Pratite nas

Kronika

Kriminal u vlasti – Očajni ujak ne odustaje

Objavljeno

na

Jeli ova djevojčica ubijena? Očajni ujak ne odustaje. Svoja saznanja i sumnje pretočio je u krivičnu prijavu koju je podnio Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu. Pokrenuo je i Facebook grupu te se obratio na niz adresa u borbi da dokaže da istina o smrti njegove voljene sestričine još nije otkrivena. Po njegovim tvrdnjama istina o smrti djevojčice, koja je bila slučajna i nevina žrtva, sakrivena je da bi se prikrio ozbiljan kriminal, odnosno šverc heroina pod pokroviteljstvom lokalnih i entitetskih političkih moćnika…

23. jula 2009. oko 16 sati u Ulici kneza Ive od Semberije u Bijeljini smrtno je stradala osmogodišnja Ivona Bajo. Djevojčica je vozila bicikl i prema službenim rezultatima istrage, nakon prelaska sa jedne na drugu ivicu trotorara uslijedio je pad. Metalna žica s korpe bicikla je povrijedila krvni sud na grudima, što je izazvalo krvarenje u dišnim putevima, a potom i gušenje.

No, neporedno nakon ovog tragičnog događaja članovi porodice poginule djevojčice su iskazali sumnju kako u rezultate obdukcije tako i na okolnosti koje su uzrokovale smrt. Dodatnu konfuziju kod porodice uzrokovale su i različite priče o smrti Ivone, od one da je ubijena ubodima noža, da ju je udarilo vozilo, pa do verzije da je usmrćena na nepoznatoj lokaciji od pripadnika neke sekte, a potom ostavljena na mjestu gdje je pronađena.

Budimka Bajo, majka Ivone Bajo, početkom 2010.  godine, sa bratom Zdenkom, protestovala je pred zgradom bijeljinskog Okružnog tužilaštva, zbog obustavljena istraga o smrti djevojčice.

“Šest godina sam je vodio za ruku do škole”

Ivonin ujak Zdenko Bajo kazao je daje porodici od početka bila sumnjiva verzija koju su im saopštili istražni organi o uzroku Ivonine smrti.

– Šest godina sam je vodio za ruku do škole. Odrasla je sa nama. U prvi mah niko nas, članove porodice, nije ništa pitao o mogućim sumnjama. Provjeravali su da li je Ivona bolovala od epilepsije. Rekli su nam da nema povreda na tijelu, a kad je moja sestra insistirala da vidi tijelo svoje kćerke, zatekla je krvavo telo i dublju ranu na grudima, kazao je svojedobno Zdenko, navodeći da im je patolog nakon autopsije rekao da je ubod netipičan jer je ubod nožem prepoznatljiv.

Je li polomljena žica na korpi bicikla mogla dovesti do fatalnog ishoda?

“Pretpostavljam da su mu inspektori skrenuli pažnju na žicu s bicikla, ali nam je on rekao da u svojoj karijeri nije vidio takav trag i otisak povrede i da ne može da potpiše da je reč o povredi žicom s bicikla”, rekao je Zdenko Bajo.

***

Ni tri godine nakon tragedije, očajni ujak ne odustaje. Svoja saznanja i sumnje pretočio je u krivičnu prijavu koju je podnio Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu. Pokrenuo je i Facebook grupu te se obratio na niz adresa u borbi da dokaže da istina o smrti njegove voljene sestričine još nije otkrivena.

Krivična prijava

– Ova prijava je izrađena kao tekstualni štampani dokument i digitalna verzija na disku u prilogu, kao web stranica sa aktivnim linkovima ka fajlovima na koje se poziva, te još nekim dokumentima kao dodatak dokaznom materijalu na istom disku, a biće objavljena i na internetu! – naveo je Bajo u poruci koju je poslao portalu Doznajemo.com, dodajući kako će u tekstu ove prijave biti istaknuta dva imena, “za koje ću i predočiti dokaze o krivičnim djelima, ali je očigledno da taj kriminal nije mogao biti izveden bez saradnje sa drugim osobama, koje će identifikovati tužilaštvo…”.

