duhana bio uzalud. Naoružani financi imali su ovlasti i ubiti hercegovačkog švercera pa se sve veći broj mladih iseljavao. Hercegovački duhanari znatno su bolje prolazili u vrijeme Banovine Hrvatske. I u komunističkoj Jugoslaviji mnogi Hercegovci zbog niskih otkupnih cijena  bili su primorani na ilegalnu prodaju kako bi nekako preživjeli. S vrećama  na leđima tajnim putovima pješačili bi do Bosne i prodavali duhan sa svojih vrtova siromašnim pušačima.

No, 70-ih godina prošloga stoljeća šverc duhanom sve se više „modernizira“, duhan se automobilima i vlakovima dostavlja do pušača u Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu pa sve do Austrije, Njemačke… Otkupne stanice u Hercegovini 60-ih, 70-ih i dijelom 80-ih godina prošlog stoljeća  znale su otkupljivati i po tisuću i više tona duhana, sve zajedno blizu deset milijuna kilograma. Cigarete u bivšoj državi imale su znatan postotak hercegovačkog duhana zbog odličnog izgaranja i arome.

No, zbog sve većeg uvoza lošijeg i jeftinijeg duhana potamnio je sjaj onog hercegovačkog, ostalo mu je samo crno tržište. Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća uzgoj duhana u Hercegovini doživljava krah. Tranzicijske vlasti nisu reagirale na pravi način. Još je poneka otkupna stanica otkupljivala duhan, ali po mizernoj cijeni, uz višegodišnje čekanje naplate. Sad više nema nijedne otkupne stanice. I mostarska tvornica duhana s velikom tradicijom doživjela je krah.

No, kvaliteta hercegovačkog duhana neupitna je, potencijalni investitor treba ga kvalitetno brendirati i plasirati na europsko i svjetsko tržište. Tada bi i šverc duhana ostao samo kao folklor i zanimljiva priča s elementima političkog trilera i krimića. Mnogi su se današnji uglednici školovali zahvaljujući duhanu, i oni bi mogli dati svoj doprinos perspektivi hercegovačkog duhana.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Kožul: Obavještajna agencija BiH se zloupotrebljava

Objavljeno

na

Objavio

Zatražena istraga o prisluškivanju hrvatskog državnog vrha: ‘Obavještajna agencija BiH se zloupotrebljava’

Tjednik Nacional objavio je dokumente o prisluškivanju hrvatskih gospodarstvenika i dužnosnika navodeći da je BiH agencija duže vremena nelegalno provodila mjere praćenja i prisluškivanja

Član povjerenstva za nadzor nad radom obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH Predrag Kožul najavio je u subotu da će zatražiti istragu o radu agencije koja je navodno ilegalno prisluškivala hrvatske političare i gospodarstvenike iz BiH i Hrvatske.

“Tražit ću preciznu istragu ove novonastale situacije. Povjerenstvo ima široke nadležnosti u nadzoru rada OSA-e. Nastojat ćemo te nadležnosti iskoristiti do kraja i rasvijetliti činjenice”, rekao je Kožul novinarima u Mostaru.

Tjednik Nacional objavio je dokumente o prisluškivanju hrvatskih gospodarstvenika i dužnosnika navodeći da je OSA duže vremena nelegalno provodila mjere praćenja i prisluškivanja.

Državni ministar sigurnosti Dragan Mektić potvrdio je da je OSA provodila posebne mjere, no odbacio je tvrdnje da su prisluškivani dužnosnici iz Hrvatske.

Kožul, koji je i zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta BiH uvjeren je kako se OSA zloporabi.

“Sada imamo evidentnu zloporabu, ne samo OSA-e nego i ljudi, konkretno ministra sigurnosti. To je vrlo ozbiljna situacija i na tragu je svega onoga što se događa u BiH posljednjih mjeseci prema bosanskohercegovačkim Hrvatima i Hrvatskoj. A svaki takav potez reflektira se i na odnose prema EU i NATO-u”, dodao je Kožul.

Ocijenio je da je Mektić počinio kazneno djelo zloporabe položaja i ovlasti te iznošenja tajnih podataka. “Svaka njegova (Mektićeva) reakcija predstavlja zloporabu položaja i agencije, a napose tajni u dijelu koje se odnose na, kako kažu, legalne i legitimne akcije agencije. A to su povjerljive ili tajne informacije”, dodao je.

Mektić je najavio da će uskoro u posjet BiH stići predstavnici Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) iz Hrvatske kako bi se afera rasvijetlila.

Mektić: Zvaničnici iz Hrvatske su prisluškivani radi zaštite ekonomskih interesa BiH

facebook komentari

Nastavi čitati