Komentira Boris Traljić: Ne budi MOST!

1

– Ej! Ej, jesi li budan!?
– Sad jesam…
– Idemo u Postojnu! Nismo odavno… ulaznice su 86€ za nas četvoro, našla sam opet studenski popust za njih (vidiš koliko smo uštedjeli na njihovim iksicama), tamo ima i restoran ne moramo se mislit za ručak. To nam je 150-160€ maksimalno… nije previše?

Komentira: Boris Traljić za Kamenjar.com

Očekivala je odgovor. Potvrda iznosa bi značila da se on slaže s njenim planom puta. I nakon sedam dana smučanja u Deželi još uvijek je na struji kao prvog dana, izbezumljena jer su momci nakon par godina opet prihvatili zajedničko skijanje. I on je znao da su to možda zadnji ovakvi obiteljski trenutci, život ih sve više razdvaja. Nije mu se baš svidjela ideja povratka nizbrdo pa uzbrdo, ali joj je htio udovoljiti, a i nisu bili u Postojni desetak godina. Svidjet će se i momcima.
Nije joj odgovorio. Htio je, ali nije mogao, nije još došao sebi preumoran od skijanja. Ni trosatne terme svaku večer nisu previše pomogle. Sada je želio samo sporo buđenje, samo vruću kavu i uživanje u pretoplom apartmanu dok je vanka sve djevičanski bijelo i minus brrr. Dan još nije svanuo, ali ona je već tko zna koliko dugo sjedila na krevetu s pametnim telefonom u rukama. Nije bila zadovoljna njegovom šutnjom.

– Ma daj što nam znači još 150€ i malo više benzina? Neće nas to spasit, a tko zna kad ćemo opet s njima… Evo već sam označila na mapsu, ulazimo na avtocestu u Zaborštu pa Google kaže 41 minuta do Postojne, a poslije samo sat i 12 minuta do Rijeke pa na autoput…
– Ok! Ok… na sve pristajem samo skuhaj kavu…

Ulaz u Postojnsku jamu su doista prelijepo sredili zadnjih deset godina. S desne strane je ogroman kompleks, izuzetno uređen, obara s nogu na prvi pogled. S lijeve samo ogromno parkiralište s najviše desetak parkiranih automobila (ožujak im očito nije baš najprometniji mjesec). Na ulasku u parking natpis “45min brezplačno, 4€ ves dan”. Obitelj je odmah izgovorila nekoliko ksenofobnih psovki koje nisu za javnost. Nekorektno su generalizirali cijeli jedan narod i dovodili ga u kontekst sa skučenošću, škrtošću, glupošću, jadom, idiotskom politikom… iako su znali da je u pitanju je samo jedan skučeni čovjek, ili tek mala grupa skučenih ljudi. Jednoglasno su donijeli odluku i okrenuli se. Ona je na mapsu našla Kastav koji je dobio Slovencima namijenjene eure i jednu čvrstu, ali ovaj put obiteljsku, koaliciju. A sve zbog samo četiri skučena, sitničava eura…

[ad id=”93788″]


Hajdemo sad čistiti ispred vlastitog praga, jer nisu samo Slovenci poznati po, po… koji je uopće hrvatski naziv za to? Imamo li mi uopće nekakav korektan izraz za nekoga tko skučeno gleda na svijet oko sebe, nekoga tko je igrom životnih okolnosti odrastao u (možda bogatoj, ali i) tvrdoj i škrtoj sredini, u sredini koja je toga nekoga napravila intelektualno isto tako i tvrdim i škrtim neovisno o svom bogatstvu dostupnih mu spoznaja? Imamo li hrvatski izraz za nekoga tko je ispod stabla punog sočnih voćnih plodova gladan, za nekoga tko je na izvoru vode žedan, za nekoga tko dobru četvrtinu vlastitog života, sve dok se nije materi odbio od sise i upisao neki fakultet, nije, osim stasom, nimalo napredovao, nije čak ni stagnirao, nego jednostavno – nazadovao?

Seljačina, kamenjar, malomišćanin, provincijalac… i slični nazivi koji se uglavnom koriste za opisivanje ovakvih osoba su uvredljivi, nekorektni i, što je najvažnije – netočni. Istina jest da je gotovo isključivo riječ o osobama ruralnog podrijetla pa su zato donekle i razumljivi ovi nazivi, ali… ali, nije li većina Hrvata ruralnog podrijetla, nisu li većini nas pradjedovi i prabake ili čak djedovi i bake bili polupismeni ili nepismeni ribari, težaci… (neposredno nakon Drugog svjetskog rata je u Hrvatskoj bilo blizu 90% seoskog stanovništva, blizu 70% 1961., a oko 40% danas)? Nismo li mi jedna od onih “Bože pomozi” država koje su iz feudalizma uletjele u komunistički socijalizam, da bismo zadnjih dvadesetak godina pokušavali napraviti tranziciju u nekakav socijalni kapitalizam?

Seljačina, kamenjar, malomišćanin, provincijalac… dakle ne stoji. Ovdje je riječ o osobama koje se najčešće tek u adolescenciji, tijekom visokog obrazovanja, maknu iz svojih skučenih obitelji, ali njih skučenost nikad ne napušta. Riječ je o osobama koje se ne uspijevaju asimilirati u slobodnomisleće društvo nego zadržavaju svoj tvrdo-škrti habitus pa promatraju Sodomu i Gomoru modernog društva i teško prihvaćaju razuzdana pravila igre, a opet dragi su im sočni plodovi, draga im je hladna izvorska voda. I onda nekima od njih odjednom sine. Odjednom pomisle kako su oni te mesije, kako su oni ti koji mogu spojiti ta dva svijeta u jedan oksomoronski skučeno-široki i zavladati s njim (nećemo ovdje ulaziti u motivaciju za to vladanje, ali samo za napomenu – vražja je privlačnost tih sočnih plodova… pitajte Adama).

I onda najprije krene mesijansko utopijsko moraliziranje, bildanje samopuzdanja. Nanjuši se ova naša ekipa, za koju još uvijek nemamo korektan hrvatski naziv, zatvori u nekakvo bratstvo i filozofira, koliko uopće mogu filozofirati sa skučenim intelektom. Zamislite da o općoj teoriji relativnosti raspravljaju osobe koje misle kako je nebeski svod zavjesa s iscrtanim zvijezdama… e sad ste na pravom ste putu za shvaćanje filozofiranja ovog bratstva.

Može li svijet biti bez ratova? Može li biti bez gladnih, obespravljenih, poniženih? Ma pustimo sad svijet… može li Hrvatska biti bez gladnih, obespravljenih, poniženih? Može li Hrvatska biti bez korupcije, krađe i prodaje nacionalnih interesa za judine škude? Ma pustimo sad Hrvatsku… mogu li Metković, Omiš, Marčelji, Tompojevci, Gradec, Saršoni, Velika Kopanica i Suhač biti bez korupcije, krađe i prodaje lokalnih interesa?

Misli globalno – djeluj lokalno. Epilog vjerojatno već pogađate…

Prvi korak – lokalno opali po populizmu, pa obećaj minimalac, pa popljuj korumpirane lokalne kokošare HDZa, SDPa i njihovih partnera, pa osvoji vlast u Metkoviću, Omišu, Tompojevcima… onda izdrži pola godine na minimalcu ili uvedi rasvjetu ili daj neke novce KUDu koji će osvojiti treće mjesto na županijskom natjecanju ili obnovi zgradu DVDa ili započni sličan neki skučeni projektić u skladu s vlastitom skučenom imaginacijom.

Drugi korak – na valu lokalnog populizma zaigraj na državnoj razini. Princip je isti. Kao što je ista i skučenost kreativnosti… pa opet obećaj minimalac, pa popljuj korumpiranu partiju i zajednicu, pa obećaj da nećeš s njima u koaliciju ni s nožem ispod vrata… onda osvoji taman toliko mandata da si ključni politički faktor, pa koaliraj, pardon surađuj s odvratnom kokošarskom korumpiranom zajednicom, pa smisli kako ćeš umanjiti štetu zbog prevare birača, pa kad shvatiš da to možeš samo s još ekstremnijim populizmom kreni – reformiraj troškove papira, mobitela… predlaži brojne slične “zaradi 4 izgubi 150” reforme, pa optužuj kokošare za izdaju nacionalnih interesa, pa… e jebiga, gotovo. Sad je dosta!

Tu negdje, niti sto dana od početka suradnje našu ekipu, za koju nemamo korektan hrvatski izraz, su pročitali gotovo svi – birači, partneri, oporba… svi osim šest-sedam posto vjernih-skučenih koji, po definiciji intelektualne skučenosti, ne mogu još uvijek sebi samima priznati vlastiti pogrešan izbor i kolika je katastrofa za Hrvatsku ovo bratstvo. Zanimljivo je, ali i jedna posebna puno šira tema, kako skučene osobe ne uspijevaju uhvatiti korak realnošću životnog trenutka pa lako prelaze iz naivne dobronamjernosti u agresivni beskompromisni radikalizam.

Stvarno je dosta! Jer kako više podnositi nekoga tko je toliko intelektualno, moralno, evolucijski i politički skučen da partnere opetovano i žestoko optužuje za izdaju nacionalnih interesa (Božo Petrov), ili ih naziva kokošarima (Nikola Grmoja), ili osporava njihove demokratski izabrane lokalne čelnike i javno se raspituje o njihovom seksualnom životu (Ivan Kovačić: “‘Ko vas je*e?“)? A upravo to rade najutjecajniji članovi bratstva pa mrtvi-hladni nastavljaju suradnju!

Iako je doista teško biti u njihovoj trenutnoj situaciji, ne treba ih žaliti. Ljudi su to sa zasluženo neizvjesnom budućnošću jer su objektivno upitnih, hajde recimo to korektno – nedokazanih, sposobnosti za vođenje čak i lokalnih sredina (ljudi koji nisu dovršili poslove u tim sredinama), a Hrvati su im poklonili (su)vođenje države. Hrvatska nikad nije doživjela veće odstupanje između nečijih političkih ambicija i skučenih mogućnosti, zato ne čudi kad članovi bratstva nešto širih pogleda to shvate pa počnu pripremati odstupnicu za povratak u Omiš, kad tamo… i vi biste nešto sočno zabeštimali, zar ne?

Potrajat će ova agonija, očekujte neočekivano. Evo, Božo Petrov će vjerojatno uskoro oboriti nekakav rekord u ponavljanju sintagme “nacionalni interes”. Trebalo bi ga pitati zna li uopće što je to nacionalni interes… da se opet ne osramoti (kao zadnji put kad nije znao što je koalicija) kad svrati ovjeriti kod javnog bilježnika kako neće na lokalnom izborima surađivati s izdajicama nacionalnih interesa.

Potrajat će ovo, vjerujte, zato treba smisliti nekakav hrvatski izraz za ovakve ljude i pojave. Američki “Don’t be (a) square!” je prilično dobro polazište, poprilično dobro opisuje skučene osobe, al’ jebiga ne podrazumijeva suradnju s nekim koga smatraš kokošarom i izdajnikom. “Don’t be (a) BRIDGE!” bi obuhvatio sve i trebao bi postati onaj korektan hrvatski izraz koji tražimo…

Boris Traljić/Kamenjar.com

facebook komentari

  • Sivooki

    😀