Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

Kome smeta istina

Objavljeno

na

(Iznijeti ću ovdje jedan mali dio spletaka oko moje osobe, Mile Boban, koje su pomoglu američkom državnom odvjetniku Sturat-u Baskin-u pokrenuti optužnicu protiv mene a i protiv drugih djelatnih Hrvata na sjevero/američkom kontinentu. Radi se o njujorškom procesu desetorici Hrvata pripadnika i članova Hrvatskog Narodnog Otpora, koje su američke federalne vlasti uhapsile (jedan dan poslije ukazivanja Gospe šestorici hrvatske djece u Međugorju 24 lipnja 1981. godine,) sikroniziranom racijom u četvrtak 25 lipnja 1981. godine.

Prenosim iz Hrvatskog Tjednika priložene dokumente na sudu u New York-u kako bih dokazao američkim vederalnim vlastima da moj stric Mate Boban nije bio “visoki dužnostnik Udbe u Mostaru” kako su me u San Jose, Californija, optužili u letcima koje su javno pred hrvatskom crkvom dijelili Andrija Škrabo, Jozo Majić, sada pok. Ilija Ćurić i drugi. Poslušajmo šta novina H.T. kaže:)

komesmetaistina

 Kome smeta istina, Hrvatski Tjednik, Australija, br. 263, 7.12.1982.
KOME SMETA ISTINA

Nikada u prošlosti nisam mislio da će se ukazati potreba uvjeravati hrvatsko općinstvo u iseljeništvu da je moj stric mate Boban poginuo u prometnoj nesreći u rujnu 1966. godine. Sve što sam mislio bilo je to sačekati konačni provorijek američkog pravosuđa i odluku suda priopćiti hrvatskom iseljeništvu. Ali, izgleda mi da se moram pokoriti znatiželji Hrvata kojima je povjerenje narušeno, te iz dana u dan zapadaju sve dublje i dublje u zabunu.

Da bih pomogao svim, i onima koji i uz najsvetije i čistije dokaze ne žele promijeniti svoje mišljenje i priznati da su prevareni, i onima koji još uvijek imaju snage, strpljenja i vjere u djelatne hrvatske rodoljube, koji nikada nisu glumili u radu za Hrvatsku, prilažem kao prvi prilog osmrtnicu, kao vjerodostojan dokaz da je moj stric Mate Boban pogunuo u prometnoj nesreći. Na njoj se može pročitati imena sve bližnje rodbine i jasno se vidi da je imao samo jednog brata, Petra, koji je moj otac, a on je umro od kljenuti srca, kada je prošle godine saznao što se sa mnom desilo u Ameriki.

Drugi prilog je pismo komunalnog poduzeća Slavonske požege, kojim potvrđuju moju molbu da se stavi vijenac sa trobojnicom crven-bijeli-plavi na grob mojeg strica na Dan mrtvih.

Treći prilog je potvrda iz matečne knjige umrlih, kao očit dokaz da se moj stric, Mate Boban, ne nalazi među živima od rujna 1966. godine. Prilog četvrti je pismo od 8 ožujka 1960. godine, u kojem me moli (moj stric, mo) da odem ja jugoslavensku sekciju radio Pariza (tada se je, u to vrijeme, od 7:20 do 8:00 u večer moglo slušati Glas Amerike, Grgu Zlatopera, mo) i potražim njegove žene brata koji je posljenji put viđen u Dravogradu 1945. (Žao mi je da prilog drugi (2), (3) i (4) nisam mogao iz novine H.T. ovdje prinijeti, mo) Moj stric, obiteljskim putem, preko pisama, želi nadahnuti hrvatskim duhom svog bratića Milu Boban u tuđeme svijetu, završavajući svoje pismo da sluša svaku večer preko radia Pariza Glas Amerike na hrvatskom jeziku i sa “Ostajem uvik Bog i Hrvati”.

Moj stric Mate Boban bio je hrvatski vojnik u dobrovoljačkim jedinicama (dakle Ustaša, mo) i kao takav ostao je duboko uvjeren u državotvornu ideju Hrvatske. To je i bio razlog da sam sačuvao ovo pismo koje me je potaklo da mu položim na dan Svih Svetih 1966. godine vijenac sa ružama crven-bijeli-plavi i sa hrvatskom trobojnicom, što i kopija komunalnog podužeća potvrđuje. (Kako sam ja taj koji sam iz Pariza poslao pismo sa molbom na Komunalno Pogrebno poduzeće Slavonske Požege i u pismu crtež kako vijenac mora izgledati, bijela ruža prva pa zatim kako redosljedom treba ići, da se to mora učiniti točno u utorak na dan Svih Sveti 1.11.1966. Oni su meni dana 4.10.1966. odgovorili da će sve učiniti onako kako sam zahtijevao. Novčanu doznaku pošaljite čim prije. DIREKTOR Pavlović, Ing. Vice, mo. Mile Boban, danas je subota 3 siječnja 2015.)

Ovo sve iznodim na svijetlo dana da se upoznaju pošteni Hrvati kako se zamke zameću, šire, prigvaćaju i da se na koncu nađe jedan “vatreni i čestiti Hrvat” koji to više nije mogao podnositi te jugoslavenskog “uhodu udbaša”, zakletog neprijatelja Hrvata ubio. Jugoslavija se požuri i proširi vijest da su to “međusobni obračuni”, a razni Vrbićevci (Jozo Vrbić, koji je izdavao povremenik “KRONIKA” mislim sve skupa 12 brojeva, u kojoj je širio i laži i istinu, zbunjavao svakoga i širio među polariziranim Hrvatima napetost do te mjere da je na nekim mjestima dolazilo do svađa, pa čak i do tuče, mo) te vijesti javno šire i tako zbunjuju hrvatskog čovjeka.

Kroničarevo društvo širi laži da je noj stric visoki “funkcioer” Udbe u Mostaru, da sa mnom organizirao ubojstvo Generala Drinjanina, Mile Rukavine, Maričića i Tolja, da sam se sa njim sastao u Parizu kada sam išao na sprovod pok. bruni Bušiću, itd., itd. Mene bih ugodno veselilo kada bi bilo Hrvataudbaša koji bi pisali i završavali pisma kao moj pokojni stric Mate Boban. Još bih me više veselilo kada bi “Kronika” mogla dokazati činjenicama ono što širi, osim izvadaka iz zapisnika sa suda u New Tork-u, što su govorili državni svjedoci i tužitelji.

Osobno nisam sklon nikakovim polemikama, jer znam kako to djeluje na poštenog hrvatskog čovjeka. Zato molim sve one koji budu ovo čitali da razumiju i mene i moju odluku da se branim od raznih i smišljenih laži koje mi smetaju državotvorno djelovati među Hrvatima.

Sve sam navedeno potkrijepio dokazima kako bi se Hrvati širom iseljeništva osvjedočili kako se neodgovorno kleveće druge, ocrnjuje, ogovara, podmeću podvale najgore vrsti i to sve u ime “hrvatstva”. U narednim brojevima HT ću iznijeti na vidjelo tko je htio ubiti Antu Buljana u San Franciscu 1978. godine. Podatke je potvrdio 11.9.1982. na crkvenoj večeri gosp. Ante Šiško u Domu Hrvatskih Udružitelja.

Zato molim čitatelje za strpljenje. oni će najbolje moći prosuditi tko širi i podržava laži.

Mile Boban

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati