Krici izborne šutnje-Izbori u BiH

3

Upeka zvizdan, isto onako kako zna upeć o Ilindanu. Sve se izopačilo pa i vrijeme. Nebi čudilo ako i cvrčci zasviraju u ovo izborno nedjeljno jutro. Valjda neće; davno je prošla Gospojina, iza Gospojine nastupe jutarnje rose, cvrčcima ovlaže svirala i od tada ih je rijetkost čuti.

Ali ipak trebali bi se barem oni danas pobuniti protiv ove izborne šutnje, i na brzinu osušiti svoje sprave, te zasvirati glasnije nego ikad. Trenutno šute svi, šute i oni mladi dečki okupljeni u skupini ispred osnovne škole na Gračinama. Okupili se ispred zida škole, rasporedili se u onu usku traku hladovine koju oblikuje školski zid. Ne, nebi se moglo kazati da su okupljeni u skupinu, više sliče nekoj poredanoj koloni ljudi koja strpljivo čeka da ih netko negdje povede. Svima je trenutno zajedničko to što, baš svi, već dugo šuteći promatraju starca koji se bori da na staračkim nogama i sa štakama nekako savlada put preko vrućeg školskog igrališta.

Starac naciljao u pravcu ulaznih vrata i tek što ga zagrli spasonosna hladovina, netko mu iz kolone uputi riječi:

“Odakle dolaziš starče!?”
“Iz tuge i nevolje sinko!”

Glasno izusti starac a da nije niti pogledao u pravcu odakle je čuo glas. Napokon kad je sjeo na betonske stube, pogleda prema onome i nastavi dijalog sa njim:

“Evo, ja sam napokon stigao, nego, šta vas natjera dico u ovu svetu nedilju da se ovdje okupiste, a niste ispred crkve, gdje smo se mi okupljali u naše vrime? Nebi se reklo da vas je građanska dužnost obavezala ili neko pretjerano domoljublje pa ste tako rano pohitali na izbore?”

Opet se oglasi onaj;

“Nije u pitanju samo domoljublje i građanska dužnost dide. Nas ti većinu ovdje okupljeni obavezuju stranačke dužnosti. Evo, recimo, da si se javio nama mi bi došli sa autom po tebe, bez obzira za koju ćeš stranku glasati, ali kad si već tu, nakon što obaviš glasanje možemo te odvesti kući.”

Starac ga presječe nešto glasnijim tonom i ne dade mu da nastavi;

“Hvala vama dico, od vaše politike neću nikakve usluge, ova mi je politika dodijala više nego ijedna do sada!” Preživio sam ja i one prve izbore nakon Drugog svijetskog rata valjda ću i ove, a pod kakvim su se okolnostima održavali to vam nisu mogli kazati ni očevi, jer se tada nisu ni rodili. Mene su ti izbori, nakon Križnog puta i Blajburga, zadesili u Slavonskoj Požegi. Tamo su me iz logora uputili na služenje vojnog roka. Na svakom glasačkom mjestu bile su samo dvi drvene kutije. Dadnu ti u šaku jednu kuglici i mora si jee ubaciti u jednu od kutija. Mora si stisnute šake u svaku kutiju uvući ruku i tako kuglicu ispustiš u jednu od njih. Bilo me strah da mi kuglica ne klapne od dno kutije. Kome je kuglica klapnula u onoj “ćoravoj” kutiji, koja nije bila predviđena za novu partizansku vlast,- ee, taj se dobro zaigrao sa svojom glavom. Mora si na kraju pokazat otvorenu šaku da se vidi kako si stvarno ispustio kuglicu.

Da mi je netko prije dvadesetak godina reka da će ovi naši političari, za koje mi danas glasamo, našem narodu nanijeti više štete nego što su nam razorili dušmani u ratu; ja bi mu reka da je i on naš dušmanin!! Eee, dico moja, pred sami Domovinski rat u Ljubuškom je radilo pet tvornica, u skoro svaku kuću je iz njih dolazila bar po jedna plaća. Ne mogu virovat da ovi naši, tako pismeni ljudi, nisu uspili nijednu održat. Ma, nisu znali ni kupit nekoliko polovnih kamiona i kupit smeće, i to ustupili Austrijancima – neka, ljudi se obogatiše kad mi nismo sposobni !! Je li vami poznato kako je duvanjska stanica nekada odkupljivala tisuću vagona duhana? – Hej sinko, slušajte vamo, tisuću vagona duhana godišnje!”

Glasno izusti starac podižuć štaku visoko prema nebu, i opet u grču nastavi;

“Pa, znate li vi koliko je za to para isplaćivano našem narodu!!? To ti se brojilo na desetine miliona maraka, ito oni njemačkih!” Starac se na trenutak povuče u svoje misli, teško udahne, očito je da ga te spoznaje razaraju, dugo je šutio, samo bi ponekad lagano zavrtio glavom. Opet prikupi snage kako bi nastavio pripovjedati o bolnim spoznajama sadašnjeg vremena: “Dico moja, pogledajte cijelo ljubuško polje. Sve se to nekad obrađivalo i prirodno navodnjavalo, nisi moga nać pedalj ne obrađene zemlje. A vidi sad; u tom našem polju raste samo drača i trnje, niko ne zna bez giometra nać svoju zemlju. Ma, radilo se nekad sve, pa, i tamo gori u gornjoj Vitini ljudi su svaku vrtlaču zasađivali duhanom. Je li vam poznato da su ljudi iz gornje Vitine sa magaradi silazili na vrilo Vrioštice i za vrime sadnje u burilima nosili vodu kako bi zalivali duhan? Gornja je Vitina sa vodom bila oskudan kraj, u šali se govorilo kako je tamo gori glavna biljka stupac od struje, te da lisica poštu nosi, a vuk podne zvoni. Ali eto, i tamo su ljudi iz te škrte zemlje svoj trud za zlato prodavali!!”

Netko se sjetio i donese stracu u čaši sok, a stolicu mu već davno donesoše. On željno pruži ruku za čašom i doda:

“Vrlo sam žedan sinko, ali ako mi ga nudiš po političkoj liniji bojm se da će mi zastat u grlu?!”
“Nije dide, ovo ti nudim od srca, samo se ti malo okrijepi i nastavi nam pripovjedati. Ništa nemoj preskakati, sve nam kazuj po redu. Vidimo da si razborit i mudar, pamet te dobro služi, daj nam kazuj odkud tebe na križnom putu i kako si se otuda uspio izvući živ?”

Starac nastavlja pripovjedanje:

“Nastranu, sinko, moj križni put, na stranu pješačenje od Zagreba do austriske granice i torture u logorima, te moj povratak kući nakon dvije godine. Sve bi to još jednom lakše podnio, samo da nisam dočekao ovo poniženje od naše politike, poniženje koje pravimo sami sebi. Sinoć mi unuk kaže; “Dedo, trebaš sutra izić na izbore, treba nam i tvoj glas. Ako moja stranka ne dobije dovoljan broj glasova ja gubim radno misto!” Eto, dico moja, nikoga ne briga tko ima kakvu stručnost i iskustvo, ako druga stranka dobije izbore postavlja na odgovorna mjesta početnike i neiskusne, a onaj drugi leti sa položaja koda je najveći dušmanin. Tako nešto nisu radili ni osvajači koji su nas tlačili kroz povijest. Ostavljali su na važnim položajima učene iskusne ljude, još bi im davali pomoćnike koji su učili od njih. Nebi ja danas došao, sinko, nema tih para, ali eto obećao sam unuku. Upamtite da je izbore osmislio sami Bog sa Neba i dao ih ljudima da im služe kako bi sebi izabrali vladare i upravitelje javnih poslova. Onaj listić na kojem birači zaokružuju imena kandidata, taj listić za izborno povjerenstvo mora biti svetinja, nitko po njemu ništa ne smije dopisivati! Svi znamo da nakon što se zatvore biračka mjesta i prebroje glasovi po strankama, svaka stranka uzima svoje listiće i po njima opet zaokružuju dodatna imena. Ako malo razmislite, pa, mi smo samo obične ovce, mi koji mislimo da se naša izborna odluka poštuje!! Ako sam ja odlučio zaokružiti samo jednog kandidata, ko je taj da po mom listiću može dodatno nekoga zaokruživati!? Samo se pitam, čime sam ja zaslužio kroz život da me po stare dane šokiraju ovakve spoznaje? Nije to sve što mi neda mira.

Ma, poslušajte još samo ovo: Nedavno mi jedna unuka dobila posa u trgovini kod onih Kineza, oni što su zakupili bivšu robnu kuću “Vaš Dom”. Usmeno joj rekli da joj je plaća 450 Maraka, ali rekoše da mora potpisivati platnu listu na kojoj će pisati da joj je plaća 550 Maraka. Ne vjerujem ja da se toga dosjetio taj Kinez, nebi on smio doći u Ljubuški i tako izrabljivati ljude. Već, to mu je rekao netko naš koji ga štiti i koji ga je tu doveo. Tom našem koji je na visokom položaju on mora davati tih 100 Maraka od svake zaposlenice. Tužna je to istina i tužna je ta plaća od 450 Maraka, ali ni toga uskoro neće biti. Kinezi će naučiti naš jezik i dovesti svoje radnice, naše im više neće trebati. Dico moja, vi ste mladi vi ćete još gore dočekati ako se sami ne opametite i ne okrenete poštenom i pobožnom životu. Nemate pravo zatvarat oči pred nepravdom i nepoštenjem. Popantite što vam ja kažem; ako nastavimo ovakvim putem, Kinezi će unajmiti ovo naše zapušteno polje. Cijelo će polje zasijat sa rižom, – kad imamo ovoliko vode može riža uspjevati isto ko u Kini. Što bi oni dovozili rižu iz Kine i plaćali prevoz i carinu, kad nam je mogu zasijat pred nosom i prodavat za iste pare. Samo se pitam, koliko će Kinezi vama plaćati dnevnicu kad im budete radili po rižinim parcelama, i to u našem polju? Ja sam upamtija vrime između dva svijetska rata, moj je ćaća u ovom našem polju kopa u age cili dan za kilo brašna. Dico moja, bojim se da ćete vi i vaša dica, koji ostanete živit ovdje poslije mene, u istom polju, uskoro kopat za kilo riže!!

Starac je sve to pričao još dok se polako podizao sa stolice. Zaputio se izbornom mjestu, a iza sebe ostavio zbunjene mladiće koji u nekom čudnom čuđenju pažljivo ispraćaju svaki starčev korak.

Krešo Vujević (ljubuski.info)

facebook komentari

  • peppermintt

    e dide, ponosni dide…svaka ti je zlatna i na mistu 🙂 Bog te poživio dide 🙂

  • peppermintt

    “Dico moja, vi ste mladi vi ćete još gore dočekati ako se sami ne
    opametite i ne okrenete poštenom i pobožnom životu. Nemate pravo
    zatvarat oči pred nepravdom i nepoštenjem.”

  • ljubušak

    Jee, istina je da kinezi u ljubuškom uzimaju od svake radnice 100 maraka mjesečno. nemora značit da to nekome moraju proslijediti (onako kako dida reče) uzimaju za sebe. Vidi ti kako su se drznili, pa znaju li oni disu došli i sa kime imaju posla”