Pročitajte šta tvrdi Zdenko Bajo i kako izgleda njegova rekonstrukcija tragičnog događaja. Po njegovim tvrdnjama istina o smrti djevojčice, koja je bila nevina žrtva, sakrivena je da bi se prikrio ozbiljan kriminal. Tekst prijave prenosimo bez uredničkih intervencija i naglašavamo da iza navoda koje u njoj stoje i teških optužbi na račun pojedinih osoba za sada stoje samo tvrdnje gospodina Baje, te da nisu od zvaničnih izvora potvrđene:

Dana 23.07.2009. godine organizovana kriminalna grupa, je švercovala neregularnu robu iz firme “Haak trans” u Federaciji BiH, do firme “Univerzal” u Bijeljini, kojom prilikom je usmrćena djevojčica Ivona Bajo, na samom ulazu…
Protiv pripadnika organizovane kriminalne grupe, nastanjenih u RS, podnio sam više krivičnih prijava, a radi se o portiru Sofrenić Blagiši, inspektoru Marković Dragoslavu, te pripadnicima OT Bijeljina, Danici Stjepanović i Novaku Kovačeviću, zbog više krivičnih djela, izvršenih sa ciljem prikrivanja ubistva, a ovom prilikom ističem osobe, nastanjene u Federaciji BiH!

Činjenica je dakle da su citiram vozače, ROBU, dovezli bez specifikacije i predata je bez ikakvog pregleda, što se jasno vidi u izjavama datim korumpiranom tužiocu Stjepanović Danici, (Svjedoci) a radi se o vozačima Kešmer Mirsadu, Moco Nedžadu, te portiru Sofronić Blagiši!

Portir je inače lično uklonio materijalni dokaz ubistva, TORBU, koja je dvostruko presječena, komad kaiša nedostaje, a veći dio ostatka je opran jakim hemijskim sredstvom da bi se uklonili tragovi ubistva, što se može vidjeti na slici! Fotografija je načinjena u Osnovnom sudu u Bijeljini, koji i danas čuva taj dokaz u svom depou!

MATERIJALNI DOKAZ UBISTVA

Torbu je dakle sklonio portir, a potom su je iz bolnice odnijeli saučesnici, iz tužilaštva i policije! Da li su je oni oprali benzinom ili je to urađeno na mjestu zločina, sasvim je nebitno, jer je odgovornost za to na tužiocu, koja je pokušala taj materijalni dokaz sakriti od istrage, porodice i javnosti!

i

Postoji veći broj dokaza o monstruoznosti tužioca Stjepanović Danice i Kovačević Novaka, a sada dostavljam samo izjavu vještaka dr. Busarčevića, koga su angažovali kao vještaka trasologa, ne dostavivši mu podatke o unutarnjim povredama, (probod prsne kosti, kanal kroz grudnu žlijezdu, razderine desne plućne arterije i desne dušnice!
Nalazi i mišljenja svih vještaka se nalaze u folderu VJESTACENJA, a snimak razgovora koji sam obavio sa vještakom iz koga se jasno vidi sav kriminal OT Bijeljina je na audio zapisu IZJAVA VJESTAKA!

Prevozili heroin?

Od početka sam upozoravao da je tim kamionom dovezen očito veoma vrijedan nelagalan tovar, kao što je heroin, no iz kasnijih dešavanja, (afera Barašin) vidjelo se da je i oružje unosna roba, a nedavno je u banci tajkuna Bobar Gavrila, inače vlasnika firme “Univerzal”, pronađen oprani novac od kokaina Darka Šarića!

Bilo je potrebno dakle da interpol, prenese dojavu iz Nemačke, da bi policija intervenisala, dok za to vrijeme, kriminalci izdaju FAŠISTIČKU naredbu, da se zabrani pristup tužilaštvu, svim srodnicima ubijene djevojčice, kako bi nas onemogućili da dostavljamo dokaze o njihovom kriminalu…

Naredbodavac za prikrivanje šverca i ubistva Ivone Bajo, se razotkrio 28.02.2011. godine, samo tri dana pošto je Specijalno tužilaštvo, evidentiralo prijem dokaza koje sam im poslao!

Mafijaški bos, tiranin i diktator Milorad Dodik, prijeti im ukidanjem, poslije čega se obustavlja rad na predmetu i isti dostavlja u OT Bijeljina, kod člana kriminalne grupe Kovačević Novaka, kome su ruke krvave još iz rata, kada je za vrijeme zločina u Srebrenici, bio vojni tužilac!!!

Mafijaški režim je več pokazao pravo lice, oslobađenjem svog čovjeka, Rajka Savića, Dobojskog tajkuna, poslije brutalne likvidacije “neposlušnog” gospodina Garića, a sada štiti drugog kriminalca Bobar Gavrila, koji već dvije decenije pljačka građane i budžet! Dovoljno je samo podsjetiti na falsifikovanje ZELENIH KARTONA, te izjavu da je izgubio veliki broj klijenata od kako je prije godinu dana počeo “raditi po zakonu” ???

No to je samo pozadina događaja, da se shvati ozbiljnost materijala i veličina mafijaške mreže! Sada se vraćam na krivična djela koje su počinile osobe nastanjene u Federaciji BiH!

Vidljivo je iz službene dokumentacije za putovanje: NALOG, da je naveden samo jedan vozač i to Kešmer Mirsad, dok je drugo ime dopisano rukom, (možda i poslije nekoliko dana), a po izjavi samog vozača on je tek 10 dana zaposlen, što je klasična priča za sve radnike koji rade “NA CRNO”…

Direktor “Univerzala” izjavljuje da postoji popis naveden u faktiri i da se radi o JEDNOM paketu, koji nije niko raspakivao, te da je to trebao tek sutradan uraditi magacioner! Jasno je dakle da niko nije provjerio šta je tada dovezeno, a vozač Kešmer izjavljuje da su istovarili ČETIRI palete robe, (4-ta strana njegove izjave)!

ŠTA KAŽE VOZAČ ???

PITANJE JE GDJE SU NESTALE 3 PALETE DO JUTRA I ŠTA JE BILO U NJIMA, JER JE DIREKTOR ZATEKAO SAMO JEDAN PAKET ???

ŠTA KAŽE DIREKTOR ???

Očito priče nisu dobro usaglašene, a i zašto bi, kad je tu tužilac Stjepanović, da NIŠTA NE PRIMJETI…

No to nije kraj grešaka, organizovane kriminalne grupe! Portir Sofrenić je izjavljivao da je vidio kako se djevojčica kreće prije pada i iskašljava krv, što odgovara slici sa mjesta zločina, (ULAZ)!

Pošto kriminalci iz vlasti smišljaju plan da ubistvo predstave kao pad sa bicikla, poslije koga se djevojčica navodno nabola na žicu od korpe, portir mijenja priču i daje izjave da to nije vidio! No očito koncentrisan da izgovori tu laž, čini grešku i u zapisnik kaže da je kamion imao kvar i rezervoar su vezali španerom…
Tako i sami vozači moraju priznati da se to desilo, te to ulazi u zapisnik njihovih izjava!

Dakle rezervoar je pao jednim djelom na asvalt, te su čuli grebanje, kao da je otkinut auspuh!

KVAR NA KAMIONU

Tako su to vezali trakama, koje kako kažu trpe opterećenje do 3 tone, a sada napominjem da je po mišljenju patologa na osnovu pronađenih povreda, predmet koji je uzročnik imao dimenzije oko 25*1 mm, dok dr. Blažanović smatra da je smrtonosne povrede naneo predmet TRAKASTOG oblika!
Ističem da nijedan od vještaka nije znao za kvar i vezanje španerom, a njihova mišljenja su kompletna na disku!

No da vidimo, šta se dešavalo po odlasku kamiona! Po evidentiranoj izjavi, nastavili su ka Brčkom, Peliagićevu i Odžaku, gdje su takođe trebali dostaviti robu!

ODLAZAK KAMIONA

Na traci, (TAHOGRAF) je vidljivo da su ukupno prešli 597 km, krenuli oko 16:15 sati iz Bijeljine, te u narednih 60 minuta, do 17:15, kada se kretanje prekida, prelaze put do Odžaka, obavivši predhodno istovare u Brčkom, te Pelagićevu, a vidljivi su pečati prijema u sve tri destinacije, na skeniranoj slici, PRIJEM ROBE

Sajt, http://www.viamichelin.com daje podatke o najkraćim udaljenostima između gradova, odnosno putanjama sa više prolaznih tačaka, tako da svako može provjeriti naredne podatke!
Slika BIJELJINA-ODZAK, pokazuje da ta maršruta iznosi 123 km i da je predviđeno vrijeme AUTOMOBILOM, za prelazak te relacije, 116 minuta!
TRASA KAMIONA

Vozači Kešmer i Moco su taj put prešli za oko 60 minuta uz dva istovara usput, (poslednji u Odžaku i ne računam) vozeći prosječnom brzinom od oko 120 km/h, što ako se uzmu u obzir istovari znači da su vozili mjestimice i više od toga!

Tahograf traka u tom djelu dana međutim pokazuje, da je najčešće voženo do 60 km/h, sa par minuta od oko 80 km/h ???

TAHOGRAF TRAKA

KAKO SU DAKLE VOZAČI USPJELI PREĆI PUT OD 120 KILOMETARA ZA SAT VREMENA I ISTOVARITI ROBU NE PRELAZEĆI BRZINU OD 90 KILOMETARA NA SAT NITI U JEDNOM TRENUTKU ???

Obavivši taj posao, vozači MIRUJU do 22:10 minuta, kada kreću za Sarajevo, (po sopstvenoj izjavi, to je bilo u zadatoj putanji), to se završava oko 23:30, što je nekih 80 minuta vožnje! Čudno je da su prethodno ODMARALI četiri i po sata, ali to je njihov izbor bio, no da vidimo kolika je udaljenost koju su morali preći:
Na slici ODZAK-SARAJEVO, distanca je 212 km, a predviđeno vrijeme, čak 176 minuta, skoro 3 sata, što je više nego dvostruko od vremena zabeleženog tahografom!

POVRATAK

PUT OD 212 KILOMETRA, KAMION JE PREŠAO ZA 80 MINUTA, VOZEĆI PROSJEČNOM BRZINOM 159 KILOMETARA NA SAT!!!???
Tahograf opet pokazuje mnogo manju brzinu, evidentiranu u to vrijeme!
OT Bijeljina, (čitaj “OKRUŽNO TUŽILAŠTVO BOBAR”) i Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal, (pravi naziv je SPECIJALNO TUŽILAŠTVO IGOKEA) ne žele i neće da kvare poslove, svojim mafijaškim bosovima Dodiku i Bobaru, koji imaju punu kontrolu nad “NEZAVISNIM I SAMOSTALNIM” tužiocima, a ako se slučajno desi neka neposlušnost, tu je vrhovni šef mafije da zaprijeti ukidanjem, svakom sudu i tužilaštvu, koje bi moglo da ga smjesti iza rešetaka, gdje i spada!
Nadam se da Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu, nije pod kontrolom ASA AUTA i HAAK TRANSA i da će istražiti ovaj gnusni zločin, ubistvo osmogodišnje djevojčice, prilikom šverca mafijaške mreže, jer ako ih ostavite da voze 160 kilometara na sat, da li oružje, narkotike ili prljavi novac, koji treba PRATI, samo je pitanje čije će dijete, slijedeće završiti, pod TOČKOVIMA…

I na kraju, podsjećanje na izjavu vozača, da se čulo kako nešto grebe po asvaltu! Snimak ulaza u “Univerzal” frontalno, na kome su vidljivi tragovi, predmeta, koji se VUKAO I GREBAO, po asvaltu, TRAG, a otkačio se baš na mjestu gdje počinju tragovi krvi! Na slikama priloženim na disku je 11 fotografija, TRAGOVI, a na jednoj od njih izmjerio sam širinu traga, koja iznosi oko 40 centimetara!
TRAGOVI
KOLIKA JE ŠIRINA REZERVOARA KAMIONA MERCEDES-ATEGO ???

Zdenko Bajo/doznajemo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati