Pratite nas

Kolumne

Krešimir Mišak: ISIS i/li kako skuhati 3. svjetski rat

Objavljeno

na

ISIS je dio šireg pokušaja kuhanja 3. svjetskog rata, jer ništa ne mijenja svijet kao svjetski ratovi. Ako konstruirani rat promatrate kao globalni problem, tada će vam on pružiti odličnu priliku da uvedete svoje globalno rješenje. Treći svjetski rat trebao bi dovršiti projekt preoblikovanja svijeta u globalnu državu

Kad se čitaju, gledaju ili slušaju zapadnoeuropski mediji glavne struje čovjek uvijek treba biti na oprezu. Toga se držim pa zato u tim prilikama uvijek nadohvat ruke imam vrećicu za povraćanje. No, ne možeš uvijek sve predvidjeti, o čemu zorno svjedoči situacija koju sam doživio ovog ljeta. Nevino se šećući rivom gradića u kojem sam ljetovao, pogled mi je nehotice pao na naslovnicu jednih dnevnih novina s kojih su divovskim slovima vrištali nadnaslovi “Novi obračun s terorizmom – rat protiv islamizma” (ziijeeeev) i naslov “Obama: ISIS je karcinom kakvog ne smije biti u 21. stoljeću”. Kako sam sve to zapamtio? Ne zato jer imam odličnu memoriju već zato jer sam, gledajući ga u nevjerici, odlučio te naslove zapisati u mobitel. Na kraju krajeva, čovjek nikad ne zna kad će nečime pokvariti želudac, ili popiti previše, pa da mu zatreba dobar stimulans za povraćanje.

Isprobani obrazac manipulacije emocijama i percepcijom

U mojoj perspektivi svijeta očito je, i čak preočito, da iza naglog uspona i financiranja ISIS-a stoji SAD. Ne “država SAD”, koliko “korporacija SAD”, koja ustvari vodi “državu SAD” praveći se da je predstavnik američkog naroda, dok je ustvari izraz interesa financijske i korporatističke oligarhije. Same po sebi Sjedinjene Američke Države su čak sporedan čimbenik  u toj igri,  tek sredstvo, jer  kao jedna od najmoćnijih država svijeta predstavljaju dobru polugu za svakojake manipulacije, kojih su američki građani često prve žrtve. I na čelu nekih drugih utjecajnih država, kao i na čelu svih svjetskih financijskih tijela i nadnacionalnih struktura (poput EU-a, UN-a i sl.) stoje predstavnici iste globalne korporatističke stranke. Neki su više ili manje zamjenjivi, često su i u međusobnim sukobima za moć, ali reagiraju kao jedan ako netko izvana pokuša omesti neki njihov plan. Političari su tek glasnogovornici i izvršni radnici te nadpolitičko-nadnacionalne korporatističke elite.

Obrazac pojave ISIS-a na svjetskoj sceni savršeno se uklapa u već puno puta isprobani obrazac manipulacije ljudskim emocijama i percepcijom, kojeg je David Icke sažeo u formulu “problem-reakcija-rješenje”. Ako želite promijeniti svijet prema svojim potrebama ili stvoriti nekakvu situaciju koja bi svim ljudima bila potpuno neprihvatljiva kad bi bila objelodanjena, svima javno dosupna, nema vam druge – prvo morate potajno stvoriti neki problem i za njega okriviti nekoga drugog. Mediji će vašu željenu sliku događaja prenijeti bez ikakvog pogovora i razmišljanja jer su uglavnom u vašem vlasništvu, a ako i nisu nema veze – već ste odavno kroz medije izgradili željenu sliku stvarnosti koja, koliko god nevjerojatna i netočna bila, ipak u glavama ljudi ocrtava granice dopuštenog, pristojnog, prihvatljivog i “normalnog”, a to se suvremeno jednoumlje često nazva “politička korektnost”. Kad javnost povjeruje u vašu interpretaciju problema (pogrešno smatrajući da novine nisu tek komunikeji nekih struktura nego da tu netko nešto istražuje), ona će reagirati ogorčenošću ili strahom, kao i zahtjevom da se po tom pitanju nešto mora učiniti. Ili barem stanjem duha u kojem će prihvaćati vaše prijedloge. Tada ponudite “rješenje” za problem koji ste sami stvorili i nastavite dalje sa svojim koracima u smjeru građenja svjetske totalitarističke države.

Orwell, cionizam i islamski svijet, sloboda sve manje

Tako je i nastao orwellovski vječni “rat protiv terorizma” bez početka, kraja, definirane bojišnice i neprijatelja kojeg se može poraziti, ali s konstantnim smanjivanjem opsega sloboda – na temelju potpuno nedosljedne službene priče o napadu na New York 11. rujna 2001., prepune zapanjujućih količina proturječja i anomalija. Za odbacivanje tumačenja događaja 9/11 doista ne treba biti nikakav genij. Na sličan način su nastali, ili opravdavani, i svi drugi ratovi i političko-ekonomske akcije. Ali ako službena priča u vezi 9/11 nije istinita, tada sve ono što je njome pravdano – ratovi u Afganistanu, Libiji, Siriji itd – počiva na divovskoj laži. Možda je korisno – u maniri starih detektivskih romana – krenuti tragom pitanja: tko ima koristi od tih događaja? Islamski svijet svakako ne, američki narod također ne. A kako stvari stoje s već spomenutom grupacijom koja želi zgaziti građanska prava, prava na privatnost i temeljne ljudske slobode posvuda u svijetu?

ISIS je dio šireg pokušaja “kuhanja” trećeg svjetskog rata, jer ništa ne mijenja svijet kao svjetski ratovi, što pokazuju iskustva dvaju svjetskih ratova. Ako konstruirani rat (a drugih niti nema, jer nikad ljudi samo od sebe, bez dugotrajne propagande, nisu htjeli u rat) promatrate kao globalni problem, tada će vam on pružiti odličnu priliku da uvedete svoje globalno “rješenje”. Treći svjetski rat, rekao bih, trebao bi dovršiti projekt preoblikovanja svijeta u globalnu državu.

U jednom tekstu David Icke navodi jedno “kontroverzno pismo” koje neki ljudi “odbacuju kao nevjerodostojno, ali se, s obzirom na dosadašnje događaje, pokazuje ‘proročki’ točnim”. O tom pismu datiranom 15. kolovoza 1871. on piše:

“Napisao ga je čovjek po imenu Albert Pike, koji je bio veoma utjecajan slobodni zidar u Sjedinjenim Državama u 19. stoljeću. U pismukoje je napisao Giuseppeu Mazziniju, detaljno su navedena tri svjetska rata koja će transformirati globalno društvo. Prvi svjetski rat je opisan upravo onako kako se dogodio, drugi svjetski rat također, ali netko bi mogao reći da su činjenice o ta dva rata ubačene u pismo naknadno, nakon što su se ti ratovi dogodili. Dakle, vjerodostojnost stvari o kojima pismo govori leži u onome što je u njemu rečeno o trećem svjetskom ratu. U Pikeovom pismu govori se o izazivanju sukoba između islamskog svijeta i onoga što se naziva političkim cionizmom. Dakako, ljudi bi mogli reći: ‘Ma, pismo je sigurno krivotvorina, jer u vrijeme kad je napisano nije bilo cionizma’. No, to je agenda koja je projicirana daleko unaprijed, o čemu su npr. pisali Aldous Huxley u romanu ‘Vrli novi svijet’i Eric Blair (George Orwell) u ‘1984-oj’.

Njih dvojica su se poznavali; Huxley je Orwellu predavao francuski jezik na koledžu Eaton kojega pohađa elita i kraljevske ličnosti. Poznavali su se i sprijateljili, a iz istih su izvora, između ostalih i Fabijanskog društva u Britaniji, dobivali informacije o predviđenoj agendi. Još 1932., kada je objavljena Huxleyjeva knjiga, i 1948., kada je objavljena Orwellova, opisivani su događaji, odnosno društvo koje nastaje danas. Ima mnoštvo primjera gdje su budućnost predviđali ljudi koji su bili insajderi, a čija su se predviđanja pokazala zapanjujuće točnima. Dakle, ako pogledate pozadinske dokaze, ideja o tome da je Albert Pike znao da će se pojaviti cionistički pokret i da će doći do uspostave Izraela, vrlo je osnovana. Cionizam je stvoren nedugo nakon što je to pismo napisano. Pike govori o tome da islamski svijet treba uvući u rat s političkim cionizmom, s onime što danas nazivamo Izraelom. Time bi se stvorio vrtlog koji bi u taj rat povukao velike sile, odnosno Ameriku, Europsku uniju, NATO, itd.”.

ISIS i Iran – “novi saveznik Amerike”

Skočimo u današnje vrijeme. Pripadnici raznih sekti koje su živjele u miru pod vladavinom Saddama Husseina, Gaddafija i Assada sada kolju jedni druge. Metež kojeg su na Bliski istok donijeli Bushov i Obamin režim značio je smrt i raseljavanje za milijune ljudi i nebrojene buduće pogibije. Odjednom, praktički niotkuda, pojavila se nova grupacija pod nazivom ISIS, strahovito dobro naoružana i financirana, koja nastoji stvoriti novu državu od dijelova Iraka i Sirije. Prema nekim piscima, na raspolaganju ima oko dvije milijarde dolara. Izuzetno brzo zauzima iračke gradove te granične prijelaze u Siriju i Jordan stvarajući okolnosti nalik onima iz Pikeovog pisma, a sve garnirano bizarnim nasiljem koje putem televizije ulazi u sve ljudske domove. ISIS, predstavljajući sunite, ratuje protiv Iraka koji predstavlja šijite, a također je i prijetnja Iranu koji, sa skoro devedeset posto šijitskih muslimana, predstavlja središte šijitskih muslimana.

Tada dolazi do jednog čudnovatog zaokreta (čudnovatog samo na površini) o kojem svjedoči vijest otprije nekoliko dana: “Novi saveznik Amerike”.

“Iran će se”, pisalo je, “boriti protiv Islamske države (IS-a), ali pod jednim uvjetom…, itd”; “Javno, i Washington i Teheran su isključili mogućnost vojne suradnje na poražavanju IS-a, no privatno, iranski su dužnosnici izrazili volju za suradnjom sa SAD-om u borbi protiv džihadista, iako ne nužno na bojišnici”; “Američki državni tajnik John Kerry u petak je ustvrdio da Iran ima svoju ulogu u nanošenju poraza Islamskoj državi, dajući do znanja da se američko stajalište možda mijenja”… I tako dalje, i tako dalje.

Još jedna velika namještaljka lutkara iz sjene

SAD je sve ove godine stajao uz bok Izraelu tvrdeći da se mora spriječiti rad iranskih nuklearnih pogona i uvesti sankcije protiv Irana i njegovog groznog režima. Sada, pod krinkom zaštite šijita koje progone i masakriraju sunitski ekstremisti iz ISIS-a, u sukob sunita i šijita želi uvući Iran. Ako Iran bude uvučen u rat, teško da će iz njega izaći. Sve je to čista namještaljka – Saudijska Arabija i Katar (koje neki nazivaju 51. državom SAD-a)  financiraju ISIS i čitav taj terorizam. Amerikanci im jednostavno mogu zapovjediti da to prestanu raditi, ali umjesto toga SAD tek formalno osuđuje isti taj terorizam kojeg njegova “51. država” podupire. Cijela slika ima neugodnu jasnoću. Još jedna velika namještaljka, ovog puta s ciljem izazivanja svjetskog rata.

ISIS ili ISIL  je skraćenica ekstremne organizacije “Islamic State of Iraq and Syria” odnosno „Islamic State of Iraq and the Levant”. Zemlje Levanta – uz Jordan, Palestinu, Libanon, Cipar i područje na jugu Turske koje obuhvaća Hataj – uključuju Izrael.

Dok ta ekstremistička islamska vojska najavljuje osvajanje Levanta, Izrael se ne oglašava svojim uobičajenim mantrama o tome da se mora zaštititi jer je u opasnosti, kakve se mogu čuti kod svake rakete ispaljene na Izrael. Izrael se ponaša kao da ga se to ne tiče. Niti SAD bitno drukčije ne reagira. John Kerry je u Iraku rekao da SAD “neće vršiti zračne napade da ne povrijedi civile”. Haj’te, molim vas! Dosad vas nikad to nije sprječavalo.

Koji zaključak preostaje? Možda taj da svi oni puštaju da  ISIS  stekne čvrsto uporište u tom području. U međuvremenu ISIS čak nesmetano trguje naftom preko raznih posrednika, na tržištu kojim upravljaju američki naftni lobiji.

Prije ili kasnije ISIS će doći do stupnja izravne prijetnje Izraelu koji, s manje od osam milijuna stanovnika, ima jednu od najbolje opremljenih vojski na svijetu i silan nuklearni arsenal. Bit će to dobar trenutak za pritiskanje gumba za dolazak SAD-a i NATO-a koji su se obvezali da će braniti sigurnost Izraela. Dugoročno gledajući, možda je to odgovor na pitanje zašto je ta tempirana bomba – stvaranje Izraela na mjestu Palestine na temelju prava koje predstavljaju tekstovi iz Biblije (!) – uopće postavljena. A sve to neugodno podsjeća na sadržaj Pikeova pisma kako treba sve različite skupine uvući u vrtlog međusobnog samouništenja i tako izazvati rat koji bi promijenio svijet, naslanjajući se na učinke prethodna dva svjetska rata koja su to već učinila. Pri čemu bi – pod opravdanjem potrebe za svjetskom vladom i svjetskom vojskom kao jamcima budućeg mira – bilo uvedeno globalno fašističko društvo. Uveli bi ga isti oni koji su čitav kaos izazvali.

Plan ne ide uvijek glatko. U jednoj kolumni David Icke je to sročio ovako: “Mislili su da će Sirija pasti kao i Libija, ali to se nije dogodilo. Za njih je to bio veeeeeeliki problem. Budući da su kasnili s ostvarenjem svog plana, smislili su onu podvalu s napadom kemijskim oružjem. No, Assad s time nije imao ništa; bio bi to samoubilački potez, a on nije nimalo glup. To je djelovalo jednom u Iraku, ali sada je uskočila Rusija i spriječila takav scenarij, a kasnije je stekla široku podršku za prestanak rata u Siriji. A i činjenica je da su ljudi na Zapadu odbacili nastojanja svojih vlasti da bombardiraju Siriju i time je zaustavljena zločinačka agenda”.

Pa se sada, niotkud, pojavljuje ISIS. Je l’ tko za okladicu da ih naoružavaju sami Amerikanci? Slučajnosti i spontanosti zaboravite, sve se to odvija hladno i proračunato, pod paskom lutkara iz sjene. U slučaju tih lutkara ne računajte na uobičajene ljudske osobine poput empatije ili suosjećanja s tuđom patnjom. Njima nije teško organizirati ubijanje, sakaćenje i masakriranje jer nisu u stanju osjetiti emocionalne posljedice svojih nedjela. Parafrazirajući njihovog službenika Obamu s početka teksta – oni su zapravo taj karcinom kojeg ne bi trebalo biti niti u ovom niti u ijednom drugom stoljeću.

Bliski istok je samo dio šahovske ploče. Vjerojatno je ideja u tom novom svjetskom ratu suprotstaviti Rusiju i Kinu s jedne strane, te Zapad s druge (scenarij doslovce nalik onome iz romana “1984” gdje Oceanija ratuje protiv Eurazije). Paralelno uz muljažu na Bliskom istoku, danas se doista u zapadnim ratnohuškačim medijima – a to su skoro svi – provodi demonizacija Rusije. Rusija lako može biti uvučena u taj sukob na Bliskom istoku zato što podupire Siriju, a dug je popis onih na čekanju koji su dosad izrazili želju za uništavanjem Sirije: ISIS, SAD, NATO… Ne zaboravimo da bi, prema svemu što se dosad pokazalo, i Kina i Rusija poduprli Iran. Bez razumijevanja skrivenih ciljeva nemoguće je razumjeti i predvidjeti buduće poteze, a time ih i spriječiti.

Bubnjevi rata tuku sve u šesnaest, a novinskim naslovima poput onog s početka teksta sapuna se daska svim ljudima. Dobar razlog zašto im se ne treba približavati bez vrećice za povraćanje.

Krešimir Mišak / 7Dnevno

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Susreti Istoka i Zapada od Istre, Rijeke, Dalmacije, …, sve do Stepinca

Objavljeno

na

Objavio

U Barcoli, predgrađu Trsta, prije desetak je dana završena Barcolana, jedna od najvećih jedriličarskih regata na svijetu na kojoj je nastupilo preko dvije tisuće posada, među njima, kako navodi izvjestitelj televizije koja sebe naziva hrvatskom, i one iz Istre, Rijeke i Dalmacije.

I dok je poznato zašto patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej u svojim blagdanskim čestitkama, koje sve pršte od riječi mira i ljubavi, onako usput komada Hrvatsku na Slavoniju, Baniju, Kordun, Liku, Dalmaciju, pa i tako podnošljivo mu umanjenu Hrvatsku – jer on je poput njegovih prethodnika neizostavni dionik, štoviše udarna pest svih srpskih memoranduma, pisanih ili nepisanih – ostaje ipak nepoznanicom zbog čega se djelatnik tzv. HTV-a upustio u irinejsko seciranje hrvatskog priobalja.

Je li podlegao domaćoj atmosferi u kraju u kojem se skrasilo mnoštvo optanata iz tih dijelova Hrvatske koji su radije izabrali živjeti u Italiji nego u komunističkom “raju”? Ili pak svjesno provocira zaražen u krugovima svoga ceha pomodnom šprajcovskom zlobom? Ili je u njegovu oduševljenom javljanju jednostavno došao do punog izraza Hrvatima svojstven podanički mentalitet, pogotovo kad se nađu u tuđinskom okruženju? Štogod bilo, duh “titoističke danuncijade” itekako je živ u studiju HTV-a smještenom u kulturnom, političkom i gospodarskom središtu Hrvatskog primorja, ili kako tamo radije kažu – Kvarnera!

U tom je gradu stasala “pariška komuna” sa Zapada uvezenog fašizma (tzv. riječka danuncijada), da bi se na njezine temelje nakalemio još okrutniji, s Istoka ucijepljeni komunistički titoizam – pobjednik u prošlostoljetnom sukobu između ta dva revolucionarna totalitarizma koji je ostavio za sobom nepregledne rijeke mrtvih i nezaliječene rane u dušama živih. Toliko su se pobornici tih dviju mržnjom napajanih ideologija među sobom mrzili da nisu stigli ni primijetiti kako su toliko jedni drugima nalik da ih je teško razlikovati. U jednome su ipak složni – ne podnose hrvatstvo ni u kom obliku! I zato su suglasni da ga treba – ako ne iskorijeniti, onda barem staviti u zapećak. Izvjestitelj HTV-a, svjestan toga ili ne, uspješan je proizvod tog udruženog pothvata.

Da projekt “titoističke danuncijade” nema uspjeha samo na tzv. Kvarneru, uvjerljivo pokazuje osvrt na susjednu Istru. Taj se dio Hrvatske našao u sastavu matice temeljem istih povijesnih događaja uslijed kojih su se istočni dio Srijema do Zemuna i Boka kotorska našli izvan nje. Posljedica je to – s jedne strane pobjede staljinista nad Hitlerom u Drugom svjetskom ratu i činjenice da su napredovali brže od zapadnih saveznika – a s druge primjene kriterija etničke većine. Na krajnjem hrvatskom istoku i jugu to su bili pravoslavni Srbi i Crnogorci, a u Istri Hrvati i Slovenci. Pri tom je tada ključnu ulogu u utvrđivanju etničke većine u Istri odigrao hrvatski svećenik Božo Milanović, a ne netko poput srpskog dvorskog političara Nikole Pašića koji se nije pretrgao u borbi za te krajeve nakon Prvog svjetskog rata (mada je i tada na snazi bio isti kriterij) bojeći se da bi u novoj zajedničkoj državi moglo biti više katolika (jer već ih je bilo 40%) nego pravoslavaca.

Zanimljivo je i kako je etnički sastav na navedenim rubnim dijelovima hrvatskog etničkog prostora također posljedica jednog povijesnog događaja, samo odigranog nekoliko stoljeća ranije – prodora Osmanlija u kršćansku Europu. I dok je od Turaka tek oslobođeni Srijem naseljen Srbima pod vodstvom pećkog patrijarha Arsenija Čarnojevića, mnoštvo toponima, ponajprije nazivi zaselaka, upućuju da su, bježeći pred turskim zulumom, u Istri svoj novi dom našli Hrvati uglavnom s prostora Dalmacije i Hercegovine (iako ih je u Istri, za razliku od Srba u Srijemu, tamo bilo i prije, ali nedovoljno da budu većina). Tako ćemo na najvećem hrvatskom poluotoku zateći Kožule, Mandiće, Prkačine, ali i Tudore, Marušiće, Udovičiće, Marase … U mnogih je ostala i obiteljska predaja o porijeklu (primjerice Korado Korlević, poznati astronom iz Višnjana, spominje da su njegovi predci došli s područja podno Dinare). Uzme li se u obzir i novije naseljavanje Hrvata iz Slavonije i Bosne uslijed nepovoljnih ratnih i ekonomskih prilika, Istra u genetskom smislu doista postaje “Hrvatska u malom”. No, zašto se ta “Hrvatska u malom” tako tvrdokorno opire gotovo svemu što Hrvate čini Hrvatima? Čini se da ono što je uspijevalo Jurju Dobrili, Matku Laginji i ostalim vrijednim hrvatskim preporoditeljima u doba opismenjavanja – očuvati nacionalnu svijest naraštaja istarskih hrvatskih ljudi unatoč snažnom pritisku talijanizacije – s današnjim njihovim, formalno pismenim potomcima ide daleko teže. I kroz stoljeća neki tamošnji rodom Hrvati nisu uvijek uspijevali odoljeti primamljivom zovu asimilacije u privilegirani talijanski korpus (primjer je predak olimpijskog pobjednika iz Londona, nositelj prezimena zabilježenog kao Cernogoraz, moguće daleki rođak žrtve Udbe, Hercegovca Stjepana Crnogorca). Danas, međutim, ovi “pismeni” nalaze u starim arhivima kako im izvorno prezime nije Cerovac nego Zerovaz, nije Žužić, nego Xusich, nije Paštrović, nego Pastrovicchio … Ta pošast se ne zaustavlja samo na razini pojedinaca pa po istome obrascu nisu Istrani, nego su Istrijani, niti su Puljani nego su Puležani, baš kako su i u gradu HTV-ovog glasnika s Barcolane sve više Fjumani. Tko zna, možda je i lokalitet kojeg austrijski popis stanovništva Istre iz 1910. godine bilježi kao Pisdizza, a koji se po svoj prilici odnosi prije na uvalu nego na rt, također izvorno talijanski? Kako god bilo, dojam je da je tamo sve otišlo u tri pisd…, pardon, u tri ćoška (jer moramo ostati fini na Kamenjaru i kad nas u druge vode vuče). A u kuću koja stoji na tri ćoška lako se, kao svoj na svoje, uselio zloduh “titoističke danuncijade”, odakle i klanjanje tom komunističkom p(r)obisvijetu.

U nabrajanjima HTV-ovog izvjestitelja s tršćanske jedriličarske regate i srpsko-pravoslavnog patrijarha-čestitara jedna je točka zajednička – Dalmacija, ili kako ju karakterizira novoustoličeni episkop dalmatinski Nikodim Kosović – mjesto na kojem se susreću Istok i Zapad. U pristupnom govoru izrazio je nadu da će biti dostojan svojih prethodnika, među kojima je i jedan imenom također Nikodim, ali prezimenom Milaš. Taj je ostao u sjećanju kao predani zagovornik susreta Istoka i Zapada na tim prostorima, budući su se oni susreli i u njemu samom (majka mu je bila Talijanka). Preminuo je 1915. godine, upravo u godini susreta Istoka i Zapada kakvog je sanjao, uobličenog u tajnom Londonskom ugovoru – engleskom mamcu za ulazak Kraljevine Italije u rat na strani Antante kojim se Dalmacija imala podijeliti između Italije i Srbije. Susret Istoka i Zapada po mjeri SPC-a nastavit će se i za Drugog svjetskog rata pri čemu će se protegnuti dublje u unutrašnjost – na istočnu Liku i zapadnu Bosnu. Otrićkim sporazumom iz 1941. godine fašisti (Zapad) postaju materijalna i logistička potpora četnicima-komunistima (Istok) u zvjerskom pogromu nad hrvatskim stanovništvom, ali i rušenju hrvatske države kao, neovisno o prevladavajućoj ideologiji, trajno nepoželjne geopolitičke činjenice. Zapadu je ona Istok, Istoku Zapad, a zapravo ju oba mogu podnijeti tek kao podijeljeni plijen u vidu istočnog komadićka Zapada i zapadnog “parčeta” Istoka. Plodonosna suradnja u iskorjenjivanju onih koji samim svojim postojanjem ometaju susret Istoka i Zapada nastavila se i kasnije odražavajući se u četničkim pokoljima u omiškom zaleđu, te selima vrgoračkog kraja. Nepodijeljenu potporu talijanskih fašista uživao je i zapovjednik četničke dinarske divizije u Kninu, svećenik SPC-a pop Momčilo Đujić, a na nju se nije mogao požaliti ni ne manje zloglasni mu kolega, pop Milorad Vukojičić Maca (nadimak potječe od talijanske riječi za čekić – mazzola, kojim je navodno umlaćivao žrtve) kojeg je SPC 2005. godine proglasila svetim. Nije slučajno ni to što je dobar dio talijanskog oružja i streljiva nakon kapitulacije u rujnu 1943. godine završio u rukama dotad suprotstavljenih im prosrpskih partizana, a ne formalnog im saveznika NDH čiju su vojnu nazočnost u svojoj zoni interesa sve vrijeme ograničavali uspijevajući u nakani da je učine simboličnom.

Žrtvom takvog poimanja susreta Istoka i Zapada pokazuje se danas i bl. Alojzije Stepinac. Točnije ne on – jer tamo gdje je sada zacijelo ima još više posla, nego što ga je imao dok je hodao zemaljskim poljanama – nego cijeli hrvatski vjernički puk koji se u njega uzda, budući se njegovo proglašenje svetim odgađa upravo pod tom firmom. Kako to obično biva u nadnacionalnim središtima moći, bez obzira na zakone, uloženi trud i dobru volju oko ravnomjerne raspodjele visokih položaja i dužnosti, u činovničkom aparatu na kraju prevladaju oni domaći, lojalni samom središtu. Takvi djeluju sukladno interesu sredine iz koje su potekli, a koji je počesto suprotstavljen onome periferije što je hrvatski narod ne jednom iskusio. U sjećanju mu je ostalo tragično iskustvo s Beogradom kao središtem nominalno višenacionalne zajednice ravnopravnih, a slično danas proživljavaju Hrvati u BiH sa Sarajevom u glavnoj ulozi. Teško da je drukčije stanje u vatikanskim hodnicima, jer tamošnjom kurijom ipak dominiraju Talijani. Bez obzira na svećenički poziv i odgoj u katoličkom duhu, kao ljudi od krvi i mesa oni nisu imuni na prepoznavanje talijanskih geopolitičkih interesa i na napast podleći kušnjama koje iz toga proizlaze. Jasnu artikulaciju tih interesa, među ostalim predstavlja i to što je Zadarska nadbiskupija i dan danas izravno podređena Rimu. Stoga ne bi bilo iznenađenje pokaže li se da se iza klopke za Stepinca krije tipična mletačka prijetvornost kakvu je hrvatski narod tijekom tegobne povijesti imao prilike gorko iskusiti – ovaj put u formi ekumenizma serviranog vodstvu koje se lako oduševljava svime što prema mjerilima ovog vremena dobro zvuči.

Kad bi za to postojala istinska volja s obje strane, pomirenje katolika i pravoslavnih rješavalo bi se hijerarhijski odozgo prema dolje, no za to bi trebalo pokazati odlučnost i preuzeti odgovornost. Puno je lakše spuštati domaće zadaće na vrući teren nižih razina, moguće i kao pogodnu izliku za neuspjeh. Pri tom pridavanje enormne važnosti SPC-u, tom “zločestom djetetu” pravoslavlja, u biti predstavlja tek postavljanje balvana pod jednu plemenitu i, uzevši u obzir znakove vremena u kojem živimo, nadasve pragmatičnu nakanu. Naravno, ima smisla da takvu inicijativu slijede i konkretni potezi na terenu, ali oni trebaju biti povučeni mudro i oprezno u skladu s dva tisućljeća taloženim iskustvom Katoličke crkve. U tu je svrhu od u Srba sustavno demoniziranog bl. Alojzija Stepinca kao ispružena ruka pomirnica sigurno pogodniji sv. Leopold Bogdan Mandić, a od sjevera Dalmacije kao prirodno mjesto susreta Istoka i Zapada njezin krajnji jug, njegova rodna Boka kotorska.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati