Krim – izletio granični zloduh iz Pandorine posude

0

(Kad je otvorena pandorina kutija iz nje je izletjelo svako zlo, a kad su je ponovno uspjeli zatvoriti, ostala je u njoj samo – nada!)

Granice, one povijesne, ali i one od jučer – one postaju živi organizam pa ma kako da se mijenjale, ispravljale, pravedno vraćale ili oduzimale i slično – one su uvijek zloduh povijesti koji živi u mraku, koji djeluje u mraku i koji uvijek stvara mračne, zlokobne posljedice.

Otimanjem Krima iz ruku Ukrajine, pa bez obzira na koje se pravo pozivalo, bilo ono mrtvo, bilo ono živo, bilo na pravo jačega, bilo na neko drugo pravo.., kako god da se zvalo, uvijek znači puštanje zloduha iz boce. Po sustavu tuđe je uvijek tuđe, pa ma koliko ga dugo držali u svojim rukama…! Ili po onoj narodnoj – oteto uvijek prokleto.

Otimanjem Krima otvara se cijela serija povijesnih promjena granica koje bi mogli potegnuti brojni narodi i njihove politike, mnogi koji će se pozivati na povijest, na prirodno pravo, na sve moguće argumente, na one istinske, ali i na one izmišljene.

Međunarodna zajednica ukoliko ne zaustavi taj trend, pa makar ne znam kako to teško bilo, srlja i gura cijelo čovječanstvo na reviziomaniju granica, na “ispravljanje” povijesnih nepravdi, pravo zapravo sve se gura u opći kaos. Sad Nijemci mogu potegnuti pitanje Danziga i bivših istočnih granica, Poljaci pitanje svojih istočnih granica prema Ukrajini, Austrijanci pitanje Tirola, Hrvatska pitanje Boke Kotorske i Srijema do Zemuna, Mađarska pitanje Vojvodine i Erdelja. i da dalje ne nabrajam. To se odnosi na cijeli svijet i na cijelu nedavnu povijest da ne kažem i na onu od antičkog Rima, i gotovo da nema suvremene države na svijetu koja nema neki granični spor kojeg bi mogla povući pozivajući se na staro pravo, ali i na primjer Krima.

A u međuvremenu kao da se ništa nije dogodilo, kao da život na ovaj ili onaj način nije sâm crtao svoje granice, svoje moći, svoje prostore. Ali kao što vidimo – granice ne umiru. One žive u dušama homo politicusa i ponovo se uvijek vraćaju na suvremenu političku scenu, i – traže nove žrtve, traže nova i nova razaranja, ubijanja, umiranja, novu svježu krv, nove svježe suze i novi glasni plač.

Krim je opasan presedan, on je poziv, novovjeki poklič – vratimo svija stara prava. Jeka tog poziva već se odbija o sve paralele i meridijane. Ta jeka bi mogla stvoriti  nove ratove, ustajanje naroda protiv naroda, države protiv države, nerazuma protiv razuma, zla protiv dobra…!.

I kad je u Europi već više decenija zaživio stav o nepromijenljivosti granica, što je osiguralo relativno dugo razdoblje mira, Krim je, poput zloduha,  odjednom izletio iz Pandorine kutije.  Sad je pandorina kutija otvorena, ili u njoj se još nalazi samo– nada. Nada umire zadnja.

A politička nada je uvijek nada varalica, ona je nada zablude. Kako će krenuti daljnji tokovi ukrajinske situacije, to je teško predvidejeti, a najbliže je toj pretpostavci da će i u njenom slučaju pobijediti – zakon jačega.  Zakon jačega je gotovo uvijek vladao u prirodi, u fizici, ali i politici, u odnosu među ljudima, među narodima, među državama, u  gospodarskoj konkurenciji, gotovo posvuda.

Danas, potezati zakon jačega u međunarodnim odnosima, opasan je presedan i u i onako vrlo krhkom svjetskom miru. Ali poput nade koja zadnja ostaje u Pandurinoj kutiji, za svima nam je nadati se da iz svega toga neće izgubiti razum i svijet biti gurnut u sunovrat.

Mile Prpa/hrsvijet

facebook komentari