Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Komentira Boris Traljić: “Nažalost, Hrvatska nije izabrala promjene!”

Objavljeno

na

Zašto Tomislav Karamarko nije sinoć podnio ostavku!?

[ad id=”93788″]

Nažalost, Hrvatska nije izabrala promjene!“, je najpametnija sinoćnja izjava i najbolja analiza upravo završenih izbora. Možda je bitno, a možda i ne, da je ovo izjavila izborna gubitnica, predsjednica ORaH-a Mirela Holy. Ma vjerojatno je ipak bitno, jer da joj je kojim slučajem “darkerska guza” dobila šansu grijati crvenu saborsku fotelju naredne četiri godine, i Hrvatska i njene promjene bi joj drugačije izgledale.

S druge strane hrvatskog političkog spektra stoji relativni izborni pobjednik – Domoljubna koalicija, odnosno HDZ, odnosno Tomislav Karamarko. Čestitam im na pobjedi. “Naravno i ja čestitam gospodi iz MOST-a koji su stvarno ostvarili zavidan rezultat. Doista su vrijedni čestitki i vašeg aplauza u konačnici“, imao je potrebu sinoć čestitati i predsjednik HDZ-a. Doduše trebao ga je na to podsjetiti predsjednik HSS-a, Branko Hrg, jer jebiga, bez MOST-a nema Vlade, a draže je gospodinu Hrgu (gdje ih samo nalazite gospodine Karamarko?) četiri godine grijati ministarsku fotelju, nego saborsku… nekako je mekša, toplija.

Nažalost, Hrvatska nije izabrala promjene!” ili “Nakon izbora imat ćemo izbornu skupštinu na kojoj se neću kandidirati!” ili nešto slično sam, očito utopijski, očekivao kako će izaći iz usta gospodina Karamarka. Jer doista nije promjena kad jednu skupinu preambicioznih nesposobnjakovića – SDP i partneri, zamijeniš s drugom – MOST.

A MOST, vrijeme će pokazati, nije ništa drugo do skupina neuspješnih lokalnih šerifa i/ili otpadnika protjeranih iz velikih stranaka. 44% naprema 35% je pobjeda Domoljubne koalicije nad lokalnim šerifom MOST-ovcem Božom Petrovim u Metkoviću, 43% naprema 32% je pobjeda Domoljubne koalicije nad lokalnim šerifom MOST-ovcem Ivanom Kovačićem u Omišu. Je li sad nešto jasnija situacija? Ovoj gospodi je bilo ili Sabor ili politička smrt. A oni su čak dobili priliku(!) da i predizborno i u samoj izbornoj noći, nakon što je bilo jasno kako su Hrvatsku uspjeli “prevariti” i osvojiti velik broj mandata, bahato guraju svoje “reforme“. Ma kakve vražje reforme mogu takvi smisliti? Kakve promjene osim gradonačelničkih sa saborskim ili ministarskim foteljama, osim spašavanja golog političkog života.

Hrvatska je sinoć izgubila izbore. Građani su birali i dobili smo vlast kakvu zaslužujemo, ali, nažalost, u ovom prazniku demokracije “popušila” je naša domovina. Oni koji prate moje članke znaju da sam se pribojavao ovakvog razvoja događaja:
Sačuvaj nas Bože, Petrova (postizborne koalicije), Kamenjar 24. listopada 2015.
Zato je u interesu svih nas da pobjednička politička opcija ostvari natpolovičnu većinu, kako bi mogli provesti program u djelo bez ucjene. Naravno, oni koji program imaju, oni kojima Hrvatska ne raste pa su se potrudili pripremiti ga za odgovorno obnašanje vlasti. Prigodno sam smislio i jedan slogan koji možda najbolje oslikava ove strančice kojima je glavni program – ucjena eventualnog relativnog pobjednika izbora: Sačuvaj nas Bože, Petrova!
Je li premijer Zoran Milanović maničan?, Kamenjar 2. studenog 2015.
Dakle, realno je očekivati slabu izlaznost, pobjedu HDZ-ove koalicije i uspjeh Mosta nezavisnih lista.

A tko je glavni krivac za ovakve izborne rezultate? Tomislav Karamarko. I Hollywood, naravno. Nemojte u nijednom segmentu javnog života zanemariti nevjerojatan utjecaj tog kvartića Los Angelesa, otprilike veličine jednog Splita, na cjelokupnu svjetsku kulturu, način života, politiku… Hollywood nam, na primjer, servira kako je tajni agent lik poput Jamesa Bonda, iako je u stvarnom životu to osoba s naočalama poput dna pivske boce te poluinvalid iskrivljene kralježnice od cjelodnevnog sjedenja za stolom i analiziranja obavještajnih podataka.

Za Tomislava Karamarka je zajeb to što on nema gotovo niti jednu karakteristiku modernog političara kakvog nam je ovaj generator američke popkulture nametnuo. Nema simpatičnu fizionomiju, djeluje fizički tromo, djeluje psihički sporo, ima govornu manu, frflja, izgleda nesigurno, oči mu ne gledaju sugovornika nego bježe na sve strane kao da traže neku prijetnju, nekog mamlaza koji ga želi zatući s bejzbol palicom.

On je vjerojatno najsposobniji aktualni lider političkih stranaka, osoba s uspješnim projektima iza sebe što jamči kako bi bio vrlo dobar, možda i odličan hrvatski premijer. Nažalost, modernoj Hrvatskoj pod utjecajem Hollywoodskih kriterija su važnije njegove nemirne oči. I, ma kako to surovo, glupo i beskrajno diskriminatorno bilo, te njegove oči su stvorile MOST i zbog vlastitih očiju treba podnijeti ostavku. Da je “bilo tko” drugi vodio HDZ, glasači koji su na ovim izborima glasali za MOST bi glasali za Domoljubnu koaliciju, ili uopće ne bi izašli. Ukratko, HDZ bi imao oko 80 mandata.

Zašto onda Tomislav Karamarko nije još sinoć podnio ostavku? Doista ne znam. Uvjeren sam da je dovoljno moralan za taj čin. Možda planira to napraviti kad složi nekakvu “koaliciju” s MOST-om, odnosno oformi nekakvu nestabilnu vladu? Izuzetno je važno za HDZ da ovdje donese pravu odluku, jer MOST s ovakvim neutemeljeno bahatim stavom Bože Petrova et al. može dobro uzdrmati našu najjaču, i dozvolite mi osobni stav – najvažniju, političku stranku. Zamislite samo lustraciju i dignitet Domovinskog rata iz perspektive MOST-a.

SDP je, s druge strane, na krilima popkulturno prihvatljivog političara Zorana Milanovića, najnegativnijom i najprljavijom kampanjom u hrvatskoj povijesti, osvojio maksimum. A takav je Milanović mogao biti, opet i samo, zbog Tomislava Karamarka koji ga nije, opterećen navedenim manama, znao zaustaviti. Nije bio sposoban sučeliti se s njim, opravdano svjestan kako mu ne može parirati s elokvencijom, i zakopati ga u kloaku iz koje mu još samo glava viri.

Hajdemo se malo poigrati s opcijama nakon ovakvih izbornih rezultata…

  1. “Velika koalicija” nije opcija jer je polarizacija između HDZ-a i SDP-a na povijesno visokoj razini i takva koalicija bi dovela u pitanje stabilnost obje stranke.

  1. Bilo kakva druga koalicija bez MOST-a nije matematički moguća.

  1. Ponovni izbori, također, nisu opcija, jer MOST nije lud prokockati “svemirskih” 19 mandata, a po prvim izjavama i HDZ i SDP mu se nude.

  1. Koalicija (ili kako već tu novonastalu suradnju po želji (čitaj: ucjeni) MOST-a nazvali) HDZ-a ili SDP-a (plus IDS) s bahatim MOST-om će skupo koštati jednu od dviju vodećih hrvatskih političkih stranaka, tako da je pitanje je li pametnije koalirati ili ne. Anarhokomunist Milanović je sigurno spreman ponuditi (pre)više.

  1. Nekakva vlada će se, dakle, uskoro formirati. Za Hrvatsku bi bilo najbolje “razbijanje” MOST-a i kreiranje čvrste vlade. Uspije li to Tomislav Karamarko, onda (i samo onda) je zaslužio ostati predsjednik HDZ-a i voditi domovinu naredne četiri godine. Ali ako se to ne dogodi, zbog ovakve postizborne situacije sigurno idemo na prijevremene parlamentarne izbore za godinu-dvije.

