Kraj hrvatskih političkih despota – Milanoviću i Karamarku stranački prvaci otkazuju poslušnost

12

Hoće li njih dvojica pasti nije beznačajno pitanje. To je pitanje hoće li demokracija u Hrvatskoj konačno prohodati i biti bez pelena.

Dugo se kuhalo u najvećim hrvatskim političkim strankama. Dugo su predsjednici stranaka na svaku, čak i najmanju iskazanu volju za iskazivanjem političke ideje ili inicijative pojedinaca koje bi mogle zasjeniti njihov lik i djelo odgovarali doslovno brutalno. Političkim rječnikom rečeno, letjele su glave, što znači da su neposlušni bez puno razmišljanja izbacivani iz stranaka. Dugačak je popis onih koje su stranački šefovi izbacili iz stranke zbog neposlušnosti: Holy, Kujundžić, Kolarić, Kosor, Čačić…

Ovaj zadnji kao da je bio neka prelomnica. Ili je to možda bio Stier, kojeg je Karamarko izbacio iz predsjedništva stranke, a možda i Picula, kojeg je Milanović sasvim marginalizirao, pa ga čak htio i osramotiti tek petim mjestom na listi za euroizbore. Sve se počelo mijenjati. Hrvatski politički despoti svoje su političke protivnike vješali o granu na kojoj sjede i sad je ta grana počela pucati pod težinom tereta.

Hrvatski politički despotizam najprije se počeo lomiti na ljevici. Kad je Zoran Milanović odlučio iz igre sasvim izbaciti Davora Bernardića, izgledalo je kao da će to još jednom biti njegova simultanka protiv članstva koje reži, ali ipak ne grize. Rasplet je bio kakav da ga šef SDP-a nije očekivao niti u najgoroj noćnoj mori. Njegov stranački kandidat za gradonačelnika bio je sasvim osramoćen, a tek nešto kasnije poniženi Bernardić u velikom je stilu potvrdio svoje vodstvo zagrebačkim SDP-om, pomevši pod na unutarstranačkim izborima Milanovićevim kandidatom Gordanom Marasom.

Nije ništa bolje prošao niti treći igrač Mirando Mrsić, kojeg i danas drže jakim Josipovićevim čovjekom. Je li predsjednik Republike zaista htio imati svog gradonačelnika u Zagrebu ili tek pomrsiti račune Milanoviću, možda ćemo saznati idućih tjedana. U svakom slučaju, on u ovim sukobima na ljevici nije nimalo neutralan.

Dok se Milanović počeo polako ljuljati, a Slavko Linić iz prikrajka promatrao hoće li se nagnuti dovoljno jako da ga on odgurne, izgledalo je kao da Tomislav Karamarko učvršćuje svoj autoritarni položaj u HDZ-u. Bez nekih većih potresa riješio se bivše stranačke predsjednice Jadranke Kosor, nastavio je pokazivati otvoreni animozitet prema svom stranačkom zamjeniku Dragi Prgometu, raspuštao je ogranke u kojima je bilo vodstvo koje njemu nije iskazalo bezrezervnu odanost, na koncu je iz predsjedništva izbacio Davora Ivu Stiera… Izgledalo je kao da je i tu epizodu sa Stierom Karamarko odradio bez većih problema., ali javnost je ovaj put reagirala. Očito je granica bila prijeđena. Naime, baš tih dana u javnost je procurila informacija da Karamarko svojim suradnicima zabranjuje bilo kakve javne istupe prije nego oni novinarsko pitanje dostave na cenzuru stranačkoj glasnogovornici, koja bi u konačnici trebala odobriti i mogući odgovor. Nešto ranije bilo je u vrhu napetosti i zbog pokušaja da se zabrane intervjui dvojice stranačkih dužnosnika. Jedan je ipak objavljen.

Kao da je tog političkog despotizma postalo previše i na ljevici i na desnici. U samo je par dana puklo.

Davor Ivo Stier, vrlo aktivni europarlamentarac kojega smo prije mjesec dana mogli opisati kao samozatajnog, bez previše nekih drugih pridjeva, odjednom je postao omiljen među HDZ-ovim simpatizerima. I ne samo među njima. Karamarko je jednom svojom odlukom, smjenom iz predsjedništva HDZ-a, Stieru preko noći izgradio političku karijeru i napravio ga jednim od najpopularnijih političara. Kuloari su špekulirali da je Stier maknut i zbog bliske suradnje s Toninom Piculom iz SDP-a. Njih dvojica u Europskom su parlamentu zajedno nastupili po pitanju nove politike prema BiH. Pokazali su tako da, bez obzira na stranačke razlike, HDZ i SDP mogu zajedno braniti nacionalne interese. To se nikako ne uklapa u politiku stalnih sukoba i tenzija njihovih stranačkih šefova, kojom oni popunjavaju nedostatak kvalitenih i dosljednih političkih programa koje bi mogli ponuditi biračima. Stalna ravnoteža (ne)popularnosti i sukoba, koju već mjesecima potvrđuju agencije za ispitivanje političke popularnosti, održavana je baš na sukobima koji često prelaze granice dobrog ukusa i kućnog odgoja. Obostrano.

U toj ravnoteži straha odjednom je izronio i već zaboravljeni Tonino Picula. Želeći ga politički dokrajčiti, umjesto da ga uguši, Milanović je Piculi dao umjetno disanje, stavivši ga tek na peto mjesto liste za europarlamentrne izbore. Javnost je doslovno eksplodirala. Picula je odjednom postao jako popularan.

Jasno je da ne možemo očekivati da ovako neuralgično reagiranje javnosti potraje i održi se na samo ovim događajima. A da imamo pravo očekivati da je ovo početak kraja političkog despotizma u Hrvatskoj, govori i potez Martine Dalić, neosporne financijske stručnjakinje, bivše ministrice financija i članice vodstva HDZ-a. Odlučila je vrlo oprezno, ali javno upozoriti da stranka nema valjani gospodarski program i da ono što Karamarko iznosi kao program koji će spasiti državu od propasti jednostavno ne drži vodu. Gospođa Dalić u svojoj izjavi za Jutarnji list nije niti jednom spomenula Karamarka, ali sve što je ona rekla nedvosmislena je kritika njegovih prethodnih izjava. Očito je od Karamarkove zabrane istupanja ostala tek samo tinta na papiru koji, da je bilo pameti, nikad nije niti trebao biti ispisan.

Je li slučajno što se kraj hrvatskog političkog despotizma počeo nazirati baš na sredini mandata, kako Vlade, tako i HDZ-a kao oporbene stranke? Prije nego obrazložim zašto mislim da je to jedno s drugim u vrlo uskoj vezi, rado ću spomenuti i neke druge događaje koji su ovaj proces potencirali, poslužili mu kao svojevrsni okidač. Vodeće hrvatske političke stranke dosad su izgledal kao dobro organizirane vjerske sekte ili religijske institucije. Poglavaru na vrhu nije se prigovaralo, a kad on govori, rijetko ga se gledalo u oči. Najčešće je glava čak bila pognuta u znak poslušnosti. Naravno, to nije čudno, jer tko god je ikad podigao glavu, brzo je bio ekskomuniciran. Ali, onda je došlo do komešanja među samim vrhovnim poglavarima.

Tko je povukao prvi potez, teško je reći. Je li Linić poželio na vrh ili ga se Milanović poželio riješiti radi predostrožnosti? To sad više nije ni važno. Jedina pažnje vrijedna činjenica jest da se Milanović razotkrio. On nije imao snage obračunati se otvoreno s Linićem i rekonstruirati Vladu, nego je opet isturio svog vjernog Marasa, baš kao i u pokušaju rušenja Bernardića. Ovaj put je Maras u HABOR-u napravio puno više štete i uzdrmao je Linića preko njegovog vjernog prijatelja Šegona. No, Linić je uzvratio udarac brže nego što je itko očekivao. Došao je na stranačku konvenciju, zanemario rezerviranu stolicu u prvom redu i sjeo u zadnji red. Mediji nisu prenijeli javnosti nijednu poruku koju je izrekao Milanović. Svi su pričali samo u Liniću i zadnjem redu. Bila je to dosad neviđena politička šamarčina. I jedan despot bio je uzdrman.

Za to vrijeme, njegov oporbeni antipod našao se u situaciji da mora sam davati izjave zato što je to zabranio svima drugima. Rezultat toga je bilo demantiranje samog sebe. Naime, Karamarko je sasvim logično počeo griješiti pod velikim pritiskom novinara kojima stalno šalje ružne poruke o njihovom poslu i načinu rada, što mu oni s jednakom ljubavlju uredno vraćaju. Umjesto da susrete s novinarima podijeli sa svojim kolegama iz vrha stranke, on se odjednom našao u situaciji da mora sam o svemu pričati. Rezultat toga potpuna je katastrofa koja je prelila i onako prepunu čašu strpljenja stranačkog članstva. Netko je morao progovoriti. Napravila je to gospođa Martina Dalić, osoba koja baš po ničemu nije vezana uz stranačku sudbinu. Ona sa svojom stručnošću neće biti kruha gladna. Ispričala je Jutarnjem stvari koje će Karmarko vrlo teško probaviti.

Dakle, to su oni usputni razlozi zbog koji su politički despoti u Hrvatskoj opasno uzdrmani. To su okidači koji su stajali napeti i samo je bilo pitanje trenutka kad će ih netko povući. A povučeni su baš nekako na sredini mandata, u trenutku kad ljudi koji svoju sudbinu vežu uz sudbinu stranke ili partije postavljaju pitanje što je učinjeno i što se u drugom poluvremenu može promjeniti. Ni jedni ni drugi nisu mogli reći da je napravljeno nešto silno dobro. Isto tako nema naznaka da bi se u ostatku mandata moglo nešto bitno promjeniti. Izgubiti se može samo vrijeme u kojem nešto ipak treba promjeniti. Promjeniti se može vođu.

I dok se Zokiju već dogodio Bernardić, uz pompu koju je vješto napravila Aleksandra Kolarić, u puno većoj tišini Karamarku su se dogodili Dubrovnik i Sisak, gdje su održani unutarstranački izbori na kojima su njegovi favoriti prošli kao bosi po trnju. Za to vrijeme, gdje god se pojave ljudi kojih se on odrekao ili se odriče u vodstvu HDZ-a, traži se stolica više.

Hoće li pasti Milanović i Karamarko nije uopće beznačajno pitanje. To je pitanje hoće li demokracija u Hrvatskoj konačno prohodati i biti bez pelena, a to znači… znademo i sami kakva i zbog čega se stavljaju pelene djetetu. Micanje njih dvojice moglo bi označiti početak sasvim novog političkog razdoblja u Hrvatskoj. Moglo bi to biti vrijeme u kojem će stranački čelnici članstvu polagati račune za ono što rade. Što je još važnije, moglo bi to biti vrijeme u kojem će predsjednici stranaka svoje vrijeme umjesto na izgradnju kulta ličnosti trošiti na potragu za sposobnim suradnicima, za ljudima čijeg se ugleda neće bojati nego će ga pretvarati u vlastiti politički kapital.

Možda i nismo toliko daleko od tog trenutka. Ako Stier na euroizborima skupi dovoljno preferencijalnih glasova i plasira se bolje od četvrtog mjesta koje mu je namjenio Karamarko, baš kao i Picula, koji bi trebao biti bolji od petog mjesta koje mu je dao Milanović, to još neće značiti da će naši politički despoti odstupiti. To će tek biti znak da ih se može maknuti i da treba nastaviti. Da ne bi bilo preoptimističnih očekivanja.

Autor: Ante Gugo

facebook komentari

  • peppermintt

    “Hoće li pasti Milanović i Karamarko nije uopće beznačajno pitanje. To je
    pitanje hoće li demokracija u Hrvatskoj konačno prohodati i biti bez
    pelena, a to znači… znademo i sami kakva i zbog čega se stavljaju pelene
    djetetu.Micanje njih dvojice moglo bi označiti početak sasvim novog političkog
    razdoblja u Hrvatskoj. Moglo bi to biti vrijeme u kojem će stranački
    čelnici članstvu polagati račune za ono što rade. Što je još važnije,
    moglo bi to biti vrijeme u kojem će predsjednici stranaka svoje vrijeme
    umjesto na izgradnju kulta ličnosti trošiti na potragu za sposobnim
    suradnicima, za ljudima čijeg se ugleda neće bojati nego će ga
    pretvarati u vlastiti politički kapital.”

    • HRSmoock

      Bojimm se da su njih dvojica zacementirani kao Vučko i Grobar. Njihov politički kapital je poslušnost i spremnost da se ispuni svima…Osim vlastitom narodu i biračima.

      • peppermintt

        Vidiš ja ne mislim tako, u Hrvatskoj su procesi puno napredniji u pozitivnom smjeru. Samim članstvom u EU Hrvatska ima manje tema vezano uz vanjsku politiku, tako da će cjelokupni intelektualni i politički kapital biti okrenut prema unutarnjoj političkoj sceni, a neminovno prema rješavanju katastrofalne ekonomske situacije.
        Dok u Srbiji iskreno vidimo samo jednostrano zacementirano stanje u nekakvoj imaginarnoj prošlosti, koja je najviše za Srbe bila loša, iako se Srbi na sve moguće načine pokušavaju pozicionirati kao netko tko ima važnu i vrijednu ulogu i zasluge. UltraNacionalističke opcije su u Hrvata odavna prevaziđene, mi otvorenim očima promatramo zbivanja, dok Srbija tek prolazi kroz te porođajne muke.

        • HRSmoock

          Ima više stvari koje Srbiju čine posebnom u političkom smislu. Proturečnosti koje sada čine vidljivu političku scenu mogu biti jako opasne. Ukoliko EU podrži Vučića, prvenstveno lovom iz pristupnih fondova, on bi mogao da vlada koliko i Tadić i da približi Srbiju Evropi, možda je čak i uvede u nju za jedno sedam, osam godina. U tom slučaju jugonostalgičari, ekstremisti, mitomani i zagovornici saveza sa Azijatima mogu da se slikaju. No, problem je to što je društvo toliko devastirano i razjedinjeno da nije nemoguća koalicija pravih nazadnjaka, raznih razočaranih političkih ekstremnih opcija i brojnih žrtava tranzicije…Vidjećemo već na jesen prvi ispit za buduću vladu, kako će se izboriti sa socijalnim problemima. Dodaj tome BiH…Ne treba se zanositi da smo se kao region izvukli iz ludila…Treba biti na oprezu.

          • peppermintt

            na unutarnjem planu da naravno različiti interesi te tomu sukladno i nazovi vizije
            ali na vanjskom planu napose spram Hrvatskoj i BiH politika je čak vraćena unatrag a očekujemo napredak i otvaranje

          • HRSmoock

            Naravno. Ja se ipak nadam boljitku…I pomaku u pravom smjeru. Inače bih davno zbrisao.

            “Izgubiti se može samo vrijeme u kojem nešto ipak treba promjeniti. Promjeniti se može vođu.”

  • peppermintt

    “Hoće li pasti Milanović i Karamarko nije uopće beznačajno pitanje. To je
    pitanje hoće li demokracija u Hrvatskoj konačno prohodati i biti bez
    pelena, a to znači… znademo i sami kakva i zbog čega se stavljaju pelene
    djetetu.Micanje njih dvojice moglo bi označiti početak sasvim novog političkog
    razdoblja u Hrvatskoj. Moglo bi to biti vrijeme u kojem će stranački
    čelnici članstvu polagati račune za ono što rade. Što je još važnije,
    moglo bi to biti vrijeme u kojem će predsjednici stranaka svoje vrijeme
    umjesto na izgradnju kulta ličnosti trošiti na potragu za sposobnim
    suradnicima, za ljudima čijeg se ugleda neće bojati nego će ga
    pretvarati u vlastiti politički kapital.”

    • HRSmoock

      Bojimm se da su njih dvojica zacementirani kao Vučko i Grobar. Njihov politički kapital je poslušnost i spremnost da se ispuni svima…Osim vlastitom narodu i biračima.

      • peppermintt

        Vidiš ja ne mislim tako, u Hrvatskoj su procesi puno napredniji u pozitivnom smjeru. Samim članstvom u EU Hrvatska ima manje tema vezano uz vanjsku politiku, tako da će cjelokupni intelektualni i politički kapital biti okrenut prema unutarnjoj političkoj sceni, a neminovno prema rješavanju katastrofalne ekonomske situacije.
        Dok u Srbiji iskreno vidimo samo jednostrano zacementirano stanje u nekakvoj imaginarnoj prošlosti, koja je najviše za Srbe bila loša, iako se Srbi na sve moguće načine pokušavaju pozicionirati kao netko tko ima važnu i vrijednu ulogu i zasluge. UltraNacionalističke opcije su u Hrvata odavna prevaziđene, mi otvorenim očima promatramo zbivanja, dok Srbija tek prolazi kroz te porođajne muke.

        • HRSmoock

          Ima više stvari koje Srbiju čine posebnom u političkom smislu. Proturečnosti koje sada čine vidljivu političku scenu mogu biti jako opasne. Ukoliko EU podrži Vučića, prvenstveno lovom iz pristupnih fondova, on bi mogao da vlada koliko i Tadić i da približi Srbiju Evropi, možda je čak i uvede u nju za jedno sedam, osam godina. U tom slučaju jugonostalgičari, ekstremisti, mitomani i zagovornici saveza sa Azijatima mogu da se slikaju. No, problem je to što je društvo toliko devastirano i razjedinjeno da nije nemoguća koalicija pravih nazadnjaka, raznih razočaranih političkih ekstremnih opcija i brojnih žrtava tranzicije…Vidjećemo već na jesen prvi ispit za buduću vladu, kako će se izboriti sa socijalnim problemima. Dodaj tome BiH…Ne treba se zanositi da smo se kao region izvukli iz ludila…Treba biti na oprezu.

          • peppermintt

            na unutarnjem planu da naravno različiti interesi te tomu sukladno i nazovi vizije
            ali na vanjskom planu napose spram Hrvatskoj i BiH politika je čak vraćena unatrag a očekujemo napredak i otvaranje

          • HRSmoock

            Naravno. Ja se ipak nadam boljitku…I pomaku u pravom smjeru. Inače bih davno zbrisao.

            “Izgubiti se može samo vrijeme u kojem nešto ipak treba promjeniti. Promjeniti se može vođu.”