Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Komentira Boris Traljić: Sumrak hrvatske politike – Prijetnje, laži i klevete

Objavljeno

na

Je li moguće da se nacionalne manjine osjećaju toliko moćno? Nedodirljivo?

[ad id=”93788″]

Dok hrvatsku javnost zaokupljaju pregovori na relaciji HDZ-MOST i SDP-MOST i dok je sve jasniji nepreMOSTiv jaz između MOSTovog “idealizma” i hrvatske političke pragme; iako još uopće nismo sigurni i nestrpljivo očekujemo potvrdu radi li tu doista o idealizmu ili o slatkorječivoj, a praznoj, priči i dosad neviđenoj manipulaciji hrvatskog biračkog tijela; dotad hrvatska politika tone u zonu sumraka.

Interesantno je da je ovo, još jedno u manje-više neprekidnom nizu moralnih posrnuća hrvatske politike nakon Domovinskog rata, povezano s nacionalnim manjinama koje su odlukom o davanju potpore koaliciji Hrvatska raste još dok traju neizvjesni pregovori o postizbornoj koaliciji, odnosno dok se čeka odluka MOSTa kojoj će se strani prikloniti, preuzele odgovornost za koju imaju pravni, ali definitivno nemaju moralni mandat i, po svemu sudeći, s time pokrenule nezaustavljiv proces ukidanja manjiskih parlamentarnih povlastica.

U nedavnom članku Superiornost hrvatskih manjina sam se detaljno bavio komparacijom broja rezerviranih saborskih mjesta za pripadnike hrvatskih nacionalnih manjina u odnosu na europske standarde. Ovdje ću se kratko osvrnuti na objektivnu vrijednost pojedinog mandata. Metodika je jednostavna, vrijednost mandata je proporcionalna broju osvojenih glasova potrebnom za ulazak u Sabor.

U 1. – 10. izbornoj jedinici je važeći glasalo 2.197.398 glasača za 140 zastupničkih mjesta, tako da jedan mandat u prosjeku vrijedi 15.695 glasova. Za Domoljubnu koaliciju je to bilo 13.332 glasa po mandatu, koaliciju Hrvatska raste 13.266, a MOST 15.917. Kao drastični primjer za promišljanje o izbornom sustavu treba navesti Živi zid s 94.877 glasova za jedan mandat!

U 11. izbornoj jedinici (birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj) je važeći glasalo 28.525 glasača za 3 zastupnička mjesta, odnosno 9.508 po mandatu. Treba napomenuti da je glasanje izmjenom izbornog zakona moguće samo u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske. I uz takvu opstrukcijsku mjeru, mandat u 11. izbornoj jedinici je dvostruko vrjedniji od mandata u 12.

U 12 izbornoj jedinici (pripadnici nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj) je važeći glasalo 36.859 glasača za 8 zastupničkih mjesta, odnosno 4.607 po mandatu:

Pripadnici srpske nacionalne manjine (18.578 važećih glasova… mnogo građana ne zna da svaki glasač ima pravo birati tri predstavnika, zato su izabrani zastupnici osvojili 35.203 glasa u zbroju što je više od važećih glasačkih listića, odnosno maksimalnog teoretskog prosjeka 6.192 glasa po zastupniku)
» Milorad Pupovac 14.103
» Mile Horvat 10.997
» Mirko Rašković 10.103

Pripadnici mađarske nacionalne manjine (4.416 važećih glasova)
» Šandor Juhas 2.218

Pripadnici talijanske nacionalne manjine (2.421 važećih glasova)
» Furio Radin 1.594

Pripadnici češke i slovačke nacionalne manjine (2.110 važećih glasova)
» Vladimir Bilek 1.598

Pripadnici austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine (4.620 važećih glasova)
» Veljko Kajtazi 1.913

Pripadnici albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine (4.714 važećih glasova)
» Ermina Lekaj Prljaskaj 999

Uz ovakvu vrijednost povlaštenih mandata jedino moralno i logično rješenje bi bilo priklanjanje zastupnika nacionalnih manjina onome tko uspije dogovoriti postizbornu većinu, odnosno onome tko joj bude bliži, pa u toj koaliciji zajednički raditi na zadržavanju i unaprjeđivanju manjinskih prava. Međutim, proaktivno sudjelovanje u formiranju saborske većine kakvo su sada pokazali, a s obzirom na prikazanu slabu potporu hrvatskih građana (potpuno je nebitno koje etničke pripadnosti), odnosno s obzirom na ekstremno veliku povlaštenost pojedinog mandata neminovno će; prvom prilikom kad se za to stvore uvjeti – dvotrećinska većina zastupnika koji ovu manjinsku odluku vide kao amoralnost preko granice; dovesti do izmjene Ustava i izbornog sustava te ukidanja ili značajnog smanjenja navedenih parlamentarnih povlastica u skladu s europskom praksom.

Tim prije jer su zastupnici nacionalnih manjina ovu amoralnu odluku donijeli samo dva tjedna nakon što je MOST osvojio devetnaest mandata baš na platformi “podizanja morala u hrvatskoj politici“. Je li moguće da se osjećaju toliko moćno? Nedodirljivo? Samo za komparaciju… da je vrijednost mandata MOSTa bila kao vrijednost mandata pripadnika nacionalnih manjina, MOST bi danas imao šezdeset i pet (65) mandata!

Nažalost, ovaj potez zastupnika hrvatskih nacionalnih manjina je samo jedan dio recentnog moralnog posrnuća hrvatske politike. Drugi dio su prijetnje, laži i klevete koje su isplivale iz hrvatske političke kaljuže na svijetlo dana, nakon odbijanja jednog zastupnika srpske nacionalne manjine i zastupnice albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine da potpišu podršku koaliciji Hrvatska raste.

Poručili su mi da će mi ‘skinuti glavu, ne iz redova hrvatskog naroda nego iz mojih stranačkih redova i zato sam tražio jučer od Predsjednice zaštitu… ime onoga koji mi je prijetio nisam htio otkriti ni Kolindi Grabar-Kitarović. Prijetili su mi moji i na tome ću zasad ostati.“, izjavio je za ŠibenikIN Mirko Rašković, odmetnuti saborski zastupnik SDSSa.

Dan poslije je sve tajnovito “pojasnio” i premijer Zoran Milanović pri obraćanju medijima:
ZM: Zna se tko prijeti u ovoj zemlji.
Novinarka: Tko?
ZM: Ja ne. I moji ljudi ne. To su vrlo opasne izjave. Moja povijest nije povijest tajnih službi i obavještajnog podzemlja. Taj nisam. Moji suradnici nisu. Ali ajde da čujemo tko kome i čime prijeti. I tko koga čime ucjenjuje.
Novinarka: Vi kažete da znate tko prijeti, pa recite onda…
ZM: Pa to je jedna stilska figura… mislim da se dobro razumijemo. Ja nisam čovjek obavještajnog podzemlja.
Novinarka: Da li aludirate na…
ZM: Ne aludiram na ništa, ali mislim da je to interesantna tema za novinare, jako interesantna…

Istog dana je Milorad Pupovac još “transparentnijegovorio za HRT:
MP: Bilo je vrlo neobično da gospodin Rašković, nakon što sam ja rekao predsjednici da smo kao stranka izloženi pritiscima i opstrukciji i pokušaju destrukcije već tri mjeseca i u kampanji i sada, upravo to pripiše nama. Naš je osnovni princip, svih zastupnika nacionalnih manjina: prvo, ne dopuštamo pritiske izvana, i ne vršimo pritiske iznutra.
Novinarka: Tko vas pritišće, SDSS i gospodina Raškovića?
MP: SDSS je pritiskala stranka s kojom smo godinama bili partner u vlasti, s kojim smo razgovarali. A tko pritišće Raškovića to će on trebati kazati svojim stranačkim kolegama. Neka kaže i gdje je bio u srijedu kad je trebao biti s nama, dan prije konzultacija.
Novinarka: Gdje je bio, vi znate gdje je bio?
MP: Mi znamo. S kim se sreo u jednom gradskom hotelu i o čemu su razgovarali. On treba reći je li slobodan čovjek, je li može donositi odluke, treba li mu naša pomoć, ili je on pomoć zatražio na drugoj strani. Od nas ne treba tražiti zaštitu.
Novinarka: Čime se provodio pritisak i ucjene na Raškovića? Navodno postoje informacije da gospodin Rašković ima vojnu mirovinu iako ga nema u registru hrvatskih branitelja…
MP: Mi smo razne stvari čuli tijekom godina, ali smo smatrali da je to neprovjereno. Kad smo osjetili da je postao nervozan i da je postao nesiguran čuli smo s relevantnog mjesta da to o čemu se govori zapravo jeste istina.
Novinarka: Znači da je gospodin Rašković lažni branitelj?
MP: Ne ja to nisam rekao. Ali mogu samo reći da sam obaviješten o svemu što je relevantno. Ako je zatočenik, neka kaže, mi ćemo ga osloboditi.

Skidanje glave, prijetnje, tajne službe, obavještajno podzemlje, pritisci, opstrukcije, destrukcije, ucjene, nervoza, nesigurnost, zatočeništvo, traženje zaštite, navodne informacije, informacije s “relevantnog mjesta“… Ove riječi kao da su iz knjige Roberta Ludluma, a ne iz visoke hrvatske politike. Užas. Sramota. Šok i nevjerica…

I nesigurnost. Da, razmislimo samo o nesigurnosti koju ovakva retorika ostavlja na hrvatske građane. Što je ovo? Gdje mi to živimo? Gdje je DORH? USKOK? Tko već? Zašto ne iznose dokaze za ove tvrdnje, dokaze koje očito znaju? Gdje su imena i prezimena? Točni podaci tko, kad, gdje, što? Žele li da se opet, kao prije trideset i više godina, osvrćemo kad u povjerenju najboljem prijatelju iznosimo vlastite stavove? Žele li konspirativnim strahom ubiti javnu riječ, kritiku?

Ovo je definitivno sumrak hrvatske politike, javna djelatnost u ilegali. Zato nam, Bože, hitno treba svjetlost…
(za vas koji ste se ponadali kako je ovo obraćanje gospodinu Petrovu, moram vas razočarati… bar dok ne dokaže donosi li ili dodatno odnosi “svjetlost” pr. B.T.)

Piše: Boris Traljić za Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Katolička džamahirija – sintagma nastala pod utjecajem bunike

Objavljeno

na

Objavio

Velika Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija. Tako je Muammar al-Gaddafi nedugo po uspjehu vlastite Zelene revolucije odlučio nazvati Libiju. Žvačući pritom, evo kao da ga sad vidim, sušeni mesnati list prvoklasnog halucinogenog sirtanskog kaktusa kojeg su specijalno za njega proizvodili rođaci u malom obiteljskom “Obrtu za proizvodnju začina – Muammar”. Tihom obrtu s prihodom kojeg se ne bi posramilo ni neko srednje veliko europsko trgovačko društvo, jer je libijski revolucionarni vođa trošio, ali baš trošio – često i obilato, tu pustinjsku gandžu. Prečesto. U stvari, po svemu sudeći, nije bez nje smislio nijednu, ali baš ni jednu jedinu od vlastitih neprebrojivih (neubrojivih?) intelektualnih vratolomija poput islamskog socijalizma, ili panarabizma, ili Federacije Arapskih Republika, ili Izratina – binacionalne države Židova i Palestinaca, ili džamahirije na kraju krajeva.

Neslužbeno, i cijelo svoje “remek djelo” – Zelenu knjigu – je napisao žvačući opojni list sirtanskog kaktusa. Da. Gotovo je sigurno. Bit će vam ovo jasno ako vas neopisiva dosada natjera da uzmete u ruke tu svesvjetsku mudrost nabijenu u šezdesetak prostim rečenicama ispisanih stranica. Odnosno, ako je uzmete u ruke pa još i pročitate. Bit će vam, također, jasno da ni Harvard ni Oxford (gdje se al-Gaddafi navodno školovao) nisu u šezdesetima bili imuni na trgovinu diplomama.

Kako je malo kome toliko dosadno u životu, evo nekoliko mudrosti iz Zelene knjige koja je bila ideološki okvir za Veliku Socijalističku Narodnu Libijsku Arapsku Džamahiriju:
• Stranka je suvremeni oblik diktature.
• Plebisciti su demokratska prijevara.
• Narodne konferencije su jedino sredstvo postizanja narodne demokracije.
• Prvo se ljudi podijele u Temeljne narodne konferencije. Svaka Temeljna narodna konferencija izabire svoje tajništvo. Tajništva svih Temeljnih narodnih konferencija zajedno sačinjavaju Narodne konferencije. Nakon toga mase iz Temeljnih narodnih konferencija izabiru administrativne Narodne odbore koji zamjenjuju vladinu administraciju. Sve javne institucije vode Narodni odbori koji odgovaraju Temeljnim narodnim konferencijama, a koje oblikuju politike i nadziru njihovu provedbu. Slijedom toga i administracija i njen nadzor postaju narodni, a zastarjela definicija demokracije – demokracija je nadzor vlasti od strane naroda – također postaje zastarjela. Zamijenit će ju prava definicija: demokracija je nadzor ljudi od strane ljudi.
• Oni koji zarađuju plaću su samo robovi svojim gospodarima koji ih unajmljuju.
• Nitko nema pravo posjedovati dodatnu kuću za svrhu iznajmljivanja jer je ta dodatna kuća, u stvari, potreba nekog drugog.

Dakle, džamahirija je, rezimirajmo, nekakvo socijalističko-komunističko društveno uređenje s naglaskom na direktnu vladavinu naroda (mâsa bi bio točniji izraz, u duhu sirtanskog kaktusa) putem Temeljnih narodnih konferencija i Narodnih odbora. Političke stranke su diktatorske, referendumi prijevara, svakom prema potrebama itd. Smrdi na socijalističku Jugoslaviju?

Smrdi definitivno. Bazdi. Ali nešto drugo je puno bitnije – džamahirija, ma kako većini nas zvučala džihadistički, nema nikakve veze s islamskim militantima. Istinabog, Muammar al-Gaddafi se naslonio na islam kao temeljno moralno polazište (A na što se u Libiji trebao nasloniti? Na kršćanstvo?), ali je smatrao kako ga je sa Zelenom knjigom unaprijedio. I da, džamahirija je svjetovna, sekularna.

E sada, u skladu s navedenim spoznajama članak Mladenke Šarić: “Hrvatska nije katolička džamahirija“, objavljen prošle godine na portalu autograf.hr je svakom prosječno obrazovanom Hrvatu zakrivio usne u cinični osmijeh:
Nadalje, problem je i kad se državni uredi blagoslivljaju, pri čemu se zaboravlja da Hrvatska nije katolička džamahirija nego sekularna država u kojoj žive pripadnici različitih vjera i nacija, i, naravno, ateisti. Problem je što se zaboravlja da Hrvatska pripada svim njezinim građanima.
Ček, ček! Znači džamahirija nije ono što džamahirija jest!? A džamahirija jest sekularna i pripada svim njenim građanima kao conditio sine qua non al-Gaddafijevog “remek djela”.

Nemoguće je po bilo kojoj osnovi povezati kršćanstvo (katoličanstvo) i džamahiriju, tako da je sintagma “katolička džamahirija” toliko glupa… eh, jednostavno, nije zaslužila niti osvrt sve dok Mladenku Šarić prije par dana nije citirao bez navoda (čitaj: plagirao) kolega joj komentator s istog portala, a usput i bivši predsjednik RH Ivo Josipović. Na Facebooku je objavio: “Hrvatska je sekularna država. Nije katolička džamahirija.

Jasno vam je da ovo sada ipak zaslužuje osvrt jer je gospodin Josipović bio sukreator hrvatske vanjske politike baš u periodu kad su Muammara al-Gaddafija javno sodomizirali, mučili i ubili (kakav je već običaj među civiliziranim plemenima i narodima koji u aktualnoj migrantskoj navali dolaze obogatiti europsku kulturu). Jasno vam je, također, da ovo sada zaslužuje i pokušaj odgovora na pitanje: Kako se ova idiotska sintagma zalijepila za Ivu Josipovića?

Sintagma je samo lakmus papir, samo pokazatelj ogromne krize hrvatske ljevice. Naravno, prije toga bismo se trebali složiti kako već godinu dana svjedočimo potpunoj izgubljenosti lijevog dijela hrvatskog političkog spektra. Političkoj dezorijentiranosti, točnije rečeno. Ne treba biti previše pametan za izvođenje zaključka kako je isključivi uzrok ovakvom stanju odlazak Zorana Milanovića iz politike nakon višegodišnjeg predsjedanja stožernom partijom hrvatske ljevice, SDPom. Predsjedanja? Točnije rečeno “sječe glava” koju je sustavno provodio u Partiji s ciljem stvaranja okruženja u kojem će biti intelektualno superioran nad “preživjelima”. “Pametno je giljotinirao!“, dobacit će netko. “Nije, istinabog, ni trebao puno glava sječi!“, dometnut će zajedljivo drugi. Vjerojatno su oba u pravu, ali i ako nisu ostaje činjenica da je s njegovim odlaskom ljevica, doslovno, dekapitirana.

Ne treba zato previše čuditi da je, vidi vraga, baš Milanović prvi spomenuo džamahiriju, nekoliko dana prije Mladenke Šarić očito samo trbuhozborkinje velikog vođe. Ali spomenuo je u kakvom-takvom logičnom kontekstu i bez onog idiotskog prefiksa “katolička”. Dakle, Ivo Josipović je danas samo plagijator blijede uvlakačke sjene Zorana Milanovića. Kao što je, uostalom, bio i tijekom najuspješnijeg dijela svoje političke karijere.

Međutim, politička ambicija ovog bivšeg Milanovićevog aparatčika je očito još uvijek živa. Vjerojatno je religioznom aktualnom predsjedniku Partije Davoru Bernardiću odlučio oteti ateistički dio lijevog glasačkog tijela napadom na Crkvu baš na blagdan Velike Gospe. Legitimno, ali što reći o intelektualnoj razini tog napada:
• Idiotskom sintagmom, oksimoronom “katolička džamahirija” može izazvati samo podsmijeh i sprdnju, reakciju, otprilike, poput ove koju upravo čitate, i potencijalno “ozbiljnu polemiku” s, lupam, Vice John Batarelom. Stara je to “ljubav”…
• Ironičnim komentarom: “Stigla svježa bunika?“, na riječi iz homilije Marina Barišića: “Od gospodarske krize opasnija je rastava braka.“, jer: “Dopustite da me kao intelektualca vrijeđa vrijeđanje inteligencije i buđenje niskih strasti s oltara.“, dovodi u pitanje definiciju pojma “intelektualac”. Naime, metaanalizom američkih studija o rastavi braka (izuzetno lako provjerljivo) dolazimo do podatka da prihodi rastavljenih padaju za 28% do 42%, dok pad državnih prihoda od par posto zovemo gospodarska kriza.

I to je to. Žalosna je mogućnost da Ivo Josipović postane perjanica… Molim? Na što nisam odgovorio? Na: Kako se ova idiotska sintagma zalijepila za Ivu Josipovića?

Dakle, njemu to sigurno nije idiotska sintagma, nego intelektualna vratolomija, jer je smislio čak i hashtag #nismokatolickadzamahirija. Ako pretpostavimo da Ivo Josipović nije idiot, trebali bi istraživački novinari zasukati rukave i pronaći “Obrt za proizvodnju začina – Ivo”. Ili sličan neki. Tihi obrt s prihodom kojeg se ne bi posramilo ni neko srednje veliko europsko trgovačko društvo. Jer netko, očito, žvače velike količine mesnatog lišća smrdljive bunike. I bazdi pod utjecajem.

Boris.Traljic&Kamenjar.com

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska peta jezična kolona

Objavljeno

na

Objavio

Čudne su biljke ovi naši Jugoslaveni. Čudne baš. Čudne, ali ipak, treba priznati, ne može im se čovjek ne diviti. Jednostavno ne može. Jer gledajući tu upornost, gledajući koliko vremena i energije ti idealisti ulažu u, u… u to u što već ulažu “svatko prema mogućnostima” vlastitog skučenog intelekta, ne bi li nekako, u nekom obliku, obnovili nadnaravnu bratstvojedinsvenu zajednicu “naših naroda i narodnosti”… ma jednostavno, ne možeš im se ne diviti.

Hajde recite, ali onako iskreno iz duše, zar ne zaslužuje barem divljenje činjenica da ih ni najmanje, ali baš ono – nimalo – ne zabrinjava empirijski dokazana neodrživost njihovih ideja? I ne samo to… puno, puno veće divljenje izaziva spoznaja da ih nimalo ne brinu ni nebrojeni leševi prekriveni ruševinama te tvorevine na čijoj obnovi tako uporno i strastveno rade (a leševi su, povijest nas uči, najlošiji temelji). Ali tako je. Doista ih ne brinu…

Vi koji biste riječ divljenje zamijenili sa “zgražanje”, ili, nedajbože, “mržnja” – nemate pojma. U stvari ne možete shvatiti da postoje takvi idioti. Ne možete prihvatiti da su oni, u stvari, poput onog najglupljeg američkog redneck tinejdžera koji sanja postati quarterback iako ima “dvije lijeve”, ali ga to uopće ne zabrinjava jer je, ispranog mozga, uvjeren da “može postići sve što želi ako se dovoljno potrudi”. Tako mu ispiru… pardon tako mu stalno govore, a on se doista prokleto i previše trudi. Eto, ovi naši Jugoslaveni su upravo takvi, baš poput takvog-nekog (da stvar bude gora, sigurno) omraženog im mladog Amera, baš istih takvih širokih pogleda u vlastitoj skučenosti, pa lupaju uporno i strastveno glavom u zid, a i lupat će, vjerujte, sve dok nešto ne pukne. Ili glava ili zid.

Ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata… samo malo, kako ne bi bilo zabune, nisu oni “krvavi revolucionari” poput, šta-ti-ja-znam, Ante Jonića na primjer. Ili Rade Končara. Ne. Oni su finćukasti revolucionari, intelektualci i ideolozi edvardkardeljevskog ili mošepijadevskog tipa. Dakle, ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata strateški raspoređeni po zakutcima hrvatskog javnog sektora. Ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata čije sastanke mi plaćamo. Tjedne sastanke u nekoj prostoriji, u državnom vlasništvu naravno, zadimljenoj dimom finih cigareta sa stolom prekrivenim čačkalicama izbodenim kulenom i paškim sirom na jednokratnim aluminijskim platama i s vrhunskim buteljiranim plavcem u plastičnim čašama. Da, dragi moj čitatelju, mi masno plaćamo taj kulen, taj paški sir, vrhunski plavac, čačkalice, aluminijske plate, plastične čaše i to njihovo lupanje jugoslavenskim glavama po hrvatskim zidovima. I plaćat ćemo, sve dok nešto ne pukne.

Hajde sad recite, ali opet onako iskreno iz duše, zar takvo jahanje po svima nama, a s tako skučenim intelektom, ne zaslužuje barem divljenje? I doista, pametno čeljade može samo napraviti kokice, pratiti razvoj događaja i, naravno, navijati za zid. Sve dok, a dogodi se to s vremena na vrijeme, ne odluče izaći iz toplih zadimljenih prostorija, odnosno sve dok vlastite glave ne odluče zamijeniti nečim intelektualno nadmoćnijim. Mȁcama na primjer…

Najnovija njihova mȁca ima ime: Deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaracija koju je na mah potpisalo preko dvjesto intelektualaca iz “Regiona”, među kojima i hrvatske intelektualne veličine poput Drage Pilsela, Borisa Dežulovića, Viktora Ivančića i Ante Tomića. Sve pršti od intelektualizma navedenih i sličnih ljudi, drugova, revolucionara i anarhista od zanata, čiji je potpis, istinabog, vrijedan… ali samo ako se nađe ispod jamstva za nečiji kredit. Jer financijski fudrani, shvatili ste, jesu – omogućila hrvatska država.

E sad… ti bezmudi intelektualci nisu imali ni toliko hrabrosti da imenuju taj “zajednički jezik”. Evo pada mi na pamet – jugoslavenski jezik. Ili da ga, barem, nazovu “istim jezikom”. Ali ima, osim malih skrotuma, jačih razloga za to…

Kad bi ga nazvali “istim jezikom” suprotstavili bi se životnim djelima dvojice istinskih intelektualaca i, vjerojatno, najvećih svjetskih autoriteta na području slavenskog jezikoslovlja, akademika Dalibora Brozovića i Radoslava Katičića. Dvojca koji je prije točno pedeset godina (koincidencija?) aktivno sudjelovao u donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Ako mi dozvolite, pokušat ću sažeti dio njihovog znanstvenog rada koji se odnosi na temu članka:
• Temeljna značajka hrvatske jezične situacije jest mnogodijalekatnost i tronarječnost (štokavska, kajkavska i čakavska).
• Ta dijalekatska interakcija, to sučeljavanje i priljubljivanje, upravo to je hrvatski jezik. To mu određuje cjelinu. Baš po tome on i jest različit od svakoga drugog jezika. Ni u kojem drugom nema interakcije toga trojega: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga.
• Izbor novoštokavske dijalekatske osnovice za standardni jezik (koji su izbor Hrvati izvršili prije nego itko drugi) uvjetovan je velikom vrijednosti i važnošću hrvatske štokavske književnosti.
• Vladanje standardnim jezikom nije stvar govornikova dijalekta, nego školovanja i naobrazbe, što, dakako, ne znači da to školovanje i ta naobrazba ne protječe i spontano, životom i odrastanjem u jezičnoj zajednici.
• Upitamo li se za srednjojužnoslavenske jezike: “Je li isti taj, a ne drugi?”, odgovor će biti potvrdan, jer je standardnom jeziku u svih ovdje navedenih naroda (Hrvata, Srba, Crnogoraca i muslimana Bošnjaka) osnovica praktički ista (uz brojne ograde), a ne neka druga. Upitamo li se pak: “Je li isti takav, a ne drugačiji?”, odgovor će biti niječan, jer se npr. Hrvati i Srbi ne služe standardnim jezikom koji je u obojih “isti takav, a ne drugačiji”.

Je li vam sad jasnije zašto ljudi, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata spominju zajednički, a ne isti jezik? Ili je ovo bilo preznanstveno? Ne bojte se… ne trebate za razmatranje koje vas očekuje u nastavku članka biti jezikoslovac. Ne. Dovoljno je imati malo volje i prosječno osjetljivo uho. Hajdemo, zato, napraviti odmak od ovih akademskih spoznaja.