Vratimo se, za kraj, opet malo na neizbježni Hollywood. Ovaj put na Pepeljugu koju je, iako bajku europskog podrijetla, Disney napravio svjetski popularnom. Tomislav Karamarko je upravo poput Pepeljuge. Samo što život nije bajka, nema ovdje dobre vile koja će bundevu pretvoriti u kočije… u stvari, sačekajmo još malo da vidimo hoće li vilenjak Milijan Brkić nekako “srušiti most“…

Piše Boris Traljić za Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Katolička džamahirija – sintagma nastala pod utjecajem bunike

Objavljeno

na

Objavio

Velika Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija. Tako je Muammar al-Gaddafi nedugo po uspjehu vlastite Zelene revolucije odlučio nazvati Libiju. Žvačući pritom, evo kao da ga sad vidim, sušeni mesnati list prvoklasnog halucinogenog sirtanskog kaktusa kojeg su specijalno za njega proizvodili rođaci u malom obiteljskom “Obrtu za proizvodnju začina – Muammar”. Tihom obrtu s prihodom kojeg se ne bi posramilo ni neko srednje veliko europsko trgovačko društvo, jer je libijski revolucionarni vođa trošio, ali baš trošio – često i obilato, tu pustinjsku gandžu. Prečesto. U stvari, po svemu sudeći, nije bez nje smislio nijednu, ali baš ni jednu jedinu od vlastitih neprebrojivih (neubrojivih?) intelektualnih vratolomija poput islamskog socijalizma, ili panarabizma, ili Federacije Arapskih Republika, ili Izratina – binacionalne države Židova i Palestinaca, ili džamahirije na kraju krajeva.

Neslužbeno, i cijelo svoje “remek djelo” – Zelenu knjigu – je napisao žvačući opojni list sirtanskog kaktusa. Da. Gotovo je sigurno. Bit će vam ovo jasno ako vas neopisiva dosada natjera da uzmete u ruke tu svesvjetsku mudrost nabijenu u šezdesetak prostim rečenicama ispisanih stranica. Odnosno, ako je uzmete u ruke pa još i pročitate. Bit će vam, također, jasno da ni Harvard ni Oxford (gdje se al-Gaddafi navodno školovao) nisu u šezdesetima bili imuni na trgovinu diplomama.

Kako je malo kome toliko dosadno u životu, evo nekoliko mudrosti iz Zelene knjige koja je bila ideološki okvir za Veliku Socijalističku Narodnu Libijsku Arapsku Džamahiriju:
• Stranka je suvremeni oblik diktature.
• Plebisciti su demokratska prijevara.
• Narodne konferencije su jedino sredstvo postizanja narodne demokracije.
• Prvo se ljudi podijele u Temeljne narodne konferencije. Svaka Temeljna narodna konferencija izabire svoje tajništvo. Tajništva svih Temeljnih narodnih konferencija zajedno sačinjavaju Narodne konferencije. Nakon toga mase iz Temeljnih narodnih konferencija izabiru administrativne Narodne odbore koji zamjenjuju vladinu administraciju. Sve javne institucije vode Narodni odbori koji odgovaraju Temeljnim narodnim konferencijama, a koje oblikuju politike i nadziru njihovu provedbu. Slijedom toga i administracija i njen nadzor postaju narodni, a zastarjela definicija demokracije – demokracija je nadzor vlasti od strane naroda – također postaje zastarjela. Zamijenit će ju prava definicija: demokracija je nadzor ljudi od strane ljudi.
• Oni koji zarađuju plaću su samo robovi svojim gospodarima koji ih unajmljuju.
• Nitko nema pravo posjedovati dodatnu kuću za svrhu iznajmljivanja jer je ta dodatna kuća, u stvari, potreba nekog drugog.

Dakle, džamahirija je, rezimirajmo, nekakvo socijalističko-komunističko društveno uređenje s naglaskom na direktnu vladavinu naroda (mâsa bi bio točniji izraz, u duhu sirtanskog kaktusa) putem Temeljnih narodnih konferencija i Narodnih odbora. Političke stranke su diktatorske, referendumi prijevara, svakom prema potrebama itd. Smrdi na socijalističku Jugoslaviju?

Smrdi definitivno. Bazdi. Ali nešto drugo je puno bitnije – džamahirija, ma kako većini nas zvučala džihadistički, nema nikakve veze s islamskim militantima. Istinabog, Muammar al-Gaddafi se naslonio na islam kao temeljno moralno polazište (A na što se u Libiji trebao nasloniti? Na kršćanstvo?), ali je smatrao kako ga je sa Zelenom knjigom unaprijedio. I da, džamahirija je svjetovna, sekularna.

E sada, u skladu s navedenim spoznajama članak Mladenke Šarić: “Hrvatska nije katolička džamahirija“, objavljen prošle godine na portalu autograf.hr je svakom prosječno obrazovanom Hrvatu zakrivio usne u cinični osmijeh:
Nadalje, problem je i kad se državni uredi blagoslivljaju, pri čemu se zaboravlja da Hrvatska nije katolička džamahirija nego sekularna država u kojoj žive pripadnici različitih vjera i nacija, i, naravno, ateisti. Problem je što se zaboravlja da Hrvatska pripada svim njezinim građanima.
Ček, ček! Znači džamahirija nije ono što džamahirija jest!? A džamahirija jest sekularna i pripada svim njenim građanima kao conditio sine qua non al-Gaddafijevog “remek djela”.

Nemoguće je po bilo kojoj osnovi povezati kršćanstvo (katoličanstvo) i džamahiriju, tako da je sintagma “katolička džamahirija” toliko glupa… eh, jednostavno, nije zaslužila niti osvrt sve dok Mladenku Šarić prije par dana nije citirao bez navoda (čitaj: plagirao) kolega joj komentator s istog portala, a usput i bivši predsjednik RH Ivo Josipović. Na Facebooku je objavio: “Hrvatska je sekularna država. Nije katolička džamahirija.

Jasno vam je da ovo sada ipak zaslužuje osvrt jer je gospodin Josipović bio sukreator hrvatske vanjske politike baš u periodu kad su Muammara al-Gaddafija javno sodomizirali, mučili i ubili (kakav je već običaj među civiliziranim plemenima i narodima koji u aktualnoj migrantskoj navali dolaze obogatiti europsku kulturu). Jasno vam je, također, da ovo sada zaslužuje i pokušaj odgovora na pitanje: Kako se ova idiotska sintagma zalijepila za Ivu Josipovića?

Sintagma je samo lakmus papir, samo pokazatelj ogromne krize hrvatske ljevice. Naravno, prije toga bismo se trebali složiti kako već godinu dana svjedočimo potpunoj izgubljenosti lijevog dijela hrvatskog političkog spektra. Političkoj dezorijentiranosti, točnije rečeno. Ne treba biti previše pametan za izvođenje zaključka kako je isključivi uzrok ovakvom stanju odlazak Zorana Milanovića iz politike nakon višegodišnjeg predsjedanja stožernom partijom hrvatske ljevice, SDPom. Predsjedanja? Točnije rečeno “sječe glava” koju je sustavno provodio u Partiji s ciljem stvaranja okruženja u kojem će biti intelektualno superioran nad “preživjelima”. “Pametno je giljotinirao!“, dobacit će netko. “Nije, istinabog, ni trebao puno glava sječi!“, dometnut će zajedljivo drugi. Vjerojatno su oba u pravu, ali i ako nisu ostaje činjenica da je s njegovim odlaskom ljevica, doslovno, dekapitirana.

Ne treba zato previše čuditi da je, vidi vraga, baš Milanović prvi spomenuo džamahiriju, nekoliko dana prije Mladenke Šarić očito samo trbuhozborkinje velikog vođe. Ali spomenuo je u kakvom-takvom logičnom kontekstu i bez onog idiotskog prefiksa “katolička”. Dakle, Ivo Josipović je danas samo plagijator blijede uvlakačke sjene Zorana Milanovića. Kao što je, uostalom, bio i tijekom najuspješnijeg dijela svoje političke karijere.

Međutim, politička ambicija ovog bivšeg Milanovićevog aparatčika je očito još uvijek živa. Vjerojatno je religioznom aktualnom predsjedniku Partije Davoru Bernardiću odlučio oteti ateistički dio lijevog glasačkog tijela napadom na Crkvu baš na blagdan Velike Gospe. Legitimno, ali što reći o intelektualnoj razini tog napada:
• Idiotskom sintagmom, oksimoronom “katolička džamahirija” može izazvati samo podsmijeh i sprdnju, reakciju, otprilike, poput ove koju upravo čitate, i potencijalno “ozbiljnu polemiku” s, lupam, Vice John Batarelom. Stara je to “ljubav”…
• Ironičnim komentarom: “Stigla svježa bunika?“, na riječi iz homilije Marina Barišića: “Od gospodarske krize opasnija je rastava braka.“, jer: “Dopustite da me kao intelektualca vrijeđa vrijeđanje inteligencije i buđenje niskih strasti s oltara.“, dovodi u pitanje definiciju pojma “intelektualac”. Naime, metaanalizom američkih studija o rastavi braka (izuzetno lako provjerljivo) dolazimo do podatka da prihodi rastavljenih padaju za 28% do 42%, dok pad državnih prihoda od par posto zovemo gospodarska kriza.

I to je to. Žalosna je mogućnost da Ivo Josipović postane perjanica… Molim? Na što nisam odgovorio? Na: Kako se ova idiotska sintagma zalijepila za Ivu Josipovića?

Dakle, njemu to sigurno nije idiotska sintagma, nego intelektualna vratolomija, jer je smislio čak i hashtag #nismokatolickadzamahirija. Ako pretpostavimo da Ivo Josipović nije idiot, trebali bi istraživački novinari zasukati rukave i pronaći “Obrt za proizvodnju začina – Ivo”. Ili sličan neki. Tihi obrt s prihodom kojeg se ne bi posramilo ni neko srednje veliko europsko trgovačko društvo. Jer netko, očito, žvače velike količine mesnatog lišća smrdljive bunike. I bazdi pod utjecajem.

Boris.Traljic&Kamenjar.com

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska peta jezična kolona

Objavljeno

na

Objavio

Čudne su biljke ovi naši Jugoslaveni. Čudne baš. Čudne, ali ipak, treba priznati, ne može im se čovjek ne diviti. Jednostavno ne može. Jer gledajući tu upornost, gledajući koliko vremena i energije ti idealisti ulažu u, u… u to u što već ulažu “svatko prema mogućnostima” vlastitog skučenog intelekta, ne bi li nekako, u nekom obliku, obnovili nadnaravnu bratstvojedinsvenu zajednicu “naših naroda i narodnosti”… ma jednostavno, ne možeš im se ne diviti.

Hajde recite, ali onako iskreno iz duše, zar ne zaslužuje barem divljenje činjenica da ih ni najmanje, ali baš ono – nimalo – ne zabrinjava empirijski dokazana neodrživost njihovih ideja? I ne samo to… puno, puno veće divljenje izaziva spoznaja da ih nimalo ne brinu ni nebrojeni leševi prekriveni ruševinama te tvorevine na čijoj obnovi tako uporno i strastveno rade (a leševi su, povijest nas uči, najlošiji temelji). Ali tako je. Doista ih ne brinu…

Vi koji biste riječ divljenje zamijenili sa “zgražanje”, ili, nedajbože, “mržnja” – nemate pojma. U stvari ne možete shvatiti da postoje takvi idioti. Ne možete prihvatiti da su oni, u stvari, poput onog najglupljeg američkog redneck tinejdžera koji sanja postati quarterback iako ima “dvije lijeve”, ali ga to uopće ne zabrinjava jer je, ispranog mozga, uvjeren da “može postići sve što želi ako se dovoljno potrudi”. Tako mu ispiru… pardon tako mu stalno govore, a on se doista prokleto i previše trudi. Eto, ovi naši Jugoslaveni su upravo takvi, baš poput takvog-nekog (da stvar bude gora, sigurno) omraženog im mladog Amera, baš istih takvih širokih pogleda u vlastitoj skučenosti, pa lupaju uporno i strastveno glavom u zid, a i lupat će, vjerujte, sve dok nešto ne pukne. Ili glava ili zid.

Ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata… samo malo, kako ne bi bilo zabune, nisu oni “krvavi revolucionari” poput, šta-ti-ja-znam, Ante Jonića na primjer. Ili Rade Končara. Ne. Oni su finćukasti revolucionari, intelektualci i ideolozi edvardkardeljevskog ili mošepijadevskog tipa. Dakle, ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata strateški raspoređeni po zakutcima hrvatskog javnog sektora. Ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata čije sastanke mi plaćamo. Tjedne sastanke u nekoj prostoriji, u državnom vlasništvu naravno, zadimljenoj dimom finih cigareta sa stolom prekrivenim čačkalicama izbodenim kulenom i paškim sirom na jednokratnim aluminijskim platama i s vrhunskim buteljiranim plavcem u plastičnim čašama. Da, dragi moj čitatelju, mi masno plaćamo taj kulen, taj paški sir, vrhunski plavac, čačkalice, aluminijske plate, plastične čaše i to njihovo lupanje jugoslavenskim glavama po hrvatskim zidovima. I plaćat ćemo, sve dok nešto ne pukne.

Hajde sad recite, ali opet onako iskreno iz duše, zar takvo jahanje po svima nama, a s tako skučenim intelektom, ne zaslužuje barem divljenje? I doista, pametno čeljade može samo napraviti kokice, pratiti razvoj događaja i, naravno, navijati za zid. Sve dok, a dogodi se to s vremena na vrijeme, ne odluče izaći iz toplih zadimljenih prostorija, odnosno sve dok vlastite glave ne odluče zamijeniti nečim intelektualno nadmoćnijim. Mȁcama na primjer…

Najnovija njihova mȁca ima ime: Deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaracija koju je na mah potpisalo preko dvjesto intelektualaca iz “Regiona”, među kojima i hrvatske intelektualne veličine poput Drage Pilsela, Borisa Dežulovića, Viktora Ivančića i Ante Tomića. Sve pršti od intelektualizma navedenih i sličnih ljudi, drugova, revolucionara i anarhista od zanata, čiji je potpis, istinabog, vrijedan… ali samo ako se nađe ispod jamstva za nečiji kredit. Jer financijski fudrani, shvatili ste, jesu – omogućila hrvatska država.

E sad… ti bezmudi intelektualci nisu imali ni toliko hrabrosti da imenuju taj “zajednički jezik”. Evo pada mi na pamet – jugoslavenski jezik. Ili da ga, barem, nazovu “istim jezikom”. Ali ima, osim malih skrotuma, jačih razloga za to…

Kad bi ga nazvali “istim jezikom” suprotstavili bi se životnim djelima dvojice istinskih intelektualaca i, vjerojatno, najvećih svjetskih autoriteta na području slavenskog jezikoslovlja, akademika Dalibora Brozovića i Radoslava Katičića. Dvojca koji je prije točno pedeset godina (koincidencija?) aktivno sudjelovao u donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Ako mi dozvolite, pokušat ću sažeti dio njihovog znanstvenog rada koji se odnosi na temu članka:
• Temeljna značajka hrvatske jezične situacije jest mnogodijalekatnost i tronarječnost (štokavska, kajkavska i čakavska).
• Ta dijalekatska interakcija, to sučeljavanje i priljubljivanje, upravo to je hrvatski jezik. To mu određuje cjelinu. Baš po tome on i jest različit od svakoga drugog jezika. Ni u kojem drugom nema interakcije toga trojega: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga.
• Izbor novoštokavske dijalekatske osnovice za standardni jezik (koji su izbor Hrvati izvršili prije nego itko drugi) uvjetovan je velikom vrijednosti i važnošću hrvatske štokavske književnosti.
• Vladanje standardnim jezikom nije stvar govornikova dijalekta, nego školovanja i naobrazbe, što, dakako, ne znači da to školovanje i ta naobrazba ne protječe i spontano, životom i odrastanjem u jezičnoj zajednici.
• Upitamo li se za srednjojužnoslavenske jezike: “Je li isti taj, a ne drugi?”, odgovor će biti potvrdan, jer je standardnom jeziku u svih ovdje navedenih naroda (Hrvata, Srba, Crnogoraca i muslimana Bošnjaka) osnovica praktički ista (uz brojne ograde), a ne neka druga. Upitamo li se pak: “Je li isti takav, a ne drugačiji?”, odgovor će biti niječan, jer se npr. Hrvati i Srbi ne služe standardnim jezikom koji je u obojih “isti takav, a ne drugačiji”.

Je li vam sad jasnije zašto ljudi, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata spominju zajednički, a ne isti jezik? Ili je ovo bilo preznanstveno? Ne bojte se… ne trebate za razmatranje koje vas očekuje u nastavku članka biti jezikoslovac. Ne. Dovoljno je imati malo volje i prosječno osjetljivo uho. Hajdemo, zato, napraviti odmak od ovih akademskih spoznaja.

