Kraj „detuđmanizacije“, odnosno „dehrvatizacije“ Hrvatske

0

Objavljivanjem knjige Franje Tuđmana Bespuća povijesne zbiljnosti sredinom 1989. godine srušen je mit o „milijun ubijenih u Jasenovcu“ i tobožnjoj „hrvatskoj genocidnosti“ čime su stvorene pretpostavke za osamostaljenje Republike Hrvatske. Brojni „egzorcisti“ – kako je Vlado Gotovac još u ožujku 1981., u otvorenom pismu Juri Biliću, nazivao one koji su „ravnodušni prema istini izgonili demon ustaštva iz opsjednutih Hrvata“ – ostali su razoružani. Podjela na poslušne i „zločince“ prestala je vrijediti, a Hrvati su opet počeli postavljati svoje, a ne tuđe političke zahtjeve i ciljeve.  

Oslobađajućom presudom generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču te izborom Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu Republike Hrvatske završio je proces „detuđmanizacije“ kako je nazvan još jedan, ovaj put petnaestogodišnji, političko-egzorcistički obred nad „opsjednutim Hrvatima“. Bio je to proces ne samo „detuđmanizacije“ – odnosno poništenja Tuđmanove političke ostavštine, nego i „dehrvatizacije“ Hrvatske – poništenja hrvatskih tradicionalnih vrijednosti i sadržaja, piše Večernji list.

Bespuća povijesne zbiljnostiUnutar glavnog procesa „detuđmanizacije“ odvijao se i sporedni proces navodnog „suočavanja s mračnom stranom hrvatske prošlosti“ i to na način da se ta „mračna strana“ prikaže što mračnijom sprječavajući ili barem otežavajući uvid u glavnu „svijetlu stranu“ hrvatske povijesti. Govorilo se o „mračnim“ devedesetima a slavile su se „svijetle“ socijalističke osamdesete godine. Hrvatstvo je (opet) bilo svedeno na pet godina rata i povezano sa zlima koja su se u ratu dogodila, a u prvi plan, na pijedestal političkih vrijednosti i ljudskih prava postavljena je jugoslavenština, odnosno „regija“ – taj arkadijski prostor koji naseljavaju „naši narodi“ što govore „našim jezicima“.

Proces „detuđmanizacije“, dehrvatizacije i zamračenja Hrvatske i simbolično završava objavom šest knjiga Tuđmanova arhiva. Hrvatska je prestala biti samo puka administrativna jedinica i zajednica poreznih obveznika i postala je domovina hrvatskom narodu i svim svojim državljanima odnosno građanima. Time Hrvatska prestaje biti „slučajna država“, „apsurdna nacija“ i stanište „ustaških zmija“, odnosno neželjena i neperspektivna država kakvom je „detuđmanizatori“ ne samo opisuju nego je, svjesno ili nesvjesno, takvom s pozicija vlasti i moći i čine. Nesposobna politička elita, formirana unutar maglovitih iluzija jugoslavenskih socijalističkih osamdesetih godina prošloga stoljeća, teško se nosi s izazovima i zahtjevima današnjeg vremena unutar potpuno novog europskog konteksta.

Izlaz traže u sve žešćim i sve besmislenijim sukobima, stvarajući nove i produbljujući stare ideološke i svake druge podjele u društvu. Nedostatak vizije nadoknađuju povratkom u „svijetlu prošlost“ prepunu „boljeg života“, „demokracije“ i „antifašizma“, postavljajući takve društvene odnose u kojima će oni imati vlast i društvenu moć.

O Tuđmanu i njegovoj politici svakako treba govoriti i kritično, detektirati i analizirati pogreške i propuste, ali ne onako kako su to radili „detuđmanizatori“, izvan konteksta i na temelju selektivne građe i „svjedočenja“ (samo) njegovih političkih protivnika i osobnih neprijatelja. Ovom prigodom bih samo povukao paralelu između Tuđmanove politike i vrijednosti za koje se on zalagao te politike njegovih protivnika, odnosno „detuđmanizatora“.

Tuđmanova vizije Hrvatske temeljila se na zajedništvu domovinske i iseljene Hrvatske te Hrvata iz BiH i susjednih zemalja. Tuđman je Hrvatsku vidio kao „regionalnu silu“, a u Ustav je unio odredbu o zabrani „pokretanja postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku“.

Detuđmanizatori se protive bilo kakvom hrvatskom zajedništvu, a najviše onom s iseljenom Hrvatskom koju tradicionalno smatraju „neprijateljskom političkom emigracijom“. Jednako tako političkim protivnicima pa i neprijateljima drže i Hrvate koji su ostali izvan granica avnojske Hrvatske, onih iz BiH, Boke i Srijema. Oni su prihvaćeni jedino kao eventualni suputnici u politici „detuđmanizacije“, odnosno suradnici na poslu dehrvatizacije Hrvatske i njezinom protuustavnom uključivanju u „region“. A upravo je „region“ poželjan okvir za Hrvatsku kakvu je vide „detuđmanizatori“ – „regionalno“, a ne hrvatsko zajedništvo je poželjno pa je važno sve učiniti kako Hrvatska ne bi ojačala i nadrasla „regionalni“ okvir, odnosno, nedajbože, postala „regionalna sila“.

Tuđmanova vizija Hrvatske puna je optimizma i vjere, on vidi Hrvatsku kao srednjoeuropsku državu po svemu ravnu svojim susjedima Sloveniji, Italiji, Mađarskoj… gospodarski, kulturno i politički povezanu s Austrijom i Njemačkom, ali i Sjedinjenim Američkim Državama. „Detuđmanizatori“ vide Hrvatsku u „regiji“, u Zapadnom Balkanu zajedno sa Srbijom, Crnom Gorom, Makedonijom, Bosnom i Hercegovinom, Albanijom i Kosovom, baš onako kako taj prostor vide i one države koje su Hrvatskoj najnesklonije i koje su joj konstanto pravile probleme za vrijeme osamostaljenja, međunarodnog priznanja, oslobađanja teritorija, ulaska u NATO i Europsku Uniju…

Tuđman je bio partizan i antifašist, ali mu to nije smetalo da bude i demokrat i hrvatski rodoljub te da se suprotstavi jugoslavenskom boljševizmu i antihrvatstvu. „Detuđmanizatori“ najčešće nisu bili partizani, a „antifašizam“ su uglavnom prihvatili tek kao projugoslavensko/antihrvatsko boljševičko oružje za borbu protiv hrvatskog rodoljublja i diskreditaciju hrvatskog nacionalizma.

Tuđman je zadržao bistu Josipa Broza Tita, uz biste hrvatskih velikana u svome uredu, kao odgovor na optužbe i napade na J. B. Tita koji su početkom devedesetih dolazili iz Beograda. Naime, J. B. Tito je u to vrijeme iz Srbije bio napadan zbog federalizma, odnosno, konfederalnih elemenata koje je unio u Ustav SFRJ, a koji su olakšali Hrvatskoj put ka osamostaljenju.

„Detuđmanizatori“ veličaju Josipa Broza Tita kao jugoslavenskog komunističkog vođu, doživotnog predsjednika SFRJ i simbol „bolje prošlosti“ te ga ističu kao suprotnost Tuđmanu. Jedno od prvih pitanja kojima „detuđmanizatori“ testiraju svoje sugovornike je „Tito ili Tuđman“, što u konačnici ne znači ništa drugo do li „Jugoslavija ili Hrvatska“, odnosno, „Region ili Hrvatska“. Tuđmanov moto bio je „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni zašto“, dok se „detuđmanizatori“ uglavnom drže formulacije „Sve od Hrvatske, Hrvatsku ni pošto“.

Proces „detuđmanizacije“ nije uspio, što otvara mogućnost hrvatskom narodu i svim građanima Republike Hrvatske da prihvate temeljne vrijednosti na kojima je Hrvatska osamostaljena, obranjena i oslobođena te da Republika Hrvatska postane prosperitetna demokratska država slobodnih i zadovoljnih građana. Što se pak tiče istine o prvome hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i njegovoj politici, ona će pisati na temelju gradiva iz njegova arhiva čije će korištenje biti osnovni test ozbiljnosti i vjerodostojnosti.

[ad id=”40551″]

 Ivo Lučić

facebook komentari