Eh da… da biste napravili taj odmak morate imati malo avanturističkog duha, odnosno spremnosti da navučete udobnu odjeću i obuću, natrpate u naprtnjaču dosta vode, nešto hrane i energetskih pločica, pa krenete sa zapadnog dijela našeg najljepšeg otoka – Hvara naravno – prema istoku. Osim neopisivo lijepog krajolika, iznenadit će vas i bogata raznolikost lokalnog govora, raznolikost ionako specifične forske čakavštine. Žitelji gotovo svakog mjestašca s kojima popričate na tom šezdesetak kilometara dugom putu govore nekakvom vlastitom varijantom dijalekta kojeg većim dijelom čak ni kopneni čakavci ne razumiju. A onda vas, iscrpljene, na kraju puta, na krajnjem istoku otoka, dočeka skoro pa standardni hrvatski jezik, odnosno hrvatska standardna štokavština. Ni ime otoka, shvatit ćete to putem, Forani ne izgovaraju na isti način – od, najčešćeg, For preko Hvor do, hrvatski standardnog, Hvar.

E sad… ako ste kontinentalac, onda imate priliku čuti i nerazumjeti kako se mještani (“čudaci” koji otočko mjestašce Grablje nazivaju Groblje, a groblje – kopošont) međusobno sporazumijevaju na varijacijama vlastitog specifičnog čakavskog dijalekta. I čuditi se s kojom brzinom se u razgovoru s vama prebace hrvatski standardni jezik, čim shvate da ste furešt. Odnosno, s kojom brzinom kopošont opet postaje groblje, a Groblje Grablje.

Dakle, nepostojanje hrvatskog standardnog jezika i, nadređenog mu, hrvatskog književnog jezika – dinamičnog, stilski slobodnog sa svim bogatstvom narječja (onako kako i sâm pišem, često uz kritike jezičnih čistunaca kojima bih preporučio guglanje dijakronije i sinkronije u jezikoslovlju) bi stvorilo komunikacijski nered.

A baš tome teži Deklaracija o zajedničkom jeziku – komunikacijskom neredu, poglavito u dvije najagresivnije točke:
• Ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama.
• Prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti.

Zanemarite riječi “segregacija”, “diskriminacija” i “rigidno”. One su tu samo zbog stvaranja kognitivne disonance, odnosno ispiranja mozga. Tu su samo zato da bismo se usprotivili tim groznim pojmovima, ergo da bismo prihvatili ove agresivne točke kao manje zlo od tih groznih riječi: “segregacija”, “diskriminacija” i “rigidno”.

A što bi za Hrvatsku značilo provođenje tih točaka u praksi?

Značilo bi da naši Forani, kad vide nas furešte, krenu govoriti: parče, buđav, kaluđer, odžačar, šargarepa, kačamak, moreuz, obdanište, merdevine, taraba, živina, ker… i ostale, čak i nama starijima, nepoznate riječi iz srpskog standardnog jezika. “Aj porvjoj po forski, jer te ja kur*a sad ne kapin!”, sigurno bi glasio naš “kontinentalni odgovor”.

Značilo bi da naši školarci po školama slušaju: lastiš, klozet, sunđer, otadžbina, mastilo, fioka, pantljičara, tiganj, vajar, trotinet, saksija, hartija… jebote, samo ne hartija… vazduh, azot, hlor, jedinjenje, učestanost, sveska, lenjir, odeljenje… Za “belo mleko” ne bi dobivali asa iz gramatike (sic!) kao što ga, na primjer, danas dobivaju za “bilo mliko”, jer jebeš rigidnu standardizaciju. Ni za “uradiću” i “kupiću”. E to je, čitatelju, dio tog “zajedničkog jezika” kojega ne treba segregirati i diskriminirati u obrazovnim i javnim ustanovama.

Dovoljno je. I previše. Dakle, uz kulen, paški sir i vrhunski plavac, preko dvjesto regionalnih idiota, među kojima je nažalost i hrvatska peta jezična kolona, motivirani nekakvom neojugoslavenskom ideologijom ili čistim oportunizmom (čitaj: širenjem tržišta za vlastite polupismene uratke), odlučiše graditi kulu babilonsku i na uređenom hrvatskom jeziku. Božju reakciju znamo, i zato je na svima nama da srušimo tu kulu. Kao i, vrijeme je, neojugoslavensku ideologiju. U temelju.

Boris.Traljic/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati