Komu treba SDP

2

Cijela se nacija, otkad je Zoran Milanović najavio svoj odlazak u Povijest, prži na pitanju: Tko će biti novi predsjednik Socijal(no)demokratske partije Hrvatske iliti SDP-a?

Tu tvrdnju ne treba shvatiti ni doslovce ni metaforično. Nego kako? Kao točan opis onoga što se vidi s vidikovca javnih priopćivala u Hrvatskoj. Odanle nas posve ozbiljno uvjeravaju da je i „lijevi“ i „desni“ naš svijet podjednako u šoku jer ih sve zajedno drži spasonosna misao da je zdrava i jaka Partija hrvatski strateški interes. Zbog toga je, javljaju, cijelu naciju poklopila neviđena briga za budućnost SDP-a. Dokazuju to brojna očitovanja znamenitih Hrvata koji Partiji besplatno dijele mudre savjete kako da preživi rujansku izbornu katastrofu.

Meni je to smiješno. Podjednako mi je smiješno to što Partija i danas drži da može upravljati nacionalnim usudom i to što liberalnodemokratski „inženjeri duša“ u tako sitnoj stvari tako grubo griješe. Odakle im ta apodiktična općenitost? Zar su za opstanak i budućnost Partije zabrinuti partijaši koji su u subotu zanemarili biranje svoga predsjednika? A tako je postupilo više od polovice ukupnoga broja članova Partije. Osim toga izričaj „cijela nacija“ uključuje i moju člankopisačku neznatnost, a ja, kao i uvijek kada je riječ o Partiji, vrlo vedro gledam u budućnost.

Za mjesto predsjednika SDP-a natjecalo se sedam kandidata i kandidatkinja: Davor Bernardić, Ranko Ostojić, Tonino Picula, Orsat Miljenić, Gordana Sobol, Vesna Škulić i Karolina Leaković. Svih sedmero (bez)idejno i programski slično jedno drugomu kao „sedam sekretara SKOJ-a“. Razlikovahu se samo po spolu i obličju. Nitko nije dobio natpolovičnu većinu glasova, pa će u sljedeću subotu na izborni megdan ponovno izaći samo dva najjača druga – Davor Bernardić i Ranko Ostojić. Ne dogodi li se nekakva „drugarska ujdurma“, pobijedit će Bernardić. Ali ako pobijedi i Ostojić, u Partiji ne će biti ni razdora, a kamoli raskola. Bernardić će i Ostojićevu pobjedu s pravom smatrati svojom. Kako to? Jednostavno. Svi su se kandidati i kandidatkinje u predizbornoj kampanji ne samo snošljivo, nego upravo milo, prav za prav: kak angeli – međusobno programski sučeljavali. I nisu se razišli ni u jednom pitanju. Zašto bi se, dakle, razišli nakon izbora?

A nije da nije bilo pitanja. Drugove su žuljale krupne stvari. Na primjer: Zašto je Partija izgubila izbore za [narodne] zastupnike u Hrvatskomu [državnom] saboru i koliko je za gubitak izbora odgovoran sadašnji partijski vođa, legendarni Zoka? Tu se hrvatska socijalna demokracija, koja svoga predsjednika bira moderno između više kandidata po modelu „jedan član – jedan glas“, sjetila hijerarhije „demokratskog centralizma“, koju je sekularni puk bio davno već zaboravio, pa je raspravu odgodila – „za bolje dane“. Raspravljalo se i o krupnijim sitnicama. Netko je bio natuknuo pitanje treba li u nazivu stranke riječ „partija“ zamijeniti riječju „stranka“. Prevladalo je mišljenje da ne treba. To bi, rekoše, ugrozilo identitet stranke. Na jednak je način riješeno pitanje o promjeni imena zagrebačkoga Trga maršala Tita u Kazališni trg. Partijskim jezikoslovcima, kao ni jezikoslovno preosjetljivom dizaču „tegova“ Željku Jovanoviću i još osjetljivijemu liječniku Rajku Ostojiću, nije zapela za oko njemačka tvorbena narav hrvatskoga pridjeva „socijaldemokratski“, koji bi ispravno trebao glasiti „socijalnodemokratski“. Na „izlazak iz genitiva“ nije se usudio pomisliti ni sadašnji, kako se sam prozvao, „konzervativni liberal“ na čelu socijalnih demokrata. Tako je, čini se, hrvatskoj socijalnodemokratskoj stranci suđeno još neko vrijeme životariti pod rogobatnim imenom „Socijaldemokratska partija Hrvatske“.

Ne čudim se idejnoj pustoši u vodstvu SDP-a. Ta je organizacija trebala preminuti još 90-ih godina XX. stoljeća. I bila bi preminula da je nije revitalizirala njezina žrtva – Dražen Budiša. No, ne mogu se načuditi činjenici da i danas u XXI. stoljeću u samostalnoj Republici Hrvatskoj živi 37.000 ljudi koji se hvastaju protuhrvatskim državnim terorizmom svojih ideoloških predaka. Komu treba takva socijalnodemokratska stranka? Nikomu tko se ne solidarizira s čudovišnim zločinima Josipa Broza Tita, njegove Komunističke partije Jugoslavije, njezinih partizana i njihove Ozne, Udbe i Knoja. Takvih je ljudi ipak sve manje. I toplo se nadam da će uskoro, makar i nekažnjeni, posve nestati.

Benjamin Tolić

facebook komentari

  • EMINƎM

    Partija treba samu sebe da zaštiti petdesetogodišnju laž i teror koji su provodili na čelu s titom a sutra s bernardićem.

  • Sivooki

    Poštovani….oni trebaju sebe i moć koja iz njihove umreženosti proizlazi, inače bi svi odreda završili u zatvoru zbog raznih razloga…