Eh da… da biste napravili taj odmak morate imati malo avanturističkog duha, odnosno spremnosti da navučete udobnu odjeću i obuću, natrpate u naprtnjaču dosta vode, nešto hrane i energetskih pločica, pa krenete sa zapadnog dijela našeg najljepšeg otoka – Hvara naravno – prema istoku. Osim neopisivo lijepog krajolika, iznenadit će vas i bogata raznolikost lokalnog govora, raznolikost ionako specifične forske čakavštine. Žitelji gotovo svakog mjestašca s kojima popričate na tom šezdesetak kilometara dugom putu govore nekakvom vlastitom varijantom dijalekta kojeg većim dijelom čak ni kopneni čakavci ne razumiju. A onda vas, iscrpljene, na kraju puta, na krajnjem istoku otoka, dočeka skoro pa standardni hrvatski jezik, odnosno hrvatska standardna štokavština. Ni ime otoka, shvatit ćete to putem, Forani ne izgovaraju na isti način – od, najčešćeg, For preko Hvor do, hrvatski standardnog, Hvar.

E sad… ako ste kontinentalac, onda imate priliku čuti i nerazumjeti kako se mještani (“čudaci” koji otočko mjestašce Grablje nazivaju Groblje, a groblje – kopošont) međusobno sporazumijevaju na varijacijama vlastitog specifičnog čakavskog dijalekta. I čuditi se s kojom brzinom se u razgovoru s vama prebace hrvatski standardni jezik, čim shvate da ste furešt. Odnosno, s kojom brzinom kopošont opet postaje groblje, a Groblje Grablje.

Dakle, nepostojanje hrvatskog standardnog jezika i, nadređenog mu, hrvatskog književnog jezika – dinamičnog, stilski slobodnog sa svim bogatstvom narječja (onako kako i sâm pišem, često uz kritike jezičnih čistunaca kojima bih preporučio guglanje dijakronije i sinkronije u jezikoslovlju) bi stvorilo komunikacijski nered.

A baš tome teži Deklaracija o zajedničkom jeziku – komunikacijskom neredu, poglavito u dvije najagresivnije točke:
• Ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama.
• Prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti.

Zanemarite riječi “segregacija”, “diskriminacija” i “rigidno”. One su tu samo zbog stvaranja kognitivne disonance, odnosno ispiranja mozga. Tu su samo zato da bismo se usprotivili tim groznim pojmovima, ergo da bismo prihvatili ove agresivne točke kao manje zlo od tih groznih riječi: “segregacija”, “diskriminacija” i “rigidno”.

A što bi za Hrvatsku značilo provođenje tih točaka u praksi?

Značilo bi da naši Forani, kad vide nas furešte, krenu govoriti: parče, buđav, kaluđer, odžačar, šargarepa, kačamak, moreuz, obdanište, merdevine, taraba, živina, ker… i ostale, čak i nama starijima, nepoznate riječi iz srpskog standardnog jezika. “Aj porvjoj po forski, jer te ja kur*a sad ne kapin!”, sigurno bi glasio naš “kontinentalni odgovor”.

Značilo bi da naši školarci po školama slušaju: lastiš, klozet, sunđer, otadžbina, mastilo, fioka, pantljičara, tiganj, vajar, trotinet, saksija, hartija… jebote, samo ne hartija… vazduh, azot, hlor, jedinjenje, učestanost, sveska, lenjir, odeljenje… Za “belo mleko” ne bi dobivali asa iz gramatike (sic!) kao što ga, na primjer, danas dobivaju za “bilo mliko”, jer jebeš rigidnu standardizaciju. Ni za “uradiću” i “kupiću”. E to je, čitatelju, dio tog “zajedničkog jezika” kojega ne treba segregirati i diskriminirati u obrazovnim i javnim ustanovama.

Dovoljno je. I previše. Dakle, uz kulen, paški sir i vrhunski plavac, preko dvjesto regionalnih idiota, među kojima je nažalost i hrvatska peta jezična kolona, motivirani nekakvom neojugoslavenskom ideologijom ili čistim oportunizmom (čitaj: širenjem tržišta za vlastite polupismene uratke), odlučiše graditi kulu babilonsku i na uređenom hrvatskom jeziku. Božju reakciju znamo, i zato je na svima nama da srušimo tu kulu. Kao i, vrijeme je, neojugoslavensku ideologiju. U temelju.

Boris.Traljic/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati