Pratite nas

Kolumne

Kroatofobična giljotina Olivera Frljića

Objavljeno

na

Redatelj i ujedno intendant riječkog HNK bazobzirno optužuje i vrijeđa narod i zajednicu u kojoj živi, i na neki način, poput inscenacije kazališne predstave “Dantonova smrt” u Dubrovniku na kojoj je gledatelje posjeo pod “giljotinu”, svima nama kao da stavlja tu spravu za ubijanje oko vrata. I u tome nije uopće usamljen

Oliver-Frljic123Izvjesivši na Dan neovisnosti na zgradi riječkog HNK zastavu duginih boja i proglasivši taj dan danom LGBT udruga, Oliver Frljić, redatelj i intendant ovog kazališta iznova je uzbunio dio javnosti. Tim svojim postupkom on se svjesno i namjerno narugao hrvatskoj državi i njezinim građanima ali i, nenamjerno, gay populaciji. Kad nekome vičete “Cigani” onda vrijeđate i onoga kome je upućena ta poruka, ali i same Cigane. Pokrivajući nedostatak talenta ekscesima, još ranije je Frljić na sebe skrenuo pozornost protestnim odustajanjem od suradnje s kazalištem Gavella i od režiranja predstave o tragediji obitelji Zec zbog uklanjanja plakata s lezbijskim prikazom Gospe, koji je uvrijedio vjernike. Inače, ta je predstava kasnije prikazana u riječkom kazalištu, a smišljena je isključivo kao pamflet protiv Domovinskog rata, branitelja i hrvatskih vlasti i baš ga je ona kvalificirala za mjesto intendanta. U Kerempuhu upravo igra njegova monodrama “Jazavac u Kerempuhu”, podsjećajući na stari kočićevski naziv ovog satiričkog kazališta, te izravno optužujući hrvatski narod za fašizam i nacionalizam devedesetih koji se, grubo napadnut, grčevito borio za svoju slobodu.

No i izvan predstava, u svojim tekstovima, intervjuima itd., oslobođenim “umjetničke” oblande, Frljić se kreće unutar određenog političkog klišeja tumačenja stanja u društvu i naročito novije hrvatske i balkanske povijesti. U najvećoj mjeri taj diskurs spada u tip političke propagande, za koju su karakteristični jednostranost, tendencioznost, silovanje stvarnosti, odsutnost argumenata, ostajanje na pukim tezama, generalizacija i otvorena mržnja. On se predstavlja kao žestok protivnik klerikalizma, nacionalizma, ksenofobije i homofobije, koje vidi svukud oko sebe. Čudi se vjernicima što šalju djecu u Crkvu kad su tamo sve sami pedofili. Domovina mu ne znači ništa, on ima samo svoju “duhovnu domovinu”. Iako ne zna je li Hrvatska mogla devedesetih postupiti drukčije, on je siguran kako su se “obje strane”  namjerno opredijelile za rat, “osim kojega ništa nije dolazilo u obzir”. Školske obilaske Vukovara smatra indoktrinacijom. Bosna je velika hrvatska mrlja. Zanimaju ga žrtve rata, ali vrlo pomno izabrane. Tu su obitelj Zec, Lora, Jasenovac,  ali su Vukovar, Škabrnja, Bleiburg, ili Ervenik, gdje je ustrijeljeno dvoje djece u naručju majke, a takvih je primjera bilo bezbroj, izvan kruga njegova interesa. Oslobađanje generala u Haagu neće ga razuvjeriti kako je Domovinski rat bio zločinački pothvat.
Frljić bazobzirno optužuje narod i zajednicu u kojoj živi, i na neki način, poput inscenacije kazališne predstave “Dantonova smrt” u Dubrovniku na kojoj je blesave gledatelje posjeo pod “giljotinu”,  svima nama kao da stavlja tu spravu za ubijanje oko vrata. Moguće je i realno da postoje ljudi koji su skloni izvrtati povijesne činjenice, koji su zarobljeni obmanama ili svjesno lažu, koji preziru i sustavno optužuju i vrijeđaju domovinu, ali nije baš normalno da takav sklop političkih stavova bude glavna preporuka za društvenu promociju. Prije nego je postao prvim čovjekom HNK u Rijeci istaknuvši u svom programu eliminiranje nacionalne kulture i preferiranje “društvenog angažmana”, a uz to je ono hrvatsko u nazivu zatamnio do nevidljivosti, bio je u paketu s Velimirom Viskovićem, kojega je spakirala ministrica Andreja Zlatar Violić,  najozbiljnijim kandidatom za šefa drame glavne nacionalne kazališne kuće, one u Zagrebu.

Homoseksualci su, kad ih je već Frljić stavio na svoje ratničko koplje, čega većina njih vjerojatno nije svjesna i zbog čega bi ih trebalo štititi od manipulacija, samo instrument jedne šire planetarne ideološke ili svjetonazorske bitke. Uz protivnike ili samo kritičare homoseksualnih parada automatski se vežu najteže moguće političke kvalifikacije kao šovinizam, nacizam, antisemitizam, fašizam i slično. U hrvatskim prilikama to je samo novo oruđe za stara nastojanja omalovažavanja i diskreditiranja cijeloga naroda i njegove političke konstitucije. Otuda jedva prikriveni žal kad za gay-parada izostanu incidenti, kojima navedene kvalifikacije dobivaju na uvjerljivosti.
Frljić nipošto nije usamljen. On je, možda, samo najekscentričniji, najdrskiji provokator i pronositelj kroatofobičnog pogleda na društvo. Nekoliko tzv. ideoloških nevladinih udruga (Teršelič, Pusić…) nisu krili razočaranje oslobađajućim presudama. Propao im je ključni argument za zadanu tezu: Domovinski je rat bio zločinački! Ali se ne predaju. Traže nova suđenja. Hrvatskim studentima predaju povijest neki nazovi povjesničari mlađega naraštaja raspoređeni na svim sveučilištima kojima je današnja Republika Hrvatska isto što i NDH, a Tuđman isto što i Pavelić, a zna se onda što bi s njima trebalo napraviti. Za predsjednikova savjetnika, koji isto podučava studente, četnički je pokret bio antifašistički, a referendum o samostalnosti Hrvatske je nedemokratski i nelegitiman. Na Brijunima, glumac podignut na razinu idola sa svojim beogradskim suradnicima i prijateljima uskrsnuo je nikog drugog do li  ubojicu Gavrila Principa u simbol slobode. U jednoj od glavnih informativnih emisija HTV-a u niski jugonostalgičara pojavio se i izbezumljeni sarajevski glumac Josip Pejaković, koji s krajnjim prijezirom gleda na nacionalizam, naravno onaj hrvatski, jer koji bi to drugi mogao biti, žaleći i opravdavajući se što je neki njegov predak prihvatio katoličku vjeru. Istovremeno biranim riječima govori o Radi Šerbedžiji, Miloradu Dodiku i Emiru Kusturici.  Tu je na istoj liniji čitav niz udarnih kolumnista najtiražnijih novina, o Novostima,  Srbobranu naših dana,  ne treba ni govoriti. Dragu Pilsela u svoja kola uprežu ideološki ostrašćene skupine što pljuckaju na sve oko sebe, a on im se naivno predaje. Rastežu ga po novinama i televizijskim ekranima, hvale ga i potiču, priređuju gozbe i svečanosti, financiraju portal. Postao je njihovim herojem. Pilsel je, reče Boris Dežulović, jedan od njegovih promotora, krenuo suprotnim putem od onih koji su ’90. skidali oznake JNA sa svoje kože. Pilsel je, hoće reći, izabrao časni put za razliku od onih koji su izdali Armiju. Miljenko Jergović je ubojicu koji je na Marjanu mučki prerezao vrat djevojci iz Meksika nazvao tipičnim Hrvatom. I tako dalje i tome slično i sve tako redom u nedogled. Prava jedna protuhrvatska gerila, koja ne bi bila moguća da nije podržana što iz međunarodnih krugova, što iz domaćih izvora, uključujući i same vrhove vlasti.

Imamo posla s istinskom patologijom, koju nazvah kroatofobijom, koja je jača i razornija od svih  drugih fobija. Nešto slično teško da poznaje ijedan drugi narod. Ankica Kale Morinjka, zadarska liječnica i spisateljica šalje mi svoj novi roman Bura s Umca i u popratnom pismu kaže: “U knjizi sam pokušala objasniti i shvatiti zašto neki ljudi, ne da ne vole, nego mrze svoju domovinu”. Zaista, na to pitanje nije lako odgovoriti bez jedne ozbiljne psihološko-politološko-povijesne analize. Pri tome bi trebalo poći od nekoliko hipoteza: život pod stranim okupatorima kojima su trebale sluge i denuncijanti koji su bili omraženi u narodu i koji su uzvraćali jednakom mržnjom, vezivanje ružnih strana hrvatske povijesti uz hrvatstvo kao takvo, ostaci jugoslavenske političke klase i pripadnici srpske manjine, koji  raspadom bivše države gube tlo pod nogama, odnosno Jugoslaviju koju su osjećali svojom domovinom, moguće osobne traume koje su im priredili pripadnici ovoga naroda, oslobađanje vlastitog ekstremizma odlaskom u drugi krajnost, hrvatstvo kao teret u neprijateljskom okruženju kojega onda treba zbaciti sa sebe, obiteljske “mješovite” situacije koje bi da se preslikaju na cijelu zajednicu…

Autor: Josip Jović/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

Objavljeno

na

Objavio

Teško je dokazati da Hrvatska proizvodi nemir i agresiju na susjede. Ali lako je dokazati da svi oni nastoje prisvojiti nešto od Hrvatske

To da nas u isto vrijeme pritišću i iz Slovenije i iz Srbije nije za Hrvatsku nikakva novost.

