Korijeni mržnje

0
[dropcap]S[/dropcap]lužeći diktatorskom režimu dinastije Karađorđevića, četnici su između dva svjetska rata činili (samostalno ili u suradnji sa srpskom vojskom ili žandarmerijom), mnoge zločine, posebice nad hrvatskim seljacima, o čemu također postoji obimna literatura.

Prema istraživanjima hrvatskog povjesničara dr. Ljube Bobana, već prije uspostave Banovine Hrvatske (1939. godine), samo u sjevernom dijelu Hrvatske, djelovalo je 117 većih ili manjih četničkih skupina. Oni su u sprezi sa centralističkom strujom srbijanskog režima (od kojega su bili instruirani, te organizacijski, financijski i politički podržavani) po svaku cijenu nastojali spriječiti uspostavu hrvatske autonomije.1 Stoga nije ni malo čudno da su netom poslije

[toggle_box title=”1″ width=”Width of toggle box”] * Sa stanovišta ostvarivanja velikosrpskog nacionalnog programa o “prisajedinjenju” Srbiji “svih srpskih zemalja zapadno od Drine”, Hrvatska je predstavljala najveću zapreku ovom projektu. Planirana “velika Srbija” je trebala obuhvaćati cijelu Bosnu i Hercegovinu i najveći dio Hrvatske. Budući da je u Bosni i Hercegovini također živjela relativno brojna hrvatska narodna zajednica, te da su i u Hrvatskoj postojale stanovite tendencije ostvarivanja hrvatskih povijesnih prava u toj Pokrajini (što je na određeni način bilo i sankcionirano granicama Banovine Hrvatske iz 1939., tj. Sporazumom između kneza Pavla i dr. Mačeka), ne treba čuditi da su četnici i ostali srpski ultranacionalisti glavnu opasnost po oživotvorenje svojih nastojanja vidjeli u hrvatskom narodu i njegovoj težnji za samostalnošću. [/toggle_box]

sporazuma potpisanoga 23. kolovoza 1939. godine između Vladka Mačeka i kneza Pavla o uspostavi Banovine Hrvatske – kao autonomne jedinice u okviru Kraljevine Jugoslavije – svi velikosrpski krugovi ustali na stražnje noge nastojeći po svaku cijenu spriječiti čak i ovakav, ograničeni suverenitet hrvatskoga naroda na svome teritoriju.

Osim četničkih organizacija i njihovih propagandnih centara razasutih diljem Hrvatske, u ove akcije bili su uključeni svi velikosrpski intelektualci, velikodostojnici i svećenstvo Srpske pravoslavne crkve, te veliki broj utjecajnih trgovaca i javnih osoba, uz potporu državnog činovničkog i vojnog aparata koji ovu odluku kneza Pavla nikada nije prihvatio.

Stoga ne treba čuditi, da se zahuktavanjem sveobuhvatne antihrvatske propagandne kampanje svim sredstvima, u Hrvatskoj nužno produbljivao jaz između dva naroda (Hrvata i Srba), dijelom i na tragu ranijih podjela s kraja XIX-og i prve polovice XX-og stoljeća (treba se samo prisjetiti djelatnosti lista Srbobran, članka Nikole Stojanovića Do istrage vaše ili naše, djelovanja Sime Lazića Lukina i drugih srpskih ekstremista, masovnog otpora srpskog stanovništva u Dalmaciji ponovnom prisajedinjenju ove regije Hrvatskoj i Slavoniji, akcija terorističke velikosrpske organizacije Crna ruka i ORJUN-e, sve do ustrojavanja četničkih odbora koji su nastupali kao najradikalniji velikosrpski eksponenti – u početku kao tobožnji borci za “ujedinjenje Južnih Slovena”, dok su s približavanjem Drugoga svjetskog rata sve češće otvoreno pokazivali svoje namjere i ciljeve ), što je s približavanjem svjetskog sukoba sve više eskaliralo i dobijalo na težini.

Plamen mržnje i netrpeljivosti širio se planski i organizirano, što je dovelo do toga da su dva naroda koja do tada nikada nisu bila u neprijateljskom raspoloženju jedan prema drugome, u desetljeću koje je prethodilo Drugome svjetskom ratu, postali ljuti i nepomirljivi protivnici. Jedni su se borili za pravo na samostalnu državu i vlastitu opstojnost, dok su drugi planirali dovesti do kraja posao koji je započeo Nikola Pašić i stvoriti etnički čistu “Veliku Srbiju”.

Ova dva po svemu nepomirljiva koncepta – jer, buduća “Velika Srbija” trebala je u svoje granice smjestiti gotovo čitavu Hrvatsku – morala su dovesti do međusobnog sraza.

Desetljećima podgrijavana iracionalna mržnja, uzrokovala je stravične posljedice i teško opterećenje u budućim međusobnim odnosima Srba i Hrvata.

Možda je nemoguće točno izvagati koliki je čiji udjel u stvaranju takve klime, ali nije na odmet podsjetiti na neke činjenice koje su do 1990. godine u jugoslavenskoj historiografiji prešućivane, s nametnutom tezom, kako sva zla ovoga svijeta počinju s proglašenjem NDH, 10. travnja 1941. godine.

Evo nekih od izvora koji bacaju drugačije svjetlo na neka događanja

Opisujući djelovanje četnika u prvih mjesec dana uspostave NDH (dakle, u vrijeme dok se niti teoretski nije mogla oformiti i zaživjeti ustaška vlast), Dr. Fikreta Jelić Butić navodi kako je “konkretna akcija najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja, u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj ‘u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije’ traže da se to područje pripoji Italiji. Ta je vijest objavljena 08.V.1941. u listu ‘San Marco’ koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja.” (Vidi: dr. Fikreta Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb, 1986., str.32 ).

I srpski autor Đuro Stanisavljević, u svojoj knjizi Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine (Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str.31-33.) daje zanimljiv pregled tadašnjih događanja. Navodeći kako su osim splitskog četničkog odbora najaktivniji bili oni u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu, tvrdi da su isti dijelom financirani od talijanskih okupacijskih vlasti, koje su bile zainteresirane ostvariti utjecaj na njih. U vezi s radom tih odbora on zaključuje:

“ Angažovanjem prosvetnih radnika, sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima ‘sažaljevali se nad sudbinom Srba’, pretili Hrvatima osvetom i t.d…. Odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema ‘svima i svakome’ ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije… Isplanirani i delomično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički … karakter odbora i njihovih akcija.”

Isti autor također opisuje „izbjege“ Srba (s područja oko demarkacione linije) pod okrilje Talijana i njihov povratak, nakon što su od Talijana dobili oružje i fašističke oznake, te su tako korišteni kao instrument fašističke okupacije 2 … Za Hrvate je posebice bolno bilo pitanje

[toggle_box title=”2″ width=”Width of toggle box”] Ove činjenice bacaju na materiju o kojoj je riječ sasvim drugačije svjetlo od onoga koje dobijamo kada čitamo uradke raznih srpskih “krojača” povijesti. Također se ne može izbjeći povlačenje paralela i uspoređivanje opisanih procesa s onim što se događalo u Hrvatskoj od 1989. godine na dalje, vezano za velikosrpsku agresiju. Upravo je začuđujuće i u isto vrijeme zastrašujuće, kako četništvo i nakon 45 godina “mirovanja” (suzbijeno komunističkom ideologijom), preko noći “vaskrsava” i ponovno djeluje sinkronizirano i organizirano … To može samo ideologija koja ima kontinuitet. Čini se da je ipak četnički “vojvoda” Šešelj bio u pravu kada je izjavio da “četnički pokret ima duboke korene u srpskom narodu”. Kako inače objasniti ovaj fenomen i tako masovan odaziv jednoj rušilačkoj i zločinačkoj ideologiji, za koju je većina civilizaranih ljudi čvrsto vjerovala da je već odavno samo dio prošlosti?[/toggle_box]

okupacije Istre, Dalmacije i otoka, a upravo je četnička politika na tom planu s Talijanima našla zajednički interes i uporišnu točku za suradnju.

U takvom povijesnom kontekstu i uz spomenutu vrlo aktivnu i razgranatu djelatnost velikosrpskih nacionalističkih i četničkih skupina koje su nastojale po svaku cijenu spriječiti nastanak samostalne hrvatske države uz brojne zločine i masakre nad nedužnim hrvatskim i muslimanskim civilima (počevši od onih u Bjelovaru, Lici, zapadnom dijelu Bosne, te Mostaru, Čapljini, Čitluku, istočnoj Hercegovini, Podrinju itd.), nije čudno, da je mržnja između Srba na jednoj strani i Hrvata i muslimana na drugoj, dobila masovne razmjere. To dokazuje bespoštedno četverogodišnje međusobno ubijanje, u kojemu niti jedna strana nije bila bezgrešna, ali niti podjednako kriva.

Pavelićeva totalitarna ideologija koja se silom prilika morala oslanjati na fašističke sile i velikosrpski nacionalistički pokret, imali su dijametralno suprotne ciljeve. Te dvije po svemu nepomirljive krajnosti, uz brojne druge okolnosti vezane za okupatorsko djelovanje (u čemu su i jedni i drugi, gledano u širem povijesnom kontekstu bili ipak sporedni akteri), u svome srazu, dovele su do katastrofe u kojoj je goleme žrtve podnio i hrvatski i srpski i muslimanski narod.

Niti jedan zločin, pa tako ni ustaški, ne smije se opravdavati, jer svaki takav pokušaj uistinu predstavlja novi zločin. To, međutim, ne može biti razlogom da se ne progovori argumentirano i istinito, čak i o temama koje su na ovim prostorima desetljećima bile prikazivane krajnje jednostrano i bez ikakvoga utemeljenja u stvarnom činjeničnom stanju i o kojima se za čitavo vrijeme od 45 godina u “ravnopravnoj socijalističkoj zajednici svih naroda, Jugoslaviji”, nije smjelo niti progovoriti.

Može li se, primjerice, polaziti od teze kako s Antom Pavelićem i ustaškim pokretom počinju i završavaju sva zla koja su se u Drugom svjetskom ratu dogodila na prostorima bivše SFRJ? Naravno da ne može, jer to nije samo zlonamjerno i netočno, nego se nalazi u dubokom sukobu s povijesnom istinom, pa i zdravim razumom. A upravo se to činilo desetljećima!

Zbog čega?

Čitamo li komunističku, ili srbijansku literaturu i publicistiku koja se odnosi na ovu temu, jasno je vidljivo da se nastoji postići upravo taj efekat – “sve je počelo” 10. travnja 1941. godine; Ante Pavelić je “od početka rata vršio odmazdu nad pravoslavnim Srbima«; “ustaški pokret na čelu s Pavelićem odgovoran je za milion do dva milona žrtava, uglavnom Srba”; “samo u ustaškom logoru ‘Jasenovac’ ubijeno je preko 700.000 Srba”; “u ustaškoj ‘endehaziji’ izvršen je genocid nad golorukim i nezaštićenim srpskim narodom”; “katolička crkva je bila duhovni pokretač genocida nad pravoslavcima – Srbima”; “u Hrvatskoj nije bilo antifašističkih snaga”; “Srbi su oduvek prolivali krv za svoju južnoslovensku braću” …, moglo bi se, uistinu, nabrajati u nedogled… Srpska propagandna mašinerija je moćno sredstvo širenja laži …

Govoriti na iole ozbiljan i argumentiran način o Drugom svjetskom ratu, a potpuno ignorirati notorne činjenice vezane za ono što mu je prethodilo, jednostavno je neozbiljno! Da bi se pronašli korijeni mržnje (a ona je postojala, sviđalo se to nekome ili ne) između velikoga dijela Srba i Hrvata, moramo se osvrnuti unazad. Ali, ne onako kako to čine Vasilije Krestić, Milan Bulajić i slični njima.

Ne priznati da ti korijeni mržnje i netrpeljivosti leže u desetljetnim sukobljavanjima ova dva naroda oko političkih i egzistencijalnih pitanja, znači negirati nesporne činjenice bez kojih nije moguće sagledati cjelinu problema na objektivan način..

U Hrvatskoj, u razdoblju političkih previranja u XIX i početkom XX stoljeća (o čemu je već bilo riječi, pa nećemo ići u detalje), izražena srpska nacionalna “integralistička” koncepcija, došla je u sukob s državotvornom koncepcijom hrvatskoga naroda koji je želio svoju samostalnost i slobodu na vlastitoj zemlji.

Srbi su, pak, tražili konstitutivnost,3

[toggle_box title=”3″ width=”Width of toggle box”] Konstitutivnost je u praktičnom smislu značila suverenitet srpskog naroda u Hrvatskoj, što je opet imalo za posljedicu podjelu suvereniteta između njih i Hrvata kao domicilnog i većinskog naroda. Ovu tezu o «pravu Srba na konstitutivnost» i danas zagovaraju oni koji se nisu pomirili s tim da su Srbi poslije rata koji su poveli protiv Hrvatske (1991. – 1995.), u ovoj državi postali ono što uistinu i jesu: nacionalna manjina. S druge strane, zanimljiva je pojava, da Srbi apriori odbacuju svaki razgovor o mogućoj konstitutivnosti nesrpskih naroda koji žive u okviru njihovog državnog područja, pa makar se radilo i o pokrajinama i regijama koje nikada niti po povijesnom niti po etničkom načelu nisu spadale pod ingerenciju srpske države (Vojvodina, Sandžak, Kosovo …). I ne samo to! Oni mnogim nacionalno malobrojnijim narodima ne žele priznati niti status nacionalne manjine?! Takav je slučaj, recimo, s Hrvatima u Vojvodini, koji su se od početka demokratskim sredstvima borili upravo za to. Pod izlikom da Srbija “neguje građansku koncepciju društva u kome nacionalnost ne predstavlja bitnu odrednicu za položaj pojedinca u državi”, odbijane su sve ovakve inicijative, pa čak i legitiman zahtjev za kulturnom autonomijom. Čak što više, takve inicijative su proglašavane “antisrpskim” i “nacionalističkim” djelovanjem koje je usmjereno na “razbijanje Srbije”. Hrvati u Vojvodini su konačno priznati kao nacionalna manjina poslije pada Miloševićevog režima i dolaska demokrate Nanada Čanka na dužnost predsjednika vojvođanske Skupštine. [/toggle_box]

što je praktično značilo i podjelu suvereniteta s hrvatskim narodom. Te zahtjeve pravdali su ranije stečenim “pravima” i svojim “zaslugama” u obrani prostora “Vojne krajine” (odnosno pozivali su se na privilegije koje su im u oblasti obrazovanja, vjerskog odgoja, nacionalnih prava, kulturne autonomije i sl., davali u prošlosti vladari u tim područjima, smatrajući to prirodnim!). Zanimljivo je kako su u ovom slučaju skloni pozvati se na ugarske, odn. austrougarske zakone (pod uvjetom da im idu u prilog), iako tvrde kako su te države oduvijek smatrale okupacijskim, pa s tog gledišta nisu priznavali ni njihov “nametnuti” i “nenarodni” ustavno-pravni poredak.

Što se pak “zasluga” u obrani (u sastavu “krajiške” vojske) tiče, općepoznato je da su se u službu stavljali dragovoljno, i za istu bili dobro plaćeni; na kraju, kakve teritorijalne zahtjeve su imali postavljati oni koji su na tom prostoru činili tek relativnu većinu, od oko 40% ukupnog stanovništva, dok je broj boraca bio daleko manji?

Pa ipak je to služilo u svrhu stalnih ucjena i upornih srpskih zahtjeva u odnosu na većinski hrvatski narod, što je dovodilo do tenzija. Srbi iz Hrvatske su u svojim nastojanjima imali punu potporu (i potrebnu materijalnu, propagandnu, političku, crkvenu i svaku drugu pomoć) svoje matične države Srbije, a ovo, u ukupnom sagledavanju situacije (uzimajući u obzir otvorene pretenzije na hrvatske zemlje), bilo je pogubno za ostvarivanje (prirodnog) prava hrvatskog naroda na svoju državu.

Velikosrpska diktatura i njezina dvadesettrogodišnja represija, nastavak su krvavog pritiska na hrvatski narod, kako bi se on odrekao nacionalnih korijena i svojega državnog prava. Krvavi progoni i ubojstva; sustavni teror nad seljačkim pučanstvom; zločin nad hrvatskim zastupnicima u Skupštini; glavnjače i mučilišta; šestosiječanjska diktatura; premlaćivanja i ubojstva na kućnim pragovima; višestruki i neizdrživi porezi, nameti i globe; organizirano i zajedničko sudjelovanje četnika i kraljevih žandara u teroru i zločinima nad Hrvatima kroz cijelo međuratno razdoblje; velikosrpska propaganda koja je negirajući svako pravo hrvatskoga naroda na slobodu zagovarala i međusobne obračune “do istrage naše ili vaše” ; aktivnosti srpskih popova, trgovaca, političara i intelektualaca u akcijama “Srbi na okup” prije uspostave Banovine Hrvatske (1939. godine, kada još nije bilo ustaša u Hrvatskoj!) … je li sve to skupa imalo utjecaja na ono što se događalo između Hrvata i Srba od 1941. do 1945. godine? Treba biti ili slijepac, ili potpuni diletant, pa ne povezati jedno i drugo, i ne biti svjestan uzročno-posljednične veze događanja od 1918. do 1945. godine, pa i dalje.

Komunistička propaganda također potvrđuje činjenice o velikosrpskom teroru u Prvoj Jugoslaviji, ali samo u kontekstu isticanja svoje “herojske borbe protiv tiranije” . No, kad se raspravlja o korijenima i uzrocima sukoba između dva naroda ili o genezi nastanka ustaškog pokreta, onda se taj element jednostavno ne uzima u obzir!

To što se jedan (manji) dio Hrvata (nakon svega!) odlučio za revolucionarne (oružane) metode borbe – i to tek poslije 06.01.1929. – ne nalazeći nikakvoga drugog načina za legitimnu političku borbu, samo po sebi nije ništa čudno niti neobično. Ono što se kasnije događalo kao plod međunacionalne mržnje i isključivosti u uvjetima fašističkog poretka, uzrokovalo je (na žalost) tragične i dalekosežne posljedice. Ustaša, međutim, nema, otkada su posljednji od njih pobijeni poslije Drugoga svjetskog rata (osim malobrojnih koji su uspjeli pobjeći u Argentinu ili neke druge zemlje, najveći broj je osuđen na smrt i pogubljen neposredno nakon svršetka rata, drugi su pobijeni bez suđenja – također po svršetku rata – na Bleiburgu, Križnom putu, ili od Udbinih agenata diljem zapadne Europe). Ustaša također nije bilo niti nakon što su četnici iz Srbije i okupiranih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1991. godine započeli agresiju na ove republike, pobili na desetine tisuća ljudi, a na stotine tisuća protjerali i tako etnički očistili 1/3 Hrvatske, 70% Bosne i Hercegovine – uz pogrom i progon Albanaca tijekom rata na Kosovu 1999. godine Pa, ipak, u glavama velikosrpskih šovinista i ljudi koji su podložni njihovoj promidžbi, oni su još uvijek jedini krivci za sva zla koja su se na ovim prostorima dogodila.4

[toggle_box title=”4″ width=”Width of toggle box”]Kako bi se rehabilitiralo Četnički pokret, moralo se pronaći “žrtvenog jarca” na kojega će se svaliti sva krivnja za stradanja naroda (posebice Srba) tijekom novije povijesti na ovim prostorima. Ustaše su bile najpovoljniji odabir, budući da su još u vrijeme komunizma imali status glavnih negativaca.[/toggle_box]

Tako, primjerice, srpski akademik zadužen za Srbe izvan Hrvatske i jedan od tvoraca monstruozne teze o “genocidnosti” hrvatskog naroda, Vasilije Krestić, u kolovozu mjesecu 1991. godine, dok je agresija združenih srpskih snaga na Republike Hrvatsku u punom jeku, iznova se poziva na Magnum crimen (pamflet Viktora Novaka) i dokazuje krivnju Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Ovo, nažalost, nije usamljen slučaj.

Stalnim podgrijavanjem starih teza – da se tobožnji dugovi iz prošlosti moraju naplatiti (u krvi) od potomaka onih koji su krivi za nesreće i stradanja srpskog naroda – bavila se većina crkvenih uglednika, književnika, intelektualaca, političara i državnih dužnosnika u Srbiji.

Upravo zato, danas smo svjedoci završnog čina revizije jednog dijela povijesti – ozakonjene rehabilitacije srpskog četničkog pokreta. Iako se i u Srbiji jako dobro zna što se sve događalo u Drugom svjetskom ratu (pa i tijekom ratova od 1991 do 1999. na prostorima bivše Jugoslavije – gdje su brojni masovni zločini četnika dokazani na sudovima i zabilježeni kamerama), zločinački srpski Četnički pokret proglašava se “antifašističkim”.

Upravo to učinjeno je 21 prosinca 2004. godine u Beogradu!

Na prijedlog stranke Srpski pokret obnove (čiji je lider aktualni ministar vanjskih poslova Srbije i Crne Gore, Vuk Drašković – inače veliki obožavatelj “lika i djela” četničkog koljača “đenerala” Draže i politički mentor paravojne skupine Srpske garde formirane u okviru SPO-a, koja je u vrijeme posljednjeg rata na području Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske počinila brojne zločine), Narodna skupština Srbije prihvatila je (sa oko 70% glasova »za«) zakon kojim su pripadnici četničkih postrojbi iz Drugoga svjetskog rata u svojim pravima izjednačeni s antifašistima i sudionicima “Narodno-oslobodilačke borbe” . Jedan od zaključaka ovog skupštinskog zasjedanja jeste da je “srpski četnički pokret bio oslobodilački i antifašistički” . Malobrojni i pojedinični protesti (poput onih koje su uputili borci NOB-a – s ocjenom kako je “Srbija jedina zemlja u Evropi koja je rehabilitovala jedan kvinsliški i fašistički pokret” ), ostali su u sjeni opće euforije srpske desnice koja je višedesetljetni projekt rehabilitiranja zločinačkog četničkog pokreta uspješno privela kraju. Zastupnik srbijanskog parlamenta, Vojislav Mihailović (inače unuk četničkog zločinca, ‘đenerala’ Draže Mihailovića, potpredsjednik ovog tijela i ujedno potpredsjednik stranke predlagača – SPO ), ovo je prokomentirao kao “konačnu, ali zakasnelu satisfakciju, jer pripadnici četničkog pokreta su se borili za slobodu Srbije, isto kao i oni koji su do sada ostvarivali prava kao antifašisti.”

Velikosrpska politička opcija koja još uvijek prevladava u Srbiji, uspjela je kotač povijesti vratiti unatrag, i jedan dokazano zločinački, fašistički pokret – koji je u posljednjem stoljeću na ovim prostorima uzrokovao stotine tisuća žrtava služeći se metodama genocida i etničkog čišćenja – učiniti pozitivnim dijelom srpske tradicije.

Amnestije za zločine bilo koje vrste ne može i ne smije biti; tako bar kaže međunarodno pravo. U Srbiji i srpskom nacionalnom korpusu, međutim, još uvijek prevladava mišljenje kako su jedino četnici autentični borci za “srpske nacionalne ciljeve” , dok su krivci za sve nesreće koje ih snalaze uvijek na drugim stranama.

Dok se to shvaćanje radikalno ne promijeni i dok ne dođe do pozitivnog pomaka u svijesti ovoga naroda, male su šanse za trajan mir i suživot na ovim prostorima.

Daran Bašić/kamenjar.info

facebook komentari