Kratki espresso s neformalnim guruom konzervativne intelektualne scene

    2

    Nino Raspudić u samo se nekoliko godina prometnuo u neformalnog gurua intelektualne konzervativne scene.

    nino_raspudicDok je na jednoj strani stekao vjernu čitateljsku i gledateljsku publiku, koja ga privrženo slijedi kao nekog kršćanskog propovjednika, nije malo ni onih koji ga osporavaju. S Raspudićem sam razgovarao u kafiću pored zagrebačkog Filozofskog fakulteta na kojemu predaje ovaj doktor talijanistike. Iako zastupa tvrda konzervativna stajališta Raspudić se ne uklapa u uobičajene stereotipe koji u hrvatskom medijskom prostoru vladaju o “desničarima i ognjištarima’ . Jasno i bez kompromisa zastupa svoja stajališta, ali nisam osjetio isključivost.

    Tek je malo povisio ton kada sam ga pitao o nekim bosanskim fratrima s kojim je u kontinuiranoj polemici i koje kolokvijalno naziva daidžama. Poput dobrog matematičara, Raspudić se izražava jasno i konkretno, a svoje opservacije o “bitku i vremenu” često garnira specifičnim mostarskim humorom te poučnim vicevima i anegdotama. Ovih dana izlazi knjiga 145 kolumni “Kratki espresso” koje je Raspudić u posljednjih nekoliko godina objavio u Večernjem listu.

    Ovih dana izlazi knjiga 145 kolumni “Kratki espresso” koje je Raspudić u posljednjih nekoliko godina objavio u Večernjem listu.

    Prije nekoliko godina doživjeli ste medijsku eksploziju. Je li to bio svjesni koncept na kojemu ste radili ili se sve to dogodilo višemanje slučajno?

    To je došlo sasvim spontano. Imao sam tu neku suvremeniju talijanističku formaciju kada je riječ o odnosu akademizma i medija. Uzor mi je bio Umberto Eco koji je veliki teoretičar i književnik, ali je i osoba koja prati društvene fenomene i koji već desetljećima piše kolumne u tjedniku UEspresso. Kod Eca me fasciniralo kako istodobno uspijeva biti aktualan i pisati o nekim fenomenima koji nam se čine banalnim i svakodnevnima, a koliko iz njih uspijeva iščitati i neke dublje stvari. Ne mislim da nešto što je duboko mora biti i dosadno. Dapače. Javno sam se u smislu politike i društva prvo počeo oglašavati oko pitanje Hrvata u BiH. Kad sam već imao priliku reći i znao reći, onda bih se osjećao loše da sam šutio.

    Kako biste se politički pozicionirali? Mnogi vas doživljavaju kao gurua konzervativne scene.

    Skloniji sam konzervativnoj opciji. Mogu i rekonstruirati razvojni misaoni put koji dovodi do toga. To je dijelom rezultat i obrazovanja. Kada uvidite da vrijednosti koje se nama čine prirodne nisu samorazumljive već su rezultat baštine koju je gradio dugi niz generacije prije nas, zatim da je civilizacija krhka te da se vrlo lako pada u barbarstvo, uvidite da ne treba raditi opasne društvene eksperimente s nekim institucijama ako nismo sigurni da će to donijeti boljitak. Zlo nije samo u sustavu pa idemo ga promijeniti i onda će nastati raj. Skloniji sam ideji dugoročnog kultiviranja i cijenjenja baštine.

    Promatrač bi mogao steći dojam da se pripremate za politiku. Imate li političke ambicije?

    Svaki slobodan čovjek ima potrebu utjecati na svijet u kojemu živi. Uvijek se vraćam na izvorno, grčko značenje riječi “idiot”. Idiot je onaj koji je zatvoren u svoju privatnu sferu, ne bavi se javnim poslovima i prepušta da mu drugi kroji svijet u kojemu će živjeti. Dakle, nijedan slobodan čovjek ne bi trebao biti idiot. Trenutno mislim da u tom građanskom smislu više mogu dati kao netko tko slobodno i sustavno nastoji iznositi argumentirano mišljenje ikome ljudi, rekao bih, i vjeruju, nego kao sudionik u borbi za dio vlasti.

    Jesu li vam nudili mjesto na listi? Bilo je koketiranja.

    Nisam se nikada vidio u postojećim aranžmanima.

    Je li vas Tomislav Karamarko zvao na razgovor?

    Nije me zvao na taj način, ali imao sam priliku razgovarati s gospodinom Karamarkom, kao i s premijerom Milanovićem, dakle s obojicom, ako je vjerovati istraživanjima, najnepopularnijih političara u zemlji, ha, ha. U stvari, obojica su mi uživo ostavila puno bolji dojam nego što su njihove medijske slike. To je nekako naš specifikum. U pravilu imate političare koji su javno simpatični, zato što puno rade na PR-u, a onda privatno vidite da su puno gori. Kod nas čini mi se da malo zaostajemo.

    Što vam se svidjelo kod Karamarka, a što kod Milanovića?

    Drago mi je što ste postavili ovakvo pitanje jer obično kude jednog i drugoga, a to je najlakše, pa da kažem koju pozitivnu. Krenut ću od Milanovića. Nekako je kod njega potencijalno najbolje upravo ono što mu najviše prigovaraju. To je taj izražen ego, to što zovu bahatost. Mi nažalost imamo dugu tradiciju političkih ljigavaca i beskičmenjaka koji dobivaju zapovijedi iz stranih ambasada i slično. On nije taj tip. On je politički subjekt pa i kad je u krivu, a često jest, to je po svom nahođenju. Imam dojam daje on zalutao u političku stranku kojoj je na čelu.

    Daje po svome habitusu hadezeovac?

    Ne hadezeovac, ali da je 1999. godine ušao u HDZ kao što je ušao u SDP vjerojatno bi postao predsjednik HDZ-a i možda bi se u tom miljeu profilirao drugačije, bio možda čak i uspješniji. Ne vidim, iskreno govoreći, poveznicu između njegovih vrijednosti i stranke kojoj je na čelu.

    Kako objašnjavate da je Milanović tako žestoko zagovarao neizručenje Josipa Perkovića?

    Nije previše reći da sam bio šokiran time što se događalo oko Lex Perković. Nisam vjerovao da su spremni ići toliko daleko. Priznajem da sam i sam bio naivan. Jako je dragocjeno sve to skupa što se dogodilo jer nam je razotkrilo pravu anatomiju političke moći u Hrvatskoj. Pokazalo je koliko su te stare udbaške strukture još jake, u toj mjeri da su gurnule Vladu u bitku koja je unaprijed bila osuđena na neuspjeh.

     Jeste li uspjeli detektirati tko stoji iza tih struktura?

    Nemam spoznaje. Ne poznajem taj krug ljudi. Ali put je sklapanje tog mozaika. Uvidjeti tko su u zadnje 24 godine, ali i prije toga, bili moćnici. Mi u Hrvatskoj nismo objasnili fenomen tranzicije. To je velika društvena promjena koja je prošla bez interesa naše akademske scene.

    A priče da iz svega stoje bivši predsjednik Stipe Mesiće i bivši premijer Franjo Gregurić?

    To nije toliko personalno pitanje koliko je to pitanje privilegirane klase. To je ono što je Milovan Đilas još pedesetih nazvao nova klasa i što se kasnije nazivalo crvena buržoazija. To su ljudi koji nemaju nikakvih ideala. Nisu oni vjerovali u komunizam nego ih je samo zanimalo zadržati moć i privilegije. To objašnjava kako su oni devedesetih prihvatili novu priču između ostalog kako je toliko bivših komunističkih funkcionera samo prešlo u HDZ i ostalo u sedlu.

    Kako ocjenjujete poziciju predsjednika Ive Josipovića s obzirom na to da je Saša Perković, sin Josipa Perkovića, njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost?

    Pa to je skandalozno. To je bio očiti sukob interesa. Koliko god je s jedne strane Josipović, nakon Mesića koji je izazivao konflikte, barem u formalnom smislu donio jedan civiliziraniji način političkog ophođenja, očito je da je i on, kao osoba potekla iz tog miljea, ima problema s raščišćavanjem tog simboličkog tereta.

    Je li Karamarko to spreman raščistiti ilije i on dio tih struktura?

    On izvorno nije dio tih struktura. Međutim, tijekom devedesetih se bio oslonio na te strukture za vrijeme političkih konflikta koji su ga tada snašli. Ostaje činjenica daje vodio Mesićevu izbornu kampanju 2000. Mislim da bi i za njega bilo važno da se jasnije o tome očituje. Nije dovoljno reći da si kao mlad bio u zabludi i da si griješio.

    Je li se po vama on dovoljno ogradio do te prošlosti s Mesićem i suradnje s Manolićem? Treba Iijoš nešto učiniti?

    Dobro bi bilo za njegovu političku karijeru. To pitanje će ponovo doći u fokus kada se približe parlamentarni izbori. Mislim da bi mu tada bilo pametno napraviti, kako se to kaže, životni intervju u kojem će se osvrnuti i na taj svoj politički razvoj i iskustvo.

    Rekli ste da ste i o njemu stekli bolji dojam uživo nego što ste ga imali preko medija. Što vam se kod njega svidjelo?

    Nekako mu je ostala ta stigma da je policajac, neki mračni, šunjavi, zatvoreni tip. Uživo mi je u razgovoru ostavio sasvim drugi dojam, puno komunikativnije i srdačnije osobe. Ono što vidim kao njegovu prednost je da ne lupa. što se kaže njemu je uglavnom svaka na mjestu. Može mu se zamjeriti da nije rekao nešto što je trebao ili da nije rekao nešto bog zna kako važno, ali teško će mu se naći da je nešto lupio.

    Kako komentirate to da o Ivici Todoriću, koji je najbogatiji pa i najutjecajniji Hrvat, tako malo kritički piše u medijima.

    To je priča o oglašivačima. Ima onaj vic o razlici između komunizma i kapitalizma, U komunizmu ste mogli sve najgore govoriti o svome šefu na poslu, ali niste ništa mogli reći protiv političara. Sada možemo lupati po predsjedniku, premijeru, šefu oporbe, ali ćemo dvaput razmisliti prije nego što ćemo nešto reći i o poslodavcu. Veliki dio medija ovisi oglašivački o Todoriću i njegovim tvrtkama. 

    Ali javna televizija ne ovisi.

    To bi trebalo pitati čelnike javne televizije i informativnih emisija. Nemoguće je danas ostvariti takvu cenzuru. Mislim da kvalitetna kritika uvijek nađe svoj put do javnosti. Ne znam što bih rekao o Todoriću. Postoji onaj resantiman da je svatko tko je uspješan i bogat automatski kriv. Jednako tako neka su se bogatstva enormno povećavala i neslućeno rasla u vrijeme dok je država pa i neki sektori s kojima su povezani bila u krizi. Tako da se tu mogu postaviti brojna pitanja. Najbolje da s njim obavite sljedeći intervju.

    Polemizirali ste s bosanskim franjevcima, a vi dolazite iz Hercegovine u kojoj su “hercegovački” franjevci. Pretpostavljam da su i na vas bitno utjecali hercegovački franjevci.

    Nisu bitno. U Hercegovini postoji stoljetni sukob između dijecezanskog svećenstva i franjevaca pa tako i u Mostaru vlada katolički pluralizam. Onda Mostar je grad. Ja ne dolazim iz redodržave u smislu u kojoj mi fratar treba reći što ću ja misliti i da mi on bude posrednik između mene i vlasti. Nisam puno polemizirao s bosanskim franjevcima. Nikada nisam govorio o bosanskoj franjevačkoj provinciji u cjelini nego sam uvijek govorio konkretno o šačici, kako ih mi zovemo, “daidža“. Potpuno su u funkciji bošnjačke unitarističke politike kao što su neki od njih unutar udruge Dobri pastir, koju je osnovala Udba, ranije bili u funkciji titoizma i Jugoslavije.

    Jeste li navijali za Bosnu i Hercegovinu na Svjetskom prvenstvu?

    Ne.

    Zašto?

    Nemam emocija prema državnom sklopu kojeg trenutno simbolizira ta reprezentacija, a unutar kojeg mi najbliža rodbina živi bez političkih prava, kao građani drugog reda kojima drugi biraju političke predstavnike. Daje to eksplicitno bošnjačka reprezentacija imao bih simpatije prema njima kao prema susjedima. U Hercegovini je kružio štos koji je istinit. Kako ćemo navijati za BiH reprezentaciju kada više Brazilaca igra za Hrvatsku nego Hrvata u BiH reprezentaciji. Pozvan je jedan jedini.

    Vrlo često i žestoko polemizirate s intelektualcima s ljevice. Možete li navesti neke od autor s ljevice čije tekstove volite pročitati bez obzira na to što se s njima ne slažete.

    Boris Dežulovič od svih njih najbolje piše iako je po pitanju BiH on potpuno u zabludi. Njemu nije jasno što se dolje događa. Miljenko Jergović je bio potentan mladi pisac. On kao pisac neusporedivo odskače od svih njih. Antu Tomića sam rado čitao i mislim da je davao najviše od sebe dok je u Slobodnoj Dalmaciji pisao reportaže iz dalmatinskih malih mjesta. On tu ima uho za prepoznati priču i formulirati je. Postao mi je nečitljiv kada je tom malom čovjeku, čije je priče prepoznavao i prenosio, počeo docirati i popovati.

    Andrić ili Krleža?

    (dosta dugo razmišlja) Teško pitanje. To je kao da me pitate …

    Oca ili majku?

    Ne bih rekao oca ili majku, nego kao da me pitate za dva velikana iz različitih sportova. Da me pitate da usporedim Michaela Jordana ili Maradonu. Krleža je malo prebujan. Možda bih rekao da je Andrić u toj nekoj suzdržanosti na kraju možda malo bolje pisao.

    Razgovarao Dražen Ćurić za Večernji List

    facebook komentari

    • Jasno ko dan…bre..

      Naravno da mu je Andrić draži od Krleže.
      I Kusturici je…pametnom dosta

    • Jasno ko dan…bre..

      Naravno da mu je Andrić draži od Krleže.
      I Kusturici je…pametnom dosta