Bilo je i gorih tajminga, primjerice usred Domovinskog rata kada je trećina teritorija bila okupirana od pobunjenih Srba i postrojbi iz Srbije, a slovenski je parlament donio odluku da je cijeli Piranski zaljev njihov, piše Davor Ivanković / Večernji list

Hrvatska nije kapitulirala ni u tim uvjetima pa začuđuje što u službenoj Ljubljani i Beogradu misle da bi mogla kapitulirati danas. Slovenija Hrvatsku sada pritišće zato što ne prihvaća pravorijek međunarodne arbitraže o zaljevu, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić traži da promijenimo tekst novog zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu se Srbija spominje kao agresor. I Slovenija i Srbija traže da se prepustimo zaboravu.

Slovenija bi željela da zaboravimo da je izravno sudjelovala u kompromitaciji, kriminalizaciji, pravosudnoj korupciji članova međunarodnog suda u Haagu, a Vučića bi zadovoljilo kada bi Hrvatska pristala na teoriju da se zbivao građanski rat, a da su kolone tenkova iz Beograda u Vukovar prenijele tek cvijeće kojim su ih zasipali dok su polazili za Vukovar.

U pritiscima na Hrvatsku i jedni i drugi, a takvu taktiku rabe i ostali hrvatski susjedi, koriste teze koje sugeriraju da je Hrvatska “troublemaker”, da ona proizvodi nemir na inače “skladnom” jugoistoku Europe. To što Hrvatska trenutačno ima aktivirane sporove s gotovo svim svojim susjedima naravno da automatski ne znači da je ona i proizvođač nemira.

Vrlo bi teško bilo dokazati da Hrvatska provodi agresiju na Sloveniju, Srbiju, BiH, Mađarsku. Ali je lako dokazati da sve spomenute zemlje očekuju da će u njihovo vlasništvo prijeći nešto na što Hrvatska polaže pravo. Slovenija, Srbija, BiH, čak i Crna Gora od Hrvatske traže teritorijalne ustupke, a Mađarska gospodarske. I dok su hrvatske službene politike diplomatski pristojne, sve biva u redu. No kada Hrvatska javno brani svoj stav, nastaju problemi.

Tako je slovenska politika u potpunom šoku nakon što je jedan hrvatski premijer, Andrej Plenković, na godišnjem zasjedanju UN-a u New Yorku pred cijelim svijetom nastupio apsolutno suverenistički i objasnio da nije problem Hrvatska jer ne prihvaća međunarodnu arbitražu, nego je problem što je Slovenija kompromitirala instituciju međunarodnog prava te bi pristajanje na odluku takve institucije značilo da RH podupire pravosudnu korupciju i laž. Hrvatska javnost, dakle, ne mora biti zabrinuta što je premijer istupio suverenistički, ali treba biti što u svojim reakcijama predstavnici oporbe pokazuju sav jad oporbene scene.

Umjesto da zdušno podrže Plenkovićev istup u UN-u, kao što su svojedobno podupirali one Zorana Milanovića, Bernardić i Petrov pričaju kako premijer laže i mulja, a Pusićeva da je istup u UN-u skandalozan (?). A nevjerojatno je da ne reagiraju na Vučića i ne podsjete ga da nema nikakvih prava utjecati na to kakvi će se zakoni donositi u RH.

No nakon što mu je mali Riječanin Tino već održao lekciju, Vučića možda i ne bi trebalo jače doživljavati. Milorad Pupovac ima pak pravo tražiti intervencije u taj zakon, koji mu se ne sviđa i slaže se s Vučićem da bi Srbima u Hrvatskoj teško pao. No nije dovoljno jasan kad kaže da se zakonom vraća na “ratnu propagandu”.

U zakonu piše da su agresiju izvršile Srbija, Crna Gora, JNA, paravojska iz BiH, uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH zadojenih velikosrpstvom. Što je tu točno ratna propaganda? S obzirom na značajan broj Srba koji su u ratu branili Hrvatsku, bilo bi vjerojatno korektnije da zakonodavac umjesto “velikog broja” stavi “dio” ili “pobunjeni Srbi”.

Vučić već najavljuje da će na ovaj zakon, ne promijeni li se, uzvratiti jednako, što znači da će se vraćati na 1941. Od kuda je pak agresija stizala, njemu je poznato i osobno jer je dokumentirano kako po Hrvatskoj objašnjava Srbima koje su im to nove granice, ali će mu teže biti uzvratiti tezom da su Hrvati izvršili agresiju na Kruševac i da su “stvarno” bombardirali Čačak…

Slaven Letica: Vesna Pusić u koži – ili kožuhu – slovenskog premijera Mira Cerara

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati