Kopaju! Tko? »Oni«! Gdje? Vrgorac…

0

Taj sam dan namjeravao ostati doma i dovršavati poslove koji su već trebali biti gotovi, ali… Iznenada zazvoni telefon, još na početku radnog dana. Kopaju. Tko? »Oni«. Gdje? Vrgorac. Nije bilo druge nego sve ostaviti i požuriti tamo gdje su već »oni« već stigli.

Stvarno, kako je lijep ovaj naš hrvatski jezik. Jednom riječju puno kažeš. »Oni« su desetljećima lomili hrvatski puk, nametali mu svoje bezboštvo, ništa. Nije nasjeo. Šalio sam se jutros na sastanku. Pitao sam voditelja sjednice je li ovdje nekada bio »komitet«. Smijali smo se. »Oni« su odavde otišli. Ali Vrgorac.

Hvala Bogu, granicu smo prošli brzo. Vojnička labudica ispred groblja s masovnom grobnicom. Nije valjda rat, jetko smo komentirali. Nad masovnom grobnicom nadvili se rovokopači. Ma, polako, ljudi moji. Ne će nikamo pobjeći. Previše sile na malo prostora. Ove su ovdje najprije ostavili nepokopane, zvijeri su ih razvlačile, nakon toga pokušao je ponetko s viškom hrabrosti nešto učiniti, da se ne primijeti, ako je moguće. Naposljetku su ih zbacili u obližnju rupu, nabacali na njih u brzini kamenje, zemlju, grane… i to je to. Poznam čovjeka koji je rastao bez oca, poznam staricu koja je rasla bez majke, ovdje su skončali, gore nego najveći razbojnici. Previše se vojnika motalo na grobištu i radilo što im je naređeno. Zanemarivši sve pitao sam nazočne zbog čega se ne trude odvajati tijelo od tijela? Slegnuli su ramenima. Zaključio sam da ih ovako ubijaju po drugi put. Vojnici su se »smrzli«. Bi mi ih žao. Njima su naredili što i kako trebaju raditi, znam to iz vojničkih dana, onih i sadašnjih. Pojavila se u zemlji krunica. Odmah su mi je pokazali. Naši su to dečki, puni ljubavi prema domovini, ali služba je služba. Pošao sam, shvatio sam što se događa, izbjegavao sam koriti onoga tko ukor nije zaslužio.

Neki mediji došli su privatnim kanalima, neki nisu htjeli doći. Jer, Ministarstvo branitelja države hrvatske nije ih pozvalo. Da se radilo o stvarnom ili pretpostavljenom ustaškom zločinu, ne bi se moglo blizu od novinara, oni bi spali s nogu zovući ih. Radi se o komunističkom zločinu pa to, kao, nije zanimljivo. Njima zacijelo, Vijeće Europe vlada se potpuno drukčije. Ono je 23. kolovoza proglasilo danom sjećanja na žrtve totalitarizama, dobro to ponovimo: nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma. Međutim, neokomunističke vlasti u državi Hrvatskoj ne haju za sve to. Oni uništavaju tragove. Kad je već procurilo da su komunisti napravili spomenuti zločin, onda treba sve učiniti da se ta krivnja relativizira. Zbog toga se u javnost puštaju poluistine kada se ona počne pitati što se to događa. Pa tako jest istina da je iskapana masovna grobnica u Vrgorcu, ali nije istina da se to obavilo onako kako bi trebalo postupiti u ovakvom slučaju. Ide se samo za tim da se kosti, ne tijela, iz masovne grobnice premjeste na groblje i priča bi trebala završiti. Očito su »oni« ponovno na djelu. Vrši se asanacija terena na kojem si počinio zločin. Naravno da želiš da se o tome što manje sazna. I to je ta misao vodilja koja je presudila u donošenju takvih pravila po kojem se odvijaju iskapanja masovnih grobnica iz Drugog svjetskog rata i poraća pod vodstvom Ministarstva branitelja. Djelatnici na terenu nemaju ništa s tim, oni obavljaju svoj posao. Naravno da mogu i u takvoj postavi stvari učiniti što se učiniti da, ali to treba njima ostaviti na dušu. Zaista mi je žao obitelji i rodbine pobijenih. Tko to kaže da nemaju pravo nazočiti, podrazumijeva se tako da ne smetaju, iskapanju posmrtnih ostataka njihovih najmilijih? Tko to kaže da nemaju pravo na kršćanski i ljudski način dostojanstveno ih ispratiti do njihovog posljednjeg počivališta? Tko to kaže da nemaju pravo od institucija države Hrvatske čuti što se zapravo dogodilo krajem siječnja 1945. s njihovim najmilijima? Međutim, njima je do današnjega dana sve to uskraćeno. Palim komunistima i palim partizanima nije bilo. Silom smo počesto svemu morali nazočiti.

Namjerno o svemu ovome ne postavljam raznorazna zakučasta pitanja koja iz svega proistječu. Preispitujem zapravo sebe, i sve nas, kakav nam je odnos prema ovakvim događajima? Koga slušamo? »Njih« ili Vijeće Europe, totalitarizam ili demokraciju? Zar su naši bojovnici išli u smrt zato da se mi i dalje nastavimo bojati?

Papa Ivan Pavao II. na početku ovoga trećega tisućljeća pozvao je sav kršćanski svijet da popiše svoje mučenike iz vremena komunističke vladavine. Crkva u Hrvata, hvala Bogu, odazvala se na taj poziv. Biskup Mile Bogović počeo je graditi na Udbini, našoj velikoj rani, Crkvu hrvatskih mučenika. Počele su nicati postulature i vicepostulature za proglašenje mučenicima nevino pobijenih. Po raznim općinama u Herceg Bosni niknula su povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća, koja, uzgred budi rečeno, prilikom iskapanja rade potpuno drukčije od Ministarstva branitelja. Krenula je s radom i Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Don Ante Baković izdao je glasovitu knjigu Hrvatski martirologij XX. stoljeća, a Komisija zbornik radova sa simpozija Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine. Svi oni nastoje da pobijeni ne budu ubijani po drugi put, dovoljno je bilo jedanput. Sada trebaju u našim očima, u našoj svijesti, zasinuti kao primjer koji moramo nasljedovati. A kako će ako ih se na brzinu premješta s jednoga na drugo mjesto i onda na sve stavlja neki znak, valjda će u njemu biti štogod kršćansko, da bi se time kao pečatom sve ovo zatvorilo? Razmislimo, zaista, hladne glave o svemu, potražimo što znači mučeništvo u kršćanskoj terminologiji, i onda procijenimo podudara li se naša istina s »njihovom«.

Miljenko Stojić/hrsvijet

facebook komentari