Pratite nas

Kolumne

Krepala koza …

Objavljeno

na

U poplavi kojekakvih vijesti, najčešće neveselih i prijetećih, jedna se posebno ističe svojom iščašenošću. Takva vijest može dolaziti samo iz Bosne, pomisli čovjek kad je čuje. Skupina radnika četiriju propalih tuzlanskih tvrtaka uputila se prije nekoliko dana prema Hrvatskoj, odnosno, kako oni to vole reći, prema Europskoj uniji.

prosvjednici_orasje_tuzlaNa put su, naravno, krenuli pješice. Iz dana u dan televizije nam prikazuju njihove ranjave i žuljevite noge. Poput odlikovanja. Radnici ne znaju točno što hoće, ali znaju kamo treba ići. Nepogrješivo su se i ove 2014. na izmaku, baš kao i devedeset i neke, uputili prema Hrvatskoj. Za divno čudo, ne idu u Sarajevo gdje je njihova vlada, ne idu u Srbiju nadaleko čuvenoj tuzlanskoj toleranciji usprkos, ne idu ni u Crnu Goru… Premda bi im drugdje bilo možda bliže, nekako im je u Hrvatsku draže.

U Tuzli je proljetos krenula ona čuvena bosanska revolucija, koja se na kratko proširila po gradovima s muslimanskom većinom. Spalili su nekoliko zgrada, bacali kamenice i ostalo, organizirali plenume, iznudili neke nevažne ostavke, a onda se sve to ispuhalo i neslavno propalo. Od zapamćenijih slogana su bili oni o ukidanju kantona i ukidanju nacionalizma. Srbi revolucionarima nisu dali vršljati njihovim atarom, a budući da Hrvati nemaju ”trećeg”, u Mostaru se noć-dvije divljalo i palilo. Suočen s takvom borbom za demokraciju, hrvatski je narod na idućim izborima otkantao razne strančice i, zažmirivši na koješta, glasovao za HDZ. Kako su prošli Tuzlaci koji su započeli tu revoluciju, vidimo po ovim očajnim pješacima prema Hrvatskoj. Dobro, u ovom slučaju revolucija nije pojela svoju djecu, no djeca revolucije očito nemaju što jesti.

Tuzla je čak i u ratu sačuvala određeni stupanj multietničnosti i esdepeovsku vlast, te je brojnim zagovarateljima tih vrijednosti i nekakve obnove Regiona služila kao svijetao primjer. Čini se ipak da su ih te tzv. prednosti dovele propasti, a ne do procvata. Kad bi čovjek htio biti zloban, mogao bi reći kako je to dokaz da jugoslavenski model nije imao šanse ni tamo gdje nacionalizam devedesetih nije odnio prevagu. Štoviše, upravo su ljudi koji su se držali socijalizma kao pijan plota ostali u nekom drugom vremenu, zarobljenih umova. Čovjek iz Gruda ili Širokog – gdje je nacionalizam, kako vrli teoretičari neojugoslavenstva vele, odnio pobjedu – ne očekuje ni od županijskih, ni od federalnih, ni od hrvatskih vlasti da ga nahrane. Još dok je bila Jugoslavija, znao je da nešto takvo kao besplatan ručak ne postoji. Ako negdje ide trbuhom za kruhom, ide sam ili još s dvojicom-trojicom prijatelja, spreman je teško raditi, a uzda se samo u sebe i u Boga. Ispostavlja se da je ”nacionalizam” puno korisnija životna škola od ideološke magle koju je prodavao ”samoupravni socijalizam”. Dok je bilo inozemnih kredita.

   Malo tko nije čuo za onaj stih ”Cijela Tuzla jednu kozu muzla”. Postoje različita nagađanja o njegovu nastanku, no ovdje nas to ne zanima, ovdje se suočavamo s tužnom činjenicom da je ”koza” krepala. Ne mogu je oživjeti ni Jergović i Frljić sve da joj udruženim snagama daju umjetno disanje. Mjesto imena ove dvojice slobodno možete staviti neko drugo ime iz toga kruga, npr. Žbanić, Markovina, Jeleč, Pejaković itd., stvar se ne mijenja. To jest koza ostaje mrtva. Ta koza je, naravno, socijalistička Jugoslavija. To instinktivno znaju i nesretni tuzlanski radnici, zato oni pješače prema Hrvatskoj u uvjerenju da će ta ”razvijenija republika” udijeliti štogod. U njihovoj svijesti nije uistinu prestala živjeti Jugoslavija u kojoj su dvije ”razvijenije republike” bile dužne pomagati nerazvijenije, među kojima je bila i BiH. I ta se pomoć nikada nije primala sa zahvalnošću, nego nekako prkosno i bahato. Nešto od te zlovolje osjetimo i u glasu umornih radnika koji na pitanje kamo idu ne odgovaraju da idu u Hrvatsku, nego u Europsku uniju. Znaju oni dobro da im u Hrvatskoj, ako pređu granicu, neće pomagati EU, nego Hrvatska. Uostalom, taj osjećaj da se ništa nije promijenilo i da za neke Jugoslavija još postoji, vodljiv je i iz činjenice da je samo dvadesetak njih ponijelo putnu isprave. Oni uopće nemaju osjećaj da idu u inozemstvo!

   Kad ovo budete čitali, slučaj tuzlanskih radnika bit će valjda riješen ovako ili onako, međutim s tim socijalističko-jugoslavenskim refleksom ljudi s ”ovih prostora” imat ćemo još posla.

Damir Pešorda/HRsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati