Pratite nas

Povijesnice

Komunističko-nacistički savez – Prošlost koja opominje

Objavljeno

na

                                                          „Nitko nema moralno pravo nazivati se 
antifašistom, tko nije istodobno antikomunist

                                                                                                   Hannah Arendt

Dan kad su daleke 1939. godine komunistički SSSR i nacistička Njemačka potpisali  Pakt o nenapadanju i prijateljstvu (23. kolovoza), proteklih se godina obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizma.

Manje je, međutim, poznato da su te 1939. godine sklopljena dva sporazuma između istih partnera koji su planirali podijeliti svijet. Pored spomenutog, ministri vanjskih poslova Ribbentrop i Molotov su u ime svojih vlada stavili potpise i na drugi sporazum, također u Moskvi, čiji je službeni naziv glasio: Njemačko-Sovjetski sporazum o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji, a kojim su potvrđena dotadašnja osvajanja obje strane i utvrđena linija međusobnog razgraničenja u Europi. Dogodilo se to 28. rujna 1939. godine. Prethodno je u Brest Litovsku (22. rujna) održana zajednička vojna parada nacističkih i sovjetskih trupa, čime je i simbolično potvrđeno njihovo prijateljstvo i savezništvo.

Hannah Arendt, znanstvenica koja je proniknula u samu srž totalitarizma

Ovim činom dva zločinačka sustava bjelodano su potvrdila svoje osvajačke namjere.

Da sve to nije bila slučajnost nego izraz kontinuiteta kako njemačke, tako i sovjetske vanjske politike vođene između dva svjetska rata, potvrđuju brojni argumenti, od kojih je ključni sadržan u činjenici da je SSSR pomogao u izgradnji njemačkog vojnog stroja. Naime, budući da je Njemačkoj poslije Prvoga svjetskog rata bilo zabranjeno razvijati zrakoplovstvo, njezini kadrovi, uključujući i pilote, obučavali su se na poligonima SSSR-a i uz stručnu pomoć sovjetskih inženjera, a suradnja je bila plodna i u drugim segmentima vojne tehnologije. Ta se suradnja intenzivirala poslije potpisanih sporazuma (jesen 1939 – proljeće 1941.), Njemačka je od SSSR-a dobila na uslugu mornaričku bazu za opskrbu gorivom u blizini Murmanska, SSSR je Hitleru „držao leđa“ dok je ovaj osvajao europske zemlje i stvorio sebi gospodarsku i taktičku poziciju za daljnju ekspanziju (s resursima u 10 do tada okupiranih zemalja), Nijemci su uz pomoć Sovjeta snabdjeveni ogromnom količinom hrane, ratnog materijala i sirovina, tijekom bitke za Britaniju (ljeto 1940.) sovjetski su brodovi  slali meteorološke podatke za Luftwaffe, Hitleru su na usluzi bili i sovjetski ledolomci na Arktiku za krčenje područja kojima su se Nijemci služili u napadima na savezničke brodove, itd., itd.

SSSR ne reagira na pojavu fašizma u Italiji i nacizma u Njemačkoj, pa čak niti onda kad se ove ideje sredinom dvadesetih godina XX stoljeća institucionaliziraju u vidu ideologija i kasnije postaju dijelom službenih politika vladajućih režima u ovim državama.Čak što više, odnosi između nacističke Njemačke i prve komunističke zemlje učvršćuju se. Ono što ih povezuje jest zajednički strateški interes.

Dok Hitler jednu za drugom osvaja europske zemlje (nakon Austrije, Čehoslovačke i Poljske na red dolaze: Norveška, Belgija, Danska, Nizozemska, Luksemburg i Francuska). Staljin u isto vrijeme grabi svoj dio kolača (i prema dogovoru uzima “svoj dio” Poljske, Estoniju, Litvu i Latviju, a Rumunjskoj postavlja ultimatum da vrati Besarabiju koja je Rusiji oduzeta 1918. godine).  Međusobno natezanje oko Besarabije završava popuštanjem Hitlera koji pritiska Rumunjsku i ona je primorana odreći se ove regije. Na novopripojenim područjima SSSR provodi mjere etničkog čišćenja; eliminiraju se svi stvarni ili potencijalni protivnici sovjetskog režima (inteligencija, buržoazija, politički disidenti i oponenti, bijeli emigranti, bogati seljaci, Židovi itd.), a veliki broj preživjelih završava u sibirskim logorima. Staljin je kao okorjeli antisemit progonio i Židove (mada su mnogi od njih bili u najužem vodstvu boljševičke partije).

Slijedi sovjetska invazija na Finsku.

Sovjeti 26. studenoga 1939. godine  režiraju incident kod sela Mainile, tako da s vlastitog teritorija topništvom tuku svoje pogranično područje sa sedam projektila i pri tomu ubijaju 4 i ranjavaju 9 svojih vojnika. Za napad optužuju Fince i tri dana poslije objavljuju im rat. Invaziju  započinju 30. studenoga. Zbog ove otvorene i ničim izazvane agresije, prva je zemlja socijalizma isključena iz tadašnjeg Društva naroda (međunarodna organizacija koja je bila preteča kasnije formirane Organizacije ujedinjenih naroda). Sovjetsko-finski sukob završava porazom Sovjeta; epilog krvavog rata je 200.000 mrtvih i višestruki broj ranjenih i nestalih. Hitler likuje nad neuspjehom svog glavnog takmaca, smatrajući da je time dokazana nesposobnost vojske SSSR-a. Unatoč pobjedi u „Zimskom ratu“, Finska mora potpisati sporazum kojim se u korist SSSR-a odriče dijela svoga državnog teritorija.

Staljin čeka da Hitler porazi i uništi „imperijalizam“ u zapadnoj Europi te da se poslije toga obračuna s njim i uspostavi svoje „globalno socijalističko carstvo“ (tj. Svjetski savez sovjetskih socijalističkih republika), kojemu bi na čelu bio on – budući vladar svijeta. Sovjetski nad-ljudi (nova vrsta revolucionarnih nad-bića), trebali su biti temelj te svjetske socijalističke zajednice, a marksističko-lenjinistička teorija i praksa ideološkom platformom novoga društva. Staljin nije bio ništa manji bolesnik nego Hitler, a to što je jedan ubijao „u ime rase“, a drugi „u ime klase“, u krajnjoj konzekvenci ne pravi nikakvu bitnu i kvalitativnu razliku između njih, osim što Staljin na duši ima višestruko veći broj žrtava.

Stvarni razmjeri komunističkih zločina  koje su Staljin, njegova vojska i NKVD počinili usporedo s Hitlerovim osvajanjima (na onim područjima Poljske na kojima je bila uspostavljena sovjetska okupacija) doznali su se tek desetljećima po svršetku rata.

Zločin u Katynskoj šumi (gdje su na okrutan način pobili 4.500 poljskih časnika), Sovjeti su pripisali Nijemcima i prava istina se nije znala sve do pada komunizma 90-ih godina.

Od jeseni 1939. do proljeća 1940. godine Sovjeti su pobili oko 22.000 poljskih časnika, policajaca, intelektualaca. Nakon pada Berlinskog zida (1989.) na vidjelo su izašli i neki dokumenti koji potvrđuju kako su se događali ovi zločini. Tako se u jednome od njih (datiran je s nadnevkom 5. ožujka 1940.) navodi kako su članovi Politbiroa KPSS (Staljin, Molotov, Berija, Vorošilov, Kaganovič, Mikojan i Kalinin) potpisali zapovijed za pogubljenje svih „nacionalista i kontrarevolucionarnih aktivista“ u područjima Poljske koja su okupirana. Tako je omogućeno, da se pored časnika, vojnika i pričuvnih vojnika ubije i oko 10.000 intelektualaca i policajaca. Smaknuća je izvršio NKVD između 3. travnja i 19. svibnja 1940. godine. U jednome pismu koje je ravnatelj KGB-a (politička policija, sljednica NKVD/GPU) Aleksandar Šeljepin uputio tadašnjem predsjedniku SSSR-a Nikiti Hruščovu u ožujku 1959., spominje se broj od 21.857 poljskih žrtava u navedenom razdoblju (jesen 1939 – proljeće 1940.).

I danas se, usprkos svemu, općenito malo govori i o mnogim drugim masovnim zločinima komunista – primjerice, o uništavanju desetina tisuća Židova koji su u nastojanju spašavanja golih života iz Njemačke i drugih zemalja ugroženih Hitlerovim nacizmom, pa i iz dijela Poljske pod njemačko okupacijom, pohrlili prema SSSR-u. Umjesto spasa, nesretni ljudi našli su se na “ničijoj zemlji” (u prostoru između njemačkih i sovjetskih trupa na području okupirane Poljske), stiješnjeni između nacističke i komunističke vojske, koje su ih zajedničkim snagama uništavale. Većina preživjelih nesretnika ipak se vratila na njemačku stranu, uvjerena da je izabrala manje zlo, jer ne treba zaboraviti niti činjenicu da su Židovi iza sebe imali gorko iskustvo stoljetnih progona u Rusiji, pa je pored ostaloga svakako i to utjecalo na ovakvo opredjeljenje.

Gomilanje sovjetskih trupa na granici s Rumunjskom, do kojega dolazi ubrzo po priključenju Besarabije SSSR-u, njemačkom vođi nikako nije odgovaralo, jer ova je zemlja u to vrijeme bila glavni opskrbljivač njegovog ratnog stroja naftom. Kraj 1940. godine obilježen je zategnutošću između dva saveznika, upravo zbog stanja na Balkanu, ali zadržan je privid normalnih odnosa.

Hitler se ipak odlučuje prvi napasti najozbiljnijeg suparnika i u prosincu 1940. godine potpisuje plan napada na SSSR, pod kodnim nazivom Barbarossa. Nacističke glavešine pojavljuju se u Moskvi na Crvenom trgu uz Staljina na velikoj vojnoj paradi 1. svibnja 1941. godine, nepuna dva mjeseca prije invazije za koju su već izvršene pripreme.

Vjerujući svom savezniku i prijatelju Hitleru, Staljin ne vjeruje da će ga ovaj napasti i zanemaruje sve dojave, upozorenja i izvješća stranih službi, pa čak i svojih agenata, sve dok 22. lipnja 1941. godine nije uslijedio siloviti udar Hitlerovih trupa na najširoj fronti koja je ikad otvorena.

Veliki vođa SSSR-a narod i vojsku prepušta stihiji, i naciji se obraća tek 03. srpnja 1941. godine. Danima nije vjerovao da je u pitanju stvarni napad, tvrdeći u razgovorima s najbližim suradnicima da je riječ o običnim “provokacijama”. Realnost oružanog sukoba s dojučerašnjim saveznikom prihvatio je tek onda kad više nije imao kud, nalažući svojim podčinjenim partijama (članicama Kominterne), otpor Hitleru svim sredstvima i vezivanje njemačkih snaga za Balkan i istočnu Europu.

Komunistički diktator i monstruozni zločinac (s Mao Ze Dongom najveći kojega je ljudska civilizacija zapamtila) Josif Visarionovič Staljin, koji je već u godinama prije Drugoga svjetskog rata uzrokovao smrt desetaka milijuna vlastitih građana, silom prilika (i sasvim slučajno), zahvaljujući svome vjerolomnom savezniku, postaje ‘antifašist’ i jedan od budućih ‘heroja’ i ‘osloboditelja’ Europe. Patološki sovjetski zlikovac na različite je načine pobio ili umorio glađu 66 milijuna ljudi, a slično je postupao i u ratu gdje mu je sirotinja služila kao topovsko meso, a on pobirao zasluge i slavu.

Ono, međutim,  što je počinio u SSSR-u (pogotovu 30-ih godina), nadilazi i najveće nacističke i fašističke zločine zajedno.

Komunističko-nacistički sporazumi iz 1939. godine  formalno su bili na snazi punih 50 godina, Oni su, naime, poništeni tek u vrijeme kad je SSSR-om upravljao Mihail Gorbačov, jer sve do tada sovjetske su vlasti negirale njihovo postojanje!

Huda jama – djevojačke  pletenice kao dokaz monstruoznih komunističkih zločina

Temelji današnje Europe počivaju na spoznaji o štetnosti svih totalitarističkih i autoritarnih ideologija i režima i u tom smislu Vijeće Europe i Europska unija donijeli su više dokumenata (Rezolucija Vijeća Europe br. 1481 iz 2006. kojom se snažno osuđuju zločini komunističkih režima, Praška deklaracija od 3. lipnja 2008.godine  i Rezolucija Europskog parlamenta od 23. rujna iste godine, a u tom smislu svoju je Deklaraciju 2006. godine donio i Hrvatski sabor.

Komunistička partija Jugoslavije bila je samo jedna od filijala zločinačke Staljinove KPSS i njezin totalitaristički i zločinački karakter nije upitan. Unatoč tomu, naši „antifašisti“, neokomunisti i pseudoliberali kojima je kriptostaljinizam temeljna i najprepoznatljivija crta, taj zločinački sustav brane iz petnih žila, pokušavajući ušutkati svaki glas istine.

I tu ne vrijede nikakve europske konvencije, rezolucije i deklaracije, pa ni one koje donosi parlament ove zemlje kao vrhovno zakonodavno i predstavničko tijelo građana!?

Tko može objasniti i opravdati ovaj paradoks?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Sjećanje na 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika i generala NDH

Objavljeno

na

Objavio

“Fašisti budućnosti nazivat će se antifašistima!” – (Winston Churchill, (1874. – 1965.)

35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945., iz zagrebačkog zatvora Nova Ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno tzv. suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je, uz teška mučenja (i) izvršeno upravo 24. rujna 1945. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti hrvatski časnici – mučenici bijahu:

 Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Schlacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Svjedočanstvo: Kako su nas ubijali…

            Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog, genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

            “Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora “Nove Vesi” u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. “Diži se, brže, ustajte koljači!”, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

            l. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Schlacher, 18. Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici.

Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to s kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

            Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

            Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega – kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: “Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!” To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

            Tako je išlo sve do slijedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano “Vodimo ustaške koljače na suđenje!”, “Smrt Ustašama!”, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: “Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!” I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki.  Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje “na gotovs” po naredbi komesara. Po nama kamenje prestade padati, niti više ima smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. “Posjete” ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

            Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se “po zakonu”… Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. “Da li se osjeća krivim?” Odlučnim: “Ne!” odgovori ovaj hrvatski general. “Dobro, sjednite!” Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi “Ne”. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj!?”

 Anonimni sudionik događaja

Poštovatelji ovih hrvatskih časnika – mučenika u svom Proglasu su pozvali sve hrvatske rodoljube i sve Hrvate u Domovini i svijetu da se u svojim molitvama i sv. Misama zadušnicama prisjete,tj. prisjetimo ovih uzor-časnika, Hrvata, beogradskih mučenika

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati