Kroatofobična giljotina Olivera Frljića

0

Redatelj i ujedno intendant riječkog HNK bazobzirno optužuje i vrijeđa narod i zajednicu u kojoj živi, i na neki način, poput inscenacije kazališne predstave “Dantonova smrt” u Dubrovniku na kojoj je gledatelje posjeo pod “giljotinu”, svima nama kao da stavlja tu spravu za ubijanje oko vrata. I u tome nije uopće usamljen

Oliver-Frljic123Izvjesivši na Dan neovisnosti na zgradi riječkog HNK zastavu duginih boja i proglasivši taj dan danom LGBT udruga, Oliver Frljić, redatelj i intendant ovog kazališta iznova je uzbunio dio javnosti. Tim svojim postupkom on se svjesno i namjerno narugao hrvatskoj državi i njezinim građanima ali i, nenamjerno, gay populaciji. Kad nekome vičete “Cigani” onda vrijeđate i onoga kome je upućena ta poruka, ali i same Cigane. Pokrivajući nedostatak talenta ekscesima, još ranije je Frljić na sebe skrenuo pozornost protestnim odustajanjem od suradnje s kazalištem Gavella i od režiranja predstave o tragediji obitelji Zec zbog uklanjanja plakata s lezbijskim prikazom Gospe, koji je uvrijedio vjernike. Inače, ta je predstava kasnije prikazana u riječkom kazalištu, a smišljena je isključivo kao pamflet protiv Domovinskog rata, branitelja i hrvatskih vlasti i baš ga je ona kvalificirala za mjesto intendanta. U Kerempuhu upravo igra njegova monodrama “Jazavac u Kerempuhu”, podsjećajući na stari kočićevski naziv ovog satiričkog kazališta, te izravno optužujući hrvatski narod za fašizam i nacionalizam devedesetih koji se, grubo napadnut, grčevito borio za svoju slobodu.

No i izvan predstava, u svojim tekstovima, intervjuima itd., oslobođenim “umjetničke” oblande, Frljić se kreće unutar određenog političkog klišeja tumačenja stanja u društvu i naročito novije hrvatske i balkanske povijesti. U najvećoj mjeri taj diskurs spada u tip političke propagande, za koju su karakteristični jednostranost, tendencioznost, silovanje stvarnosti, odsutnost argumenata, ostajanje na pukim tezama, generalizacija i otvorena mržnja. On se predstavlja kao žestok protivnik klerikalizma, nacionalizma, ksenofobije i homofobije, koje vidi svukud oko sebe. Čudi se vjernicima što šalju djecu u Crkvu kad su tamo sve sami pedofili. Domovina mu ne znači ništa, on ima samo svoju “duhovnu domovinu”. Iako ne zna je li Hrvatska mogla devedesetih postupiti drukčije, on je siguran kako su se “obje strane”  namjerno opredijelile za rat, “osim kojega ništa nije dolazilo u obzir”. Školske obilaske Vukovara smatra indoktrinacijom. Bosna je velika hrvatska mrlja. Zanimaju ga žrtve rata, ali vrlo pomno izabrane. Tu su obitelj Zec, Lora, Jasenovac,  ali su Vukovar, Škabrnja, Bleiburg, ili Ervenik, gdje je ustrijeljeno dvoje djece u naručju majke, a takvih je primjera bilo bezbroj, izvan kruga njegova interesa. Oslobađanje generala u Haagu neće ga razuvjeriti kako je Domovinski rat bio zločinački pothvat.
Frljić bazobzirno optužuje narod i zajednicu u kojoj živi, i na neki način, poput inscenacije kazališne predstave “Dantonova smrt” u Dubrovniku na kojoj je blesave gledatelje posjeo pod “giljotinu”,  svima nama kao da stavlja tu spravu za ubijanje oko vrata. Moguće je i realno da postoje ljudi koji su skloni izvrtati povijesne činjenice, koji su zarobljeni obmanama ili svjesno lažu, koji preziru i sustavno optužuju i vrijeđaju domovinu, ali nije baš normalno da takav sklop političkih stavova bude glavna preporuka za društvenu promociju. Prije nego je postao prvim čovjekom HNK u Rijeci istaknuvši u svom programu eliminiranje nacionalne kulture i preferiranje “društvenog angažmana”, a uz to je ono hrvatsko u nazivu zatamnio do nevidljivosti, bio je u paketu s Velimirom Viskovićem, kojega je spakirala ministrica Andreja Zlatar Violić,  najozbiljnijim kandidatom za šefa drame glavne nacionalne kazališne kuće, one u Zagrebu.

Homoseksualci su, kad ih je već Frljić stavio na svoje ratničko koplje, čega većina njih vjerojatno nije svjesna i zbog čega bi ih trebalo štititi od manipulacija, samo instrument jedne šire planetarne ideološke ili svjetonazorske bitke. Uz protivnike ili samo kritičare homoseksualnih parada automatski se vežu najteže moguće političke kvalifikacije kao šovinizam, nacizam, antisemitizam, fašizam i slično. U hrvatskim prilikama to je samo novo oruđe za stara nastojanja omalovažavanja i diskreditiranja cijeloga naroda i njegove političke konstitucije. Otuda jedva prikriveni žal kad za gay-parada izostanu incidenti, kojima navedene kvalifikacije dobivaju na uvjerljivosti.
Frljić nipošto nije usamljen. On je, možda, samo najekscentričniji, najdrskiji provokator i pronositelj kroatofobičnog pogleda na društvo. Nekoliko tzv. ideoloških nevladinih udruga (Teršelič, Pusić…) nisu krili razočaranje oslobađajućim presudama. Propao im je ključni argument za zadanu tezu: Domovinski je rat bio zločinački! Ali se ne predaju. Traže nova suđenja. Hrvatskim studentima predaju povijest neki nazovi povjesničari mlađega naraštaja raspoređeni na svim sveučilištima kojima je današnja Republika Hrvatska isto što i NDH, a Tuđman isto što i Pavelić, a zna se onda što bi s njima trebalo napraviti. Za predsjednikova savjetnika, koji isto podučava studente, četnički je pokret bio antifašistički, a referendum o samostalnosti Hrvatske je nedemokratski i nelegitiman. Na Brijunima, glumac podignut na razinu idola sa svojim beogradskim suradnicima i prijateljima uskrsnuo je nikog drugog do li  ubojicu Gavrila Principa u simbol slobode. U jednoj od glavnih informativnih emisija HTV-a u niski jugonostalgičara pojavio se i izbezumljeni sarajevski glumac Josip Pejaković, koji s krajnjim prijezirom gleda na nacionalizam, naravno onaj hrvatski, jer koji bi to drugi mogao biti, žaleći i opravdavajući se što je neki njegov predak prihvatio katoličku vjeru. Istovremeno biranim riječima govori o Radi Šerbedžiji, Miloradu Dodiku i Emiru Kusturici.  Tu je na istoj liniji čitav niz udarnih kolumnista najtiražnijih novina, o Novostima,  Srbobranu naših dana,  ne treba ni govoriti. Dragu Pilsela u svoja kola uprežu ideološki ostrašćene skupine što pljuckaju na sve oko sebe, a on im se naivno predaje. Rastežu ga po novinama i televizijskim ekranima, hvale ga i potiču, priređuju gozbe i svečanosti, financiraju portal. Postao je njihovim herojem. Pilsel je, reče Boris Dežulović, jedan od njegovih promotora, krenuo suprotnim putem od onih koji su ’90. skidali oznake JNA sa svoje kože. Pilsel je, hoće reći, izabrao časni put za razliku od onih koji su izdali Armiju. Miljenko Jergović je ubojicu koji je na Marjanu mučki prerezao vrat djevojci iz Meksika nazvao tipičnim Hrvatom. I tako dalje i tome slično i sve tako redom u nedogled. Prava jedna protuhrvatska gerila, koja ne bi bila moguća da nije podržana što iz međunarodnih krugova, što iz domaćih izvora, uključujući i same vrhove vlasti.

Imamo posla s istinskom patologijom, koju nazvah kroatofobijom, koja je jača i razornija od svih  drugih fobija. Nešto slično teško da poznaje ijedan drugi narod. Ankica Kale Morinjka, zadarska liječnica i spisateljica šalje mi svoj novi roman Bura s Umca i u popratnom pismu kaže: “U knjizi sam pokušala objasniti i shvatiti zašto neki ljudi, ne da ne vole, nego mrze svoju domovinu”. Zaista, na to pitanje nije lako odgovoriti bez jedne ozbiljne psihološko-politološko-povijesne analize. Pri tome bi trebalo poći od nekoliko hipoteza: život pod stranim okupatorima kojima su trebale sluge i denuncijanti koji su bili omraženi u narodu i koji su uzvraćali jednakom mržnjom, vezivanje ružnih strana hrvatske povijesti uz hrvatstvo kao takvo, ostaci jugoslavenske političke klase i pripadnici srpske manjine, koji  raspadom bivše države gube tlo pod nogama, odnosno Jugoslaviju koju su osjećali svojom domovinom, moguće osobne traume koje su im priredili pripadnici ovoga naroda, oslobađanje vlastitog ekstremizma odlaskom u drugi krajnost, hrvatstvo kao teret u neprijateljskom okruženju kojega onda treba zbaciti sa sebe, obiteljske “mješovite” situacije koje bi da se preslikaju na cijelu zajednicu…

Autor: Josip Jović/Dnevno.hr

facebook komentari