KOMENTAR ANTE TOMIĆA Političari su tašti. Ne znaju da sujeta može biti smrtonosna

10

Američki televizijski propovjednik Jamie Coots imao je spektakularne obrede sa zmijama. Puštao bi da ga grizu oduševljeno vičući kako mu ne mogu ništa jer njega Bog štiti od otrova. Posljednji put kad je napravio predstavu koja je i najveće nevjernike trebala uvjeriti u beskrajnu moć Svevišnjega oholo je odbio ekipu hitne pomoći koja ga je došla prevesti u bolnicu. Sat kasnije našli su ga mrtvoga. Ako želite, ovo bi mogla biti priča i o hrvatskom premijeru Zoranu Milanoviću

U televizijskom studiju Milanović se igra zmijom, pred prestravljenim očima Mislava Bage pušta crnu mambu da mu se ovija oko ruke i plazi po ramenima.

“Gospodine Milanoviću, dobra večer”, reče Bago.

“Dobra večer i vama i vašim gledateljima”, reče Milanović pristojno, a zmija tek neprijateljski zasikće.

“Idemo odmah na stvar, vi tvrdite da zmije nisu opasne.”

“Imam lošu vijest za pesimiste”, dosjetljivo će premijer. “Zmije doista nisu opasne.”

“Ali, dopustite, to je crna mamba, jedna od najopasnijih životinja na svijetu, izuzetno je brza i agresivna, često napada bez ikakvog povoda…”

“Gospodine Bago, ne znam zašto se ponovno vraćamo na ovo”, prekine ga Milanović već i umoran od gnjavatora i neznalica.

“Otrov crne mambe paralizira živčani sustav, blokira disanje”, uporan je televizijski voditelj. “Odraslog čovjeka može ubiti već za dvadeset minuta. Gospodine Milanoviću, to su činjenice.”

“Molim vas, idemo o ozbiljnim stvarima razgovarati”, uzdahne premijer, malo kao i ljut, ljubopitljivo gledajući mambu koja mu izviruje iz rukava sakoa. “Ono što vi nazivate činjenicama odvratna su podmetanja mojih protivnika, objede neradnika i probisvijeta. Ta pogledajte samo ovo bezazleno i drago biće…”

Bezazleno i drago biće u tome se času strelovito izvije, razjapi čeljusti, sedam puta ugrize za vrat premijera Republike Hrvatske, spusti niz njegovu nogu i šmugne između kabela televizijskih reflektora.

“Evo, sad me je ugrizla”, reče Milanović mirno, a Bago, skamenjeno, šokirano, jedva otvarajući usta, u gornjem glasovnom registru zapišti:

“Ljudi!… Dajte!… Upomoć!… Milanovića je ugrizla crna mamba!”

“Gospodine Bago, to su pretjerivanja”, reče Milanović sad zajapuren od bijesa. “Nemojte širiti očaj i beznađe”, nastavi on sabrano, dok mu lice iz grimiznog polako prelazi u modro. “Ja nisam mogao biti jasniji. Ne razumijem zašto se više natežemo. Koliko vam puta moram ponoviti: zmi-je ni-su o-pa-sne.”

Žrtva ugriza počne se, upravo kako piše u priručniku, tresti, pjeniti, kolutati očima i boriti za zrak, no svejedno ne odustaje.

Primjer Josipa Perkovića

“Ja i-mam o-dgo-vo-rnost. Ra-zgo-va-raj-mo o stva-ri-ma ko-je su lju-di-ma bit-ne. I-de-mo ra-di-ti po-sa-o.”

I tu posljednji put trzne nogama i nepomično klone na stolici.

Točno takav vam je Zoran Milanović. Tukac bi prije umro, nego priznao da je pogriješio.

Kako odmiče vrijeme, a prošlo ga je mnogo, više od dvije godine, taj neobuzdani ego i nezrela osobina da se uvrijedi i razgnjevi na sve što mu nije po ćeifu i tvrdoglavo se drži stavova koji su gdjekad očito krivi biva sve nepodnošljivija. Premijer nas iscrpljuje kao kakva jezičava tetka koja u svemu mora imati zadnju. Osjetite se malaksalo i pomislite, pa valjda u ovoj zemlji ima i ozbiljnijih nevolja od premijerove sujete.

Sjetite se, na primjer, Josipa Perkovića. Mjesecima se razvlačila zajebancija treba li Njemačkoj izručiti udbaškog zlikovca kojega je tamošnji sud tražio zbog jednog krvnog delikta, nesvakidašnje gnjusnog i za balkanske standarde, a o srednjoeuropskima da i ne govorimo. Protivnika izručenja u cijeloj je Hrvatskoj bilo, trenutak da izbrojim… pa, zapravo, samo dvoje. Zoran Milanović i, naravno, Josip Perković. Istina, javila su se još nekolicina da im drže stranu, no oni su zaista bili samo partijska kukavelj koja je brinula da se šef ne naljuti.

I onda je to trajalo. I trajalo. I trajalo. I trajalo… Čitava godina je prošla i mnogi od nas poželjeli su, vjerujem, iznervirano viknuti: “Evo, majku mu, ja ću, ako treba, otići u njemački zatvor umjesto Perkovića, samo da se Zoran Milanović napokon počne baviti nezaposlenošću!”

Mene je i danas sram kad se toga sjetim, kad je slučaj završio kako je završio, kako je jedino i mogao i kako smo otpočetka znali da će završiti. Kad se stara špijunčina ukrcala na redovnu zračnu liniju za Berlin, cijeli nam se trud hrvatskog vrha rasvijetlio u svojoj čudesnoj besmislenosti. Bio je to čisti gubitak novca i vremena, a čak je i Milanovićev ego ostao bolno uskraćen. Ako uopće postoji išta na ovome svijetu što bi taj ego namirilo.

Ovaj tjedan je presuđeno kako će u travnju, kad mu istekne treći mandat, s funkcije otići državni odvjetnik Mladen Bajić i, opet, to će se dogoditi samo zbog premijerova kaprica. Što god mislili o Mladenu Bajiću, kako kod ga novinski komentatori nazivali i kojom god ga ocjenom ocjenjivali u istraživanjima javnog mišljenja, mora vas zabrinuti kad čujete da će biti smijenjen samo zato što se ne sviđa Milanoviću, a esdepeovci ne žele da se šef naljuti.

Dylanova pjesma

Političari su prirodno tašte osobe. Valja to razumjeti, da su skromniji, naprosto ne bi radili ono što rade. Ipak, mogli bi se tu i tamo barem pokušati kontrolirati, osobito u situacijama kad sve ide u pizdu materinu. Umornom i gladnom narodu ne treba uistinu mahnitanje njihova ega jer to stvari samo čini gorima. Osim toga, i za Zorana Milanovića, za njegovo duševno stanje, bilo bi dobro da zericu ohane. To je bolest, čak smrtonosna. Bob Dylan ima pjesmu o tome, “Bolest sujete”, “Disease of Conceit”. Prevest ću vam zadnje tri strofe.

Mnogo ljudi umire noćas

Od bolesti sujete

Mnogo njih plače noćas

Od bolesti sujete

Ona dolazi niotkud

I vas broji

Pritisak okoline

Nad glavom vam stoji

Slomit će vas kao dijete

Bolest sujete

Sujeta je bolest

Liječnicima još daleka

Mnogo su istraživali o tome

A ne znaju lijeka.

Mnogo je ljudi u nevolji noćas

Od bolesti sujete

Mnogo njih vidi duplo noćas

Od bolesti sujete

Ona daje iluziju raskoši

Pogled vam zamuti

Dade vam ideju kako ste

Veći od smrti

A onda vas pokopaju i

zbogom svijete

Od bolesti sujete.

 

facebook komentari

  • a evo i govnar je ponovno u akciji. pavićev pajdo

    • peppermintt

      što ti misliš jel on ovime tekstom oprao il opravdao premijera ?

      • Tomić relativizira i banalizira stvari, kao et sad im se jebe za perkovića! Zaboravlja kako su ga grčevito branili. drugo, kao da Bajić zaista odlazi, pih, jok, Bajić uopće ne odlazi nego istura pred sebe podanika! … A Tomić je mali ćuko, koji je dovoljno lukav da zna da ne smije ugristi ruku koja ga hrani!

        • EMINƎM

          tomić je lišina veće nego sam mislio

      • EMINƎM

        ni jedno ni drugo,
        samo je preslikao točnu sliku ljubljenoga mu vođe , precizno kao foto aparatrom,
        zasada pohranjenu čuva je u negativu,
        a tomić je može uvijek razviti u boji, po potrebi stvari

  • a evo i govnar je ponovno u akciji. pavićev pajdo

    • peppermintt

      što ti misliš jel on ovime tekstom oprao il opravdao premijera ?

      • Tomić relativizira i banalizira stvari, kao et sad im se jebe za perkovića! Zaboravlja kako su ga grčevito branili. drugo, kao da Bajić zaista odlazi, pih, jok, Bajić uopće ne odlazi nego istura pred sebe podanika! … A Tomić je mali ćuko, koji je dovoljno lukav da zna da ne smije ugristi ruku koja ga hrani!

        • EMINƎM

          tomić je lišina veće nego sam mislio

      • EMINƎM

        ni jedno ni drugo,
        samo je preslikao točnu sliku ljubljenoga mu vođe , precizno kao foto aparatrom,
        zasada pohranjenu čuva je u negativu,
        a tomić je može uvijek razviti u boji, po potrebi stvari